Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša
KONTROLA PROIZVODNJE HRANE I LIJEKOVA
Jedna od najčešće spominjanih argumenata u korist GM hrane jest njena presudna uloga u borbi protiv gladi. Tako izvršni direktor jedne od najvećih biotehnoloških korporacija Monsanta, Robert Shapiro tvrdi kako je nova tehnologija jedina alternativa u borbi protiv maltuzijanskoga zlokobnog proročanstva o sve većoj populaciji na Zemlji. Nakon što su se prestali deklarirati kao kemijska korporacija novi slogan je stao uz Monsantov logo: Hrana – Zdravlje – Nada s težnjom da “zadovolje zdravstvene potrebe sve naseljenijeg svijeta”. U sklopu velike kampanje Hrana – Zdravlje – Nada 1998. godine objavili su i reklamu na kojoj u sredini piše Utrka, a iznad nje su stavili riječ Populacija, a ispod Hrana. Znak koji je simbolizirao Populaciju je bio zec, a Hranu kornjača. Time su htjeli lažno prezentirati kako se populacija brže povećava od proizvodnje hrane te kako svjedočimo utrci. Rješenje za pobjedu opskrbe hranom za svu populaciju po Monsantu bila bi proizvodnja GMO-a. Najveća korporacija agro biznisa Syngenta smatra se “najvećom life science kompanijom”, a francuski Rhône Poulenc kao “ujedinjena znanost želi istražiti sve životne oblike” (Kneen, 1999: 30-31). Svako drugo mišljenje proglašava se “ekološkom tehnofobijom” i “voodoo teorijama”. Stav da je GM hrana presudna u spašavanju svijeta od gladi posebno je došla do izražaja u ljeto 2002. godine kada je veliki broj afričkih zemalja odbio humanitarnu pomoć vlade SAD-a u GM hrani, unatoč tome što je u regiji nekoliko milijuna ljudi patilo od kronične neishranjenosti i gladi. U svim svjetskim medijima povela se rasprava o neosjetljivosti afričkih lidera na patnje vlastitog stanovništva. Američki ambasador pri UN-ovoj agenciji za hranu (FAO) istaknuo je kako bi “ljudi koji uskraćuju hranu svome narodu, koji zapravo gladuje do smrti, trebali bi biti odgovorni… za najveće zločine protiv čovječanstva na najvišim sudovima u svijetu” (Shacinda, 2002). Postavila se zaista strašna dilema: ili GM hrana ili smrt. Ucjena se zapravo nije niti skrivala, tako da koliko god je dio znanstvene, političke i druge javnosti osuđivao afričke lidere na politiziranje, šokantno su zvučale i riječi američkih diplomata kako “oni koji mole, nemaju što birati” ili kako je rekla izvršna direktorica World Food Programa, Catherine Bertini: “Hrana je moć. Mi je koristimo da promijenimo ponašanje. Neki to zovu ucjenom. Mi se ne ispričavamo” (Weiss, 2002). Jasno je kako se SAD rješava svojih poljoprivrednih viškova koje zbog sve većeg animoziteta prema GM hrani, više nitko u svijetu ne želi kupiti. Posebno je to postalo razvidno 2003. godine nakon objavljivanja izvještaja Ministarstva poljoprivrede SAD-a o najmanjem izvoznom višku te zemlje od polovine 1986. godine. Dodatno možemo izraziti sumnjičavost u stvarne namjere cijele pomoći budući da se odnosila samo na kukuruzna zrna u komadu, odnosno nije pokrivala usitnjavanje, što je za zemlje na rubu gladi više nego velik trošak (samo za Zimbabve taj trošak bi iznosio nešto manje od pola milijuna dolara). Također, afričke nacije su optuživale World Food Program koji je bio nadležan za nabavku i distribuciju humanitarne pomoći zbog oslanjanja samo na američke poljoprivredne proizvode, a ne na druge koji nisu genetski modificirani. FAO je istaknuo kako bi južnoafrička regija mogla osigurati više od pola potrebne količine neGM kukuruza kao pomoć afričkim zemljama čije je stanovništvo bilo ugroženo nedostatkom hrane. Na sve to se nadovezao i čitav niz apela, izvještaja i istupa brojnih afričkih seljačkih i znanstvenih organizacija protiv unosa GM hrane u Afriku zbog straha od moguće kontaminacije. To uostalom i nije bilo ništa novo za biotehnološki sektor s obzirom da je već nekoliko puta i prije prošle godine dobivao odbijenicu s afričkoga kontinenta. Godine 1998. Monsanto je započeo veliku kampanju gdje se iznosila prednost GM hrane zbog povećanih prinosa i zdravijih proizvoda, a za lidere siromašnih zemalja od kojih se tražio potpis za podršku kampanji korišten je poseban slogan – Neka započne žetva. No, sve zemlje Afrike, osim Južne Afrike odgovorile su sa sloganom – Ne, neka se nastavi prirodna žetva! (HCZO, 2001). Sve je to dalo do znanja zastupnicima biotehnološke primjene u proizvodnji hrane kako su ljudi spremni ići u otpor čak i do krajnjih granica.
Za biotehnološki sektor dodatno je otežavajuća činjenica monopol koji stvaraju korporacije na području biotehnologije. Prilično je teško nekoga uvjeriti u vlastite dobre namjere, u manifestne želje da se nahrani svijet te da mu se pokloni zdravija, kvalitetnija i jeftinija hrana ako te iste korporacije kontroliraju sve veći opseg i proizvodnje i tržišta hrane te lijekova. Danas svjedočimo okrupnjavanju biotehnoloških, poljoprivrednih, veterinarskih, prehrambenih i farmaceutskih korporacija u prave divove koji kontroliraju “znanost o životu”. Pet najvećih korporacija kontrolira 937 biotehnoloških patenata od ukupno njih 1085. Četiri korporacije se naziva “genetskim divovima”, a to su Monsanto, Dupont, Syngenta i Bayer. DuPont i Monsanto su čak u travnju 2002. godine odlučili živjeti u sinergiji i podijeliti međusobno svoje patentirane tehnologije te ujedno i odbaciti sve dosadašnje međusobne tužbe za nepriznavanje patenata. Tako su izbjegli moguću tužbu da namjeravaju svojim udruživanjem kontrolirati tržište, a kroz sinergijski savez dobili su pravo koristiti patente, sjeme i ostale proizvode biotehnologije koji su u njihovim vlasništvima.
Posebno bolan oblik neosjećajnosti unutar biotehnološkoga sektora javnost sve više nalazi u patentima na lijekove, sjeme, poljoprivredne proizvode, hranu… Naime, korporacije iz biotehnološkoga sektora sve više se optužuje za biopiratstvo (Shiva, 1998), odnosno za krađu tradicionalnoga znanja i praktičnih vještina brojnih starosjedilaca i naroda iz siromašnih zemalja. Za dobivanje patenta inače se mora dokazati inovativnost, odnosno mora se dokazati pronalazak, nešto novo, dok se u ovom slučaju više radi o patentiranju već postojećega. Danas brojne korporacije patentiraju biljke i proizvode od njih, a koji su već odavno u upotrebi. Tu se ništa novo ne stvara, već se samo tisućama godina poznatim načinima korištenja određenih biljaka daju kodna i numerička imena. Vjerojatno jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj o stablu neem iz Indije koji se stoljećima koristio u toj državi kao prirodna zaštita za biljke te u medicini. Također se koristio i kao pasta za zube zbog svog antibakterijskog utjecaja. Danas američke i japanske korporacije drže više od 12 patenata na proizvode izvedene iz neem stabla, pa čak i na zubnu pastu temeljenu na neem stablu. Stanovništvo Indije stoljećima se brinulo za neem stablo, njegovalo ga i štovalo te prenosilo znanje bez ikakve primisli da bi to itko ikada mogao posvojiti, budući da je to zapravo znanje i vlasništvo svih, znanje koje se nakupljalo, obnavljalo i širilo generacijama. Sada imamo situaciju da stanovništvo Indije mora plaćati pravo na korištenje neem stabla američkim ili japanskim korporacijama zbog njihovih prava na patente. Time se za mnoge ponavlja kolonizacija pa je prije zapadna civilizacija pri gaženju ljudskih prava urođeničkih skupina koristila koncept terra nullius, smatrajući novootkrivene prostore praznom zemljom, dakle onoj na kojoj nikoga nema, pa onda nitko niti ne može imati ikakva prava. Danas svjedočimo konceptu bio nullius, pri čemu se znanje urođeničkih skupina i naroda trećega svijeta o korištenju njihove bogate bioraznolike okoline smatra praznim, nulom, nepostojećim i slobodnim da ga se proglasi vlastitom invencijom što mnoge korporacije i rade. Od najprodavanijih lijekova koji su izvedeni iz biljaka, 94 posto njih sadrži najmanje jedan sastojak čija je primjena poznata kroz tradicionalno znanje korištenja tih istih biljaka (Shiva, 2001). Do danas su patentirane 22 indijske biljke šipak, indijski ogrozd, senf, crni papar, indijski šafran i druge. Premda nije za usporedbu, ponekad je i stanovništvo industrijski razvijenih i bogatih zemalja u opasnosti. Nakon terorističkih napada na SAD-e vrlo ubrzo je slijedio strah od zaraze antraxom. Na lijek Cipro, koji se između ostaloga koristi i kao antibiotik za liječenje oboljelih od antraxa, patent je imala korporacija Bayer AG (Goozner, 2002). Unatoč tome što je korporacija priznala vladi SAD-a i javnosti kako mogu zadovoljiti svega šestinu potrebe SAD-a za Ciprom, jer je uslijed opće panike i histerije došlo do povećane potražnje, vlada SAD-a je odbila proglasiti mogućnost zdravstvene krize i prestati priznavati patentno pravo korporaciji Bayer što je mogla učiniti po međunarodnom pravu. Umjesto toga, odlučila se na pregovore s Bayerom kako bi snizili cijenu Cipra, budući da je mjesečna cifra od 700 dolara bila preskupa za mnoge, pogotovo najsiromašnije stanovnike i stanovnice SAD-a. Nakon pregovora je i dogovorena cijena bila za nekoliko desetina puta viša od ponude farmaceutskih kompanija iz Indije koje su ponudile generičku varijantu Cipra za manje od 10 dolara mjesečno. Ostalo je neodgovoreno kako je vlada SAD-a mislila osigurati dovoljne količine lijekova da je napad antraxom potrajao malo duže. Bayer je plaćao svojim konkurentnima da ne proizvode jeftinije verzije lijeka Cipro. Neoliberalni magazin Forbes nazvao je te godine Bayer korporacijom “vrijednom najvećeg divljenja”(?!).
Sukob oko patenata posebno se produbio od kada je stvorena Svjetska trgovinska organizacija (WTO) koja je počela prihvaćati samo zapadnjački sustav patentiranja. Brojnim seljacima, plemenima, urođeničkim skupinama pa i čitavim narodima potpuno je strano privatizirati nešto što je dio zajedničke baštine, rada i znanja. Sve više im se u borbi protiv ovakve politike WTO-a pridružuju i brojne ekološke organizacije, grupe za zaštitu ljudskih prava i prava urođeničkih skupina, zapravo većina globalnoga civilnog sektora i sve veći dio javnosti. Zbog tog pritiska može se naslutiti kako će doći i do određenog trenda prebacivanja dijela profita na pokradene zajednice. Takav model prva je uvela korporacija Merck u suradnji s nevladinom organizacijom INBio s Kostarike 1991. godine. Merck je pristao uplatiti 1,135 milijuna dolara lokalnom programu za razvoj bioraznolikosti te za patentno pravo na 10.000 biljnih ekstrakata. Kostarika je inače dom za oko 5-7 posto svih svjetskih vrsta. Također su pristali odvajati i dio od zarade (pretpostavlja se 1-3 posto) ukoliko se komercijalizira neki od sakupljenih ekstrakata. Projekt su vlada SAD-a i Svjetska banka predstavili kao model za suradnju. Za mnoge je Kostarikin model prikriveno ili ušminkano biopiratstvo, za druge primjer uspješnog upravljanja ili menadžmenta bioraznolikošću (Ruiz-Marrero, 2003). Naravno, kritika ističe kako se radi o lažnom imidžu, osuđujući škrtost Mercka koji je iste godine kada je Kostarici za iskorištavanje bogate bioraznolikosti dao nešto više od milijun dolara, ostvario dobit od 8,6 milijardi dolara. BBC je objavio krajem trećega mjeseca ove godine kako je San narod iz pustinje Kalahari uspio u suradnji s drugim organizacijama za ljudska prava, prava urođenika i zaštitu prirode u svojoj borbi naplatiti svoje znanje koje su ukrale korporacije Phytopharm i Pfizer. Naime, San narod stoljećima koristi biljku hoodia kada idu u višednevni lov jer im žvakanje te biljke suspreže glad. Phytopharm je u biljci hoodia izdvojio sastojak nazvan P57 koji je zaslužan za učinak susprezanja gladi te uvidio ogromnu mogućnost za gladno zapadno tržište koje sve više želi razne lijekove i preparate protiv debljine. Potom su najavili suradnju s korporacijom Pfizer u poslu stvaranja lijeka protiv debljine koji bi im trebao donijeti 2 milijarde dolara godišnje. Premda nije poznato koja suma će se izdvajati za San narod ukoliko dođe do komercijalizacije hoodie, ove godine je potpisan svečani ugovor u kojem se garantira San narodu da će dijeliti dio profita od eventualnoga budućeg lijeka premda su predstavnici korporacija Phytopharma i Pfizera takvu mogućnost donedavno odbijali. Dapače, Richard Dixey iz Phytopharma je izjavio za Financial Times: “Činimo sve što možemo da vratimo profit nazad, ali to je zaista velik problem… pogotovo kada su ljudi koji su otkrili biljku nestali”. Nakon potpisa ugovora ista osoba je izjavila: “Ovi Bušmani su divni ljudi i oduševljen sam što su se organizirali” (ETC, 2002). Kada bi sve biotehnološke korporacije pratile primjer Mercka svjetski genetski izvori mogli bi biti kupljeni za čitavih 20 milijuna dolara (Anderson, 1999). Proizvodi korporacija koji se temelje na tradicionalnom znanju vratili su lokalnim zajednicama manje od 0,0001 posto svoga profita (IDCR, 1994; Anderson, 1999 i Tokar, 2001). Primjera biopiratstva je na žalost sve više, pri čemu su neki zaista apsurdni. Hoffman-LaRoche je tako patentirao enzim otporan na toplinu koji je pronašao u gejziru u Yellowstone Nacionalnom parku. Korporacija Agracetus je 1994. godine dobila patent na svu genetički modificiranu soju. Konkurentske korporacije su izrazile šokiranost, među njima i Monsanto, osudivši mogućnost da samo jedna korporacija ima monopol na svu genetički modificiranu soju. Iz Monsanta su čak izjavili da “dodijeljenoj invenciji nedostaje inovacijski korak i da nije nikakva novina”. No, Monsanto je nakon nekog vremena preuzeo i kupio cijeli Agracetus te analogno tome i patent na svu genetski modificiranu soju. Monsantova tužba je povučena. Nisu u Monsantu ludi da tuže sami sebe. U međuvremenu je Monsanto patentirao i cjelokupan genetski modificiran pamuk (Anderson, 1999: 71-72). Kradu se i ljudi. John Moore je otišao u bolnicu u Seattleu na operaciju slezene. Njegov doktor je našao važne stimulirajuće proteine u njegovoj krvi te ih bez Mooreovog znanja patentirao i prodao jednoj korporaciji za 15 milijuna dolara, nakon čega je ona ostvarila profit od 3 milijarde dolara na tom patentu. John Moore kao u kakvom kafkijanskom komadu nije uspio uvjeriti sud da bi možda imao pravo vlasništva nad tkivima svoga tijela te da je prevaren. John Moore je Patent #4,438,032. Američko ministarstvo trgovine je pokušalo patentirati cjelokupnu DNA stanovnika Paname, Solomonskih otoka i Papue Nove Gvineje te su odustali tek nakon prosvjeda iz cijelog svijeta. Baylor University je čak patentirao ženske žlijezde dojki i praktički pretvorio žensko tijelo u tvornicu. Američka korporacija Biocyte drži patente na sve krvne stanice iz pupčanih vrpci fetusa i novorođenih beba. Myriad Pharmaceuticals drži patent na gen raka dojke i ima monopol na sve dijagnoze koje koriste taj patentiran gen. Amgen je kupio od Rockefeller University nešto što bi trebao biti gen debljine (HCZO, 2001; Dawkins, 1997 i Shiva, 2001). Zanimljivo je da kad dođe do prosvjeda javnosti pri ovakvim pokušajima patentiranja života, onda se uzvraća kontraargumentom kako je sebično ne dati znanosti i biznisu na uvid takvo bogatstvo s obzirom da je cilj pomoći svijetu s novim lijekovima ili hranom. Tako je John Moore u američkom tisku proglašavan “čovjekom koji se protivi progresu znanosti” (Tokar, 2001: 247). Pritom se rijetko spominju cifre u milijardama dolara koje dotične korporacije, instituti i vladine agencije zarađuju tim “dobrotvornim” radom.
Najviše je pak nevjerice pa i prosvjeda uzrokovala najava uvođenja tzv. “terminator tehnologije” ili kako su ju same korporacije nazvale i patentirale kao “sistem zaštite tehnologije” ili još poetičnije “kontrolom izražavanja gena biljaka” (Control of Plant Gene Expression). Ideja je da biljka ima ugrađen gen koji samouništava sjeme biljke, čini ga sterilnim, terminira ga pa se tako ne može sačuvati za sljedeću sezonu, što je praksa stara 12000 godina. Time će seljaci i farmeri biti prisiljeni svake godine kupovati novo sjeme te tako postati ovisni o korporacijama. Ne treba ni spominjati da je ovaj pokušaj posebno razbjesnio seljake i farmere u siromašnim zemljama gdje se 80 posto korištenoga sjemena čuva za narednu sezonu (de la Perriere & Seuret, 2000). Sjetva za 1,4 milijarde ljudi na svijetu ovisi o sačuvanom sjemenu od prethodne sezone. Protivljenje je najavljeno i tzv. “izdajničkoj” (“traitor”) tehnologiji, gdje biljka može proizvesti vitalno sjeme, ali kao pomoću kakvog prekidača može ugasiti (ili izdati) neke druge važne osobine biljke poput fertilnosti, otpornosti prema suši ili imunološkog sustava na primjer. Tada se biljka “spašava” ili ponovo uključuje kemikalijama od iste korporacije koja je to sjeme i prodala (Jošt, 2003). Monsanto i Astra Zeneca su 1999. godine nakon brojnih prosvjeda, čak i od strane UN-a, javno obznanili kako neće ući u komercijalizaciju “terminator tehnologije”. No, onda je 2001. godine patent odobren i to od strane američkoga ministarstva poljoprivrede (USDA), a obje korporacije su se udružile s onima koje se nisu odredile protiv korištenja “terminator tehnologije”, te tako zapravo prekršile svoje obećanje. Monsanto je kupio Delta & Pine Land korporaciju, prvotnog vlasnika patenta, a Astra Zeneca se udružila s Novartisom u biotehnološkog diva Syngentu. Melvin J. Oliver, molekularni biolog u USDA izjavio je kako je njegov “glavni interes zaštita američke tehnologije. Naša misija je zaštititi poljoprivredu SAD-a i učiniti je konkurentnom u odnosu na stranu konkurenciju”. Glasnogovornik USDA Willard Phelps istaknuo je kako je terminator “tehnologija dizajnirana da poveća vrijednost sjemena u vlasništvu američkih sjemenarskih korporacija i da otvori nova tržišta u zemljama drugoga i trećega svijeta”. Najveća je ironija pokušaj da se “terminator tehnologija” predstavi kao ekološki održivo rješenje, budući da će GM sjeme tako sterilno postati neopasno za kontaminaciju okoliša. Harry Collins potpredsjednik za tehnološki transfer Delta & Pine Land korporacije zaključio je cijelu raspravu izjavom kako je “stoljećima stara praksa čuvanja sjemena zaista veliki nedostatak za farmere Trećega svijeta koji tako nenamjerno postaju zatvoreni u zastarjelim sortama jer idu linijom manjeg otpora, a ne sade nove, produktivnije sorte”.[37] Inače, već i sada postoji svojevrsna kontrola farmera i seljaka, barem u SAD-u. Kada poljoprivrednik u SAD-u ili Kanadi kupuje modificiranu RoundUp Ready soju od Monsanta, od iste korporacije dobije ugovor na potpise. U ugovoru se obavezuje da će sijati sjeme samo jednu sezonu te da će koristiti herbicide isključivo Monsantove proizvodnje i vlasništva. Također nema garancije rezultata. Monsanto ima pravo tri godine nadgledati polja farmera i za to koristi nenajavljene posjete privatnih detektiva koje unajmljuje, a otvorio je i telefonsku liniju na koju susjedi mogu tužiti jedni druge ukoliko sumnjaju da se ilegalno sije GM sjeme od Monsanta. Monsanto je do sada tužio preko 2000 poljoprivrednika u kojima ih optužuje da su koristili Monsantovu RR soju bez autorizacije (Cevallos, 2003), pri čemu se od njih potražuje ukupno oko 400.000 dolara. Najveći broj poljoprivrednika je izgubio parnice uz obavezu nadoknade financijske štete Monsantu, premda su tvrdili kako nikad nisu sijali Monsantovu soju, već je ona prešla (vjetrom, kukcima…) na njihovo polje. Najpoznatiji slučaj je onaj Percy Schmaisera, farmera iz Kanade kojeg je Monsanto tužio za krađu sjemena te mu je u sudskom procesu naloženo isplatiti zbog krađe 19.000 dolara, te 153.000 dolara zbog sudskih troškova. Vrhovni sud je prihvatio žalbu Schmeisera u svibnju 2003. godine, ali je na kraju sudskom presudom bio prisiljen isplatiti Monsanto. Schmeiser je cijelo vrijeme negirao optužbe za krađu jer je njegova obitelj tradicionalno poznata u kraju po sijanju vlastitog sjemena uljane repice.
Zbog spomenutih slučajeva i mnogih drugih, biotehnološke se korporacije sve češće smatra pohlepnim monopolistima kojima je jedini cilj profit. Stoga, brojne korporacije pored odvajanja dijela profita, što smo već spomenuli, kao taktiku udobrovoljavanja javnosti počinju koristiti i davanje dijela svojih patenata besplatno na korištenje siromašnim zemljama. Korporacija Pharmacija, jedno vrijeme vlasnik Monsanta, krajem siječnja 2003. godine objavila je kako će testirati program u kojem će pokušati dati afričkim zemljama dio svojih patenata na lijekove. U ožujku iste godine Monsanto, DuPont, Syngenta i DowAgroSciences su odlučili besplatno pokloniti afričkim znanstvenicima patentna prava, razne vrste sjemena, laboratorijsko znanje i drugu pomoć kako bi potaknuli veću produkciju hrane na tom kontinentu. Protivnici biotehnologije i GM hrane zaključili su kako je to priprema terena za osvajanje novih tržišta. Razlog tomu je i uz zaštitu WTO-a uporno odbijanje biotehnoloških korporacija da oslobode patente na lijekove za liječenje oboljelih od AIDS-a, malarije, kolere, tuberkuloze i drugih zaraznih bolesti koje godišnje uzmu milijune i milijune života u siromašnim zemljama.
Kontrola nad proizvodnjom hrane i lijekova i dalje će rasti. Neke tehnologije koje su trenutno u fazi eksperimentiranja mnogima izgledaju kao orwelovska vizija prebačena na područje poljoprivrede. Tako u Andaluziji, Španjolska, satelitima se nadgleda proizvodnja subvencioniranih poljoprivrednika kako oni ne bi varali na proizvodnji. U Argentini satelitskim snimkama nadgleda se prodaja neautoriziranog sjemena (farmer smije skupljati vlastito sjeme, ali ga ne smije prodavati), a također se razvija i sistem “virtualnih ograda” kojima se također iz satelita nadgleda kretanje goveda i ostalog blaga koje ima čipove u ušima pomoću kojih se prati njihovo kretanje, te se može i usmjeravati. Sistem je konstruiran tako da može raditi neovisno o ljudskoj intervenciji. Sve su češća i ulaganja u tzv. “biofarme” gdje farmaceutske korporacije obećavaju uzgojiti GM usjeve s proteinima koji će onda moći služiti umjesto cjepiva protiv dijareje ili drugih bolesti, a najavljuje se i slična mogućnost borbe protiv AIDS-a. Biotehnološki sektor često kritizira svoje protivnike kako nemaju dokaza o štetnosti GM hrane po zdravlje ljudi, te kako su zapravo panikom i strahom ljude zaplašili “apokaliptičnim primjerima” kako je zaključio predsjednik Hrvatske udruge genetičkih inžinjera Srećko Jelinić u intervjuu časopisu Fokus (17.10.2003). Glasnogovornik korporacije Syngenta je istaknuo kako su potrošači u Europi “zbunjeni” te kako “pate od pretjerane izloženosti informacijama” (Mathiason, 2003). Protivnici GMO-a često navode primjer japanske korporacije Showa Denko koja je 1989. godine proizvela i pustila na tržište novi GM tip L-triptofan, inače uobičajeni dijetetski dodatak. Od korištenja te nove verzije umrlo je 37 ljudi, a 5000 je imalo ozbiljne zdravstvene probleme i bolesti. Do danas je korporacija Showa Denko isplatila 2 milijarde dolara odštete. Također kritičari ističu kako je još prerano da se posljedice vide te optužuju GM hranu za sve veću sklonost alergijama i trovanje hranom. Također se poučeni eksperimentima na životinjama ističe opasnost za pojedine organe. Centar za kontrolu bolesti SAD-a istaknuo je kako je hrana odgovorna za dvostruko više bolesti u odnosu na svega nekoliko godina prije (GM hrana došla je na tržište 1996. godine) pri čemu se ističe kako se za 80 posto tih bolesti ne može identificirati točan uzrok (Smith, 2005). Kako bilo, u ovom trenutku GM hrana predstavlja veću opasnost zbog kontrole proizvodnje hrane i zagađivanja okoliša, dok zdravstveni dokazi o njenoj štetnosti još nisu dovoljno istraženi, premda to naravno ne znači da trebamo zanemariti princip predostrožnosti. Monopol nad proizvodnjom hrane, zagađivanje okoliša i smanjivanje bioraznolikosti i više su nego dovoljni razlozi da se uvede moratorij za primjenu GMO-a na otvorenom.
Sadržaj
ČETVRTI SVJETSKI RATglobalni napad na život
UVOD
GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost
Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?
SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa
GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa
UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?
BILJEŠKE
četvrti svjetski rat
DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta
DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija
ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi
Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija
HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku
Pokret u Hrvatskoj
MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti
ZAKLJUČAK
BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć
LITERATURA
Impresum