Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

KONTROLA POLITIKE I NADLEŽNIH INSTITUCIJA

 

Znanost i znanstvene institucije postaju sve više ovisne o novcu poslovnoga sektora i samim time gube temelj svojeg postojanja – neovisnost. Najbolji pokazatelj toga je istraživanje objavljeno u časopisu New England Journal of Medicine u siječnju 1988. godine. Naime, nakon što je Nacionalni institut za srce, pluća i krv objavio upozorenje kako određeni lijek kojim se tretira visoki krvni tlak i srčane bolesti povećava u pacijenta mogućnost smrti od srčanog udara, istražio se stav doktora s obzirom na njihovu financijsku povezanost s korporacijama koje proizvode konkretne lijekove. U istraživanju je proučavano 70 članaka izašlih u brojnim stručnim časopisima i rezultati su bili porazni po neovisnost znanosti. 96 posto znanstvenika koji su pisali u korist dotičnog lijeka imali su financijske veze s proizvođačima istog lijeka, a 100 posto znanstvenika koji su pisali afirmativno o lijeku, imali su vezu s najmanje jednom korporacijom iz farmaceutskoga sektora. Kritički komentar nakon ovog istraživanja isticao je da “ukoliko želimo razumjeti ‘objektivnost’ u znanosti… ovih dana, počinje vrijedi isto kao i u politici: slijediti trag novca” (Anderson, 1999: 94). To se podudara s podacima istraživanja objavljenih u časopisu Times Higher Education Supplement (08. 09. 2000.) koji ističu kako je trećina anketiranih znanstvenika potvrdila da je od njih zatraženo promijeniti rezultate svojih istraživanja u interesu naručitelja. U Velikoj Britaniji korporacije pokrivaju 80-90 posto financijskih troškova vrhunskih istraživačkih sveučilišta (Jošt, 2003, 29). The Journal of the American Medical Association objavio je pregled 106 znanstvenih radova u kojima se osporava povezanost između pasivnog pušenja i raka pluća te se u pregledu zaključuje “kako je jedini faktor povezan sa zaključkom da pasivno pušenje nije opasno onaj koji se tiče autorove povezanosti s industrijom cigareta.” Sve su češće zloupotrebe i znanstvenih časopisa u te svrhe. U jednom od najpoznatijih znanstvenih časopisa na svijetu, Science, u kolovozu 1998. godine izašao je urednički komentar Davida McCarrona u kojem on osporava vezu između pretjerane konzumacije solima bogatom hranom i povećanoga krvnog pritiska. Nigdje u časopisu Science, niti u uvodniku nije pisalo kako je David McCarron plaćeni savjetnik Instituta za sol osnovanog od kompanija koje proizvode sol. Također, u New England Journal of Medicine Jerry H. Berke je napao u recenziji Barbaru Steingraber zbog njene tvrdnje kako je rak puno više socijalno-ekološka bolest, nego li bolest nečijega životnog stila. O uzrocima oboljenja od raka rasprave zapravo još uvijek traju, tako da i svaki pomak u tom smjeru treba pozdraviti, ali također u časopisu nigdje nije pisalo kako je stanoviti Jerry H. Berke upravo direktor za medicinu i toksikologiju W. R. Grace & Co. korporacije, jedne od najvećih kemijskih korporacija koju se upravo često optužuje za brojne devastirajuće ekološke i zdravstvene posljedice (Kneen, 1999: 85). Slično je i s kontrolom znanstvenih institucija. Konkretno iskustvo koje proizlazi iz ovih podataka, imao je dr. Arpad Pusztai koji je 1998. godine dobio otkaz s Rowett Research Institute nakon što je objavio rezultate vlastitih dugogodišnjih istraživanja o GM krumpiru. Nakon što je objavio svoje rezultate pokusa na laboratorijskim miševima gdje je istaknuo kako konzumacijom GM krumpira dolazi do slabljenja imunoga sustava te kako ga on nikada ne bi jeo. Bez obzira što je ravnatelj instituta u izjavi za tisak prvotno dao priznanje znanstveniku instituta kojim ravna, dva dana nakon toga izjavljuje žaljenje zbog danih “pogrešnih informacija” te suspendira dr. Pusztaija. Narednih dva dana nakon “žaljenja” koje je dolazilo s vrha instituta, korporacija Monsanto započinje s javnom diskreditacijom dr. Pusztaija, a vrlo brzo ravnatelj instituta, prof. Philip James biva unaprijeđen u pročelnika vladine agencije Food Standard Agency. Purdue University se smatra jednim od najboljih poljoprivrednih znanstvenih centara, no upravo su s tog univerziteta slane izjave pojedinih znanstvenika kako je zbog “etičke neprihvatljivosti” odbijanje UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) da prihvati “terminator” tehnologiju, “politička odluka koja nije temeljena niti na znanosti niti na ekološkim beneficijima koje bi takva tehnologija donijela”.[38] U ugovoru korporacije Monsanto i Cornell University o istraživanju rezultata kvalitete mlijeka dobivenog uz pomoć rekombinantnoga hormona rasta (rBGH mlijeko) stoji stavka koja doslovno nalaže da će kontrolor, u ovom slučaju Cornell University, dobiti sve kompilirane podatke od “sponzora”, čiji opseg i količinu “sponzor” određuje (Kneen, 1999: 76). Jedan od najvećih skandala je zasigurno posljedica puštanja u javnost rezultata istraživanja o zagađenju GM sjemenom najveće zbirke autohtonih vrsta kukuruza u Meksiku. Američki znanstvenici David Quist i Ignacio Chapelo sa Sveučilišta Berkeley objavili su vijest o rezultatima svojih istraživanja u uglednom časopisu Nature 2001. godine. No, već u idućem broju nakon pritiska brojnih drugih znanstvenika i instituta te negiranja zagađenja u genetskom centru autohtonih vrsti kukuruza u Meksiku, uredništvo časopisa Nature iznosi stav kako “…u izvješću izneseni dokazi nisu dostatni za objavljivanje takvog članka”, uz napomenu kako priča osim tehničke ima i političku pozadinu (Jošt, 2003: 110). Najviše prosvjeda i pisama (oko 60) protiv Quista i Chapele došlo je Internetom preko Bivings grupacije kojom se Monsanto služi u svojim propagandnim akcijama. Istodobno i međunarodna znanstvena institucija koja se brine za zbirku autohtonih vrsta kukuruza (CIMMYT) demantira kako u banci gena za koju se oni brinu ima GM zagađenja te naglašavaju kako je potrebna znanstvena jasnoća da bi se potvrdili rezultati koji dokazuju kontaminaciju jednog od najvrjednijih područja na Zemlji što se tiče bioraznolikosti i čuvanja autohtonih vrsta. Ipak, Institut za ekologiju koji je dio Ministarstva okoliša u Meksiku daje potvrdu o zagađenju GM sjemenom. Time su se javile i optužbe da je CIMMYT također pod kontrolom i u službi biotehnološkoga sektora, premda mu je briga brinuti za očuvanje autohtonih vrsta i bioraznolikost. CIMMYT je dio Consultative Group on International Agricultural Research (CGIAR) mreže javnih i privatnih institucija koje kroz 16 poljoprivrednih istraživačkih centara širom svijeta imaju zadatak očuvati biorazličitost, surađivati s farmerima i pomoći u borbi protiv siromaštva. Kritičari su isticali kako ponašanje CIMMYT-a, odnosno CGIAR-a ne treba čuditi budući da je direktor CGIAR-a Ian Johnson istovremeno i zamjenik direktora Svjetske banke te je uz najavu novih članica CGIAR-a ne trepnuvši nabrojao Maleziju, Maroko, Izrael i fondaciju najveće korporacije u području GM agro biznisa na svijetu Syngenta Foundation. Izvršni direktor Novartis fondacije sjedi u upravnom vijeću direktora CIMMYT-ija. Godinu poslije, meksička vlada je potvrdila zagađenje, istaknuvši kako su na 95 posto ispitanih područja u južnim regijama Oaxaca i Puebla pronađeni tragovi GM sjemena. To, sada i državno, službeno priznanje pratilo je prosvjedno pismo časopisu Nature stotinu biologa, pa je Philip Campbell, urednik Nature časopisa istaknuo: “Rezultati Chapele se trebaju još uvijek potvrditi. Ukoliko ih meksička vlada može potvrditi, neka tako bude” (Clover, 2002). Dvije godine poslije, meksička vlada i znanstvena javnost priznaju kontaminaciju GM sjemenom u čak devet država u Meksiku (ETC Group, 2003). Mogli bismo unedogled nabrajati i brojne druge primjere sukoba interesa širom svijeta u kojima bi bivši dužnosnici vladinih ministarstava, nadležnih državnih tijela i općenito politički funkcioneri prelazili na direktorske, upravljačke ili savjetničke položaje u biotehnološke korporacije koje su prije trebali nadgledati, usmjeravati i kontrolirati (Anderson, 1999; Kneen, 1999 i HCZO, 2001). Taj fenomen naziva se “revolving door” ili “vrata koja se okreću” budući da možemo svjedočiti činjenici izmjene pozicija između ljudi u vladinim tijelima i političkom vrhu, predsjednika, direktora i visokopozicioniranih ljudi korporacija, onih koji sjede u nadzornim odborima, zaposlenika globalnih financijskih i političkih institucija, medijskih moćnika i drugih najutjecajnijih osoba u svijetu medija te znanstvenika. Svi se ovi akteri nalaze unutar “vrata koja se okreću” i stalno se uglavnom jedni te isti ljudi vrte kroz njih mijenjajući svoje položaje, ali osnovne pozicije moći ostaju netaknute (Bader 1998: 84-85, 118-119, 200-201).

Tako direktor za odnose s javnošću Monsanta tvrdi kako nije na Monsantu “da jamči sigurnost hrane. Naš interes je prodati što je moguće više. Zadatak Administracije za hranu i lijekove (FDA) je da brine o njenoj sigurnosti”.[39] No, upravo je ta korporacija najviše pod optužbama za prikriven utjecaj na administraciju i politiku. Margaret Miller je radila kao kontrolorka u kemijskom laboratoriju Monsanta da bi upravo ona nakon dolaska na važnu funkciju u FDA donijela u prosincu 1989. godine propis kojim dopuštenu količinu antibiotika u mlijeku povećava za 100 puta (Smith, 2005). Godinu poslije FDA objavljuje u časopisu Science rezultate znanstvenih istraživanja o kvaliteti rBGH mlijeka u kojem se zaključuje kako rBGH mlijeko nije opasno te se može slobodno pustiti u prodaju. Kasnije se utvrdilo kako su objavljeni rezultati odnosili se na samo prvih devedeset dana, dok su rezultati drugih devedeset dana proglašeni poslovnom tajnom te time nedostupni za javnost. U Kanadi su rezultati iz drugih devedeset dana nestali iz dosjea o rBGH mlijeku te time samo povećali sumnju na cijeli slučaj, pri čemu se isticalo kako se prikrivaju podaci o štetnosti rBGH-a mlijeka i za krave, pa posredno i za ljude. Michael Tylor, predstavnik komisije za politiku FDA-e pisao je pravila FDA-e za etiketiranje rBGH mlijeka. Ta pravila objavljena početkom 1994. godine praktički su zabranila i proizvođačima i prodavačima pravljenje ikakve razlike između mlijeka dobivenog bez ili s rBGH-om. Michael Tylor je prije obavljao odvjetničke poslove za korporaciju Monsanto punih sedam godina, gdje je između ostalog pripremao kampanju Monsanta za proizvodnju i prodaju rBGH mlijeka bez deklariranja kao drugačijeg od običnog mlijeka (Smith, 2005). Predstavniku Monsanta je prilično lako skinuti odgovornost sa svoje korporacije i prebaciti odgovornost za sigurnost hrane na FDA, kada FDA niti nema uvjeta za potpunu kontrolu hrane koja dolazi na tržište. Doslovno, FDA nema pravo prisiliti korporacije da joj dostave sve podatke koja zahtijeva. The Center for Science in the Public Interest proveo je istraživanje izdavanja dozvola za hranu koje je izdala FDA kroz proteklih sedam godina i pronašli su najmanje 14 slučajeva u kojima se nije poštivala procedura za dozvolu ulaska novih GM sorti na tržište. U tri slučaja nakon što je FDA zahtijevala dodatne podatke ili informacije o pojedinim GM sortama, iz korporacija je jednostavno odgovoreno kako je to nepotrebno (Abboud, 2003). Ne samo to, organizacija Alliance for Bio-Integrity na svojim Internet stranicama izložila je 24 interne kopije iz FDA u kojima se ističu neke opasnosti od GM hrane i to od samih znanstvenika i stručnih uposlenika te državne agencije. Kopije su morale biti objavljene nakon tužbe koju je protiv FDA podnijela gore spomenuta organizacija.[40]

Upravo zbog zabrane uvoza proizvoda dobivenih od goveda stimuliranih rBGH-om u zemlje EU-a, SAD je tužio EU sudu WTO-a pod optužbom da se time krši pravo na slobodne trgovinu SAD-a. Sud WTO-a donio je odluku kojom smatra kako EU krši pravila WTO-a o slobodnoj trgovini te je SAD-u dozvoljeno kazniti EU dodatnim carinjenjem njenih proizvoda u iznosu od 116,8 milijuna dolara. Upravo je WTO na udaru kritike kao globalno tijelo koje je također pod kontrolom globalnih korporacija pa samim time i biotehnoloških.

Čak i šire, brojne grupe i organizacije civilnoga sektora optužuju i sam mehanizam za rješavanje sporova pri WTO-a kao inherentno protivan radničkim pravima, zaštiti prirode i zdravlja ljudi. Cjelokupnoj javnosti poznata je tužba koju su 2003. godine sudu WTO-a podnijele SAD zbog ustrajnosti Europske Unije na odluci da se GM hrana etikira kao takva. Osoba koja bi uvelike mogla utjecati na “paneliste” koji će ući u sud WTO nadležan za ovaj slučaj kao i na selekciju vanjskih znanstvenika kao savjetnike za pitanja GMO-a jest Rufus Yerxa, najviši službenik za pravna pitanja u WTO-u. Gospodin Yerxa je prije nego je zaposlen u WTO-u radio kao međunarodni savjetnik korporacije Monsanto (Howse, 2003). Globalne korporacije optužuju da su pripremale, napisale i cijelo vrijeme imale kontrolu i nad pisanjem TRIPs ugovora WTO-a, kako smo vidjeli, jednim od najspornijih točaka u WTO-u. Naime, predložak ugovora kasnije prihvaćenog pisali su predstavnici korporacija Monsanta, DuPonta, Mercka, Pfizera, General Electrica, Johnson & Johnsona, General Motorsa, IBM-a i drugih, djelujući kroz udruženja biznis grupacija (Shiva, 1998). Kako je poslije izjavio tadašnji generalni direktor korporacije Pfizer, Edmund Pratt: “Naša zajednička snaga omogućila nam je stvaranje mreže globalne vlade privatnoga sektora koji je postavio temelje onoga što će postati TRIPs” (FoEI i CEO, 2003: 14). Također na WTO i pravila globalne trgovine velik utjecaj imaju korporativne lobističke grupe, kako one transatlantske – Tranatlantic Business Dialogue (TABD), tako i međunarodne – International Chamber of Commerce (ICC) i regionalne – European Roundtable of Industrialists (ERT) i Business Roundtable (BRT) iz SAD-a. Najjače korporacije svijeta su članice ovih lobističkih skupina koje su rado viđeni prijatelji WTO-a.

Gotovo je nevjerojatno da Međunarodna gospodarska komora (ICC) uopće ne krije svoj utjecaj na WTO – kako kaže politički menadžer ICC-a, Stefano Bertasi, utjecaj na procese unutar WTO odvijaju se na dva načina: “Kroz međunarodne organizacije (npr. ICC) te kroz nacionalne komitete ICC-a na vlade članice WTO i njihova predstavništva u toj organizaciji.[41] TRIPS ograničava mnogim zemljama “Trećega svijeta” razvijanje vlastitih lokalnih farmaceutskih proizvoda, sprečavajući tako jeftine lijekove ili hranu za siromašne slojeve stanovništva. Trenutno smo svjedoci “znanstvenoga apartheida”, odnosno već spomenutoga biopiratstva jer postojeći ugovori omogućuju korporacijama krađu patentiranjem životinjske i biljne vrste pa čak i ljudskoga gena ili stanice. Malezija koja priznaje TRIPS ima 760 posto veće cijene lijekova od Indije koja ne priznaje taj sporazum.

Apsurdnost današnje globalne ekonomije i pravila koja vladaju u njoj ogledaju se u činjenici da se za korištenje usjeva koje je lokalno stanovništvo uzgajalo od davnina, naplaćuje licenca tom istom lokalnom stanovništvu jer korporacija posjeduje patent za nešto što uopće nije stvorila. Uostalom, kako je objasnio Ralph Hardy iz DuPonta: “Konkurentska pozicija industrije SAD-a u biotehnologiji biti će poboljšana ukoliko će postojati međunarodne konvencije koje bi osiguravale veću uniformnost u prihvaćanju patentiranja i vlasničkih prava.” Zanimljivo je kako u pokušajima da pojača utjecaj ugovora koji trgovinski regulira patentna prava unutar WTO-a (TRIPs ugovori), korporacije kao jedan od glavnih razloga navode financijski gubitak zbog ilegalnog korištenja patentiranih proizvoda u zemljama trećega svijeta. No, kada bi Zapad i korporacije iz bogatih zemalja platile za svo tradicionalno znanje korištenja raznih biljaka, kada bi zaista priznali pravo stvarnim inovatorima po pravilima TRIPs ugovora, bili bi po izvještaju organizacije Christian Aid-a dužni plaćati tim plemenima, urođeničkim skupinama i narodima 4,5 milijardi dolara godišnje. Ovako su uzele to znanje besplatno, odnosno ukrale su ga i sada tu krađu još i naplaćuju (Anderson, 1999). Nije samo zdravlje ljudi u zemljama u razvoju u opasnosti. U rujnu 2003. godine WTO je donio novi sporazum o TRIPs ugovoru i pristupu lijekovima za najsiromašnije zemlje unutar toga ugovora. Naime, mnoge zemlje (Indija, Brazil, Južna Afrika…) koje pogađaju te bolesti, a imale su kapaciteta za proizvodnju vlastitih varijanti patentiranih lijekova, to su i učinile, nakon čega bi im bilo prijećeno tužbom ili bi bile tužene od korporacija ili vlade SAD-a za nepoštivanje prava na patente. Uglavnom su te tužbe povlačene nakon prosvjeda brojnih udruga i javnosti te zgražanja zbog korporativnoga protivljenja spašavanju ljudskih života. Na primjer, od polovice ’90-ih kad je Brazil počeo s proizvodnjom vlastitih lijekova smrtnost zbog AIDS-a je prepolovljena, a hospitalizacija zbog infekcije je smanjena za 80 posto. Osnovni problem mnogih ugovora poput TRIPs-a je njihova nejasnoća, odnosno mogućnost interpretacije ugovora kako kojoj strani odgovora. Tako je, naime i s ovim novim dodatkom TRIPs ugovora. Dio civilnoga sektora slavio je novu mogućnost koja se spominje u ugovoru, a to je sloboda da zemlje koje mogu proizvesti generičke lijekove za najsmrotnosnije zarazne bolesti to i učine, bez opasnosti da će biti tužene. Također, nije prošla niti namjera SAD-a, Japana, EU-a i članova sekretarijata WTO-a da ograniči broj bolesti za koje se mogu proizvoditi generičke varijante lijekova te da se mogućnost proizvodnje generičkih lijekova dozvoli tek uz zadovoljavanje visokih standarda za proglašenje epidemije ili kriznih stanja (Love, 2003) Generalni direktor WTO-a Supachai Panitchpakdi je istaknuo kako se radi o historijskom ugovoru za WTO, a kanadski ministar za trgovinu Pierre Pettigrew je naveo novi ugovor kao dokaz da WTO “može riješiti trgovinske izazove, isto kao i humanitarne” (Goar, 2003). No, premda se u ugovoru ističe kako TRIPs ugovor ne smije spriječiti članice zemlje WTO-a da zaštite zdravlje svojih stanovnika i stanovnica, istovremeno se ističe kako se proizvodnja generičkih lijekova smije koristiti samo za domaću upotrebu. To zapravo znači kako najpogođenije zemlje u Africi koje nemaju mogućnost za vlastitu proizvodnju neće smjeti niti uvesti nekoliko desetina puta jeftinije generičke varijante od, na primjer, Indije ili Brazila. Nadalje se tvrdi kako za najsiromašnije zemlje zaštita patenata ne vrijedi do 2016. godine, ali da će o uvozu za svaku zemlju posebno odlučivati sekretarijat WTO-a. Zbog svega toga je Elen t’ Hoen iz Liječnika bez granica, zaključila kako i ovaj novi ugovor daje malo prostora za siromašne pacijente te da će globalna pravila na patente i dalje određivati cijenu lijekova, a 22 najsiromašnije zemlje predvođene Kenijom izrazile su svoju sumnju u funkcioniranje novoga sporazuma u korist potreba najugroženjih.

X

Sadržaj

ČETVRTI SVJETSKI RAT
globalni napad na život



UVOD


GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost

Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?


SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa


GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa


UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?



BILJEŠKE
četvrti svjetski rat



DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta



DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija


ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi

Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija


HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku

Pokret u Hrvatskoj


MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti


ZAKLJUČAK


BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć



LITERATURA


Impresum