Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša
KONTROLA PROSTORA I IZBORA
Kako smo spomenuli, samo korporacija Monsanto odgovorna je za preko 90 posto GM usjeva. Od toga je 99 posto usjeva podijeljeno na svega četiri zemlje: SAD 68 posto, Argentina 22 posto, Kanada 6 posto i Kina 3 posto. Unutar SAD-a prema podacima USDA GM soja zauzima 75 posto, GM kukuruz 34 posto te pamuk 71 posto od ukupne zasijane površine tih kultura. U zadnje vrijeme i Brazil bilježi značajniji porast površina zasijanih GM sjemenom. Svega četiri kulture koriste se u komercijalnoj GM proizvodnji, a to su: soja 63 posto, kukuruz 19 posto, pamuk 13 posto i uljana repica 5 posto (ISAAA, 2003). GM sjemenom zasijano je 58 milijuna hektara u svijetu, što odgovara 2,5 veličine Velike Britanije (ActionAid, 2003). Računajući od 1996. godine to je porast za preko 30 puta i mnogi u tome vide dokaz nezaustavljivosti širenja GM usjeva i hrane na svjetska polja i tržišta. Od početka proizvodnje pa prodaje GM hrane mogli smo svjedočiti vrlo preciznim i konkretnim reklamama o prvenstvu takve hrane u odnosu na onu uzgojenu konvencionalnim metodama, pa i na hranu organske proizvodnje. Tu su se nizale prednosti poput povećanih usjeva, smanjenja korištenja kemijske zaštite usjeva, veće zarade za poljoprivrednike te manje cijene krajnjeg proizvoda za potrošače, pa su se čak obećavale i veća zdravstvena vrijednost GM hrane te povećana bioraznolikost uslijed proizvodnje. Tako su Monsantove reklame isticale “veću zaradu i povećani urod” nekih svojih GM usjeva, “jer ti usjevi su vođeni progresom” ili je pak najavljivan “nevjerojatan urod”. Tako ISAAA (2002.) navodi brojne uspjehe GM usjeva: smanjenje korištenja pesticida pri uzgoju GM pamuka u Kini, smanjenje prisutnosti insekticida u vodi koja otječe iz polja u SAD-u, u Kanadi pri uzgoju uljane repice smanjivanje obrađivanja tla čime se tlo čuva, povećan prinos kukuruza u SAD-u, smanjena upotreba herbicida u SAD-u te samim time financijska ušteda od 216 milijuna dolara godišnje, smanjenje trovanja pesticidima zbog nekorištenja istih pri uzgoju GM pamuka u Južnoj Africi te povećana bioraznolikost u istoj zemlji, a navode se i brojni drugi primjeri.
S druge strane, sve su jači glasovi kako je situacija prilično obrnuta. Pri tome je važno primijetiti kontradiktornost dobivenih rezultata što zasigurno može potaknuti zbunjenost kod većine promatrača. Rezultati s University of Nebraska te nekih nezavisnih istraživačkih centara, ali i onih koji su zapravo olakšali i podržali uvođenje GM proizvoda, poput državnoga Ekonomskoga istraživačkog servisa pri USDA-i, prilično pobijaju tezu o isplativosti GM hrane za poljoprivrednike, potrošače te prirodu. Podaci se donekle razlikuju ovisno o godini i regiji, ali ukupni zaključci nisu povoljni po biotehnološke korporacije. GM soja i kukuruz daju manji profit s obzirom na veću cijenu sjemena i manju cijenu proizvoda koji sadrži GM sastojke. Obećanje o povećanim usjevima za soju, kukuruz i uljanu repicu također nisu realizirana, osim donekle u slučaju jedne varijante GM kukuruza, ali povećani troškovi proizvodnje ne pokrivaju to minimalno povećanje. Glavni GM usjev, Roundup Ready soja daje prinose manje od 6-11 posto nego ne-GM varijacije. Urod uljane repice smanjen je za 7,5 posto u odnosu na konvencionalni uzgoj. U USDA su zaključili u svom izvještaju iz 2001. godine kako “biotehnologija najvjerojatnije neće osigurati najveći urod”. Također, niti obećanje o smanjenom korištenju herbicida i pesticida nije se ispunilo. Podaci USDA pokazuju kako se povećalo korištenje herbicida u slučaju soje, kako se tretiranje herbicidima GM kukuruza povećalo za 30 posto u odnosu na onaj ne-GM, a uljane repice za 20 posto. Slični su rezultati i za povećano korištenje pesticida, osim u slučaju pamuka, no i tu se u izvještaju izražava strah od javljanja otpornosti kod insekata na korištene pesticide u budućnosti. Tvrdnje o povećanoj zaradi se također osporavaju, pogotovo što se za GM proizvode dobiva sve manje novaca u odnosu na one koji to nisu, da o organskim proizvodima i ne govorimo. Također je uočena pojava tzv. superkorova otpornih na herbicide pa je korporacija Monsanto angažirala čak i studente da u pojedinim poljima čiste polje od korova, što je prilično čudno za visokotehnološki i sofisticirani imidž onih koji su “vođeni progresom”. Također, kontaminacija neGM polja i usjeva dovela je mnoge poljoprivrednike do propasti, premda se najavljivalo obogaćivanje bioraznolikosti. Spominju se kontaminacije GM polenom na udaljenosti čak i od 800 metara. U SAD-u je sve teže dobiti organski certifikat za proizvode, a većina kanadskih farmera je potpuno odustala od daljnje proizvodnje uljane repice, budući da ne mogu garantirati da nije zagađena GM uljanom repicom koju ne mogu prodati EU, svom tradicionalnom tržištu. U kanadskoj provinciji Saskatchewan praktički više ne postoji organska uljana repica, po čemu je taj kraj bio tradicionalno poznat. Time je doslovno onemogućeno pravo na izbor tim farmerima budući da je kontaminiran prostor koji ih okružuje.[42] U jednoj drugoj studiji The Adoption of Bioengineered Crops (2002) koju je načinila USDA ističe se: “Vjerojatno najveće pitanje koje se nameće nakon ovih rezultata jest, kako objasniti veliko prihvaćanje GM usjeva, kada su financijski rezultati s farmi polovični ili čak negativni”. Kritičarima GM usjeva i hrane te korporacija koje ih promoviraju i šire, ovo je samo potvrda njihovih stavova kako “korporacijske strategije i proizvodi mogu dovesti do različitosti roba; oni ne mogu obogatiti prirodnu raznolikost” (Shiva, 2000: 114). Dr. Robert H. Curtis, američki stručnjak za GMO koji je 2002. godine boravio u Hrvatskoj kako bi uvjerio domaću javnost u korisnost takve hrane, istaknuo je na pitanje novinara kako “je netočno tvrditi da genetski usjevi mogu zagaditi okoliš, jer je i to riješeno. EPA je primjerice, 2000. godine uvela obvezu da proizvođači genetskog kukuruza moraju posaditi i tzv. tampon zonu nemodificiranog kukuruza i to na površini 20 posto od ukupne površine zemljišta pod genetski modificiranim sjemenom” (Večernji list, 13. 07. 2002). Dilema o tome jesu li i koliko su GM usjevi opasni za ostatak okoliša ukoliko dođe do “bijega” sjemena uz pomoć insekata, vjetra ili nečega trećeg, mogla bi biti riješena nakon studije britanske vlade objavljenje u listopadu ove godine koja pobija tezu dr. Curtisa. Radi se o najdužem i najopsežnijem istraživanju takve vrste ikad i igdje provedenom u svijetu. Istraživanje je naručeno od britanske vlade pod nazivom Farm-Scale Evaluations (FSE) i trebalo je prvo poslužiti kao dokaz nepovjerljivoj britanskoj javnosti o neškodljivosti GM usjeva za okoliš. Naime, britanska javnost je izrazito nesklona GM usjevima i proizvodima, pri čemu u istraživanjima 84 posto ispitanika smatra kako će GM usjevi naštetiti okolišu, 86 posto izražava neslaganje s idejom da jedu GM hranu, dok ih 93 posto smatra kako je GM tehnologija više vođena željom za profitom nego brigom za interese ljudi.[43] No, trogodišnja istraživanja na preko 200 pokusnih polja širom Britanije donijela su rezultate koje je jedan od znanstvenika opisao kao “neočekivano dramatične”. Na pokusnim poljima ispitivao se utjecaj na okoliš triju genetski modificiranih kultura u odnosu na njihove konvencionalne varijacije. Te kulture su: uljana repica, šećerna repica i kukuruz. Zbog rezultata dobivenih istraživanjem novinari su najavili mogućnost potpune zabrane korištenja GM uljane repice i šećera u EU budući da je dokazano kako uništavaju bioraznolikost i divlje kulture, i imaju dugoročno negativan utjecaj na populaciju pčela, leptira i ptica. Za GM uljanu repicu utvrđena je i visoka mogućnost pojave superkorova. Na pokusnim poljima kukuruza rezultati su bili povoljniji za GM usjeve, ali su znanstvenici istaknuli kako su na konvencionalnim poljima koristili herbicid atrazine, izrazito otrovan herbicid zabranjen za korištenje gotovo svugdje u Europi, tako da su na kraju odbacili rezultate kao neosnovane te najavili objektivnije testiranje. EU je atrazin zabranila 2003. godine, uz protivljenje Syngente, jedne od najvećih biotehnoloških korporacija, iz koje su tvrdili da je herbicid siguran. Upravo je Syngenta s 260.000 dolara lobirala kod EPA-e u SAD-u kako ne bi stavila atrazine na popis zabranjenih herbicida. To su potkrijepili činjenicom kako se atrazin koristi na dvije trećine polja kukuruza i 90 posto šećerne trske u SAD-u.
Elliot Morley, britanski ministar okoliša istaknuo je kako “ne vidi niti jednu europsku vladu koja bi mogla ignorirati ove rezultate”. Prilično je nejasna izjava dr. Paula Rylotta iz Agricultural Biotechnology Councila, udruženja koje predstavlja Monsanto, Syngentu i ostale vodeće biotehnološke korporacije kako su rezultati ovog istraživanja “dokaz da su GM usjevi mnogo fleksibilniji i kako mogu poboljšati bioraznolikost” (Brown i Vidal, 2003). Također, istraživanje provedeno od strane Denmark and Grenland Geological Research Institution pokazalo je kako proizvodnja Roundup Ready soje zagađuje podzemne vode sa svojim sastojkom glifosatom. Monsantovi stručnjaci su pak prije korištenja te GM soje pokazali rezultate svojih istraživanja u kojima su tvrdili kako se glifosat razgradi prije nego dođe do podzemnih pitkih voda. US Fish and Wildlife Services je pak nabrojao 74 ugrožene vrste koje će još više biti ugrožene s ekstenzivnom upotrebom glifosata (Ho, 1998:128). Također se ističe kako je glifosat treći po redu uzročnik bolesti povezanih s korištenjem pesticida u poljoprivredi među poljoprivrednim radnicima u Kaliforniji, jedinoj saveznoj državi koja takve podatke daje (Anderson, 1999: 24-25). Monsanto je RoundUp Ready soju koja sadrži glifosat reklamirao kao “environmental friendly”, “biorazgradivom” i “praktički netoksičnom” za ljude, ptice i ribe (Steinbrecher, 2001: 81). Stoga, zaista zvuči nevjerojatnim podatak kako USDA na preko 8000 testiranih polja na kojima se uzgaja GM hrana, niti za jedno nije dobila procjenu ekološkog učinka (Cumings, 2003).
Kontaminacija GM sjemenom prelazi okvire poljoprivrednih kultura i okoliša, već se sve više opaža i unutar prehrambenoga lanca. U lipnju 2003. godine otkriveno je u Britaniji kako je 1200 kokoši s certifikatom organskoga porijekla hranjeno GM sojom, a u listopadu iste godine japanska podružnica Subwaya, jednog od najvećih lanaca za prehranu na svijetu poznatog po sendvičima, povukla je prodaju svojih sendviča u toj zemlji nakon otkrića GM enzima u zamrznutom tijestu za kruh koje koriste u svojim restoranima. Najpoznatiji je naravno slučaj iz 2000. godine sa Starlink kukuruzom korporacije Aventis koji je bio namijenjen samo za prehranu životinja, no ipak je nekako ušao u prehrambene proizvode namijenjene ljudima.
Troškovi zbog odbijanja uvoza GM poljoprivrednih proizvoda dodatno su pogoršali situaciju za zemlje koje proizvode takvu hranu, odnosno za farmere tih zemalja. Godišnji prihod od 300 milijuna dolara od izvoza kukuruza u EU gotovo je nestao i ista tolika cifra se spominje kao gubitak nastao zbog prekida izvoza repice iz Kanade u EU. Trgovina medom u Kanadi je u velikim problemima zbog kontaminacije. U medijima objavljen interni dokument kanadske vlade otkrio je zabrinutost u najvišim krugovima za kanadski izvoz hrane zbog proizvodnje GM hrane. Udio SAD-a u izvozu soje se također smanjio s 57 posto na 46 posto, a udio Brazila koji je zabranio sijanje GM soje se povećao s 24 posto na 30 posto s tendencijom rasta te je izražena otvorena namjera Brazila da pretekne SAD u proizvodnji soje (AP, 10.10.2003). Pitanje je kako će se dalje razvijati ova “utrka”, budući da je Brazil dozvolio u rujnu 2003. godine komercijalne usjeve GM soje, premda samo na jednu pokusnu godinu i to samo u južnoj pokrajini Rio Grande do Sul. Nakon toga je država Parana donijela odluku o GM-free području, a budući da je luka Parana glavna brazilska luka kojom se izvozi soja, situacija se dodatno zakomplicirala. Procjenjuje se trošak SAD-a od 12 milijardi dolara u periodu od 1999.-2001. zbog povećane potrebe za subvencijama poljoprivrednicima, a dodatne subvencije američkim farmerima kretale su se u iznosu od 3-5 milijardi dolara godišnje. Pri tome je potrebno napomenuti kako sektor soje i kukuruza dobiva 50 posto tih subvencija te kako će one zasigurno ublažiti loš ekonomski učinak GMO proizvoda, ali može se slobodno postaviti pitanje: zašto porezni obveznici to moraju plaćati?
Jedna od najpoznatijih svjetskih ekoloških udruga, Greenpeace u svom izvještaju Record Harvest, Record Huger – Starvin in GE Argentina (2002) ističe povezanost između uvođenja GM poljoprivrednih usjeva i proizvodnje u tu zemlju s povećanom nestašicom hrane i širenjem gladi, povećanom koncentracijom zemlje u rukama sve manjega broja i sve bogatijega sloja zemljoposjednika, te smanjenjem uroda i uništavanjem šuma zbog dobivanja novih površina za uzgoj GM hrane. Sve su glasniji i glasovi iz Indije kako je urod GM pamuka u južnim pokrajinama podbacio, kako je cijena sjemena skuplja, kako je povećan broj bolesti i insekata te je kvaliteta tako uzgojenog pamuka lošija. Zbog svega toga državno tijelo koje nadgleda korištenje GM usjeva nije dalo Monsantu dozvolu za sijanje GM pamuka u sjevernim pokrajinama Indije (Shiva, 2003). Tijelo koje je imenovao britanski premijer Tony Blair kako bi se izračunale koristi i troškovi od komercijalizacije GM proizvodnje također je bacilo sjenu na ekonomske prednosti takve proizvodnje. Premda izvještaj naglašava mogućnost prihvaćanja i koristi od GM proizvodnje u nekom budućem vremenu, kao posljedica dugoročnog planiranja i kampanje ističe se trenutna blokada ulaska na tržište takvih proizvoda iz jednostavnog razloga jer tržište ne postoji zbog stava i potrošača i prodavača.[44] Izvještaj predlaže vladi Britanije da uzgoj GM uljane repice za proizvodnju biodizela i soje isključivo za prehranu životinja budu prve komercijalne GM kulture, budući da neće predstavljati opasnost za ljudsko zdravlje. Ovo naravno nije u skladu s posljednjim istraživanjima koji naglašavaju opasnost od uljane repice za bioraznolikost te općom paranojom oko načina gospodarenja životinjama nakon skandala s kravljim ludilom u Britaniji. Da će proizvodnja GM hrane zaista ugroziti okoliš pokazala je i studija EPA-e o sve većem broju farmera u SAD-u koji ne poštivaju ili zadovoljavaju standarde koje je ta agencija odredila za proizvodnju GM kukuruza. Po podacima te vladine agencije koja se treba brinuti za zaštitu okoliša, gotovo jedna petina farmi ne zadovoljava navedene standarde (Polack, 2003). Stoga je prilično razumljiv stav kako je “GM hranu čak opasnije proizvoditi nego jesti” kako je izjavio u intervjuu Večernjem listu (16.09.2003.) znanstveni novak na Ekonomskom fakultetu Domagoj Hruška. Zbog svih tih razloga i podataka, loših iskustava i nedostatka tržišta, došlo je i do određene promjene u krugu američkih farmera. Nacionalna unija farmera iz SAD-a, ali i iz i Kanade, Udruženje uzgajivača kukuruza SAD-a i Kanadski odbor za žito te udruženja organskih proizvođača počeli su s lobiranjem za moratorij na početak masovne proizvodnje GM pšenice. Monsanto je najavio odgodu masovne proizvodnje GM pšenice kroz 2005. godinu, te praćenje raspoloženja potrošača.
Jedan od većih razloga sumnjičavosti prema biotehnološkom sektoru je i protivljenje dotičnoga sektora i korporacija deklariranju svojih proizvoda, odnosno ispisivanju kako su i od čega dobiveni svi sastojci u određenom proizvodu. Tako je markica na kojoj je naznačeno da sadrži GM sastojke postala još jedan od razloga trgovinskog sukoba između SAD-a i EU-a. Odlukom FDA, GM usjevi i hrana svedeni su pod frazu “substantial equivalence”, što zapravo znači kako nema nikakve bitne razlike između GM usjeva i onih konvencionalnih. Zato je jedan od glavnih argumenata biotehnološkog sektora i njegovih lobista protiv deklariranja proizvoda koji sadrže GM sastojke stav kako “nema nikakvih loših ili štetnih aspekata koji bi zahtijevali označavanje proizvoda” (ISAAA, 2002). Ovakav stav se smatra izrazito nedemokratskim, budući da mnogi ljudi iz etičkih, vjerskih ili zdravstvenih razloga ne žele ili ne smiju jesti određene sastojke, biljne ili životinjske vrste koje danas nalazimo u konačnim GM proizvodima. Također se naglašava kako bi označavanje svakog proizvoda koji sadrži GM sastojke bilo preskupo, pri čemu se spominje cifra od dvije milijarde dolara. No, u istraživanju nekoliko sveučilišta i znanstvenih centara provedenom 2002. godine zaključuje se kako bi iznos za deklariranje proizvoda koji sadrže GM sastojke mogao biti 90-95 posto manji.[45] Izrazito je zanimljiv stav kako posebno deklariranje proizvoda koji sadrže GM sastojke nije niti potrebno “budući da su GM kukuruz i soja već u svim glavnim tokovima prehrambene industrije, što znači da bi praktički svi proizvodi koji sadrže proizvode od kukuruza i soje morali biti označeni, neovisno o tome sadrže li genetski modificiran kukuruz ili soju, ili ne” (ISAAA, 2002). Kako neovisno o tome sadrže li ili ne GM kukuruz ili soju? Izgleda da branjenje ljudima prava na izbor da znaju i imaju pravo znati što jedu zapliće biotehnološki sektor u sve veće kontradikcije i izgovore. Danas EU unatoč skidanju moratorija na komercijalni uzgoj GM usjeva još uvijek zahtijeva deklariranje proizvoda koji sadrže GM sastojke ukoliko je ta količina veća od 0,9 posto. SAD, gdje deklariranja još uvijek nema, smatra takvu odluku diskriminirajućom, jer će ljudi, navodno iz vlastitih predrasuda, izbjegavati proizvode koji su deklarirani. Smatrajući takvu odluku protivnu odredbama WTO-a o “free tradu” ili slobodnoj trgovini, SAD su tužile EU u svibnju 2003. godine. Unatoč tome što se sve više farmera pojedinačno pa i njihova udruženja ne odnose tako prijateljski prema korištenju GM tehnologije u proizvodnji hrane, ovdje je potrebno napomenuti kako su tužbu SAD-a podržale udruženja American Farm Bureau i American Soybean Association. U SAD-u se gotovo konstantno ponavljana tvrdnja kako deklariranje nije niti potrebno, jer ga potrošači, odnosno šira javnost uopće niti ne želi. Ipak, bit će teško ustrajati na takvim tvrdnjama poslije istraživanja sociologa Ronalda Wimberleya s North Carolina State University koje je proveo u suradnji sa znanstvenicima s ostalih sveučilišta o stavovima stanovništva SAD-a prema globalizaciji hrane. U tom istraživanju 92 posto ispitanih istaknulo je kako misli da bi hrana trebala biti deklarirana u potpunosti, 1 posto misli da to nije potrebno, dok ih je 7 posto neodlučno.[46] Čak 88 posto farmera koji uzgajaju kukuruz u SAD-u smatra kako vlada SAD-a treba poštivati odluku EU-a i ostatka svijeta da deklariraju proizvode koji sadrže GM sastojke, dok ih 77 posto smatra kako SAD ne bi trebala tužiti EU sudu WTO-a. Eurobarometar kao jedan od najcjenjenijih i reprezentativnijih istraživanja stavova populacije u EU ističe protivljenje GM hrani kao opasnoj kod 56,5 posto ispitanika, dok ih 26,5 nema mišljenja. Pravo da znaju što jedu, odnosno deklariranje proizvoda koji sadrže GM sastojke izražava 94 posto ispitanika u EU. Brojni kritičari biotehnoloških korporacija koje proizvode GM hranu izražavaju bojazan kako će taktika tog sektora biti “prvo zagadi, onda reguliraj”. Naime, strah se izražava zbog iskustva kanadskih farmera koji više ne mogu garantirati organsko porijeklo vlastite uljane repice, bez obzira što sami ne proizvode GM uljanu repicu, već im je ona kontaminirala njihova polja. Time se želi reći kako će se kontrolom prostora, odnosno kontaminiranjem zapravo utjecati na kontrolu izbora, odnosno kontrolom prostora izbor će dugoročno postati bespredmetan.
Možemo sa sigurnošću zaključiti kako će se sukobi oko GM usjeva i hrane nastaviti i ubuduće s još većim međusobnim nepovjerenjem i optužbama. Predsjednik SAD-a George W. Bush, nakon vijesti kako EU ipak i dalje inzistira na deklariranju proizvoda koji sadrže GM sastojke, je istaknuo kako Europa sprječava veliki “zadatak ukidanja gladi u Africi” (IHT, 29.05.2003.) Pitanje gladi kako smo naveli na početku je jedno od najizrazitijih mjesta sukoba i međusobnog optuživanja. Biotehnološki sektor najavljuje GM usjeve i hranu kao presudne, a često i jedine koji mogu osigurati uspjeh u borbi protiv gladi, no problem hrane uopće nije u nedostatku dovoljnih količina hrane, već u nepravednoj raspodjeli hrane i činjenici da ljudi nemaju novac da kupe hranu, dok se istovremeno ogromne količine hrane čuvaju u skladištima ili propadaju pa se bace. Glad bi bila manji problem kada bi dotične korporacije manje ulagale u GM usjeve i reklamiranje istih, a više u konkretne projekte kojima se suzbija glad tako da prestane ovisnost ugroženih ljudi o izvanjskoj pomoći. Godišnji marketinški troškovi biotehnološkoga sektora u SAD-u dostižu sumu od 250 milijuna dolara, a u rujnu 2000. godine “čišćenje” samo jednog posto nedozvoljenoga GM kukuruza Starlink za ljudsku prehranu koštao je korporaciju Aventis gotovo milijardu dolara.
Ne treba nas čuditi toliki pritisak SAD-a na EU. To se ne događa toliko zbog samog europskoga tržišta, budući da je i sam EU veliki proizvođač hrane i u izvozu hrane SAD-a sudjeluje sa svega 10 posto, koliko je taj pritisak prisutan zbog straha da se slijedi primjer EU-a i to na tržištima od kojih se puno očekuje, poput onih u Južnoj Americi, Aziji i drugdje. No, kao što smo već napomenuli tek je tu došlo do prave podjele u svijetu, slično kao i prilikom odbijanja humanitarne pomoći SAD-a u obliku GM hrane afričkim državama gdje je harala glad. SAD je za svoju tužbu dobio podršku od Argentine i Kanade, države koje slijede SAD u proizvodnji GM hrane, što ne treba čuditi. Od siromašnih država nekakvu sramežljivu podršku na početku je davao Egipat, ali se ubrzo povukao zbog negodovanja potrošačkih i ekoloških organizacija. Nakon prijetnje upućene EU od strane SAD-a, neki su u EU pokušali smiriti situaciju poput povjerenika za poljoprivredu Franza Fischlera koji je isticao predanost EU biotehnologiji, no neki su uzvratili prilično istom mjerom poput Margot Wallström, europske povjerenice za okoliš koja je optužila američke biotehnološke korporacije za laganje javnosti u EU kako bi je privolili na prihvaćanje GM usjeva i hrane. Svoj komentar Busheve optužbe za odgovornost EU prema gladi u Africi zbog neprijateljskog stava prema korištenju biotehnologije u prehrambenom sektoru izrazila je izjavom kako jedino što brine biotehnološke korporacije jest “riješiti glad njihovih dioničara” (McCarthy, 2003). Također se isticalo kako EU daje sedam puta veću pomoć siromašnim državama, od čega je velik dio u novcu, dok SAD uglavnom daje pomoć u poljoprivrednim viškovima čime uspijeva održati proizvodnju velikom uz najniže cijene. Sve se više naziru podjele i unutar same EU. Ekološka organizacija Friends of the Earth optužila je Europsku komisiju za proGM politiku jer su propustili donesti važeću odluku na nivou Unije o politici prema GM usjevima, već su odgovornost prebacili na države članice EU-a. Time se stoji u izvješću FOE-a otvorila mogućnost za neskladnu politiku unutar EU na štetu okoliša, prava potrošača i zaštite zdravlja ljudi. Države članice koje će biti sklonije GM usjevima ugrozit će zbog mogućnosti prekogranične kontaminacije one koje se protive tome. Opredijelivši se za politiku koegzistencije GM i neGM usjeva Europska komisija propustila je zaštititi i konvencionalne i organske farmere čija će polja i proizvodnja postati direktno ugrožena ukoliko uzmemo kao primjer brojne slučajeve širom svijeta. Što će se više farmera opredjeljivati za GM usjeve, to će onima na drugoj strani, ukoliko dođe do kontaminacije, biti teže dokazati s kojeg specifičnog polja je došlo do kontaminacije, a bez toga im je tužba bezvrijedna. Pojedine europske države koje imaju negativan stav prema proizvodnji GM hrane (Danska, Austrija…), već su donijele zakone kojima cjelokupnu financijsku odgovornost i naknadu štete zbog eventualne kontaminacije, osiguranja za siguran transport, tampon zone, deklaraciju proizvoda i dr. prebacuju na proizvođače i farmere GM hrane, čime su praktično učinili takvu proizvodnju financijski neprofitabilnom. Ipak, pojedinačni pokušaji pojedinih regija da se proglase GM-free zonama, kao što je Gornja Austrija pokušala, dobili su u lipnju 2003. godine zabranu Europske agencije za sigurnost hrane, koja je istaknula kako “ne postoji zdravstveni ili ekološki dokazi koji bi opravdali drugačiju politiku Gornje Austrije od ostatka Europe” (Osborn, 2003). Opet regije nastavljaju sa svojom politikom i sve je više regija, gradova i ruralnih područja koje se proglašavaju gmo-free zonama. Pitanje kako će se ovakvi pokušaji ubuduće ocjenjivati budući da su mnoge lokalne uprave u Engleskoj učinile isto, kao i skupština Welsa. Na odluku Europske agencije za sigurnost hrane Simon Barber iz lobističke grupe biotehnološkoga sektora EuropaBio zadovoljno je zaključio kako “ukoliko neki odjednom odluče zabraniti GM usjeve i pretvore svoju regiju u GM-free zonu, onda oni ukidaju ljudima pravo na izbor” (Osborn, 2003). No, to je sve bilo prije objavljivanja rezultata Farm Scale Evaluations istraživanja u Britaniji poraznih po biotehnološki sektor, jer su rezultati naglasili opasnosti za biljni i životinjski svijet, odnosno za bioraznolikost od GM usjeva. Izgleda da dolaze teški dani za biotehnološke korporacije koje kontroliraju proizvodnju GM hrane. Iz najprisutnije biotehnološke korporacija u Britaniji Bayera, došla je izjava u drugoj polovini 2003. godine kako se povlače iz testiranja pokusnih polja s GM usjevima, sve dok uvjeti ne postanu “više povoljni”. Od 1998. godine pali su zahtjevi za GM pokusna polja za 76 posto po podacima EU studije znanstvenih i tehnoloških razvoja u GM usjevima. U zadnje četiri godine oko 39 posto sada već bivših ulagača u testiranje GM usjeva otkazalo je u Europskoj Uniji istraživačke i razvojne projekte za GM usjeve. Odmah nakon objavljivanja trogodišnjega istraživanja o utjecajima GM usjeva na bioraznolikost u Britaniji, najveća korporacija koja gura GM usjeve i hranu Monsanto, najavila je povlačenje iz Europe svog cjelokupnog sektora za žito te zatvaranje još nekoliko istraživačkih centara, uz najavu kako će se više usmjeriti na Kinu, jugoistočnu Aziju i Južnu Ameriku (Connor, 2003). Osiguravajuće tvrtke najavile su odbijanje osiguranja farmera koji će se odlučiti za komercijalnu proizvodnju GM usjeva, pa i onih farmera koji se neće potruditi da osiguraju vlastitom sjemenu i polju zaštitu od eventualne kontaminacije GM sjemenom. Jedna od najvećih takvih tvrtki koja je tradicionalno povezana s osiguranjem farmera NFU Mutual najavila je postavljenje osiguranja za GM farmere ili za moguću opasnost od kontaminacije GM sjemenom u rang s azbestom, talomidom i djelima terorističke naravi (Brown, 2003). I u Sjevernoj Americi situacija se sve više mijenja. Već smo spomenuli sve veći broj farmerskih udruga koje se tako pridružuju ekološkim i potrošačkim u protivljenju GM usjevima i hrani te zahtjevima za deklariranje proizvoda koji sadrže GM sastojke. Organski farmeri iz Kanade kojima je propala prodaja organske uljane repice zbog kontaminacije GM sjemenom tužili su korporacije Monsanto i Aventis za naknadu štete. Savezna država Vermont samostalno je izglasala obavezu deklariranja svih proizvoda koji sadrže GM sastojke, a koji se prodaju u toj saveznoj državi u SAD-u. Država New York je već donijela zakonsku zabranu uzgoja GM usjeva u idućih pet godina (Jošt, 2003: 149). Uskoro će slična tema biti razmatrana u saveznoj državi Oregon, a u Texasu se razmatra zabrana korištenja GM usjeva i životinja za proizvodnju lijekova. U Texasu je smještena već spominjana korporacija ProdiGene Inc. povezana s dva incidenta kontaminacije kukuruza i soje namijenjene za ljudsku prehranu, GM kukuruzom namijenjenom za proizvodnju lijekova. ProdiGene Inc. je korporacija koja najviše ulaže u tzv. “biofarme” gdje GM usjevi obogaćeni određenim proteinima trebaju poslužiti kao zamjena za cjepiva protiv zaraznih bolesti. Na dva mjesta došlo je do kontaminacije okolnih polja te je USDA odlučila to naplatiti ProdiGene Inc. korporaciji. USDA je kaznila PrdoiGene Inc. s preko 4 milijuna dolara za “neprimjereno sijanje eksperimentalnih usjeva”. Koalicija ekoloških grupa i organizacija za zaštitu potrošača u studenom 2003. godine čak je i tužila USDA što je uopće dozvolila “biofarme”. Federalni sudac u St. Louisu, Rodney W. Sippel prihvatio je tužbu protiv monopola kojom se optužuje najveće biotehnološke korporacije Monsanto, Bayer, Syngentu i Pioneer da su krajem ’90-ih godina prošloga stoljeća dogovorile zajedničku kontrolu tržišta i fiksiranje cijena. Monsanto je u siječnju ove godine pristao platiti odštetu od 1,5 milijuna dolara, jer je podmićivao vladine dužnosnike u Indoneziji koji su trebali odlučivati o GMO u toj zemlji. Mito se prikrivao kroz “konzultantske honorare”.
EPA je kaznila Pioneer i Dow AgroSciences kao prve korporacije kažnjene i optužene zbog kontaminacije neGM polja. Čak je i izvršni direktor Krafta, najveće prehrambene korporacije u SAD-u, a druge u svijetu, dugo napadanu zbog podrške GM hrani, izjavio kako nam je potrebna jača regulacija biotehnologije. Posljednja istraživanja koja se koriste podacima USDA ističu kako je točno da se prvih tri godina (1996.-1998.) moglo svjedočiti smanjenju korištenja pesticida na poljima s GM usjevima, ali da posljednje tri godine (2001.-2003.) svjedočimo višestrukom povećanju korištenja pesticida na tim poljima.[47] Dakle, premda i EU ide prema ukidanju pravnih prepreka za komercijalni uzgoj GM kultura koje su bile na snazi nekoliko godina pa je izglasala dozvolu o komercijalnom uzgoju Syngentinog GM kukuruza i dalje je prodor takve proizvodnje i hrane u EU prilično neizvjestan i nesiguran. Odlučujući faktor za to je naravno nesklon stav europskih građana i građanki prema GM usjevima i hrani, što onda utječe i na tržište. Najveći trgovački lanci u Velikoj Britaniji poput Safewaya, The Co-opa, Marks and Spencera, Sainsburyja, Tesca i drugih zastupaju GM-free politiku, a većina njih ne prodaje niti proizvode dobivene od životinja hranjenih GM usjevima. Dapače, Sainsbury je otvorio mogućnost “virtualne šetnje” svojim kupcima organskih proizvoda, gdje oni mogu na Internetu pogledati s kojih farma, pod kojim uvjetima i na koji način je uzgojena hrana koju kupuju. Svemu tome treba pridodati sve veću podršku i od farmera i od potrošača za organsku poljoprivredu. Često se proizvodnja GM usjeva opravdava, bez obzira i ako jesu “potencijalna opasnost za okoliš”, “jer mnogo stvarniji i katastrofalan učinak ima intenzivna poljoprivredna praksa koja se provodi bez transgenetičnih poljoprivrednih kultura ili s njima” (Jelaska, 1999:176). Pri tome se naravno misli na intenzivno korištenje pesticida i herbicida u konvencionalnoj poljoprivredi, premda je ovdje donekle nepravedno zaobići razne varijacije organske poljoprivrede u kojima nema takvog zagađivanja okoliša, konkuriranje organske poljoprivrede i u rodnosti konvencionalne poljoprivrede, pa i one u kojoj se koriste GM usjevi, a da se ne govori o dugoročnim prednostima u posljedicama za okoliš. University of California Davis čak je u svojim istraživanjima zaključio kako se znanstveno može dokazati da je organska hrana zdravija zbog povećanoga broja antioksidansa, odnosno flavonoida (Lau, 2003). Tržište organskim proizvodima trenutno vrijedi 15 milijardi dolara godišnje i raste. O sve većoj popularnosti organske hrane dovoljno govori gotovo tragikomičan podatak da je USDA 1998. godine predložila zakon u kojem se dozvoljava deklariranje GM hrane kao organske. Tek nakon 250.000 prosvjednih pisama kojima je zatrpan ured USDA zakon je povučen (Anderson, 1999: 90). No, o sve većoj popularnosti organske grane dovoljno govori i podatak kako i korporacije sve više ulaze na profitabilno tržište organske hrane. To nas ne treba čuditi budući da predviđanja ističu kako će američko tržište organske hrane do 2007. godine doseći sumu od preko 30 milijardi dolara. U SAD-u su neke navodno organske male firme kontrolirane i financirane od takvih zastupnika zdrave hrane kao što su Monsanto, ExxonMobil, Philip Morris pa i Lockheed Martin. Iza zelenih imena kao što su Small Planet Foods kriju se glavni dioničari, već spomenuti Philip Morris, ExxonMobil, Chevron, Nike, McDonald’s, Dupont, Dow Chemical i Pepsi. Silk Soy Drink vam nude Microsoft, General Electric, Pfizer, Philip Morris, ExxonMobil, Coca Cola, Pepsi. (Riuz-Marrero, 2004).
Sukobi oko GM usjeva i hrane će se dodatno zakomplicirati nakon prihvaćanja Cartagena protokola o bioraznolikosti u rujnu 2003. godine koji je s prihvaćanjem “principa predostrožnosti” u direktnom sukobu s pravilima WTO-a po kojima SAD i tuži EU, a mnogim drugim zemljama je pozivajući se na pravila WTO prijetio, uključujući i Hrvatsku. Problem nastaje što je sada Cartagena protokol međunarodno važeći dokument jer ga je potpisalo 50 država koje sada imaju pravo odbiti uzgoj ili uvoz GM sjemena i hrane ukoliko tako žele, pozivajući se na “princip predostrožnosti”. No, Cartagena protokol još uvijek nisu potpisale SAD koje ga ne priznaju. Kontradiktorni stavovi i podaci kojima barataju zastupnici i protivnici tehnologije GM usjeva i hrane. Vrlo često i od istih institucija dobivamo kontradiktorne izjave i rezultate, kako smo se u ovom radu uvjerili s podacima USDA, na primjer. Možemo navesti i primjer UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO). Na Svjetskom samitu o održivom razvoju u Johannesburgu 2002. godine Jacques Diouf generalni direktor FAO-a komentirao je odbijanje afričkih zemalja humanitarne pomoći SAD-a GM hranom, stavom kako bi afričke zemlje trebale “pažljivo uvažiti sadašnje znanstveno znanje prije nego odbiju pomoć u hrani koja sadrži GMO”.[48] S druge strane, imamo brojna upozorenja iz te organizacije gdje se upozorava na ekološke te socio-ekonomske opasnosti koje bi mogle biti posljedica GM proizvodnje pa čak i dokumenata u kojima se tvrdi kako GM usjevi nisu potrebni da se nahrani svijet.[49] Slično, institucija koja se globalno brine za naše zdravlje WHO, polovicom ove godine objavila je kako je GM hrana ok za ljude.
Nadamo se da je razjašnjen cilj biotehnoloških korporacija da preuzmu kontrolu nad proizvodnjom hrane i lijekova, kontrolu politike i odgovarajućih nadležnih institucija te kontrolu prostora i izbora. Brojni navedeni primjeri su nam, vjerujemo, pomogli u tom nastojanju. Na primjer, kod kontaminacije juga Meksika gdje je genetska banka autohtonih vrsta kukuruza imali smo zagađenje prostora, ali i kontrolu nadležnih institucija koje nisu reagirale na slučaj ili su bile spore ili su reagirale (slučaj s časopisom Nature), ali su nakon pritiska biotehnološkoga lobija promijenile stav. Sve je to naravno povezano i s našim prvim tipom kontrole, proizvodnja hrane. Ostajemo u nestabilnom i podijeljenom svijetu gdje je život sve više pod utjecajem biotehnoloških korporacija. Uostalom, slušajte pametnije od mene: “Ovo nije samo konsolidacija korporacija koje se bave sjemenom, ovo je zaista konsolidacija cjelokupnoga lanca hrane”. Pametan je Robert T. Fraley, dopredsjednik poljoprivrednoga sektora korporacije Monsanto.
Sadržaj
ČETVRTI SVJETSKI RATglobalni napad na život
UVOD
GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost
Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?
SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa
GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa
UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?
BILJEŠKE
četvrti svjetski rat
DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta
DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija
ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi
Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija
HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku
Pokret u Hrvatskoj
MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti
ZAKLJUČAK
BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć
LITERATURA
Impresum