Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

KRITIKA ALBERTOVIH ČETIRIJU DIMENZIJA

Michael Albert je zaista jedan od najproduktivnijih aktivista pokreta za globalizaciju odozdo. Sudjeluje u brojnim raspravama i debatama, otvoren je u komuniciranju sa svima pri čemu ogoljuje svoje stavove i pozicije bez ikakve zadrške kako bi i sama rasprava bila transparentnija i kvalitetnija. Također, stvara i razmišlja o mogućim alternativama, od kojih se najviše proslavio s participativnom ekonomijom. Njegov pokušaj olakšavanja razumijevanja i suradnje unutar pokreta što smo ga gore ukratko predstavili također je vrijedan pažnje. No ipak, neke od tih smjernica u stvarnosti se teže ostvaruju i još uvijek su bliže njegovim željama. Mi ćemo sada preko stvarnih primjera i situacija pokušati predočiti i razjasniti razloge za to.

Dimenzija fokusa je možda vjerojatno najmanji problem unutar pokreta, odnosno da budemo precizniji, postaje sve manji. Danas govoriti o ekološkim problemima, a ne uključiti tu socijalne, političke, vrlo često i rasne ili rodne probleme, ne usuđuje se gotovo nitko unutar pokreta. Svi ti aspekti ili problemi tek zajedno posloženi daju pravu sliku ukupnih problema u svijetu, te samo holistički pristup može ponuditi rješenja za njih. Dapače, svjedočimo čitavom nizu koalicija i okupljanja različitih interesnih skupina u društvu, civilnih inicijativa, radničkih sindikata, pripadnika urođeničkih naroda… od kojih možemo izdvojiti možda najpoznatije koalicije kao što su 50 Years is Enough, Peoples’ Global Action, Our World is not for Sale, i posljednje najpoznatije okupljanje World Social Forum. Kao tipičan primjer takve suradnje neovisno o velikim prosvjedima kada je to sveprisutno, možemo navesti primjer iz Kanade. Akteri su OCAP (Ontario Coalition Against Poverty) i sjevernoameričko indijansko pleme Mohawe koje je podijeljeno američko-kanadskom granicom te su za vrijeme prosvjeda u Quebecu u travnju 2001. godine protiv dogovora o proširenju ugovora o “slobodnoj trgovini” na obje Amerike, proglasili slobodan prolaz za sve prosvjednike i prosvjednice uz pomoć aktivista i aktivistkinja OCAP-a (suprotno odluci kanadske vlade koja je zatvorila granice za prosvjednike). No, potonji su nedavno i pobacali/deložirali kroz prozor gotovo sav uredski namještaj Mike Harrisa koji predsjeda njihovom pokrajinom, a koji je posebno poznat po brojnim deložacijama siromašnih obitelji. Skrećući tako pažnju na problem deložacija, završili su u zatvoru što ne iznenađuje, ali je svakako vijest da im je sindikat javnih službi izrazio podršku uz pohvalu prakticiranja takvih direktnih akcija te buduće pridruživanje OCAP-u. Spoj takvih različitosti koje proizlaze iz iskustva i misli jednog indijanskoga plemena, aktivističke grupe protiv siromaštva i sindikalne organizacije postaje sve više indikativan za pokret koji živi “globalizaciju odozdo”. Doduše, i unutar pokreta postoje sumnje u takav trend. Tu se posebno misli na pokrete koji su se realizirali i bili razvijeni već i prije ovog današnjega globalnog pokreta. Također se mnoge kritike baziraju na već ustaljenim frazama o ekolozima koje nije briga za sudbinu radnika ili o radničkom pokretu kojem je sve u redu dok korporacije daju dobre plaće. Tako Walden Bello, jedan od poznatijih aktera pokreta, kritizira najveću sindikalnu uniju na svijetu ICFTU, zbog njenih stavova o ojačanom i dobrom WTO-u ukoliko prihvati carine i radnička prava. Bello (2004) smatra kako je takav pristup kratkoročan te da WTO ne treba jačati, već promijeniti. Također se sumnjalo i u toliko hvaljenu koaliciju sindikata i ekoloških aktivista u Seattleu. Naime, premda je sindikalni blok bio najveći s nekih 25.000 ljudi, mnogi su isticali kako su uspjehu Seattlea najviše doprinijele direktne akcije blokade hotela i ulica koje su izvodili anarhistički, radikalni, ekološki, studentski i drugi aktivisti. Dapače, ističe se kako su se i radnici koji su su se pridružili blokadi i kasnijim sukobima s policijom zapravo oglušili na savjete i naloge svojih sindikalnih lidera koji su njihovu povorku vodili u pravcu daleko od dima suzavca i bilo kakve konfrontacije s policijom (Cockburn i Clair, 2001). Kasnije su zeleni optužili sindikate za napuštanje “staze Seattlea” zbog podrške energetskoj politici Bushe vlade što je rezultiralo skandalom i bankrotom korporacije Enron. Optužba nazad je išla kako se mainstream zelene organizacije u SAD-u puno više bave očuvanjem divljinje “kako bi dalje mogli loviti”, a manje stvaranjem održivih radnih mjesta (Gould et. al., 2004: 105). Ipak, većina aktera unutar pokreta naglašava nadilaženje ovakvih podjela.

Oko dimenzije vizije ima puno više problema i sukoba. Vječiti spor između tzv. revolucionara i reformista nije mimoišao niti ovaj pokret. Jednostavno rečeno, prvi smatraju kako su potrebne korjenite promjene te bi potpuno zamijenili postojeće institucije i krenuli novim stazama, dok drugi smatraju kako uz neke preinake i promjene naglaska, može se nastaviti ovim sadašnjim stazama. Posebno su te podjele vidljive u odnosu prema najmoćnijim financijskim institucijama. To najbolje možemo vidjeti kroz suprotstavljene slogane koji se upućuju tim institucijama: “fix it or nix it”, “shrink it or sink it”, “chill it or kill it” itd. Dakle neki unutar pokreta smatraju kako bi bilo dovoljno da se “popravi, stegne ili ohladi” postojeće institucije i globalni kapitalizam, dok drugi smatraju kako bi ih trebalo “pretvoriti u ništa, potopiti ili ubiti” u smislu da nestanu ili da ih se ukine i zamijeni nekim novim institucijama i pravilima. Posebno je to izraženo prilikom prosvjeda na one koji su unutra i lobiraju, te na one koji su vani i prosvjeduju “ili dobivaju batine od policije”. Te podjele bile su vidljive i na Svjetskom socijalnom forumu u Porto Alegreu (Brazil) 2001. godine. Socijalni forum tada se održao po drugi put s oko 60.000 ljudi koji su sudjelovali u njegovom programu ispisanom na preko 160 stranica. Svjetski socijalni forum je zamišljen kao konstruktivna alternativa opčinjenosti ekonomskim parametrima i aspektima kao na Svjetskom ekonomskom forumu (WEF), pri čemu se zanemaruju ili stavljaju u drugi plan ostali društveni aspekti. Također je trebao poslužiti i kao mirno okupljalište za aktiviste i aktivistkinje iz cijelog svijeta gdje bi mogli razmjenjivati ideje, informacije i planove, pogotovo s obzirom da su uobičajeni prosvjedi za vrijeme sastanaka nekih političkih, ekonomskih i drugih globalnih institucija postajali sve više obilježavani nasiljem i kaotičnom atmosferom. Bernard Cassen iz ATTAC-a ističe kako je i sam nastanak WSF-a plod jednog razgovora koji je vodio s dvojicom brazilskih aktivista i članova PT-a nakon njihovog povratka iz Davosa. Nezadovoljni s viđenim u Davosu istaknuli su prijedlog da ATTAC kao jedna od najjačih organizacija organizira neki alternativni samit. No, Cassen je tražeći nešto što zaista simbolizira alternativu Davosu predložio da to upravo bude Porto Alegre, gdje je eksperiment s participativnim budžetom otišao najdalje (Mertes, 2004). Kritički pristup WSF-u zastupa Michael Hardt, suator proslavljenog Imperija. U tekstu Porto Alegre: Today’s Bandung? koji je napisao za časopis New Left Review 14 (March-April 2002) opisuje neke vizionarske podjele unutar Svjetskoga socijalnog foruma o kojima ovdje želimo govoriti. Osnovna podjela koja je bila vidljiva već na prvi pogled je pitanje nacionalnog suvereniteta. Po Hardtu, na Forumu je bila prisutna struja koja smatra nacionalni suverenitet branom globalnom kapitalu i u slabim državnim kontrolnim mehanizmima vide najveći problem danas, dok druga struja vidi problem u kapitalu kao takvom, neovisno je li pod patronatom države ili ne, te zahtijeva globalnu demokraciju.

Dakle, prva struja u Porto Alegreu je u neku ruku blago kontrolirala tijek događanja na Forumu i preuzela primat, premda su po Hardtu, zastupnici te struje bili u manjini. No, s obzirom na centraliziranu i visoko hijerarhijsku strukturu organizacija te struje koju su predvodili domaćini brazilska Radnička partija, koja je imala vlast u gradu i regiji te francuski ATTAC, Hardt smatra da su preko svojih glasnogovornika nametnuli nacionalnu suverenost kao presudno pitanje, premda je većina participanata Foruma više bliža globalnom pogledu na rješavanje problema. Hardt ističe da je to u neku ruku i razumljivo, jer tko će predstavljati sve te nove umrežavajuće skupine i grupe, tko će predstavljati mrežu? Prema tome, tu se ne radi o geografskoj podjeli, već o podjeli u poželjnim načinima i oblicima organiziranja. Pomalo podrugljivo Hardt prvu skupinu povezuje s Pokretom nesvrstanih koji je neslavno završio. Stoga Hardt čak prvu struju naziva antiglobalističkom, bez obzira što je međunarodno povezana, dok je druga skupina posebno bila obilježena sloganom argentinskih kvartovskih skupština koje su ljudi počeli stvarati nakon krize u državi krajem prošle godine – que se vayan todos – u kojem se zastupa odbacivanje cijele političke klase, a ne samo nekog izdvojenog političara, političarke ili stranke. Njih bi mogli spojiti s konfrontacijskim pristupom kakav se gaji unutar PGA koalicije, odnosno ne vjeruje se uspješnost lobiranja. Na kraju Hardt zaključuje kako je podjela između tih dviju skupina cijelo vrijeme bila gurana pod tepih i kao neka tiha prijetnja provlačila se kroz cijeli Forum do samoga kraja. Razlog zbog kojega nije došlo do neke vidljive konfliktnosti, što je po Hardtu bilo potrebno, jest što je sam Forum s obzirom na veliki broj participanata bio veselo, karnevalsko i svečarsko druženje pa je cijeli program bio obilježen raspršenošću i donekle kaotičnošću što je samo po sebi sprečavalo ikakve ozbiljnije konflikte. Tom Mertes, jedan od urednika New Left Reviewa, odgovorio je Hardtu kako je pretjerao s konceptom “sve ili ništa” te kako ne shvaća kako WSF nije nova internacionala koja će voditi imaginarnu svjetsku revoluciju do pobjede, već “prostor u kojem crkve i anarhisti, punkeri i farmeri, sindikati i zeleni mogu istraživati područja zajedničkih interesa, bez potrebe da stvaraju novu mrežu” (Mertes, 2004: 244). I drugi autori su isticali u povijesti toliko puta viđenu odijeljenost državnih socijalista i antidržavnih, među kojima je bio veliki broj anarhista (Adams, 2002). Dapače, potonji su bili zastupljeni na Forumu isključivo kroz, od strane organizatora marginalizirane, Peoples’ Global Action koaliciju i kamp mladih nazvan po Carlu Gulianiju. Cinici bi rekli da je to ipak napredak budući da su godinu prije bili potpuno izdvojeni pa su i poremetili manifestaciju otvaranja samog Foruma prosvjednom povorkom kroz sveučilište gdje je bilo sjedište Foruma. Time su htjeli istaknuti opasnost “ljevičarskog korporatizma” na Forumu. Godinu kasnije su unutar Peoples’ Global Action koalicije za vrijeme jednog od mnogih marševa na par minuta blokirali kamion Radničke partije sa muzikom kao prosvjed iz istog razloga kao i prošle godine. Nakon toga prišli su im ljudi iz partije te zaprijetili, a dogodio se i manji fizički sukob. Nedugo poslije par stotina osoba je zauzelo nekoliko napuštenih zgrada, počelo raditi barikade na ulicama uz poruke kako “Porto Alegre nije socijaldemokratski raj kakvim bi ga željela Radnička partija” (Adams, 2002), da bi ih odmah zatim opkolila policija pod upravom ljudi iz partije uz prijetnju da će ih napasti. Nekako je ova situacija riješena mirnim putem, pa nije došlo do konflikta kakvog vjerojatno niti Hardt nije imao na umu. Posljednje godine Foruma u Porto Alegreu 2003. godine, policija je krenula uhititi jednu od pripadnica argentinskoga Mapuchu plemena, jer se kupala gola u rijeci i time vrijeđala javni red i moral. Drugi sudionici Foruma tome su se usprotivili i ponovo je došlo do sukoba s policijom. Budući da policiju postavlja PT koji je bio na vlasti u gradu i regiji, mnogi su uperili kritiku ponovno prema njima. Također je bilo velikih protesta zbog prisutnosti političara. Forumu je prisustvovalo nekoliko stotina gradonačelnika, gotovo svi iz ljevičarskog backgrounda, te mnogi političari lijevih stranaka, pa čak i iz degolističke desne stranke iz Francuske. Budući da je ATTAC bio jedan od organizatora, na Forum je došlo čak šest ministara francuske vlade i tri predsjedničkih kandidata na predstojećim izborima. Mada su organizatori napominjali kako političari nemaju pravo sudjelovati u radu Foruma, već su na njemu kao gosti ili znatiželjnici, mnogi su izražavali nezadovoljstvo u ovako otvorenom lovu na buduće birače te pomakom od prvotne aktivističke ideje Foruma. Na Forumu je bila i VIP soba, za važne sudionike i goste. Naravno, velikom broju participanata Foruma postojanje VIP sobe je nešto prilično slično Svjetskom ekonomskom forumu te su neki od njih ušli u jednu takvu sobu uz galamu i prevrtanje stvari. Nadalje, neki od političara iz Francuske su na jednoj od svojih govora/konferencija dobili pite u glavu od strane nezadovoljnih njihovim prisustvom na Forumu. Sljedeće, 2003. godine isto je prošao i predsjednik Radničke partije Brazila uz kritiku kako prisvaja i zloupotrebljava Forum za vlastitu promociju. Na to su se nadovezale i kritike kako su nevladine organizacije koje imaju prijateljski stav prema državi i globalnim institucijama preuzele cijeli Forum društvenim pokretima koji su prvi i pokrenuli “globalizaciju odozdo”. U organizacijskom komitetu prva dva Foruma sjedilu su isključivo predstavnici nevladinih organizacija, a i oni koji su predstavljali društvene pokrete, poput MST-a i sindikata trgovine CUT-a, smatrani su previše povezanima s PT-om (Sader, 2004). Mnogi akteri pokreta zaključili su kako je dobro što se Forum 2004. godine preselio u Indiju, jer je povezanost i ovisnost foruma o PT-u postajala sve više prevelik teret. Premda je svima jasno kako bez vlasti PT-a u Porto Alegreu niti ne bi došlo do Foruma, glupo je izvlačenje nekih od inicijatora Foruma kako PT nema utjecaja na Forum. Tako će Bernard Cassen iz ATTAC-a u obrani Foruma istaknuti kako PT nema nikakav utjecaj na teme Foruma, jer “u brazilskom organizacijskom odboru sjede ljudi izrazito neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvom utjecaju političkih partija, premda su neki od njih, ako ne i svi članovi PT-a” (Cassen, 2004). Neki su čak optuživali Socijalni forum da ima istu hijerarhijsku strukturu kao onaj ekonomski te da teži centralnoj agendi za cijeli svijet (Milstein, 2002). Unatoč gore spomenutim problemima, ovaj posljednji stav mogli bismo okarakterizirati kao pretjeranim, jer za njih nema dokaza ili činjenica, budući da Forum niti nema ovlasti da bilo kome nameće ili preporučuje nekakav politički program. “Centralna agenda foruma” pokušala se pronaći u njegovoj glavnoj poruci – “Drugačiji svijet je moguć”, pri čemu se isticalo kako je takva misao u suprotnosti s onom prvotnom zapatističkom o “svijetu kojem pristaje mnogo malih svjetova”, pri čemu množina svjetova zauzima presudno mjesto, dok Forum ističe samo jedan jedini svijet koji je moguć. Ovakva optužba Foruma za nedovoljno osnaživanje pluralnosti u ovom konktekstu prije zvuči kao filozofiranje oko pojmova ili uobičajeno aktivističko verbalno prepucavanje. Kritičarima Foruma korisnije bi bilo da se drže konkretnih problema kojih Forum zaista ima, a koje smo spomenuli ranije. Za prvi Forum Ford Foundation osigurala je pola milijuna dolara, a za drugi 300.000 dolara. I regionalna i gradska vlast, obje pod kontrolom Radničke partije financirale su Forum s 1,3 milijuna dolara. Vandana Shiva žalila se kako Forum počinje imitirati gigantizam i centraliziranu kontrolu dominantnih struktura koje su izazvane od strane građana. Organizatori Foruma u Indiji odbili su uzeti novac od Forda te su kompjuteri radili na Linux sistemu. Potrebno će biti uložiti još mnogo novog truda kako bi Socijalni forum postao demokratskije i pluralnije mjesto na što se posebno upozoravalo na radionicama unutar kampa mladih. Treba napomenuti kako unatoč ovim “trzavicama” svi prisutni na Forumu su uspjeli se naći pod zajedničkom deklaracijom u kojoj se posebno isticala solidarnost unatoč razlikama, slavljenje različitosti i nastavak zajedničke borbe. Ovogodišnji Europski Socijalni Forum u Londonu po mnogima je bio najlošiji do sada. Skupe ulaznice za program, elitizam i totalna krađa cijelog Foruma od Socijalističke radničke partije (SWP) i gradonačelnika Londona Kena Livingstona koji je uložio 400.000 funti u događaj, mnoge je naveo da što prije zaborave ovaj Forum uz nadu kako se na sljedećem u Grčkoj neke stvari neće događati. Paralelno se događao i “alternativni ESF”, a 300-tinjak ljudi je u jednom trenutku prekinulo program glavnog ESF-a prosvjedujući zbog korporatizacije Foruma uz slogan “Another World is for Sale”, parafrazirajući parolu Foruma “Another World is Possible”.

Ponekad zaista nije jasno oko čega se spore akteri ovog pokreta. Kada predstavnici koalicije 50 Years is Enough, koja nije poznata po nekim pretjerano radikalnim skupinama ili organizacijama, zahtijevaju “duboku transformaciju” MMF-a ili Svjetske banke, nije li to eufemistički izražen zahtjev za totalnom promjenom ili ukidanjem tih i na takav način vođenih institucija. 50 Years is Enough bi po uvriježenim pravilima bila svrstana u reformističke skupine, a opet ona zahtijeva “duboku transformaciju”. Isto tako, mnogim grupama i skupina unutar revolucionarnoga dijela pokreta, revolucija jedino izlazi kroz usta, a eventualni sadašnji rad obilježava daleki futur. Ispada, da je mnogo revolucionarnije učinit nešto ovdje i sada, unatoč tome što se time neće “srušiti temelji kapitalističkog poretka”. Već smo prije napomenuli kako unatoč proklamiranom stavu PGA koalicije o konfrontističkom pristupu i posebnom isticanju kako se radi o “pokretima ljudi”, a ne “sumnjivim i poslušnim nevladinim organizacijama”, stvarnost suradnje s političkim partijama i NGO-ima nekih od članica PGA-a ostavlja dojam kontradiktornosti. Ispada kako mnogi u pokretu ne shvaćaju kako se na lepezi reforma-revolucija odvija čitav niz prijelaza s jedne strane na drugu i obratno.

Prije nego što završimo s dimenzijom vizije u Albertovoj analizi, potrebno je spomenuti kako posljednjih godina niču vizije koje nadilaze ovdje razmatranu debatu reforma-revolucija. U tim uzburkanim vodama pokušavaju se na površinu izbaciti više praktične alternative koje će funkcionirati u stvarnom životu, a manje stari ideološki diktati i doktrine neovisno o kojoj varijanti ljevičarske ideologije govorili. Tako da često sve to i sliči na nekakvo hibridno preklapanje i uzimanje najsvrhovitijeg od starih ideologija uz otvorenost i eksperimentiranje te prilagođavanje novim društvenim uvjetima. Tako su Zapatisti i odbili se etiketirati već nekom poznatom ljevičarkom ideologijom, već jednostavno oni žive zapatizmo, pri čemu njihov glasnogovornik Subcomandante Marcos objašnjava kako “Zapatizam nije ideologija, već intuicija”. To znači da unatoč borbi protiv meksičke vlasti i neoliberalizma, pristaju doći početkom 2001. godine u meksički kongres kako bi se direktno s toga mjesta obratili kongresmenima i čitavoj javnosti te pokazali kako nisu protiv dijaloga, kako ne žele odvojiti se od Meksika, već dapače predstaviti se kao njegov integralni, ali često zanemaren i šikaniran dio. Odlazak zapatista u meksički kongres kako bi se obratili zastupnicima kod nekih lijevo radikalnih i anarhističkih pripadnika pokreta naišao je na osudu i razočaranje. Time se pokazalo kako su ih zapravo od samih početaka slabo razumjeli i shvaćali, odnosno kako su ih fascinirale revolucionarne fotografije maskiranih muškaraca i žena, a manje njihova potreba za pitkom vodom i strujom. Da im je netko to prišapnuo možda se zapadnjačka fasciniranost nekom tamo dalekom revolucijom u džungli ne bi niti stvarala.[41] Anarhističke skupine u Južnoj Americi također razvijaju neku svoju verziju, nazvanu specifizmom. Jedna od zanimljivijih ideja je također i ona MST-a, brazilskih seljaka bez zemlje koji svoju borbu smatraju “proširivanjem dna kaveza”, što je poslije širio i popularizirao posebno Noam Chomsky. Tu se ističe kako treba biti svjestan svoje omeđenosti kavezom, pri čemu se ne ide na uništavanje kaveza kada je pokret slab, tada je to ravno samoubojstvu. Umjesto tog sumanutog jurišanja ide se na postupno širenje dna kaveza pri čemu se rešetke savijaju dok eventualno ne puknu te kavez nestaje. Dapače, po ovoj teoriji kavez je čak moguće i štititi ukoliko je napadnut od još većeg zla, budući da je on ipak kakva-takva arena za djelovanje, dok u npr. samici vlada potpuni mrak. To su osnovne pretpostavke za ikakvo, odnosno potpuno uništenje kaveza (Chomsky, 2002). U kontekstu dosadašnje analize pokreta mogli bismo ovakav pristup nazvati reformama do revolucije. Dakle postupnim promjenama teži se nekim stalnim i dugoročnijim ciljevima.

Oko različite vizije također nam može poslužiti i debata među samim prosvjednicima o (ne)važnosti globalne trgovine. Već smo istaknuli kako sistem “slobodne trgovine” zapravo uopće ne postoji, jer svoje brojne i najvažnije proizvode bogate zemlje uvelike subvencioniraju. Stoga mnogi upravo u ukidanju tih ograničenja za proizvode zemalja Trećega svijeta vide spas za njih. Tako je humanitarna organizacija Oxfam 2002. godine predstavila svoju globalnu strategiju u kojoj se isticalo kako izvoz proizvoda iz tih zemalja smatraju presudnom potrebom za njihov izlazak iz siromaštva. Dočekala ih je prava bujica kritika kako su upali u zamku neoliberalizma te da ne shvaćaju kako bi se te zemlje trebale okrenuti prvo zadovoljavanju svojih potreba i proizvodnji za sebe, a tek onda može na red doći izvoz. Iz Oxfama su odbili kritike i zadržali stav kako trgovina može biti jedna od najboljih mogućnosti za siromašne da izađu iz svoje nezavidne situacije. Ipak Severina Rivera, viša politička savjetnica za trgovinu Oxfama u Americi dala je ostavku iz protesta što je pristup svjetskoj trgovini postao glavno rješenje koje ta humanitarna organizacija daje kao alternativu neoliberalnoj globalizaciji.

Što se pak dimenzije strategije i taktike tiče, eventualne podjele aktera pokreta ovdje se najvidljivije manifestiraju, budući da se sve često događa za vrijeme prosvjeda na ulici pred očima javnosti. Stoga će dimenzija strategije i taktike i ubuduće biti plodno tlo za promatranje eventualnih podjela i razmimoilaženja u poželjnom načinu otpora “globalizaciji odozgo”. Ugrubo rečeno, možemo strategiju i taktiku koju prosvjednici koriste podijeliti na nekoliko različitih:

a) militantnu/nasilnu koja se često veže za taktiku black bloc;
b) pacifističku/nenasilnu koju zagovaraju najpoznatiji sindikati, ekološke i humanitarne organizacije, mirovnjačke i antiratne grupe i skupine itd.;
c) taktika koju David Graeber u tekstu New Anarchists (2002) naziva “new language of civil disobedience”, što bismo mogli prevesti kao novi jezik građanske neposlušnosti, a po kojoj su najpoznatije skupine Ya Basta i taktika tutte bianche iz Italije, Reclaim the Streets iz Britanije, Direct Action Network, Ruckus Society iz SAD-a, OCAP iz Kanade, taktika pink silver blok te brojne druge. Naravno, skupine iz zemalja u razvoju koje smo spominjali, poput Zapatista, piqueterasa ili MST-a već odavno govore originalnim, praktičnim i realnim jezikom.[42]

Prije nego dublje uđemo u prikazivanje svake od njih, potrebno je istaknuti na koji se način najčešće manifestiraju. Oni koji koriste nasilnu taktiku često je radije opisuju kao konfrontacijsku. Dakle, oni koji sudjeluju u takvoj taktici ne libe se od direktne konfrontacije s npr. policijom. Prosječnom gledatelju će s obzirom na slike koje dobija preko najutjecajnijih medija, glavna pomisao za pokret biti nasilje. Uostalom, dokumentarni film Breaking the Bank koji je sniman za vrijeme demonstracija protiv sastanka Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnog fonda u Washington D.C.-ju 2000. godine, slikovito prikazuje komentar jednog od čelnika neke od američkih najpoznatijih televizijskih kuća, gdje on tvrdi kako će njegova TV kuća uvijek prije snimati razbijanje izloga, negoli mirne demonstracije, jer ljudi žele krv i razbijeno staklo. Nasilna/konfrontacijska taktika od prosvjeda u Seattleu najpoznatija je postala po neformalnoj skupini black blocu. Nećemo ići predaleko u povijest black bloca, tek da napomenemo kako se black bloc rodio još krajem 60-ih minulog stoljeća kao najradijkalniji dio pokreta Autonomija (ili Radnička autonomija negdje) u Italiji da bi se poslije proširio uglavnom u Njemačkoj kao Autonomen i drugdje po Zapadnoj Europi. George Katsiaficas u svome djelu Subversion of politics (1997) daje izvrstan pregled i povijest black bloca ističući dakle, kako su već u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća nametnuli se kao taktika koja je odbijala prihvatiti otpor kroz ubijanja, odnosno ljevičarski terorizam, ali isto tako je odbijala prihvatiti i “cvrkutanje nenasilnih reformista koji zapravo koriste sistemu” (Porcu, 1988). Prepoznatljivi po crnom uniformiranom odijevanju i skijaškim maskama ili motorističkim kacigama koje nose preko lica (sve u cilju anonimnosti i jednakosti) u anarhističkoj tradiciji razlikovanja osobne i privatne svojine smatraju ovu potonju legitimnim ciljem za napad. Jednostavnije rečeno državna i korporacijska imovina smatraju se poželjnim i legitimnim metama za uništavanje, prema konačnom uništenju, a pogotovo onih institucija koje su izravno odgovorne za devastirajući utjecaj na prirodu i ljude. Kako sami kažu: “Smatramo privatno vlasništvo krađom, državna imovina je oruđe za zaštitu korporacijskih interesa i oboje moraju biti uništeni ukoliko želimo stvoriti društvo temeljeno na međusobnoj pomoći i individualnoj slobodi” (Kingsnorth, 2003: 55). Budući da policija čini nasilno lice kapitalizma i štiti bogate, u black blocu sukobe s njima vide kao očekivane i razumljive. Pritom se izričito u komunikejima black bloca navodi kako je ugrožavanje ičijeg života isključeno kao i uništavanje imovine običnih ljudi. Također se ističe kako taktikom maskiranja, odnosno “bez lica” postaju poput Zapatista ponovno vidljivi, ali bez osobne promocije. Od prosvjeda u Seattleu postaju sinonim za anarhiste premda treba reći kako i unutar samog anarhizma predstavljaju manje brojniji blok.

Pacifistička/nenasilna taktika prepoznaje se po želji da se ne sukobljavaju s policijom i da se ne ide izvan legalnih okvira prosvjedovanja koji bi se mogli ocijeniti kao provokacija ili jednostavno nepoželjnima od strane policije. U Genovi je npr. bila karakteristična po rukama obojenima u bijelo, čime su simbolizirali mir, premda im to nije kasnije pomoglo kada je policija krenula u mlaćenje prosvjednika na koje je nailazila. Kao što se protive nasilju u samim institucijama koje imaju moć u društvu, tako ga niti sami ne žele koristiti u ostvarivanju svojih ciljeva. Kako inače izgleda njihov odnos prema policiji možda dovoljno govori podatak kako je jedino njima policija dozvolila da se u Genovi približe pet-metarskoj čeličnoj ogradi koja je odjeljivala prosvjednike od tzv. “crvene zone”, vjerojatno ih percipirajući kao bezopasne za eventualni pokušaj prodora u samu “crvenu zonu” što su neki drugi prosvjednici s nekim drugim taktikama najavili.

Treća taktika pokušava nadići tu siromašnu debatu nasilje/nenasilje i u teoretskom smislu i u praktičnom smislu, a koju Graeber naziva “novim jezikom civilne neposlušnosti”. Ovdje akteri razvijaju radikalni pristup civilnog društva ili, kako više vole reći, usvajaju taktiku direktnih akcija. Ovdje civilna ili “građanska neposlušnost uključuje nelegalna djela, obično kolektivnih aktera, koja su javna i principijelna po karakteru, te se oslanjaju prvenstveno na nenasilna sredstva protesta, apelirajući na sposobnost razuma i osjećaj pravde kod javnosti. Građanska neposlušnost smjera uvjeriti javno mnijenje u civilnom i političkom društvu (ili ekonomskom društvu) da su određeni zakon ili politika nelegitimni, pa se opravdava promjena” (Mesić, 2001). I dan danas može vrijediti misao Henryja Davida Thoreaua u kojoj se nalazi legitimitet za građansku neposlušnost: “Ako je zakon takve prirode da od tebe zahtijeva da budeš posrednik nepravde prema drugima… tada… krši zakon” (Marković-Quarantotto, 2002: 49). Unutar ove taktike koju možemo smjestiti negdje između nasilja i pacifizma, kao jedne od najkarakterističnijih predstavnika možemo izdvojiti talijanske tutte bianche. Kao što je black bloc taktika koja se stvara i postoji direktno na ulici, isto možemo reći i za tutte bianche. Naime, 1994. godine milanski gradonačelnik iz postfašističke stranke je rekao kako su ljudi koji se nadahnjuju idejama vanparlamentarne ljevice iz 70-ih (ne misleći na terorističke skupine, već općenito na pokret Autonomije) duhovi. Nakon toga aktivisti odlučuju obući bijele kombinezone, odnosno bijelu boju koja simbolizira duhove, ispod kojih kako kažu može biti bilo tko – i radnik i imigrant i student i…

Na sastanku 1998. godine u Milanu neki socijalni centri odlučili su prekinuti s dotadašnjim načinom borbe i prilagoditi se novonastalim okolnostima i odnosima. Tada donesena Milanska povelja išla je prema izlasku iz ljevičarskoga geta u Italiji koji se manifestirao kroz formulu konflikt®represija®borba protiv represije®rezultati borbe=nula. Dakle, prije bi se ušlo u zatvoreni krug nasilja s državom, gdje joj nema premca i gdje se ne može doći do kvalitetnih rezultata. Aktivizam se počinje okretati civilnom društvu i drugim akterima u društvu (pojedinim socijalno angažiranim katoličkim skupinama). Time su stavili kao svoj centralnu strategiju izdigli koncept građanske ili civilne neposlušnosti. Ubacio se i zahtjev za univerzalnim građanskim dohotkom, odnosno minimumom na koji svatko ima pravo za miran i normalan život. Na sve kritike odgovaraju kako su stari promašeni koncept pretvorili u formulu konflikt®projekti®širenje sfere prava. Iz Milanske povelje jasna je inspiracija konceptom pobune u Chiapasu pa nije čudno što su se okrenuli prema širenju ideje i prakse “metropolitanskoga zapatizma”, odnosno urbanog zapatizma. U Ya Basti smatraju kako su veteranski marksizam i veteranski anarhizam završili svoju povijesnu ulogu te kako se trebaju razvijati i širiti novi koncepti borbe.

Tutte bianche, bijela odijela, bijeli ogrtači ili bijeli kombinezoni simboliziraju time emancipaciju nevidljivosti. Bijele radne kombinezone oblače, jer time simboliziraju nevidljivost, pa ih se često i naziva “pokretom nevidljivih” čime naglašavaju međusobnu solidarnost i jednakost (slično kao i block bloc s crnom bojom). Ne samo da bivši nevidljivi postaju vidljivi, već postaju i neposlušni. Cilj nikada nije policija, već ono iza njih, ono što oni čuvaju, zato se osim samoobrane bijeli kombinezoni nikada ne upuštaju, ili recimo da pokušavaju izbjeći, direktnu konfrontaciju s policijom kao takvom. Dapače, vrlo često najavljuju svoje akcije preko medija. Po njima “civilna neposlušnost nema namjeru pobijediti neprijatelja na snagu, to jest na militaristički način.” Njih zanima proći iza policijskih redova, ponekad i simbolično i pokrenuti raspravu o pojedinim pitanjima te senzibilizirati javnost za ta pitanja. Za njih se ne radi o pokretu, već o “instrumentu”, jednoj formi direktne akcije.[43] Inspirirajući se radovima Michela Foucaulta i Antonija Negrija zastupaju biopolitiku na ulici, dakle nude svoja tijela kao jedino što posjeduju naspram policije i represije države i cijelog neoliberalnoga kapitalizma. Time žele istražiti mogućnosti za direktnu akciju u 21. stoljeću, primjerenu današnjim mogućnostima i uvjetima uz odbijanje starih ideologija. Kako kaže svećenik Don Vitaliano, koji je participirao u akcijama tutte bianchea: “S našim tijelima, što smo mi, dolazimo braniti prava milijuna… Nasuprot totalne kontrole svijeta koju šire vlasnici novca, mi imamo samo naša tijela za prosvjede i pobunu protiv nepravde” (NfN, 2003: 202). Vlastita tijela, kao jedino sa čim odlaze u prosvjede i akcije, štite od napada policije time što tijela “oblače” u razno-razne “uradi sam” oklope od pleksiglasa, spužve, gume, oblače i kacige, štitnike, gas maske i slično. Time postaju prilično neranjivi na udarce palicama i slično.[44] Često dižu ruke u zrak da pokažu kako nisu nauružani. Pritom su opremljeni i videokamerama kako bi uslijed napada policije pokazali svima tko koristi nasilje. Mora se priznati kako tute bianche djeluju vrlo efikasno u svojim “pohodima” kada odlaze probijati policijske kordone ili rušiti ograde centara za azilante. Djeluju kao dobro organizirana vojska koja izgleda poput igrača američkoga nogometa. Fleksibilni su, jer su na primjer u Genovi bili prisiljeni raditi barikade od kontejnera kako bi se obranili i zaštitili od nasilja policije, premda to nije u osnovi civilne neposlušnosti. Vjerojatno je to ono što Paul Ginsborg naziva subversio dolce – slatkom subverzijom (Wainwright, 2003). Očita je sličnost i inspiracija zapatistima. Također, slično kao Negri i Hardt koji u velikom alterglobalističkom djelu Imperij, zagovaraju globalni trostruki program: univerzalnu garantiranu “osnovnu zaradu”, koncept globalnog građanstva koje garantira slobodno kretanje ljudi i slobodan pristup novim tehnologijama, što se šire povezuje s protivljenjem prava patentiranja općega znanja. Time su se izdigli iznad obične taktike na ulici, već su kroz Ya Bastu stvorili svoj politički program. Ya Basta i tute bianche dobili su puno na popularnosti u pokretu u drugoj polovini ’90-ih godina. Njihova taktika na ulici, kao i politički program počeli su se tih godina širiti i preko granica Italije. Kako to obično biva, natovarili su si dosta neprijatelja unutar samoga pokreta. Za to je uglavnom zaslužna uobičajena opsjednutost određenih dijelova u pokretu da ukazuju na vragove i đavle, ističući sebe kao jedine pravovaljane, jedine prave borce. Dodatno su i sami pomogli u produbljivanju tog jaza ponekom šlampavom i nejasnom izjavom i postupcima. Optužbe su išle od toga da se glasnogovornik bijelih kombinezona Luca Casarini optužuje kako je prihvatio poziciju savjetnika Livia Turca, ministra socijalnih odnosa koji je donio zakon o kampovima za imigrante, do toga da se sukobi između policije i bijelih kombinezona proglašavaju unaprijed dogovorenima i namještenima. Također se sumnjiči pripadnike tute bianchea kako se često fizički obračunavaju s prosvjednicima koji im se ne žele pokoriti. Citira se Casarinija gdje ističe kako “država više nije neprijatelj kojeg treba srušiti, već nadopuna s kojom će se pregovarati”. Na optužbe o šurovanju s državom iz Ya Baste opet zazivaju Negrija i njegove “laboratorije Italije”, i pokušajima aktivista i aktivistkinja da “kontaminiraju institutucije” ulaskom u sistem te stavljanjem na dnevni red teme poput imigranata, radničkih prava, socijalni prostori i dr. Ljudi s aktivističke scene stavljaju se kao nezavisni zastupnici i zastupnice na liste uobičajenih stranaka, uglavnom ljevičarskih i zelenih. Dakle, po Ya Basti riječ je sredstvu koje je u fazi eksperimentiranja i uglavnom se pokazuje korisnom. Naravno, priznaje se kako to donosi i određene rizike o mogućnosti da se zapravo kontaminira aktivistička scena, no u Ya Basti smatraju kako to nije slučaj. O odnosima s političkim strankama, ističu kako nemaju službenih kontakata, već se kontaktira s pojedinim simpatizerima pokreta, te se u mainstream sfere “infiltriraju”, ubacuju ljudi koji unose teme pokreta na dnevni red. Nekad su ti ljudi medijatori s policijom i mogu ublažiti reakciju policije, što u Genovi nije bio slučaj.[45] Oni sami su nekoliko puta isticali kako odbijaju i “neoanarhističku propagandu” i “fundamentaliste i ortodoksne neokomuniste kojima je zajednički isti ekstremizam u pseudorevolucionarnom jeziku”. Ipak, čudno je kad Fausto Bertinoti, sekretar Rifondazione Comunista Party, jedne od ljevičarskih partija u Italiji kaže kako su “na sjeveroistoku zemlje u socijalnim centrima oni proizveli nove kadrove, ozbiljne ljude poput Luce Casarinija”.[46] Vrhunac tog glupoga neprijateljstva unutar pokreta dogodio se 2003. godine za vrijeme gostovanja Luce Casarinija u New Yorku. Tada je Casarini dobro izgađan pitama, što je prije uvijek bilo rezervirano za političare i korporativne menadžere. No Luca je dobio svoju porciju torte zbog “mačizma i širenja autoritarnog koncepta unutar pokreta”. Ovdje je sve bilo daleko od Albertovoga koncepta “autonomije unutar solidarnosti”.

Tute bianche su se samougasile nakon prosvjeda u Genovi, jer nisu stvorene niti pogodne boriti se unutar krajnje militariziranog sistema bliskog latinoameričkim diktaturama kakav se stvorio u Italiji za vrijeme i nakon Genove. Odbijaju ratnu logiku države i lukavo uvlačenje u građanski rat. Tute bianche su htjele prevladati uzaludno upadanje u zatvoreni krug nasilja, što su po njima prije mnogi pokreti i generacije lako prihvatile i izgubile. Transformirali su se u mnogo veći Pokret neposlušnih koji je objedinio mnoge pokrete u Italiji kojima je zajedničko protivljenje neoliberalizma i prihvaćenje tri načela s kojima su i počeli. Također su se htjeli osloboditi svojih vlastitih simbola i ideologizacije i postati dio “mnoštva” (po Negriju i Hardtu). Time su izbjegli logiku avangarde, spektakl medija i dobili na efikasnosti. Ne želeći pod svaku cijenu preživljavati, slijedeći zapatističku misao o “vojsci koja se želi prestati to biti” shvatili su da im je došao kraj. Također su sve više dobivali vijesti da će ih se optužiti za terorističko udruživanje, a bilo je jasno da berlusconijeva vlada ima sklonosti proglasiti cijeli tute bianche “subverzivnom asocijacijom” Ne želeći da ih se kriminalizira i uvuče u val represije iz kojeg nemaju izlaza osim jačanja nasilja kod samih sebe, odlučili su se transformirati. Treba reći na kraju da tute bianche predstavljaju odličnu političku ideju i taktiku punu mašte, brige za ljude i konkretne akcije što krasi i druge strategije “novog jezika civilne neposlušnosti”.

Kao dodatne primjere novojezičnosti možemo izdvojiti još neke akcije. U Quebecu su prosvjednici inicirali i uradi sam katapult, kojim su bacali medvjediće i slična plišana stvorenja na policajce iza čelične ograde, nazvanom zidom srama. Da ironija bude veća jedan od sudionika demonstracija je zbog korištenja takvog katapulta optužen zbog posjedovanja smrtonosnog oružja i držan u pritvoru 19 dana. U Genovi su skupine prosvjednika nadahnute Arhimedom šetale se s povećim zrcalima koja su reflektirali prema helikopterima koji su snimali prosvjednike. Skupina “urbanih gerilskih vrtlara” često za vrijeme RTS-a i drugih prosvjeda sade biljke u uniformiranim gradskim parkovima, a nemalo se puta dogodilo i bušenje betona i asfalta pa potom sađenje biljki u tim rupama. Kreativnost, maštovitost, eksperimentiranje, upotreba simbola, fleksibilnost, okrenutost prema konkretnim ciljevima direktne akcije… sve su to obilježja “novog jezika civilne neposlušnosti”. Veliku popularnost na prosvjedima dobila je taktika pink bloca, koji se ponegdje nazivao pink silver bloc ili pink green bloc. Ova taktika vuče svoju povezanost s karnevalskom atmosferom prvih prosvjeda ili partyja protiv kapitalizma. Aktivisti i aktivistkinje se oblače u najčešće rozu boju, bojaju kose i šaraju tijela s rozom ili sličnim veselim bojama. Na prvi pogled, izdvojeni iz konteksta političkih prosvjeda, mogli bi ih vrlo lako zamisliti kao dio riječkog, samoborskog ili nekog drugog karnevala. Ovako, za razliku od današnjih komercijaliziranih karnevala, oni traže inspiraciju u samim temeljima karnevalske subverzivnosti i postaju “dionizijski politički teatar”. Slično, kao i tute bianche, i unutar pink bloca naglašavaju svoja tijela kao jedino čime prosvjeduju. No, za razliku od taktike proistekle od talijanskih aktivista, unutar ove taktike naglašava se upravo ranjivost i krhkost naših tijela. Dakle, “naglašavanjem ranjivosti tijela, pjevanjem i plesanjem, širenjem vedre i opuštene atmosfere, uz obilje ironiziranja i glupiranja, ne samo da potkopavaju ideju konfrontacije, već zahtijevaju i od policije da se na njih gleda kao na ljudska bića” (NfN, 2003: 290). Zanimljivo je napomenuti kako se vrlo često ova taktika pokazala najuspješnijom na prosvjedima u smislu dolaska do određenog cilja ili prolaska kroz policijske kordone.

Razlike između ove tri taktike posebno su vidljive, kao što smo napomenuli prije, za vrijeme prosvjeda, budući da su onda eventualno i upućeniji jedni na druge. Ono što posebno otežava komunikaciju i određivanje jest nepostojanje opće prihvaćene definicije nasilja. Prave debate se vode na svim aktivističkim listama i drugim kanalima o tome što je nasilje, gdje ono počinje, gdje je granica nasilja, a gdje početak samoobrane… Već sam prije istaknuo kako i sami aktivisti često ne zvuče suvislo i jasno pa tako prije Genove zahtijevaju mir na ulicama bez sukoba s policijom, ali neki od njih najave prodor u zabranjenu “crvenu zonu” koju čuva policija. Mnogi aktivisti poput indijskih KRSS ističu kako se ne može biti nasilan protiv stvari, već samo protiv ljudi, pri čemu navode i Gandhijev sud kako dizanje u zrak britanskog vlaka koji prevozi municiju nije nasilje (NfN, 2003: 99).

O vječitoj debati nasilje-nenasilje, odnosno o propitivanju koliko nasilja i u kojem trenutku, pisao sam u zborniku Anarhizam i nasilje (2003) i skrušeno ću priznati kako i nemam previše novoga za dodati. Kao i u mnogim drugim dimenzijama i ovdje postoje brojne nijanse. Pripadnici radikalno pacifističke struje smatrat će nasiljem svaku akciju koja uzrokuje psihološku ili fizičku štetu, uključujući akcije koje uzrokuju paničnu situaciju. S druge strane, sve je veći broj “nenasilnih” aktivista koji će ili nuditi svoje tijelo kao jedino oružje koje posjeduju ili će krenuti prema direktnim akcijama gdje se činjenje materijalne, odnosno financijske štete određenim korporacijama smatra legitimnim činom. Razlika koja se uočava u odnosu na blac bloc jest svijest o različitim kontekstima unutar kojih se događa određena direktna akcija. Kada određena skupina ljudi krene u direktnu akciju preuzimaju potpunu odgovornost za svoj čin. Kada black bloc krene, nitko osobno ne preuzima odgovornost za akcije koje slijede. Jasno je kako black bloc ima pravo reći kako nisu ludi da preuzmu odgovornost i nadrapaju od policije. No isto tako, imaju i ostali aktivisiti pravo zahtijevati da se pored njih ne rade akcije s kojima se ne slažu.

Kao što smo rekli, neki smatraju kako se o nasilju može govoriti isključivo ukoliko je nečiji život u opasnosti, pa budući da to nije slučaj s black blocom, o njihovom eventualnom nasilju bespredmetno je previše razglabati (Graeber, 2002).[47] Drugi se baš i ne slažu s Graeberom i taktikom blac bloca i možemo te sukobe pratiti još od Seattlea, mada su tada zbog euforije koja je pratila pokret nekako padali u drugi plan. Mnogi su već tada prosvjedovali što se par stotina pripadnika black bloca uopće usudila doći na od organizatora najavljene nenasilne prosvjede i uništavati imovinu od određenih korporacija. Premda je policija započela sa suzavcima i nasiljem neovisno od black bloca, dio aktivista optužio je black bloc da su svojim ponašanjem omogućili policiji da opravda vlastito nasilje. Također su kritizirani što su time omogućili medijima da počnu etiketirati cijeli pokret nasilnim, umjesto da se raspravlja o trenutno gorućim problemima koje pokret pokušava staviti na dnevni red. Dapače, već u Seattleu su predstavnici sindikata i drugih organizacija sprečavali black bloc u uništavanju izloga i druge imovine. Događale su se donekle i ironične situacije da aktivisti koji su najviše radili na raskrinkavanju radnih uvjeta u Nikeovim tvornicama, i najviše učinili u borbi protiv te korporacije, u Seattleu stoje pred izlozima Nikea i sprječavaju pripadnike black bloca da razbiju izloge Nikea (Danaher i Mark, 2003). Lori Wallach, kao direktorica nevladine organizacije Public Citizen u jednom intervjuu čak se pohvalila kako su zajedno sa sindikatima predavali “te anarhiste” policiji da ih uhiti (Davis, 2001). Drugi isto zahtijevaju da se policija odlučnije postavi prema black blocu pa se tako koordinatorica humanitarne organizacije Halifax Initiative, Pam Fosters, pita: “Zašto policiji treba puno duže da se obračuna s anarhistima za razliku od mirnih prosvjednika?” (Bello, 2001). Dapače, Anne Summers kao članica glavnoga odbora Greenpeace, zahtijevala je da ih se nedvosmisleno osudi (McQuinn, 2001). Tako je nakon najave talijanske vlade, kako će ne samo Italiju kao državu, već i Genovu kao grad zatvoriti dva dana prije početka sastanka G8, što je opravdavano strahom od ponovljana uličnog nasilja iz Goeteborga, Greenpeaceov povjerenik za Europu požurio požaliti što ga se gura u isti koš s “putujućim anarhističkim cirkusom” pa on neće dan prije sastanka moći doputovati sa standardnim avionskim cirkusom, budući da niti aerodromi neće raditi. Predstavnica WWF-a prosvjedovala je protiv “urlajuće rulje bez forme” (NfN, 2003: 66). Ponekad se nasilje black bloca čak stavlja u isti rang s onim policije pa su ih mnogi smatrali suodgovornima za ubojstvo Carla Guilanija u Genovi (George, 2001). Drugi aktivisti ocijenili su ovakve izjave “lovom na anarho-vještice” (NfN, 2003: 369).

Iz black bloca uzvraćaju kako se time patronizira represija države, prihvaća taktika “podijeli pa vladaj” te obavlja posao za državu i medije. Tu se posebno navode slučajevi koji se se događali za vrijeme prosvjeda u Seattleu i Genovi kada su pojedini “nenasilni aktivisti” prema pripadnicima black bloca reagirali zapravo prilično nasilno te je zabilježeno i par fizičkih napada na black bloc. Osobno sam se mogao uvjeriti kako su zadnjega dana prosvjeda u Genovi neki aktivisti i aktivistkinje prilično nepovjerljivo, ako ne i neprijateljski odnosili prema “ljudima u crnom” zbog nasilja prethodnog dana, a navodno je bilo i fizičkih napada na njih od strane “mirnih prosvjednika”. Tu “mirovnu policiju” ili običnim jezikom rečeno redare počesto problematiziraju i sami kritičari black bloca (Dominick, 2000). Na optužbe kako njihova taktika služi policiji i medijima da ocrne cijeli pokret, iz black bloca uzvraćaju kako su upravo njihove akcije inspirirale mnoge pred TV ekranima.

Tu siromašnu i nekvalitetnu debatu, zapravo više natjecanje u međusobnom optuživanju tko je više zadužio pokret i tko je pravi prosvjednik možemo pratiti, kako smo rekli, već od prosvjeda u Seattleu. Mora se priznati kako sami pripadnici black bloca rijetko kada prihvaćaju dobronamjerne i tako očite kritike od strane drugih ljudi u pokretu poput onih kako ne mogu koristi svoju taktiku ako to ljudima u čijoj blizini je koriste ne odgovara (Albert, 2000). Dapače, mnogima je šokantno da se black bloc usuđuje doći na službeno deklarirane nenasilne prosvjede te potom ulično nasilje opravdavati vlastitim pravom na izbor, premda to njihovo pravo u datom trenutku ugrožava one koji u tome ne žele sudjelovati. Posebno je iznenađujuće kad potom pročitate divljenje samima sebi što je za razliku od drugih prosvjednika koji su zasipani suzavcem i pendrecima, njihov blok uspio izbjeći napade (ili odgovore) policije budući da su “stalno u pokretu”. Što bi se trebalo dogoditi s onima koji nisu u stanju biti tako brzi ili jednostavno naivno vjeruju u vlastitu nevinost pa uopće niti ne bježe od policije? Iz tih razloga dio pokreta smatra kako black blocu ostali aktivisti koji dolaze prosvjedovati više služe kao štit i zaštita u “hit and run” taktici, nego li partneri, suradnici ili saveznici. Također, black bloc često ne uspijeva ostaviti dojam dosljednosti kada na ulici provode praksu svojih principa o nediranju imovine običnih ljudi. Kaos u Genovi već smo spomenuli, a uništavani su i mali osobni automobili običnih ljudi, mali dućani, autobusne stanice, telefonske govornice i slično. Na prosvjedima protiv G8 sastanka u Francuskoj u Evianu 2003. godine, pripadnici black bloca uništili su cijelu jednu ulicu i sve u njoj, od automobila (osobnih), centra za djecu, dućan i druge strašno kapitalističke simbole. U apoteku je ubačen molotovljev koktel, ali se nije zapalio pa se na svu sreću nije dogodila situacija kao u Genovi da obični građani panično zovu vatrogasce kako bi ih spasili. Ponekad i odabiri meta za razbijanje pojedinih skupina black bloca zaista zaslužuju epitet idiotskih. Naime, u Evianu između uništenih izloga našla se i jedna lokalna pizzerija uz grafite protiv Berlusconija, pa i mala mesnica u vlasništvu jedne od imigrantskih obitelji s bliskoga Istoka uz upozoravajući grafit “meso=ubojstvo”. Također je razbijena i lokalna pošta. Neki pripadnici black bloca i nakon toga imaju odgovor pa ističu kako među njima ima i onih koji žele uništiti svu imovinu ne praveći razliku između korporativne i tzv. obične. Ističu kako smo bez obzira idemo li u Marks & Spencer ili u mali obiteljski dućan “okruženi svijetom roba koji samo novac može kupiti” pa su samim time sve prodavaonice legitiman cilj.[48] Ovakvim i teorijskim i praktičnim vrludanjem, zbunjenost oko ciljeva i vrijednosti black bloca samo još više raste. Također se javljaju problemi i sa (samo)kritikom pa čak i kad to čine sami pripadnici i pripadnice black bloca. Četvero aktivnih sudionika ove taktike je 2001. godine napisala otvoreno pismo Stick it to the Manarchy[49] u kojem su pokušali upozoriti na sve vidljivije tendencije “izigravanja mačističkih ratnika koji elitistički gledaju na ostatak pokreta”. Bez obzira što su autori i autorice tog pisma podastrali realne pokazatelje i osobno iskustvo s prosvjeda, jedino što ih je dočekalo su kontraoptužbe za nerevolucionarnost, nemilitantnost i mržnju prema muškarcima(?!).[50] Naravno, ovdje treba napomenuti kako i unutar black bloca postoje razlike i drugačiji pristupi samoj taktici. Na dokumentarnom filmu IMC-a iz Genove vidi se sukob nekoliko pripadnika black bloca oko odluke treba li zapaliti potpuno razbijeni izlog u podnožju jedne zgrade s obzirom da iznad žive stanari. Također, još dok prosvjedi u Genovi nisu niti završili, dio aktivista iz Njemačke koji su poznati po korištenju black bloc taktike, odbio je dalje sudjelovati na taj način u prosvjedima, jer se počeo uništavati grad, a to po njima nema veze s organiziranom i svjesnom militantnom taktikom. John Blair, aktivist anarhističkoga Syndicalist Solidarity Networka iz Britanije kao jedan od uhićenih pripadnika black bloca u Genovi napomenuo je u jednom od svojih kasnijih intervjua kako su u Genovi postojala dva black bloca te kako su osobno imali problema s nekontroliranim nasiljem pojedinih maskiranih ljudi.[51] Također, treba napomenuti kako takav oblik prosvjedovanja nije samo odlika zapadnih zemalja, barem što se tiče maskiranja i sklonosti uništavanju imovine. Od Zapatista/kinja koji se niti u “civilnom” životu ne žele slikati za javnost zbog straha od posljedica, do uništenja GMO polja biotehnološke korporacije Monsanto kada je u Indiji 200.000 ljudi protestiralo unutar prvog Global Street Partyja 1998. godine.

Ovaj problem različitog gledanja na značenje i svrsihodnost nasilja neće se niti moći riješiti bez želje za međusobnim razumijevanjem i poštivanjem kako je apelirao Albert. Jer, što je s Greenpeaceovim čestim okupiranjem brodova koji prevoze opasni otpad ili GMO hranu – sprečavanje slobodnog kretanja? Je li to nasilje? Također mnogi pacifistički, pa i vjerski orijentirani aktivisti ulaze u vojne baze i uništavaju imovinu vojske. Mnogi od njih nakon takvih akcija dobiju višegodišnje zatvorske kazne. Uostalom, sada već najpoznatiji seljak na svijetu Jose Bove, zbog iste je stvari, uništavanja McDonald’sovoga restorana, postao planetarno popularni heroj, osoba koju bi po jednoj anketi trećina Francuza izabrala za predsjednika, a on otvoreno slavi Bakunjina i anarho-sindikalizam. No, Bove je to učinio bez ugrožavanja ikoga, potpuno svjestan svog čina uz odgovornost za svoje postupke.[52]

Upravo se tu nalazi osnovni problem black bloca. U svom razumljivom bijesu, zaboravljaju često na potrebu da se određena situacija smješta u politički kontekst, u društveno okruženje, u širu lepezu stavova i u orijentiranost na kvalitetne posljedice. Neosjetljivost na kontekst jedna je od osnovnih zamjerki koje se upućuju black blocu (Podur, 2001). Rijetko se među zastupnicima te taktike otišlo do razmišljanja o štetnosti i kratkovidnosti takvog oblika borbe u konkretnim situacijama, što je razvidno iz zbornika tekstova s genovljanskih ulica On Fire – the Battle of Genoa and the Anti-capitalist Movement (2001).[53] No, upravo zato se navodi važnost konteksta i važnost slobode da svatko ima pravo samostalno odlučivati o dubini i obliku osobne participacije u prosvjedima i otporu općenito. Premda je u redu zajamčiti svakome pravo na samoobranu, moramo biti svjesni da akcije u kojima nemamo namjeru ozlijediti ikoga mogu rezultirati time, ukoliko se igramo s nasiljem. Na primjer, unutar Earth Firsta su jedno vrijeme uvelike prakticirali tzv. monkeywreching taktiku u kojoj se u stablo zabija čavao da se ne vidi. Kada radnici iz šumarije dođu, posijeku stablo te ga stave na cirkular, mogu opasno nastradati, jer bi čavao naglo izletio iz stabla. Monkeywreching se inače koristi kao taktika zastrašivanja i EF uvijek ostavi upozorenje radnicima da je stablo monkeywrechirano i da ga samim time nema smisla rušiti jer bi netko mogao nastradati kasnije u pilani. No, bilo je slučajeva kada radnici šumarije ne bi vidjeli upozorenje ili ga uopće niti ne bi bilo, te bi tek igrom slučaja izbjegli smrt. Mnogi su zaključili kako je monkeywreching taktika bila dio EF-a dok je u njemu prevladavao “ratničko-muški” koncept Foremana i drugih. Kako je rasla uloga Judi Bari i koncept komunikacije s radnicima i lokalnim zajednicama, stavljanje čavala u debla se napuštalo kao korisna taktika (Schwab, 1994).

Također, prosvjednici se danas više ne mogu oslanjati na faktor iznenađenja kao u Seattleu ili prosvjedima odmah nakon Seattlea. U Seattleu su prosvjednici čak i najavili policiju da će blokirati nekoliko desetaka ulica oko mjesta održavanja sastanka WTO-a i hotela u kojima su smješteni delegati, ali im policija jednostavno nije vjerovala da su u stanju učiniti nešto takvo, a pogotovo da će biti uspješni. U dokumentarnom filmu Two Trevors Go to Washington, koji prati prosvjede protiv sastanka Svjetske banke i MMF-a u glavnom gradu SAD-a, policijski šef u jednom kadru objašnjava kako imaju velikih problema u “ograničavanju” prosvjednika, jer se nikada nisu susreli s takvom horizantalnom i umreženom koordinacijom malih grupa afineteta. No, već odavno je prošlo vrijeme iznenađene policije koja ne zna što bi učinila s tim brzim i efikasnim “rojevima”, a količina nasilja od strane policije rapidno se povećala u cijelom svijetu. Dodatni problem s black bloc taktikom pojavio se s dokazanim infitriranjem običnih huligana ili policije u njihovim redovima kako bi se isprovocirao sukob i našlo opravdanje za samo nasilje policije. Smijenjeni šef policije u Genovi na kasnijem saslušanju pred parlamentom priznao je kako su znali da u Genovu dolazi nekoliko stotina ultradesničarskhi nogometnih huligana. Također brojne su snimke osoba u crnom koje normalno prolaze kroz policjiske kordone i nestaju iza njihovih redova.[54] Čak i na tako očite primjere neuspješnosti i neefikasnosti vlastite taktike, na što su ih upozoravali i njima skloni akteri pokreta (Starhawk, 2001), neki iz black bloca odgovaraju kako to ništa ne govori o njihovoj taktici.[55] Mora se priznati kako su tute bianche puno poštenije i vizionarski kvalitetnije usvojile pouke iz Genove. Naime, tute bianche su kao taktika u Genovi bile bez premca, imali su blok od preko 25.000 ljudi. Prvi dio najiskusnijih aktivista išao je na čelo kolone te su bili zaštićeni ne samo uobičajenom opremom, već i posebnim štitovima od pleksiglasa. Još dok se nisu niti spustili do grada, policija je napala njihovu povorku, podijelila je na pola te je nastao pravi ulični rat. Najuže vodstvo tute bianchea nije očekivalo takvu brutalnost od strane policije, te je stanje bilo puno zbunjenosti i bez plana što učiniti. Pogotovo to nisu očekivali ostali ljudi u bloku, koji uz to nisu niti bili zaštićeni “oklopima” niti su imali gas maske. Mnogo aktivista iz ovog bloka je premlaćeno i uhapšeno, zbog čega su se ljudi koji su pokrenuli tute bianche osjećali odgovornima. Ispalo je kako je tute bianche taktika savršena za mali broj aktivista ili prosvjednika do negdje 1000 ljudi ili kada svi znaju što treba raditi u svakom trenutku i koji je cilj, ali da problem nastaje kada se taj broj poveća. Prilikom povećanog broja ljudi, posebno onih koji nemaju iskustva s tute bianche taktikom, oni koji su daleko iza prvih redova uglavnom mogu samo pasivno stajati i čekati da netko naprijed obavi posao ili odredi što je činiti.[56] Njihov glasnogovornik Luca Casarini, kojeg mnogi smatraju liderom cijele skupine istaknuo je kako smatraju da napadi policije nisu uopće imali veze s konkretnim prosvjednicima kao takvima, već je to bio izraz političke poruke, koja je krajnje izmilitarizirana i vodi u fašizam.[57] U takvom stanju tute bianche nisu naučeni da funkcioniraju, a s obzirom na mogućnost pogibelji, niti ne žele. Luca Casarini je takvu poziciju objasnio stavom kako “ne žele svoj dio revolta pretvoriti u ratnu zonu… već akciju uvijek otvorenu za eksperimentiranje, transformaciju i promišljanje pokreta… To je ono što moć želi: pretvoriti konflikt u rat.” Kao što smo rekli, poslije Genove i dugo neviđenog nasilja policije u Europi, tute bianche su se nakon ozbiljne i teške interne diskusije odlučili ugasiti i rasformirati. Zaključili su kako im je potrebna nova strategija i taktika s obzirom na sve jače nasilje države te su osnovali Pokret neposlušnih.

Na kraju, trebamo spomenuti kako se naporno radi na praktičnom funkcioniranju Albertove “autonomije unutar solidarnosti” te je potrebno izdvojiti i uspješne primjere suradnje među različito orijentiranim prosvjednicima kada govorimo o strategiji i taktici. U Quebecu za vrijeme prosvjeda zbog dogovora o proširenju ugovora o “slobodnoj trgovini” na obje Amerike, među aktivistima je dogovoreno poštivanje različitosti taktika. To naravno ne znači da sve prolazi ili da svatko radi što hoće, jer tu dolazimo do solidarnosti i kreiranja prostora za vlastitu slobodu, ne ugrožavajući tuđu. Dakle svatko je mogao birati stupanj i opseg vlastite involviranosti u prosvjedovanju. Dapače, proglašena je i “zona bez hapšenja” u kojoj nije bilo nikakvih za policiju problematičnih radnji, kako bi sami prosvjednici koji ne žele osobno doći u situacije opasne za njih, imali svoj prostor. Zona bez hapšenja je bila poruka suradnje i sigurnosti i samom lokalnom stanovništvu, budući da su im organizatori željeli poručiti kako od prosvjednika ne moraju strahovati za normalan život u gradu. Ne treba nas čuditi što su ih iz lokalnih dućana dočekale poruke podrške, a čak su davani i privatni wc-ji na korištenje. Tako nešto je, unatoč lijepom dočeku s puno podrške i razumijevanja, nedostajalo u Genovi, gdje je skoro cijeli grad bio nesigurna zona. U Quebecu nadalje moramo izdvojiti jasnu i vidljiviju nego inače, zajedničku orijentiranost prosvjednika na rušenje zida srama, na vraćanje suzavca nazad na policiju i na međusobno pomaganje kada je bilo potrebno. Manje je bila usredotočenost na uništavanje simboličnih meta kao što su izlozi banaka, korporacija i slično. Obično se ističe na svim velikim prosvjedima – kako nije počelo u Seattleu, a neće završiti u – pa se navodi ime grada gdje se demonstracije događaju. No moramo se složiti sa Cindy Milstein (2001) koja je u tekstu Something Did Start in Quebec City: North America’s Revolutionary Anti-Capitalist Movement navela tu posebnost prema razumijevanju ne samo prosvjednika između sebe, već i prosvjednika i šire javnosti.

Na prvi pogled, zaista je teško ustanoviti pozicije i namjere svih aktera unutar ovoga raznolikoga pokreta, posebno kada govorimo o strategiji i taktici. U Seattleu mala skupina black bloca krene u razbijanje izloga na što u datom trenutku većina prosvjednika ne gleda s odobravanjem pa ih čak i takozvani nenasilni aktivisti napadnu; u Washingtonu za vrijeme sastanka Svjetske banke i MMF-a dođe puno više pripadnika black bloca pa sve prođe s isključivom represijom policije, a black bloc se suzdržava od uništavanja imovine iz respekta prema drugim prosvjednicima; na inauguraciji George W. Busha par mjeseci poslije pripadnike black bloca policija opkoli u slijepoj ulici pa ih spasi poveća povorka koja je naišla, a koju su predvodile Nacionalna organizacija žena i organizacije za kontrolu izbora; u Quebecu se stvori veliki antikapitalistički blok s jednom jedinom namjerom da se ide u rušenje zida srama, bez uništavanja imovine, što je ponukalo mnoge da pomaknu granice vlastite involviranosti u prosvjedima (La Journal de Quebec su objavile na naslovnici fotografiju mladića kako u majici s likom Ralpha Nadera – kandidata Zelene stranke na izborima za predsjednika SAD-a – uzima suzavac koji je policija netom bacila na prosvjednike i vraća ga prema policiji); odmah potom dio black bloca odlazi na prosvjed u Washington u organizaciji Nacionalne organizacije žena za pravo na abortus; u Genovi potpuni kolaps te nepovjerenje prema black blocu i obrnuto, itd. Ovdje bi se dalo istraživati i odnos prema vlastitim “drugovima”. Naime, kada su anarhističke i druge antiautoritarne skupine pozvale na prosvjede protiv NATO-a u Prag 2002. godine, “apelirali” su na aktiviste koji dolaze u Prag da se suzdrže od bilo kakvih militantnih akcija. Razlog su bili policijsko nasilje nad lokalnim praškim aktivistima nakon prosvjeda protiv sastanka MMF-a i Svjetske banke u Pragu 2000. godine. Premda je unutar radikalnijega dijela aktivista prihvaćanje tzv. “različitosti taktika” nešto neupitno, zanimljivo je kako nitko od aktivista nije prosvjedovao protiv ovakvog ograničavanja nečije slobode da na primjer razbije McDonald’s. Takvi protesti uvijek dočekaju organizatore glavnih prosvjeda kada su to neke uvjetno rečeno reformističke skupine kao što je bilo u Genovi ili u Luganu za vrijeme prosvjeda protiv G8 sastanka. Te organizatore uvijek dočekaju kritike da patroniziraju slobodarski patos pokreta i ograničavaju izbore kako prosvjedovati. I zaista, nitko od nekoliko tisuća ljudi u Pragu nije niti na najmanji mogući način otišao u smjeru ma i nenasilne direktne akcije, a kamoli militantnog oblika prosvjedovanja. Kada smo o tome razgovarali s aktivistima iz Praga tokom PGA europske konferencije u Leidenu (Nizozemska) mnogi su potvrdili kako strepe od nadolazećih prosvjeda upravo zbog prijašnjeg, no fasciniralo nas je kako je bilo onih koji su isticali kako se ništa nije promijenilo i kako su svi dobro došli te kako nikome ne žele ništa nametati. Vjerojatno ih straha da ih ne optužimo da su reformisti. Ponekad akteri pokreta zaista tapkaju u mjestu i čak kad se i uđe u dubinu njihovih odnosa lako je ostati zbunjen. Za vrijeme konferencije Svjetske banke u Oslu 2002. godine organizirani su brojni prosvjedi. Između ostalih najavljen je i tada na prosvjedima očekivani Reclaim the Streets. Vodstvo norveške podružnice Attaca dala je naputak svojim članovima da ne sudjeluju u partiju zbog toga što organizatori provociraju namjerno policiju, jer nisu zatražili dozvolu za party. Uz poruku kako je organiziranje partyja na taj način “sektarenje i politički pogrešno” u datom trenutku. Informacija o partiju je skinuta s glavne Internet stranice o prosvjedima na inicijativu Attaca da bi tek na prosvjede iz same mreže inicijativa i pokreta bila vraćena. Vodstvo Attaca doživjelo je brojne kritike za pokušaje kontroliranja prosvjeda, jer je čak i sama policija izjavila kako ukoliko ne bude “nereda” neće poduzimati nikakve akcije protiv partyja. Vođa Attaca u Norveškoj Vegard Hole izrazio je kasnije žaljenje zbog upotrebe riječi sektarenje. RTS party je završio mirno uz ples i privremeno skvotiranje ulica.

Na kraju, kao početak zaključka jedno nam treba biti jasno – na duge staze black bloc taktika je neodrživa, ne zbog toga što razbijaju McDonald’sove izloge, jer kao što smo prethodno uočili i mnogi drugi akteri u pokretu, pa čak i mirovni, pacifistički i vjerski orijentirani aktivisti uništavaju imovinu korporacija, vojnih baza i slično. No tu opet dolazimo do potreba za shvaćanjem konteksta i trenutne klime u pojedinom društvu. Taktika je neodrživa jer dugoročno ima za posljedicu sve veće nasilje s policijom na ulicama, a na tom terenu će teško osjetiti slast pobjede. Također će ih ta navlakuša u zatovreni krug nasilja odvesti i do sukoba i nepovjerenja prema ostatku pokreta, što potvrđuju neki od odgovora na tekst Stick it to the Manarchy i neki od komentara događanja u Genovi objavljenih u On Fire – The Battle of Genova and the Anti-capitalist Movement (2001). Pritisak za sve većim nasiljem, za sve većim suludim i rušilačkim nasiljem neće se moći izdržati s tih pozicija, a pogotovo ne uz “nesebičnu pomoć” razno raznih provokatora, neovisno radi li se o desničarskim skupinama ili policiji. Dapače, svo to nasilje često skrene pozornost s pravih i važnijih pitanja, a pogotovo skrene pozornost s konkretnih i provedivih alternativa u ekološkim, socijalnim, političkim i drugim dimenzijama, pa čak i globalnog društva. Isticanje kako je to nasilje i privuklo pažnju spektakla i senzacija gladnih medija, dovoljno govori o neozbiljnosti pojedinih aktera u pokretu. Bez problema može se prihvatiti ta konstatacija, no ostaje neodgovoreno pitanje: ide li se u građenje pokreta pa onda i u građenje nekih alternativa sadašnjem lošem sistemu zbog pažnje medija ili zbog običnih ljudi u čije ime se navodno sve i radi. Stvar je još tragičnija budući da većina ljudi koja participira u black bloc taktici zaista u svom “civilnom” životu iskreno svakodnevno radi u brojnim projektima i inicijativama te davanju konkretnih alternativa naspram sve većeg siromaštva i nejednakosti te uništavanja prirode. Oni koji zastupaju radikalne promjene trebali bi shvatiti kako je danas manje radikalno razbiti McDonald’sov izlog, a puno više pokazati vlastitim primjerom i otpor i alternativu neoliberalnom sistemu. Uvijek se lijepo sjetiti Gustava Landauera: “Država nije nešto što se može uništiti revolucijom, već je to stanje, određeni odnos između ljudi, način ljudskog ponašanja. Uništit ćemo je drugačijim ponašanjem, sklapanjem drugačijih odnosa” (NfN, 2004: 388). Jedna od najpoznatijih misli ovog pokreta je – Drugačiji svijet je moguć – i sve nas više zanima gdje se taj drugačiji svijet nalazi i razvija. Kako je moguće da pokret koji tvrdi kako može ponuditi, odnosno koji tvrdi da i nudi drugačiji svijet, postaje poznatiji u javnosti po prosvjedima koji često završavaju na naslovnicama svjetskih medija zbog nasilja i sukoba s policijom, a ne zbog stvarnih i vrijednih projekata i programa koje svakodnevno razvijaju i šire pojedini akteri tog pokreta?

Akteri pokreta mogu biti sigurni iz istraživanja vlastite povijesti kako su najuspješnije akcije stvarali onda kada su nadilazili površne razlike i pristajali na suradnju i međusobno razumijevanje. Između ostaloga, upravo takav način komunikacije trebao bi i pokazati “ostatku” svijeta kako drugačiji svijet zaista jest moguć. Premda donekle pojednostavljeno, jedan od aktivista je u dobrom smjeru zaključio kako “unatoč svim razlikama, jedni druge trebaju. Bez ‘radikalnih’ cijeli pokret ne bi niti postojao i već bi bio kooptiran. Bez ‘reformista’ bili bi izolirani i izbrisani” (NfN, 2003: 372). Radikalniji dio pokreta često vuče ostale upravo kretanjima u tom smjeru. Na primjer, potpuno mirne prosvjede protiv sastanka WEF-a u New Yorku organizirali su oni koje se inače optužuje za najmanje takta i promišljenosti, razne anarhističke grupe i inicijative zajedno s ostalim grupama okrenutima direktnoj akciji. Možda su u to doba ti prosvjedi bili i važniji od sastanka u Porto Alegreu s obzirom na atmosferu u kojoj su se organizirali, a protekli su jedino u znaku nasilja policije, a bez ikakvog nasilja od strane samih prosvjednika te uz veliku dozu suosjećanja i približavanja jednih drugima neovisno o razlikama u strategijama i taktikama (Starhawk, 2002). Dapače, frcalo je sve od pohvala inače najvećih kritičara tog dijela pokreta pa se tako isticalo kako je “najradikalniji dio antikorporacijskoga pokreta – duša pokreta – pokazao da može biti nenasilan u New Yorku” (Bruno, 2002). Već smo napomenuli važnost tih prosvjeda s obzirom na kontekst, posebno za pokret u SAD-u. Nakon najave sindikata i drugih organizacija kako neće prosvjedovati, mnogi su i unutar samog pokreta, poput Eda Gressera iz Progressive Policy Institutea zaključili kako to znači da je pokret mrtav. Time je došlo i do svojevrsnog odvajanja sindikalnog i studentskog pokreta, budući da su potonji zauzeli otvoreno antiratni stav. Osjetivši se prozvanima neki su istaknuli kako je zbog situacije u SAD-u odluka o neprosvjedovanju jedina prilična trenutku te su stav Gressera nazvali “sramotnom uvredom” (Lee, 2002). No, meni se čini kako je puno sramotnije za bilo koji pokret koji teži mijenjanju odnosa moći u svijetu prihvatiti ucjenu WEF-a i elite oko Busha te se povući s ulica upravo onda kada je tim istim ulicama potreban prosvjed, naravno mirni uz poruke mira, protivljenja ratu i neodustajanja od zahtjeva za socijalnom pravdom i zaštitom okoliša.

Možemo zaključiti kako još uvijek čekamo da se unutar pokreta Albertova autonomija zaista podeblja solidarnošću.