Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša
NOVO SVETO TROJSTVO: MMF, SVJETSKA BANKA i WTO
Prvo ćemo navesti razloge zašto MMF i Svjetsku banku analiziramo zajedno, a ne svaku posebno. Obje institucije su stvorene na istom sastanku. Danas dijele istu neoliberalnu politiku, zajedničke izvještaje i sastanke te razmjenjuju stručnjake. MMF neće dati podršku nekoj zemlji ako ona ne prihvati razvojnu strategiju i projekte koje nudi Svjetska banka. Svjetska banka neće nekoj zemlji kreditirati razvojnu strategiju i projekte ako ona ne prihvati monetarno organiziranje po savjetima MMF-a. Zemlje moraju istovremeno biti članice obje institucije.[9] Zajedno snose odgovornost za gomilanje vanjskoga duga zemalja u razvoju, premda u dugu sudjeluju s 30 posto. Time se i prokazuju kao izvršna operativa najmoćnijih banaka na svijetu koje u dugu zemalja u razvoju drže 60 posto. No, same komercijalne banke nikada ne bi mogle osigurati tako ogromne profite bez naloga MMF-a i Svjetske banke. Danas zajedno s WTO-om kreiraju neoliberalnu politiku, destruktivnu za naš svijet. Niti sami ne kriju kako se nalaze na zajedničkoj misiji. Najveći predstavnici triju organizacija našli su se 2003. godine u sjedištu WTO-a kako bi dogovorili “zajednički pristup svjetskim ekonomskim politikama kroz koherentnu agendu”.
MMF i Svjetska banka stvorene su nakon trotjednoga sastanka u SAD-u u Bretton Woodsu 1944. godine. Bez obzira što rat još nije bio gotov, bilo je jasno kako je pobjeda Saveznika sve bliža i SAD su kao najjača sila proizašla iz rata željele stvoriti i nove temelje za budući ekonomski i financijski svjetski sistem. Tada je zapisano kako će Svjetska banka pomoći siromašnim zemljama kreditirajući projekte strukturalne rekonstrukcije i razvoja. MMF je trebao kreirati stabilno okruženje za međunarodnu trgovinu nadziranjem i usmjeravanjem monetarne politike svojih članica. Najveću ulogu imali su predstavnici dviju sila, jedne na zalasku, Velike Britanije i jedne u usponu, SAD-a. Ugledni ekonomisti, John Maynard Keynes s britanske strane i Dexter White s američke strane, vodili su timove koji su kreairali budući svjetski ekonomski i financijski sistem. Potrebno je istaknuti kako je Keynes imao prilično drugačiju ideju o tome kako bi se buduća svjetska ekonomija trebala razvijati i upravljati, no kao što smo rekli SAD se nije htio odreći velikog kolača koji se spremao pojesti nakon Drugoga svjetskog rata. Keynes je predlagao stvaranje Međunarodnog udruženja za isplatu s vlastitom monetom tzv. bancor valutom, koja bi po fiksnim valutnim tečajevima uvijek osiguravala stabilnost između trgovinskoga suficita i deficita koji neka zemlja može imati. Time bi se sprječavalo i pretjerano zaduživanje. Keynes je imao plan za sistem u kojem bi se zemlje “ohrabrivale” da na kraju godine budu na nuli ili blizu nje. Čim bi neka zemlja pretjerala s prekoračivanjem na svome računu, odnosno klizila prema prevelikom trgovinskom deficitu, povećale bi se kamate na prekoračivanje, a smanjila bi se i vrijednost njene valute kako bi izvoz bio konkurentniji. Za zemlje s prevelikim suficitom Keynes je zamislio istu stvar samo s obrnutim predznakom. Ukoliko bi na kraju godine stanje ipak prelazilo dozvoljeno prekoračenje, višak bi bio uzet i investiran u Clearing Union’s Reserve Fund, iz kojeg bi se onda osiguravala pomoć siromašnima. Time bi svijet bio ljepše mjesto za život. No, pobijedila je američka struja na čelu s Harry Dexter Whiteom koji je bio glavni pregovarač na strani SAD-a. White je s nalogom da osigura poslijeratnu premoć SAD-a zahtijevao da se moć i utjecaj podijele po unosu novca u buduće globalne institucije te pravo SAD-a na veto za bilo koju odluku budućega MMF-a i Svjetske banke. Ironija je povijesti da je White četiri godine kasnije optužen kao sovjetski špijun te za simpatiziranje komunizma. Umro je tri dana prije saslušanja pred Senatskim komitetom za ne-američke aktivnosti.
Nakon Bretton-Woods konferencije priča je trebala biti jednostavna. Svjetska banka je kao cilj imala osigurati kreditiranje velikih projekata kao što su izgradnje autocesta, mostova, energentskih postrojenja, poljoprivrede i slično. MMF je trebao osiguravati pomoć zemljama koje imaju teškoća s ravnotežom plaćanja, dakle kad su više trošile nego zarađivale. Uspostavljen je i tzv. zlatni standard, stabilan monetarni sustav, u kojem je dolar bio vezan za zlato. Svaka je zemlja mogla čuvati svoje rezerve ili u dolaru ili u zlatu, jer je bilo dogovoreno kako će odnos biti fiksan. Time se osiguravala prijeko potrebna stabilnost poslijeratnoga razdoblja bez opasnosti od neočekivanih financijskih potresa ili kriza. Naravno, svima je bilo jasno kako dolar postaje svjetska valuta. Prvi korak novostvorenih institucija trebala je biti pomoć u obnovi razrušene Europe, kako bi se što prije stvorila stabilna i utemeljena barijera prema istočnom bloku. No, Europa je namirena posebnim Marshallovim planom vrijednim 41,3 milijarde dolara s početkom u 1947. godini, tako da je ta ideja otpala. Problem je bio što druge zemlje, koje su započele s procesom dekolonijalizacije, također nisu imale potrebu uzimati kredite Svjetske banke ili tražiti pomoć MMF-a. Europa se brzo oporavila postajući glavno područje za investicije. Prebogate američke banke koje su baratale ogromnim profitima ostavljale su novac u europskim podružnicama zbog većih kamata. Čak je i SSSR ostavljao novac radije u europskim bankama, nego u američkima, iz straha od zapljene. Time je nastalo eurodolarsko tržište i banke su postale preplavljene dolarima. Bretton Woods sistem stajao je na sve klimavijim nogama. Zlata je bilo sve manje, a dolara sve više. Počelo ih se i “nekontrolirano” štampati jer je trebalo financirati i rat u Vijetnamu. Da su svi tada za svoje dolare zatražili zamjenu u zlato, ne bi im moglo biti udovoljeno, jer su se zalihe zlata SAD-a znatno smanjivale (Guyatt, 2000). Sve je to polako vodilo do uništenja sistema iz 1944. godine te je konačno 1971. godine kao predsjednik SAD-a Richard Nixon, objavio vijest kako se ukida vezanost dolara za zlato te kako se zapravo cijeli svijet prebacuje na dolarski standard. Svega dvije godine nakon Nixonove odluke, zemlje proizvođačice nafte okupljene u kartelu OPEC najavljuju tada nevjerojatno visoko povećanje cijena nafte. Do siječnja 1974. godine povećanje je iznosilo čitavih 400 posto.[10] Povećanje cijene nafte službeno je bila kazna SAD-u za politiku na Bliskom Istoku. Zanimljivo, kazna je značila povećanje cijene sirovine koja se plaća u dolarima. Najveći bleferi na svijetu povlačili su karte hladno, bez kapi znoja ili najmanjeg tika. Zato se treslo drugdje. U tako kratkom razdoblju toliko ogromno povećanje osnovnoga izvora za energiju, transport i poljoprivredu nije moglo imati drugačije posljedice nego devastirajuće. Teren je dodatno pripremila “zelena revolucija” koja je poljoprivredu siromašnih zemalja vezala za kemijska gnojiva i pesticide, te mehanizaciju koja koristi naftu (Ross, E.B., 1998). Nada koja se pojavila ’60-ih godina prošloga stoljeća kada su sve zemlje u razvoju zabilježile gospodarski rast bila je u svega par godina uništena. MMF je tada zaključio kako gotovo da nije bilo zemlje u razvoju koja nije upala u ogromni trgovinski deficit, i to, koje slučajnosti, deficit koji je bio četiri puta veći nego 1973. godine. Točno onoliko koliko je porasla cijena nafte. Ne treba zanemariti činjenicu kako su SAD upravo početkom ’70-ih dosegle vrhunac crpljenja nafte na svom teritoriju te se od tada smanjuje proizvodnja. Uz još veću potrošnju, gubitak je trebalo potražiti negdje drugdje. Što je to značilo svi znamo. U ’70-ima počinju naftni šokovi, Nixonovom odlukom dolar postaje jedino sredstvo plaćanja za naftu, rastu i sukobi na Bliskome Istoku s pozicioniranjem SAD-a u toj regiji, a zemlje u razvoju ulaze u razdoblje stagnacije i vječitoga gacanja u sve većim i većim dugovima. Cijeli svijet je poslije rata krenuo u obnovu i razvoj koji su bili uglavnom uspješni te su manje-više nesmetano tekli do početka ’70-ih godina prošloga stoljeća. S obzirom da je Europa svoju obnovu dobila kroz Marshallov plan, a zemlje u razvoju također nisu stajale u redu za kredite Svjetske banke i pomoć od MMF-a, u tim dvjema organizacijama kao da se stvarao svojevrsni vakuum. Netko je mogao upitati: “Dobro do vraga, a što vi uopće radite?”. Do 1953. godine Banka je kreditirala sa svega 1,75 milijardi dolara, a europske zemlje sa svega 49 milijuna dolara. No, nakon Drugoga svjetskog rata, a posebno nakon prvoga naftnog šoka, velike europske i američke banke bile su preplavljenje dolarima koje je trebalo negdje usmjeriti. Time smo dobili “petrodolarski standard”, a cijela operacija nazivana je “recikliranje petrodolara”. (Engdahl, 2000). Budući da su i SAD i Europa prolazile kroz više-manje kontinuirano stanje recesije, bilo je logično okrenuti se zemljama u razvoju. Njima je bila potrebna takva vrsta “pomoći” jer je sada sirovina koja je bila presudna za razvoj poskupjela četiri puta i manjak za normalan nastavak razvoja trebalo je negdje namaknuti. Tada se pojavljuju predstavnici MMF-a i Svjetske banke sa spasonosnim koferima kako bi dali jeftine kredite zemljama u razvoju. Istovremeno, cijena izvoznih sirovina (pamuk, kava, šećer, rude….) kojima su trgovale zemlje u razvoju jako je pala u istom tom razdoblju, tako da su dobivali sve manje novaca za svoj izvoz, a trebalo im je sve više novaca kako bi mogle kupiti skuplju naftu. Drugi naftni šok krajem ’70-ih godina prošloga stoljeća zacementirao je stanje, kako su ga ondašnji moćnici nazivali “kontrolirane dezintegracije”. No, krajem ’70-ih godina prošloga stoljeća svijet je šokirao, a posebno zemlje u razvoju, ne samo drugi naftni šok, već i financijski šok s povećanjem kamata od 100 posto na otplatu duga te uvođenjem tzv. “fluktuirajućeg tečaja” na međunarodnom tržištu kapitala, što je bila karta za otvoren put špekuliranju valutama. Dugovi zemalja u razvoju počeli su galopirajuće rasti. Ne samo da ih je opterećivala glavnica duga, već su sada praktički preko noći odjednom imali i još veći dug za otplatiti, zbog povećanja kamata na glavnicu. MMF je istaknuo kako se ukupni dug zemalja u razvoju sa 130 milijardi dolara u 1973. godini popeo na 550 milijardi dolara 1981. godine i dalje na 612 milijardi dolara sljedeće 1982. godine (Engdahl, 2000). Neoliberalni koncept kapitalizma uz Margareth Tacher u Velikoj Britaniji i Ronalda Reagana u SAD-u postaje sve više prihvaćeni oblik razmišljanja i upravljanja svijetom. Dužnička kriza bila je na pomolu, premda su tada iz Citicorpa, jedne od banaka koja je najviše profitirala u cijeloj priči, umirivali stanje tvrdnjama kako “vlade zemalja u razvoju imaju bogatstva veća od svojih dugova, a vlade najkraće rečeno, ne bankrotiraju” (Krugman, 2002: 185). Već 1982. godine Meksiko objavljuje kako neće moći servisirati svoj dug. Cijela je priča morala i dalje teći te nije dolazilo u obzir da se prihvati bankrot Meksika, već se jednostavno dalje išao pumpati balon kojem se do danas ne nazire kraj. Zemljama u razvoju omogućeno je “reprogramiranje duga”, što je bio zapravo daljni mamac novih kredita, ali ovaj put uz brojne uvjete. Ti uvjeti poznati su pod nazivom “strukturalni programi prilagođavanja”.[11] Počela je druga faza pljačke. MMF i Svjetska banka su kroz “strukturalne programe prilagođavanja” zapravo omogućile zapadnim korporacijama da kroz frazu “dugovi za udjele” preuzmu gospodarstvo tih zemalja, financijski i bankarski sustav te kontrolu prirodnih sirovina i proizvodnog sektora. Kroz tu restrukturaciju zahtijevalo se prihvaćanje neoliberalnog koncepta i prepuštanje “tržištu da upravlja ekonomijom”, smanjenje svih socijalnih izdataka (školstvo, zdravstvo, komunalije, socijalna pomoć siromašnima…), deregulaciju financijskih tokova te privatizaciju proizvodnoga sektora i prirodnih resursa. Zemlje u razvoju kreću u “utrku prema dnu” snižavajući kriterije samo da privuku investitore po nalogu Svjetske banke i MMF-a. Filipinska vlada daje oglas u biznis časopis Fortune 1975. godine u kojem doslovno kaže: “Kako bismo privukli korporacije kao vašu….mi smo srušili planine, iskrčili džungle, napunili močvare, pomaknuli rijeke, premjestili gradove… sve to kako bismo olakšali vama i vašem biznisu ovdje” (Korten, 1995: 159). Neki primjeri “strukturalnih programa prilagođavanja” zaista su apsurdni. Vlada Brazila je tijekom procesa privatizacije u razdoblju 1991.-1998. zaradila 85 milijardi dolara od prodaje “obiteljskoga srebra”, odnosno kompanija i tvrtki u njenom vlasništvu, ali je istovremeno potrošila 87 milijardi dolara na pripremu tih kompanija za privatizaciju i investiranje u njih. Nakon 1982. godine dugovi zemalja u razvoju skočili su na 839 milijardi dolara, a 1987. godine već su bili na bilijunu i 300 milijardi dolara. Ne samo da su dugovi i dalje rasli, već su sada kroz “prilagođavanje” zemlje u razvoju praktičke sve manje upravljale pojedinim sektorima u svojim društvima i na kraju sve manje sa svojom sudbinom. Istovremeno, banke u SAD-u i Europi zarađivale su kao nikada do tada te su isplaćivale goleme zarade i dividende “najzaslužnjim” ljudima. Kako smo rekli, danas je dug narastao na oko 2 bilijuna i 500 milijardi dolara. Dugovi su postali nenaplativi i svakome imalo ozbiljnome jasno je da se dugovi ovako zaduženih zemalja ne mogu smanjiti. Ne samo to, svakome je jasno da se ukupni dug ne može ni naplatiti. Jedini razlog ovakvom gomilanju duga je kontroliranje zemalja u razvoju, budući da ih se u svakom trenutku može ucijeniti dugom. Naime, u razdoblju između 1980. i 1986. godine skupina od 109 zemalja dužnica platila je samo na ime kamata svoga vanjskog duga 326 milijardi dolara. Na ime glavnice tog duga otplaćeno je 332 milijarde dolara, zajedno, dakle, 658 milijarde dolara. Usprkos tako nevjerojatnom iznosu, tih istih 109 zemalja 1986. godine još uvijek duguje 882 milijarde dolara (Engdahl, 2000: 316). Zamislite taj novac. Nemoguće je. No, ipak netko ga je platio, a netko pospremio u trezore. Nepravedno. Gnjusno. Nigerija je polovicom ’80-ih godina dobila 5 milijardi dolara kredita, a nazad s kamatama je vratila 16 milijardi, da bi nakon toga dugovala 28 milijardi dolara. Nemoguće je vratiti dugove. Cjelokupna politika dugova Svjetske banke i MMF-a te pridruženih najvećih zapadnih banaka time se realizira kao lihvarstvo dovedeno do savršenstva. U nekim slučajevima otplata duga je veća od zarade izvozom ili od godišnjega BDP-ja. Od polovice ’80-ih godina prošloga stoljeća sub-saharske zemlje su platile zapadnim kreditorima 150 milijardi dolara, od čega je trećina išla MMF-u, a opet je dug i dalje ostao na 135 milijardi dolara; dva i pol puta više od zarade koja se ostvari izvozom iz regije. Dug je nenaplativ i toga su svjesni i u samim bretton woods institucijama. No, bez daljnjeg cijeđenja siromašnih i naplate nelegitimnog duga te institucije bi izgubile razlog postojanja. Zatvoreni krug novih i novih posudbi i sve većih dugova koristi se dvostruko – kao teren za preuzimanje ili uništavanje najvažnijih industrija i sektora u siromašnim zemljama, jer ih se prisiljava na deregulaciju i privatizaciju. No, naplata služi i kako bi banke na Zapadu osiguravale ogromne prihode i daljnje bogaćenje, čime se bretton woods i komercijalne banke pojavljuju u partnerskoj ulozi pljačkanja. Kako to izgleda u praksi može nam pokazati kolaps u jugoistočnoj Aziji 1997. godine. U travnju 1997. godine Institute of International Finance, ustanova koje zastupa interese 290 najjačih globalnih banaka i špekulativnih investicijskih fondova, preporučila je vladama u jugoistočnoj Aziji da olabave tečajeve svojih valuta. Isti zahtjev upućen je i MMF-u. Isti zahtjev MMF je uputio vladama regije. Vlade u regiji su to i učinile. Dva mjeseca poslije započela je financijska kriza u jugoistočnoj Aziji i špekulativni napad na tu regiju uz devastirajuće posljedice za stanovništvo. Kratkoročni špekulativni kapital koji je poticao ulaganja dizanjem vrijednosti nekretnina i samim lokalnim valutama, financijskom sustavu i cjelokupnoj industriji povukao se na vrijeme, ali time izazvao paniku i stvarne posljedice. Odjednom vrijednosni papiri, dionice i lokalne valute nisu vrijedile previše. Samo te godine više od stotinu milijardi dolara vrijednosti prebačeno je na račune stranih banaka, investicijskih fondova i sličnih “hit and run” institucija. Nakon toga, kao uvjet pomoći MMF je zahtijevao bankrot svih nesolventnih banaka i industrija uz privatiziranje onih koji su opstali. Time ne samo da su sve te zemlje osiromašene direktnom krizom i daljnjim povećanjem duga, već su praktički preko noći izgubili kontrolu nad najvažnijim dijelovima ekonomije, a time i svoga budućeg razvoja. Zanimljiv je ovdje primjer Južne Koreje, zemlje kojoj se nekad tepalo kao azijskom tigru. Južna Koreja je prihvatila uvjete MMF-a i 1998. godine dobila ogromnu “pomoć” od 56 milijardi dolara. Njen vanjski dug tada je iznosio 154 milijarde dolara. Tijekom 1999. godine od izvoza je zaradila 133 milijarde dolara, a uvezla je proizvoda i usluga u vrijednosti od 94 milijarde, čime je bila u finom trgovinskom višku od 39 milijarde dolara – svakako značajnim da barem malo smanji svoj vanjski dug. No, Južna Koreja je prihvaćanjem MMF-ovog paketa pomoći izgubila kontrolu nad svojom industrijom i financijama, a zaradu od trgovinskoga viška pokupile su privatne korporacije i banke, od krize uglavnom u vlasništvu svjetskih baraba. Tako se veliki dio viška od trgovine vratio u SAD i Europu financirajući daljnje bogaćenje tamošnjih korporacija, investicijskih fondova i banaka (Rowbotham, 2000). Iz MMF-a su poručivali kako je super da se Južna koreja oporavlja, jer vidite kako ima trgovinski višak. Južna Koreja danas ima vanjski dug od 170 miljardi dolara.
Zanimljivo je kako je Svjetska banka u periodu ’80.-’90. harala svijetom bez da ikome odgovori na najvažnije pitanje: koja je svrha institucije koja sama priznaje kako njen rad nema uspjeha. U izvještaju Svjetske banke iz 1992. godine priznaje se kvalifikacija projekata kao neuspješnih u čak 37,5 posto projekata završenih 1991. godine. U jednom drugom izvještaju Banka priznaje kako se 12 od 25 projekata proglašenih uspješnima, moglo proglasiti neuspješnima u trenutku kada su došli do svog završetka (Korten, 1995). Američki kongres je 2000. godine proveo istraživanje i ustanovio kako se čak 55-60 posto od svih Bankinih projekata može ocijeniti kao promašaj. U Africi, takvima se može okarakterizirati 73 posto svih projekata. No, to što se neki projekt smatra promašenim ne znači da netko nije zaradio na njemu. A bogatim ljudima kada masno zarađuju niti nebo više nije granica, a kamoli priroda ili ljudi. Danas se vjerojatno, s obzirom na promijenjenu deklarativnu politiku i u samoj Svjetskoj banci, srame projekata poput Polonoreste u Brazilu kada se financirala 1500 kilometara duga cesta kroz amazonske šume u državi Rodoniji. Posljedica toga projekta bilo je i naseljavanje toga dijela Amazone s velikim brojem ljudi što je uzrokovalo krčenje i nekontroliranu sječu tropskih kišnih šuma. Slično se ponovilo i u Indoneziji za vrijeme Suhartovoga diktatorskog režima kada je Banka financirala preseljenje 3,6 milijuna ljudi s otoka Jave na slabo naseljene otoke Sumatru i Novu Gvineju. Za svakog službenoga naseljenika Banka je procijenila kako su došla dva neregistrirana. Ne samo da je došlo do uništavanja šuma, već je počelo i ugnjetavanje brojnih plemena koja su živjela u tim šumama, a koja su se protivila uništavanju njihovog okoliša. Uostalom, bilo je to doba kada se bez ikakvih negativnih posljedica glavni ekonomist Svjetske banke Lawrence Summers mogao zapitati: “Samo između vas i mene, ne bi li Svjetska banka trebala ohrabrivati više migracija prljavih industrija u siromašne zemlje” (Korten, 1996: 85). Summers je svoj prijedlog potkrijepio sljedećim razlozima: s neizbježnim zdravstvenim posljedicama lakše se i jeftinije nositi u zemljama gdje su troškovi života niži; siromašne zemlje su ionako “under-polluted”, premalo zagađene, jer nisu prošle razdoblje industrijalizacije kao Zapad, “solidarno” trebaju preuzeti dio otpada sa Zapada; i na kraju, ljudi u siromašnim zemljama su toliko očajni u borbi za svakodnevno preživljavanje da im bavljenje opasnim odlagalištima neće biti visoko na listi životnih prioriteta. Gotovo je nevjerojatno, ali gospodin Summers nikada nije imao ikakvih problema zbog ovakve izjave. Dapače, poslije je služio kao ministar financija za vrijeme Clintonovoga predsjednikovanja da bi završio kao rektor Harvarda. Dobio je podršku u časopisu The Economist, stožeru neoliberalnih ideja, gdje se zaključilo kako je gospodin Summers uznemirio svojim izjavama mnoge, posebno ekološke aktiviste i aktivistkinje, premda je stvar izrekao “točno, ali pretjerano iskreno” (Yeardley, 1996: 76). Ovaj “ekološki rasizam” nije bio ništa novo danas, samo je proširio svoje granice. Prije bi se isti koncept primjenjivao u samim bogatim zemljama pri čemu su zagađivana siromašna područja i/ili naseljena crnačkim, hispanskim i drugim manjinama. Posljedice prihvaćanja Summersove vizije možda se najbolje vide u financiranju spalionica koje emitiraju dioksin, živu te ostale otrovne plinove i elemente. Takve otrovne spalionice građene su samo u zemljama u razvoju, upravo onako kako je predložio Summers. U zadnjih deset godina Svjetska banka je financirala 158 projekata spalionica kakve se više ne smiju graditi na Zapadu. Od toga na Afriku otpada 49 posto, Aziju i Pacifik 22 posto, Južnu Ameriku i Karipska otočja 19 posto i Istočnu Europu 10 posto. Zanimljivo je znati kako je bivši predsjednik Svjetske banke, James Wolfenshon, uplatio 50.000 dolara donacije lokalnoj ekološkoj organizaciji koja se borila protiv gradnje slične spalionice u saveznoj američkoj državi Wyoming. Naime, Wolfenshon živi u Wyomingu. No, vremena se mijenjaju i danas je prilično nemoguće da netko iz Svjetske banke ili neke od bliskih institucija izjavi na otvoren način išta slično Summersovim umotvorinama. Uostalom jedna od njihovih publikacija nosi naslov u kojem se ističe “učenje iz prošlosti, prihvaćanje budućnosti”. Danas Svjetska banka ističe da je naučila slušati kritiku te najavljuje “10 stvari koje nismo znali o Svjetskoj banci”. U istoimenoj publikaciji ističe se kako se Bankin fokus promijenio te kako je Svjetska banka institucija koja u cijelom svijetu najviše ulaže u: edukaciju; borbu protiv AIDS-a; antikorupcijske programe; nastojanja da se smanji dug najsiromašnijim zemljama; bioraznolikost; suradnju s drugim sektorima; programe koji ljudima osiguravaju pitku vodu, struju i zadovoljavajuće sanitarne uvjete; suradnju s civilnim sektorom; projektima kojima je cilj pomoći zemljama da se oporave od ratnih sukoba; otvorenost prema zahtjevima najsiromašnijih. Naravno, i većina kritičara Svjetske banke ističe kako je ta institucija zaista povećala svoja ulaganja u edukaciju, zaštitu okoliša i druge socijalne i ekološki vrijedne programe. Tijekom ’80-ih godina prošloga stoljeća projekti za edukaciju iznosili su 4,8 posto od ukupnih, a u sljedećem desetljeću taj iznos popeo se na 8,2 posto. 2004. godine najavljeno je godišnje povećanje ulaganja u iskorištavanje obnovljivih izvora energije s 200 milijuna godišnje. No, premda ostaju tvrdnje kako je to i dalje mali iznos s obzirom na ukupnu količinu novca kojim raspolaže Svjetska banka (godišnje više od 20 milijardi dolara kredita), ostaje i neefikasnost kao konstanta tih projekata. Usporedo s rastom kreditiranja edukacijskih programa, porastao je i stupanj njihove neefikasnosti i proglašavanja pojedinih projekta neuspjelima. Od 1992. godine s 11,8 posto u 1994. godini stupanj propalih projekata popeo se na 17,5 posto.
MMF je također među mnogima sa sličnom namjerom i porukama u izvještaju Common Criticism: Some Responses (2003) odgovorio na sve neutemeljene kritike koje pogađaju ovu instituciju. Gotovo da nema nijedne od ovih kategorija koju akteri alterglobalizacijskoga pokreta ne kritiziraju kao laž ili kao samoreklamerstvo bez pravog pokrića. U odgovoru na izvještaj MMF-a skupina nevladinih organizacija napisala je zajednički odgovor Reallity bites: A rebuttal of the IMF’s “Common criticism: some responses” (2003) u kojemu se MMF-u poručuje da se suoči s relanošću. Posebno su ismijavani pokušaji MMF-a da odgovori niječno na pitanja poput: dominiraju li u MMF-u interesi G7 skupine? ili, nastoji li MMF prije svih zadovoljiti interese partnerskih banaka i ekonomskih elita?, jer se u MMF-ovom propagandnom pamfletu tvrdilo kako su usmjereni najviše na pomaganje malim, običnim ljudima. Kako to izgleda na njihovom vlastitom terenu dovoljno govori zabrana MMF-a da se organizira sindikat u njihovoj zgradi. MMF je uhvaćen u pokušaju sprečavanja organiziranja sindikata čuvara njihovog sjedišta u Washington D.C.-ju, a dvojica čuvara koji su bili najaktivniji u stvaranju sindikata dobili su otkaz. Isti se slučaj ponovio i u sjedištu Svjetske banke gdje je odbijen zahtjev čistača i čistačica u zgradi za malim povećanjem plaće, jer se radi o jednom od najslabije plaćenih poslova. Kako će ove dvije institucije riješiti problem siromaštva i nepravde u svijetu kada ih ne mogu, ili bolje rečeno ne žele, riješiti u svojim zgradama. MMF je dobio i veliku kritiku od najveće unije sindikata u svijetu International Confederation of Free Trade Unions (ICFTU) koji broji preko 150 milijuna članova i članica, jer je iz MMF-a predloženo da iz razloga povećanja konkurentnosti Europa prihvati sistem rada i zapošljavanja kakav ima SAD. Također se u tom smjeru predlagalo i smanjenje socijalnih i radničkih prava. No, tek je komičan pokušaj MMF-a da se prikaže kao slobodan od kontrole najbogatijih elita. Ako znamo da su netransparentnost obje institucije i nedvojbenost kontrole od strane najbogatijih zemalja ugrađene u njihove temelje, sve je još i smiješnije. To se najjasnije odražava kroz strukturu glasova, odnosno moći unutar MMF-a i Svjetske banke. Naime, Svjetska banka ima 184 zemlje članice. Svaka država mora biti i članica MMF-a. Predsjednik Svjetske banke je uvijek osoba iz SAD-a, a MMF-a iz EU-a. Važno je istaknuti kako najviše moći imaju zemlje koje mogu uplatiti najviše. U MMF-u postoji tzv. “kvota pretplate” po kojoj se određuje koliko će koja zemlja imati glasova. Zemlje G8 u MMF-u kontroliraju 48,18 posto glasova, a u Svjetskoj banci 45,71 posto. SAD ima u MMF-u 17,14 posto glasova, a u Svjetskoj banci 16,39 posto. SAD je prije imao oko 20 posto, ali je pod pritiskom pristao smanjiti svoj udio na 17 posto. Kao osiguranje, u pravila je ušla odredba kako je za promjenu bilo koje odluke potrebno 75 posto glasova. Praktički to znači da su si osigurali pravo veta.[12] S druge strane, 47 siromašnih subsaharskih zemalja koje su česte “mušterije” programa MMF-a i Svjetske banke zajedno imaju pravo na svega 7 posto glasova. Hrvatska je u skupini zemalja koje imaju 4,87 posto glasova.
Kod Svjetske banke to funkcionira tako što se financira od svojih članica s 20 posto, a ostalih 80 posto prodajom svojih obveznica na tržištu.[13] Važno je napomenuti kako se Svjetska banka sastoji od nekoliko institucija: International Bank of Reconstruction and Development (IBRD) najčešće je poznata kao Svjetska banka; International Development Association (IDA), International Finance Corporation (IFC), Multilateral Investment Guarantee Agency (MIGA) i International Centre for Settlement of Investment Disputes (ICSID). IBRD (Međunarodna banka za obnovu i razvoj) daje kredite siromašnim zemljama i zemljama u razvoju koje su etiketirane kao “creditworthy”, vrijedne kredita. Za najsiromašnije zemlje određena je IDA (Međunarodna asocijacija za razvoj). Dok je ovdje riječ o posuđivanju ili kreditiranju vlada, IFC (Međunarodna financijska korporacija) daje novac korporacijama za određene projekte u zemljama u razvoju, odnosno surađuje s privatnim sektorom. MIGA (Multilateralna agencija za jamstvo ulaganja) je zapravo zaštita stranim investitorima i zajmodavcima koja ih štiti od eventualnoga političkog rizika gubitka profita od investicije te se time ohrabruju strana direktna ulaganja u zemlje u razvoju. ICSID (Međunarodni centar za upravljanje u sukobima povezanim s ulaganjima) je vjerojatno najmanje spominjan dio Svjetske banke koji riješava sporove pri investiranju ukoliko do njih dođe. Svjetska banka je institucija koja najviše novca troši na reklamiranje svoga humanitarnog imidža. No, činjenice demantiraju to novo ruho i trendovi ugrožavanja prirode i ljudi se i dalje nastavljaju.
Ističe se kao krajnji cinizam da se institucije, zbog čijih je politika nagomilano toliko dugova, hvale kako predano rade na smanjivanju dugova, da ne govorimo o oprostu. MMF i Svjetska banka stvorili su 1996. godine Incijativu za najzaduženije siromašne zemlje (HIPC)[14] koja je trebala pomoći tim zemljama da izađu iz tako zvanog “neodrživog stanja duga”, stanja u kojem zemlje nisu sposobne vraćati dugove. No, od 27 uvrštenih zemalja na listu najsiromašnjih, svega 8 ih je do 2003. godine došlo u priliku “zaslužiti” ukidanje samo dijela duga. Četiri zemlje su imale veću otplatu kamata na dugove nego što su dobile kroz ovu inicijativu, pet ih je otplatilo isto koliko im se oprostilo, a šest je presretno jer su uspjele ostati u plusu nakon otplate duga s velikih 15 milijuna dolara. Oprosti unutar HIPC inicijative pokrili su svega 6,4 posto ukupnoga duga najsiromašnijih zemalja. Pritom treba istaknuti kako od tih osam zemalja najmanje tri – Uganda, Mauritanija i Burkina Faso – još uvijek imaju neodrživ teret duga (Bretton Woods Project et al., 2003). Za nečiju kvalifikaciju da se uđe u HIPC inicijativu potrebno je proći kroz trogodišnji program strukturalnog prilagođavanja pod uputama MMF-a. Radi se o najobičnijoj ucjeni za nastavak strukturalnih programa prilagođavanja, a u prošlosti smo vidjeli što to znači. Polovicom drugog mjeseca 2001. godine, Isac Diwan, menadžer iz Instituta Svjetske banke, koji radi na programu redukcije siromaštva izlanuo se na jednoj od konferencija i priznao kako su inicijative za skupinu visoko zaduženih siromašnih zemalja bile mnogo povoljnije i korisnije za financijske organizacije nego li za same siromašne zemlje. Dug zemalja unutar HIPC-a i dalje raste. Iz tih razloga su neki počeli i kritizirati grupu Jubilee 2000 koja je pokrenula pitanja oko oprosta duga (Rowbotham, 2000). Kritika je isticala kako je Jubilee 2000 pogriješio prihvaćajući odvajanje duga i fokusiranje samo na zemlje koje su ušle u HIPC kategoriju te su se pitali znači li to kako ljudi koji žive u bijedi u Brazilu ili Indiji imaju pravedan dug. Također se optuživalo Jubilee 2000 za političku naivnost u radu i suradnji s MMF-om i Svjetskom bankom slijedeći liniju kako je bolje išta nego ništa, jer su cijelom pričom samo omogućili institucijama koje su odgovorne za gomilanje duga da se u javnosti lažno predstave kako rade na uklanjanju duga. Čak se i unutar same Svjetske banke počelo zaključivati kako je “shema oprosta duga ‘previše optimistična'”. U izvještaju koji citira novinar Financial Timesa Alan Beattie (2003), već se nazire prebacivanje odgovornosti za neuspjeh Inicijative upravo na humanitarne organizacije i civilni sektor koji je prvi zahtijevao ukinuće duga. Navodi se kako je “međunarodna inicijativa oprosta duga za najsiromašnije zemlje u svijetu postala žrtvom nerealističnih očekivanja kao posljedica političkoga pritiska”. Predstavnik SAD-a unutar Svjetske banke istaknuo je zabrinutost zbog “dovođenja banke u poziciju neprestanog kruženja davanja zajmova i opraštanja”.[15] Dapače, iz obje institucije češće se može čuti kako opraštanje dugova neće riješti problem siromašnih zemalja. Time se ignorira da nitko to uopće niti ne tvrdi, ali je zasigurno kako teret duga previše opterećuje te zemlje dok im opraštanje vrlo praktično i konkrento pomaže. Britanija je početkom 2005. godine otpisala nekim afričkim zemljama (Tanzanija, Mozambik) njihov udio duga koje te zemlje imaju prema Svjetskoj banci. Nije bilo nikakvih uvjeta osim da se ostavljeni novac iskoristi za društveno korisne projekte. Tako je Tanzanija odlučila s tim novcem osigurati do 2015. godine mogućnost pohađanja srednje škole za 50 posto djece (Nataša Magdalenić Bantić, Jutarnji list, 16.01.2005.). Uganda je istim putem udvostručila dostupnost školskoga sustava za djecu. Prema podacima UN-a kada bi samo pola od svojih dužničkih davanja uložio u zdravstene usluge, Mozambique bi sačuvao živote 115.000 ljudi svake godine uključujući i 6.000 žena koje umiru pri porodu (Weisbrot, 1999). Pakistan je 2000. godine potrošio pola posto budžeta na zdravstvo, 2,2 posto na edukaciju i 60 posto na otplatu dugova (Neale, 2002). Siera Leone, jedna od najsiromašnijih zemalja, plaća 6,7 puta više na otplatu duga, nego na školstvo. I sam koncept pomoći postaje farsa, jer na primjer Zambija 70 posto pomoći koje dobija preusmjerava na otplaćivanje duga (Carley & Spapens, 1998). Sedamnaest afričkih zemalja čije je stanovništvo pogođeno AIDS-om troši na otplatu duga isti iznos koliko je i procijenio UNAIDS-a da im treba za uspješnu borbu protiv AIDS-a. Zemlje u razvoju godišnje na ime otplate duga usmjere prema bogatim zemljama 200 milijardi dolara, četiri puta više od ukupne pomoći koju godišnje dobiju od bogatih zemalja (Madeley, 2000). Kao da financirate vlastito propadanje. Poseban dio priče igra činjenica kako većina tog novca nikad niti nije napuštala bogate trezore banaka zapadnih zemalja. Novac je, naime, samo promijenio knjige, ali je ostao u bankama na zapadu, premda je zaveden kao dio pomoći razvitku zemljama u razvoju i time otplaćivanju duga. Uostalom, zašto da novac i odlazi iz zapadnih zemalja, kad se njime kupuje roba i usluge upravo iz tih istih zemalja. Nagomilani dugovi onemogućuju razvoj tih društava jer je iluzorno očekivati da je moguć razvoj nekog društva ako ono ne može ulagati u svoje školstvo ili zdravstvo. Ako se subvencije za školstvo prebacuju na otplaćivanje dugova, zatvaraju se škole i ostale edukativne institucije, a cjelokupni obrazovni sustav sve više krahira pod teretom viših ciljeva. Usporedo s porastom životnih troškova sve više jača pritisak na obitelji da povećaju zaradu, čime djeca postaju najpogodniji kandidati za zapošljavanje. U Bangladešu djeca često rade u istim tvornicama kao i majke, kako bi im bila bliže. Danas u Brazilu svega 40 posto djece završi osnovnu školu, a 17 posto je nikada niti ne krene pohađati jer su prisiljena raditi. Više od pola milijuna ih radi na plantažama šećera. Zato većina aktera pokreta zahtijeva 100 postotno ukinuće duga zemljama u razvoju. Humanitarna organizacija Save the Children u jednom od svojih izvještaja iz 2003. godine istaknula je kako banka troši previše novaca na svoje projekte brige za djecu i majke uz vrlo slabe rezultate i lošu efikasnost.[16] Na svakom sastanku G8 skupine jedan od glavnijih zaključaka kojim se hvali je opraštanje duga siromašnim zemljama na koji će dobrovoljno i velikodušno pristati neke od zemalja te skupine. Da je to uglavnom parada za medije dovoljno govori podatak kako je 90 posto duga zemalja u razvoju u vlasništvu Svjetske banke i globalnih banaka, a ne samih država. Kada bi zemlje okupljene u skupinu G7 zaista željele pomoći siromašnim zemljama da izađu iz duga koji uništava njihova društva i kada bi preko svog utjecaja u Svjetskoj banci i MMF-u inicirale 100-tni otpis duga, to bi ih efektivno koštalo svega 1 dolar po stanovniku tj. stanovnici. Ipak nam treba biti jasno kako kada bi i bio otpisan sav dug, on bi se u nekoliko godina ponovno vratio na svoje sadašnje stanje ukoliko ne bi došlo do promjene svjetskoga ekonomskog i političkog sustava. Pod ovakvim uvjetima moći i utjecaja, siromašne zemlje bi ponovno ušle u nepovratno dužničko stanje. Zadnju lošu predstavu s dugovima siromašnih zemalja odigrali su predjednici skupine G8 pred ovogodišnji sastanak u Velikoj Britaniji. Tada su, diveći se sami sebi, čelnici sedam najbogatijih zemalja objavili kroz jaku medijsku kampanju kako daju 100-tni otpis duga za 18 najsiromašnijih zemalja u iznosu od 40 milijardi dolara, te za slijedećih dvadeset kroz naredni period s dodatnih 16 milijardi dolara. Jasno je kako svaki otpis duga daje trenutnu i direktnu korist za siromašne zemlje jer im omogućuje investiranje novca u korisnije svrhe. Gotovo sve humanitarne organizacije i one za otpis dugova pozdravile su ovu odluku uz napomenu kako je ona nedovoljna ako se ne nastavi u njenom smjeru. Naime, naši vrli humanitarci kojima su odmah svjetske pjevačke i glumatalačke zvijezde pohitale čestitati na nesebičnosti, zaboravili su reći sljedeće manje važne činjenice: ovaj otpis duga će utjecati na tek 5 posto siromašnoga stanovništva na planeti; Christian Aid zajedno sa sličnim organizacijama identificirao je 62 siromašne zemlje koje su u istom stanju kao i one kojima je dug otpisan, ali one su iz nekih razloga ostale izvan opsega ovog poklona; razlozi su ti što su zemlje kojima je dug oprošten pristale na brojne ustupke daljnjeg “strukturalnog prilagođavanja” unutar HIPC programa kojem je vrijednost osporila i sama Svjetska banka; i najvažnije – zemlje koje su se spominjale uopće danas nisu bez duga, jer se oprost ticao samo nekih institucija i banaka, a druge su zadržale svoje pravo na dug premda su pod istom kontrolom kao i Svjetska banka. Na primjer, Bolivija, Gvajana, Honduras i Nikaragva će tijekom sljedećih pet godina i dalje plaćati 1,4 milijarde dolara Inter-Američkoj banci za razvoj (IDB). Potrebno je znati kako je ukupan dug tih 38 izabranih država 167 milijardi dolara, dakle ostat će im i dalje ukupan dug od 111 milijardi dolara (Jubille USA Network, 2005). Druga strana ove laskave medijske priče je činjenica kako 40 milijardi dolara koje je sedam najbogatijih zemalja odlučilo oprostiti siromašnim zemljama njih ne košta ništa. Taj novac u stvarnosti zapravo ne postoji, i postoji samo kao numerička vrijednost statusa neke zemlje. Bogate zemlje su svjesne da od najsiromašnijih mogu još dobiti samo resurse i kontrolu nad sektorom usluga što ovakvim ugovorima upravo dobivaju. Posebno se zamjera MMF-u i Svjetskoj banci činjenica da su dugove nagomilavali brojni diktatori i vojni režimi iz zemalja u razvoju pri čemu je novac završavao na njihovim privatnim računima u inozemstvu (ironično, vrlo često u iste zapadne banke koje su i davale kredite) te su ugnjetavali vlastiti narod bez ikakvoga stvarnog ulaganja u kvalitetniji život ljudi. Ironija je kako su upravo SAD stvorile sistem oprosta nelegitimnog duga. Naime, kada su SAD osvojile Kubu 1898. godine i preuzele ovaj otok od Španjolske, ukinule su sve dugove Kube prema Španjolskoj zbog nelegitimnosti duga, jer je on stvoren bez ikakve suglasnosti građana i grđanki koji/e bi ga trebali otplaćivati. Južna Afrika je naslijedila dug iz vremena politike apartheida prema većinskome crnačkom stanovništvu, premda je svima jasno da ta populacija nije ništa vidjela od investicija ili poboljšavanja njihovih života, dapače, bili su višegodišnje organizirano ugnjetavani i ubijani. Sadašnja vlast Afričkoga nacionalnog kongresa koja je tijekom apartheida bila najaktivnija u otporu, naslijedila je dug bivše rasističke vlasti i sada ga otplaćuje. SAD, MMF i Svjetska banka ne žele niti čuti o ikakvom oprostu duga Južnoj Africi. Isti odgovor vrijedi i za druge zemlje u razvoju. Osim jedne. Vrlo brzo nakon skidanja Saddama Huseina s vlasti u Iraku SAD su zatražile od MMF-a, Svjetske banke i drugih privatnih banaka kreditora te zemalja koje su davale zajam Iraku otpisivanje duga Iraka kako bi se mogao nesmetano razvijati. Napomenuto je kako dug nije niti legitiman, jer ga je stvorio diktatorski režim.[17] Mnogi zajmovi kao takvi, neovisno o demokratičnosti središnje vlasti, doprinosili su smanjenju kvalitete života velikoga broja ljudi.
Sve više se počinju javljati i glasovi koji osporavaju način računanja siromašnih u svijetu, jer se sumnja u namjeru Svjetske banke i MMF-a da svjesno umanjuju broj siromašnih kako bi opravdali konačne posljedice svoje politike. Dvojica znanstvenika s Columbia University, Sanjay Reddy i Thomas Pogge (2003) istaknuli su u svom istraživanju kako računanje siromaštva pomoću “jednog dolara na dan” nije pošteno, jer se za jedan dolar ne mogu kupiti iste stvari u različitim zemljama, odnosno jedan dolar ne vrijedi svugdje isto. Bankino računanje siromaštva temelji se na “paritetu kupovne moći” gdje se 1 dolar uzima kao granica ispod koje počinje apsolutno siromaštvo. Također se računa koji se sve proizvodi i usluge, a koje jedna ekonomija nudi, mogu kupiti na osnovu te brojke. Problem je što su osnovna dobra češće skuplja u siromašnijim zemljama, a usluge jeftinije, jer je jeftiniji i rad i plaće za poslove koji ih osiguravaju. Ako na primjer za jedan dolar možemo kupiti osnovnih stvari isto kao u Indiji za 30 rupija, ili usluga (čišćenje, taxi, frizer…) u vrijednosti 3 rupija, onda bismo na osnovu ovakve računice mogli zaključiti kako netko tko ima 10 rupija u Indiji ima jednaku kupovnu moć kao netko tko ima 1 dolar u SAD-u. Ali oni u apsolutnom siromaštvu se ne voze taxijem niti idu kod frizera. Tako siromašni u statistikama MMF-a i Svjetske Banke prestaju to biti. Na osnovu kritike Reddyja i Poggea ne može se donijeti konačan zaključak o tomu koliko ima siromašnih na planeti, ali njihovo računanje na osnovu cijene kruha i žitarica diže brojku siromašnih za 30-40 posto (Monbiot, 2003). Time se izražava sumnja u najpopularniju tvrdnju Svjetske banke i ostalih zastupnika neoliberalizma kako je tijekom ’90-ih godina prošloga stoljeća došlo do smanjenja postotka siromašnih ljudi na Zemlji s 29 na 23 posto u odnosu na ukupni broj stanovništva. Drugi kritičari slično ističu kako ljudi u zemljama Trećega svijeta mogu biti u statusu siromaštva i sa 3, 4 ili 5 dolara zarađenih na dan. Kritizira se i UN koji je prihvatio takav način računanja u svojim izvještajima i istraživanjima, jer uostalom takav način nije sukladan s onim koji se koristi u samim državama. Time se kontinuirano ponavlja da se u izvještajima Svjetske banke i UN-a pojavljuje manje siromašnih u pojedinim zemljama, nego li što je slučaj kada te zemlje same rade takve izvještaje.[18] Tako se “minorizira svjetsko siromaštvo” kako bi se imidž pojedinih institucija poboljšao u očima javnosti (Chossudovsky, 1998).[19] Svjetska banka i zastupnici njene politike često ističu određene manjkavosti i probleme zbog posljedica koje neoliberalni sistem ostavlja iza sebe, ali uvijek se negdje nameće zaključak kako samo one zemlje koje su integrirane u svjetsku ekonomiju i one koje prihvate politiku “slobodne trgovine” mogu prosperirati i naći brže od ostalih zemalja put iz siromaštva (Sach i Warner, 1995; Dollar i Kraay, 2001; Legrain, 2003). Nekoliko se činjenica previđa u takvim zaključcima. Često se među zemlje koje se uspješno nose s razvojem i borbom protiv siromaštva stavljaju i one koje se i ne bi mogle staviti po definiciji u skupinu neoliberalnih, odnosno u skupinu onih koje su prihvatile koncept “slobodne trgovine” kao najbolji. Dapače, Kina i Indija, pa prije i tzv. azijski tigrovi, imali su cijelo vrijeme prisutnu jaku državu koja je odlučivala kako će se i unutar kojih sektora ulagati. Također se ističe kako se pri tome zanemaruje autokratski, a u najmanju ruku nedemokratski državni sistem koji upravlja cijelim ekonomskim sistemom, kao u slučaju Kine na primjer. Dodatno se ističe kako razvoj, ako je do njega i došlo, isto kao i u globalnim razmjerima i ovdje ostavlja veliku masu gubitnika. Na primjer, u razvoju Kine uglavnom sudjeluju priobalne regije, dok je unutrašnjost i dalje obilježena siromaštvom. Ironija je da se to ponekad priznaje i u radovima i izvještajima same Svjetske banke gdje se priznaje povećanje nejednakosti između bogatih i siromašnih uslijed procesa globalizacije. Također se ističe kako se liberalizacija trgovine povećala svuda, osim u najbogatijim zemljama. (Milanovic, 2002). Još dok je uvijek bio generalni direktor MMF-a Michel Camdessus priznao je: “Naglo provođena liberalizacija u tranzicijskim zemljama vođena je protiv zdravog razuma…” (Nikolovska i Sundač, 2001: 42). Također po izvještajima Svjetske banke vidljivo je kako su zemlje u razvoju imale veći razvoj u tzv. neglobaliziranoj eri (1960.-1980.) nego u tzv. globaliziranoj (1980.-1997.). Zemlje Južne Amerike su u prethodnom razdoblju imale zamjetan razvoj, dok su u kasnijem razdoblju kao najbolji primjeri prihvaćanja neoliberalne politike bile praktički u stanju stagnacije. Afričke zemlje su opasno nazadovale, dok podaci pokazuju rast jedino za istočnoazijske zemlje gdje je država, kao što smo rekli, igrala značajnu ulogu u razvoju (Weisbrot, 1999; 2002; Murshed, 2003). Uostalom, i rezultati MMF-a pokazuju kako liberalizacija i ukidanje carina ne vodi do razvoja u siromašnim zemljama (Dresner, 2003). Ovdje je zanimljivo napomenuti kako su slični zaključci mogli biti iščitani čak i u analizi posljedica strukturalnih programa prilagođavanja koju je načinila Structural Adjusment Participatory Review Initiative (SAPRI), tijelo stvoreno 1997. godine kao izražaj zajedničke suradnje Svjetske banke i nevladinih organizacija. No, u izvještaju iz 2002. godine ističu se loše posljedice Bankinih projekata i politike za najugroženije skupine stanovništva: žene, male farmere i seljake, radnike, nezaposlene. U veljači ove godine World Bank’s Operations Evaluation Department (OED) koji je odjel same Banke objavio je evaluaciju projekata Svjetske banke u kojoj se ističe kako je pristup svjetskim programima “slabo definiran”, a glasovi zemalja u razvoju “neadekvatno reprezentirani”.[20]
Kriteriji koje koristi Svjetska banka u svojem djelovanju dovode se u pitanje i u drugim kategorijama. Ističe se kako nije čudno što Svjetska banka financira socijalno neosjetljive i ekološki neodržive projekte kad su joj i sami kriteriji niski u aspektima na koje utječu. Na primjer, kriteriji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za dozvoljenu količinu arsena u pitkoj vodi su 100 puta stroži, kriteriji Agencije za zaštitu okoliša (EPA) SAD-a za proglašenje zagađenja živom su 14 puta stroži, a za olovo 12 puta stroži.
Svjetsku banku proglašava se licemjernom kada izražava brigu za okoliš, klimatske promjene ili ističe svoju prvorazrednu ulogu u očuvanju bioraznolikosti. Carol Welch iz ekološke udruge Friends of the Earth (2003) kaže kako je Svjetska banka 2002. godine ukinula svoju odluku iz ’90-ih godina prošloga stoljeća o prestanku podupiranja projekata sječe drveća u tropskim kišnim šumama. IFC kao dio Svjetske banke nastavio je financirati prvo uništavanje Amazone kroz podržavanje sa 155 milijuna dolara projekta André Amaggi Corporation za dvije plantaže soje zbog čega se uništava prašuma. Predsjednik Maggi Group, najvećega privatnog proizvođača soje na svijetu, je Blairo Maggi. Blairo Maggi je ujedno i predsjednik države Mato Grosso gdje se provode projekti financirani od IFC-a. Pritom treba napomenuti kako je upravo potreba za govedinom bogatih zemalja uzrok uništavanja amazonskih šuma, jer se traže novi prostori za pašnjake. EU zauzima u brazilskom izvozu govedine čak 40 posto (Vidal, 2004).
U tom kontekstu sve fraze i projekti Svjetske banke o klimatskim promjenama i bioraznolikosti izgledaju kao zavaravanje javnosti te povratak Svjetske banke tzv. high risk/high reward projektima i nastavak politike “kockanja ljudskim životima”. Svjetska banka je bila jedna od osnivačica programa za razvoj održivog razvoja i politka Global Environmental Facility (GEF) osnovanog 1991. godine. Drugi partneri su dvije agencije UN-a, od kojih UNDP osigurava tehničku podršku i priprema projekte, UNEP osigurava integritet projekata. Svjetska banka ima ulogu upravitelja projekta (Elliott, 2003). S početnim kapitalom od jedne milijarde dolara ulaganja u ekološki obazrive projekte rastu pa je tako Klaus Toepfer izvršni direktor UN-ovog programa za okoliš (UNEP) na konferenciji u Johannesburgu oduševljeno najavio suglasnost 32 predstavnika najbogatijih vlada da povećaju investiranje u GEF fond na 3 milijarde dolara u razdoblju 2002.-2006. Cifre koje se odvajaju za ovakve projekte miljama su daleko od onih koje se izdvajaju za projekte koji uništavaju prirodu. S druge strane, neka zemlja može dobiti dozvolu sudjelovanja u GEF programu samo ako plati 4 milijuna dolara u fond programa. Tako kritika ističe da isto kao i moć glasova u Svjetskoj banci i ovaj projekt ostaje zatvoren za siromašne zemlje (Elliot, 2003). Na jednom od memoranduma koji su “procurili” iz Svjetske banke vidi se kako su u Svjetskoj banci svjesni opasnosti koju sa sobom nose projekti iskorištavanja nafte i plina, ruda, šuma te neodrživih resursa koji su svrstani u crvenu skupinu “jasne i stalne opasnosti”. Sektori su poredani po stupnjevima s obzirom na njihove posljedice, ali i s obzirom na “globalnu zabrinutost” i prosvjede protiv takvih projekata. Ipak, u Svjetskoj banci u istom dokumentu ističu kako su upravo ti sektori nafta, plin i rudarstvo najisplativiji. I zaista, od 1992. godine i konferencije o održivom razvoju u Riju pa do one u Johanesburgu nakon 10 godina, Svjetska banka je preko tri četvrtine svojih energetskih projekata financirala kroz sektore nafte, plina i ugljena. Financirajući takve projekte s iskorištavanjem fosilnih goriva, Svjetska banka će doprinijeti ukupnoj svjetskoj emisiji CO2 s preko 48 milijardi tona koliko će se kroz te projekte emitirati CO2 tijekom njihova rada. Na te projekte potrošeno je čak 26,5 milijarde dolara, a na projekte iskorištavanja obnovljivih izvora te energetske efikasnosti potrošeno je manje od 2 milijarde dolara u tom razdoblju. Odnos između prve i druge skupine projekata iznosio je tijekom tih deset godina omjer 18:1. Svjetska banka je dala zajam Kini od 2 milijuna dolara za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Iste godine u Kinu je od Svjetske banke investirano 630 milijuna dolara kreditima za projekte iskorištavanja fosilnih goriva (Elliot, 1998). Najava Svjetske banke 2004. godine kako će povećati ulaganja u obnovljive izvore energije za 200 milijuna godišnje više je šamar zaštiti prirode i zdravlju ljudi, nego iskrena namjera da se zaštite. Radi se o cifri koju Svjetska banka potroši na samo jedan malo veći projekt u koji je uključeno iskorištavanje fosilnih goriva. Nasuprot 200 milijuna dolara za obnovljive izvore energije, Svjetska banka godišnje izdvoji 2,5 milijardi dolara na energetske projekte, od kojih velika većina uključuje iskorištavanje fosilnih goriva. Od 1994. do 2004. odnos tih projekata je bio 23:1 u korist fosilnih goriva. Čak i 2004. godine, 94 posto energetskih projekata Svjetske banke odlazilo je na iskorištavanje fosilnih goriva. Dapače, krajnja je problematična namjera takvih projekata od kojih lokalno stanovništvo nema koristi, već se zadovoljavaju apetiti globalnih korporacija i gladna zapadna tržišta. Od ukupnoga broja 45 posto od 20-25 milijardi dolara koliko uobičajeno Banka daje kredita ode direktno zapadnim korporacijama. Institute for Policy Studies (2003) istražio je podatke same Svjetske banke i uočili su kako je 82 posto projekata vezanih za iskorištavanje nafte koje je Svjetska banka financirala od 1992. godine završilo kao izvoz nafte u SAD, EU, Kanadu, Australiju i Novi Zeland. Komisija Senata SAD-a pronašla je “tihe kanale” Svjetske banke kojima se pomagalo određenim korporacijama da dobiju poslove u zemljama u razvoju, specificirajući slučaj Enrona nakon bankrota te korporacije. Time se povećala i ranjivost projekata Svjetske banke na korupciju. Za svaki dolar koji uđe u Svjetsku banku iz SAD-a, vrati se 1,3 dolara preko projekata i ugovora koje dobivaju američke korporacije (Barlow i Clark, 2001).
Svjetska banka je također i najveći kreditor velikih brana uz koje se u zemljama u razvoju veže prisilno raseljavanje ljudi, kršenje ljudskih prava, korupcija te uništavanje bioraznolikosti. Do danas je zbog gradnje takvih brana raseljeno između 40 i 80 milijuna ljudi, pri čemu je samo zbog projekata koje je financirala Svjetska banka raseljeno više od 10 milijuna ljudi. U Bankinom izvještaju iz 1994. godine Resettlement and Development ističe se pogoršanje ekonomskog stanja za “veliku većinu muškaraca, žena i djece koji su preseljeni zbog projekata financiranih od strane Svjetske banke” bez ikakve direktne koristi od tih projekata.[21] Svjetska banka je nakon određene pauze zbog čestih i jakih kritika prošle godine odlučila ponovno krenuti u financiranje velikih brana premda je čak i Svjetska komisija o branama (WCD) osnovana uz inicijativu Svjetske banke savjetovala da se izbjegava financiranje velikih brana. Banka je 2003. godine donijela svoju Water Resources Sector Strategy koja prihvaća investiranje u velike hidroelektrane i nužnu privatizaciju izvora pitke vode. Eric Duchemin iz IPCC-a ističe kako je teza o hidroelektranama kao zelenim postrojenjima čista farsa. Ne samo da velike hidroelektrane znatno uništavaju živote ljudi i cijele ekosustave, već ih se s energetskog stajališta sve manje smatra zelenima. Dapače, istraživanja provođena u Brazilu pokazala su kako znatno doprinose emisiji stakleničkih plinova CO2 jer se emitiraju uništavanjem stabala poplavljivanjem dolina gdje je CO2 zarobljen, ali velika negativna posljedica je i emisija metana, koji nastaje truljenjem biljaka i njihovih ostataka pod naplavljenom vodom bez prisustva kisika (Graham-Rowe, 2005). Ono što je najgore u uvrštavanju Svjetske banke u svoje “zelene” projekte je i izgradnja velikih hidroelektrana koje ne samo da imaju štetne posljedice po okoliš, već u mnogim slučajevima uzrokuju i kršenja ljudskih prava jer se lokalno stanovništvo prisiljava na iseljavanje. U razdoblju od 2000.-2004. 88,5 posto zajmova unutar toga sektora uključivalo je i obavezu privatizacije izvora pitke vode. 91 posto zajmova za vodu i sanitarije Svjetske banke uključivalo je i povećanje cijene za uslugu opskrbe pitkom vodom. Više od 50 posto tržišta pitkom vodom kontroliraju svega tri korporacije: Suez, Vivendi i RWE. Suez je vlasnik manjih podružnica u preko 120 zemalja i već 100 milijuna ljudi ovisi o vodi koja je njegovo vlasništvo. I korporacije iz drugih sektora počinju vodu shvaćati kao robu i dobru priliku za tržište pa su značajna ulaganja već pokrenuli Enron, Bechtel pa čak i Monsanto. Svjetska banka je s General Electricom i fondom Georga Sorosa osnovala Globalni energetski fond koji će poticati daljnju privatizaciju i energije i vode po svijetu (Shiva, 2000). Kako to izgleda u praksi daje nam primjer bolivijskoga grada Cochabamba. Korporacija Bechtel je 1999. godine preuzela vodoopskrbu bolivijskoga grada Cochobambe te odmah nakon toga povećala cijenu vode za više od 200 posto. Time bi većina stanovništva izdvajala za vodu četvrtinu ili petinu svoje mjesečne plaće. Neki dijelovi ugovora koji je prvotno potpisala bolivijska vlada s Bechtelom zaista su nevjerojatni. Tako je Bechtel tim ugovorom dobio pravo kontrolirati ne samo gradski vodovod, već i sustave za navodnjavanje i bunare u ruralnim područjima u što država uopće nije investirala već su si ljudi sami to izgradili. Bechtel je dobio pravo na kišu. Sljedeće godine u Cochobambi izbijaju neredi, vojska ubija jednog prosvjednika, ali nakon odbijanja povlačenja prosvjednika s ulica grada, vlada objavljuje da se raskida ugovor s Bechtelom te se upravljanje vodom vraća pod kontrolu grada i civilnih inicijativa. No, nakon toga Bechtel zahtijeva 25 milijuna dolara odštete od Bolivije zbog ukidanja ugovora te tuži Boliviju sudu Svjetske banke ICSID-u. Smatrajući i sam sud tajnim i netransparentnim prema javnosti, kritičari ističu kako se i samu Svjetsku banku ne može smatrati neutralnom u ovom slučaju, budući da je Svjetska banka ne samo poznata po promoviranju privatizacije izvora pitke vode i vodoopskrbnih sustava već je upravo to i naložila vladi Bolivije kao dio “reprogramiranja duga”. I sam predsjednik Svjetske banke, James Wolfensohn izjavio je tijekom nereda u gradu kako je podizanje cijene vode bilo opravdano. Nadalje se ističe kako je i samo podizanje optužbe upitno budući da je Bechtel dobivanje kontrole nad vodoopskrbom u Cochabambi dobio na način da svoju tamošnju podružnicu registrira kao nizozemsku korporaciju, čime je dobio pravo na tužbu ICSID-u jer Nizozemska i Bolivija priznaju taj sud u svojim bilateralnim sporovima (NfN, 2003).
Kao naručen krajnji dokaz ovim sumnjama i kritikama došao je i izvještaj Bankinog posebnog tima koji je trebao dati savjete Svjetskoj banci upravo za budući odnos prema iskorištavanju sirovina, posebno onih fosilnih. Extractive Industries Review (2003) stvoren je 2001. godine za vrijeme sastanka Svjetske banke i MMF-a u Pragu i trebao je odgovoriti koliko je iskorištavanje fosilnih goriva u skladu s Bankinom proklamiranom borbom protiv siromaštva. Nakon dvije godine u izvještaju je preporučeno da Svjetska banka: odmah prekine s financiranjem svih projekata vezanih za iskorištavanje ugljena; kroz tranzicijski period osigura potpunu podršku za radnike i zajednice (po)vezane za projekte iz gore navedenih sektora; postepeno prestane financirati projekte vezane za iskorištavanje nafte do 2008. godine (preporuka dana za veće investiranje u iskorištavanje plina); promijeni smjer između financiranja projekata vezanih za iskorištenje fosilnih goriva i onih koji se tiču obnovljivih izvora energije, očuvanja energije i efikasnosti koliko prije bude moguće; te se predlaže da zaštita ljudskih prava bude integralni dio projekata Svjetske banke (IPS, 2003). No, odgovor iz Svjetske banke bio je kako “prihvaćanje takve politike ne bi bilo u skladu s misijom Svjetske banke u borbi protiv siromaštva i poboljšavanju životnoga standarda ljudi u zemljama u razvoju”. Također je odgovoreno kako bi “prestanak financiranja projekata vezanih za iskorištavanje nafte bio nepravedno kažnjavanje malih i siromašnih zemalja koje trebaju zaradu od iskorištavanja nafte kako bi stimulirale ekonomski rast i smanjile siromaštvo” (Beattie, 2004). Također je napomenuto iz Svjetske banke da same zemlje ne bi željele prekid takvih projekata te kako nema smisla da Svjetska banka izađe iz njih kada bi se oni provodili i bez njenog sudjelovanja. Iz britanskoga Odjela za Međunarodni razvoj (DFID) čestitano je na radu i rezultatima timu za EIR izvještaj, ali je nakon toga, par rečenica kasnije, istaknuto kako su “zabrinuti pretežno negativnim tonom izvještaja”. Kao prilog stavu da od projekata iskorištavanja fosilnih goriva imaju najviše koristi siromašne zemlje i njihovo stanovništvo, dan je primjer Čada i koristi koju lokalne zajednice i ljudi imaju od projekta naftovoda koji ide do Kameruna. No, da ironija bude veća, upravo je nezavisni inspekcijski tim angažiran od same Svjetske banke predložio povlačenje iz tog projekta jer “dvije od najsiromašnijih zemalja riskiraju uništavanje okoliša i uskraćivanje sudjelovanja lokalne populacije u pravednom korištenju profita” (Beattie, 2002). Iz projekta su čak zbog mogućih negativnih socijalnih i ekoloških posljedica izašle i neke od naftnih korporacija (Shell, BP…), da bi danas konzorcij ostao predvođen najvećom naftnom korporacijom na svijetu Exxon-Mobilom. Projekt vrijedan 4 milijarde dolara proći će kroz 13 riječnih slivova svom svojom dužinom od preko 1000 kilometara. Od projekta koji će donijeti profit od 8 milijardi dolara, Kamerun će dobiti svega 7 posto, Čad 22 posto, a konzorcij naftnih korporacija na čelu s ExxonMobilom, Petronasom i ChevronTexacom će zaraditi 71 posto od profita. Brojne grupe i organizacije iz regije i svijeta koje se bave zaštitom okoliša i ljudskim pravima prosvjedovale su protiv ovog projekta. Nije naodmet spomenuti kako je predsjednik Čada Idriss Deby kupio oružje novcem kojeg je dobio od naftnih korporacija koje sudjeluju u izgradnji naftovoda kao bonus nagradu za podršku projektu. Predstavnici i predstavnice organizacija za ljudska prava i ekološke grupe ističu kako će se to oružje iskoristiti protiv vlastitih građana i građanki ukoliko budu previše aktivni u borbi protiv naftovoda. U Svjetskoj banci ističu kako “projekt može biti katalizator za veću demokraciju”. Zaista se možemo zapitati o njegovoj normalnosti kada Wolfensohn kritizira siromašne zemlje jer previše ulažu u naoružanje, a ne u obrazovanje. Kaže tip koji predsjeda instituciji s čijim je kreditom za naftovod Kamerun-Čad predsjednik potonje zemlje kupio oružje. Kaže tip koji predsjeda institucijom koja inzistira na cijeđenju siromašnih i vraćanje nepovratljivih (doduše, tjera nas tu mnogo toga na povraćanje) dugova, što rezultira nemogućnošću tih zemalja da ulažu u to Wolfensohnu tako milo obrazovanje. Time je i više nego upitna predanost Svjetske banke u sprečavanju sukoba ili popravljanju ratnih rana koje mnoga društva danas imaju. U iščitavanju njenih izvještaja pronalaze i “priznanja” u stvaranju uvjeta za rat jer sami predstavnici te institucije ističu kako bi bilo “posebno korisno” u sprečavanju ratova kada bi najsiromašnije zemlje mogle “učiniti raznolikijom svoju ovisnost o izvozu primarnih roba”, dakle upravo suprotno onome što su MMF i Svjetska učinile odredivši, zbog vjerovanja u teoriju komparativnih prednosti, svakoj zemlji određene sirovine kojima će trgovati i sudjelovati u svjetskoj ekonomiji, odnosno otplaćivati dug (Bretton Woods Project, 2004: 4). Naime, ukoliko ekonomija neke zemlje ovisi samo o jednom ili o malom broju izvora, povećava se mogućnost ratova za resurse. Od 1998.-2000. čak 70 siromašnih zemalja zarađivalo je od svog izvoza sa svega tri vrsta roba. Time su, naravno, mnogo ranjivije na promjene na globalnom tržištu i mnogo ovisnije o diktatu globalnih institucija.
Ponekad licemjerstvo koje izbija iz gotovo svake pore ove institucije zaista nema granica. Tako bivši direktor Svjetske banke James Wolfenson u ekskluzivnoj kolumni u Večernjem listu (17.10.2001) zagovara “smanjivanje trgovinskih zapreka” i “usmjeravanje pomoći u razvoju da se osiguraju dobri rezultati”. Wolfensohn se žali na “te poljoprivredne subvencije koje sputavaju šanse Afrike da izađe iz siromaštva” (Engler, 2003). Nicholas Stern, potpredsjednik Svjetske banke misli kako su poljoprivredne subvencije u bogatim zemljama “etički neopravdane”. Grabi svoju priliku za kolumnu u Večernjem listu (13.12.2000.) i bez ikakva srama piše kako visoke carine te subvencije bogatih zemalja sprečavaju proizvode iz siromašnih zemalja da uđu na njihovo tržište. Iz Svjetske banke često kritiziraju velike poljoprivredne subvencije bogatih zemalja i optužuju ih kako time sprečavaju razvoj siromašnih zemalja. Maltene, kvare posao Svjetskoj banci u borbi protiv siromaštva. Također u siječnju 2005. godine Banka je izdala studiju Global Agricultural Trade and Developing Countries na kojoj su radili brojni Bankini ekonomisti. U njoj se pak ističe kako će “razvojna strategija temeljena na izvozu poljoprivrednih roba vjerojatno osiromašiti trenutno političko okruženje”. Dodatno se i u ovoj studiji ističe kako je protekcionizam ostao u visokom stupnju u industrijaliziranim zemljama, dok su siromašne zemlje “značajno liberalizirale svoje poljoprivredne sektore od 1980-ih”.[22] No, upravo su MMF i Svjetska banka godinama prisiljavale siromašne zemlje da restrukturiraju svoje poljoprivrede, okrenu se izvozu Zapadu potrebnih sirovina, egzotičnih proizvoda i agruma te otvore svoja tržišta upravo subvencioniranim proizvodima sa Zapada. Kako to u praksi izgleda možemo vidjeti na primjeru Malavija. Malavi je bila jedna od zemalja koja je patila od gladi 2002. godine. Direktan uzrok tome bila je i politika MMF-a i Svjetske banke koja je zahtijevala od te zemlje da privatizira poljoprivredni sektor. U zamjenu za nove kredite Malavi je prisiljen smanjiti subvencije za male farmere i deregulirati kontrolu cijena. Kukuruz je poskupio 400 posto u manje od godinu dana. U trenutku humanitarne krize Malavi je i dalje bio obavezan izdvojiti 20 posto iz svoga budžeta na otplatu duga. Kako bi otplatili dug, Malaviju je početkom 2002. godine naloženo da proda 167.000 tona iz žitnih rezervi. U travnju iste godine Malavi je optužen za korupciju i izbačen iz HIPC inicijative. UN-ovo tijelo koje se bavi naseljevanjem i stanovanjem, UN habitat, u svom izvještaju najavio je kako će unutar sljedećih 30 godina svaka treća osoba živjeti u slamovima, posebno u siromašnim zemljama. Trenutno je to slučaj s jednom šestinom stanovništva, a za to je kriva “laissez-faire globalizacija i neoliberalne ekonomske politike koje se nameću siromašnim zemljama od institucija kao što su MMF i WTO” jer umanjuju mogućnost življenja izvan gradova u tim zemljama. Gradovi se nekontrolirano naseljavaju zbog potrage za poslom i siromaštva u ruralnim područjima (Vidal, 2003). Brojne organizacije, posebno iz zemalja u razvoju, kritične su prema poljoprivrednim projektima Svjetske banke od kojih gotovo svi uključuju ogromno korištenje pesticida i herbicida, dok danas sve više projekata uključuje i GMO. Od 1988.-1995. godine Svjetska banka je odobrila kredite za kupovinu pesticida u vrijednosti od 250,75 milijuna dolara. Dobitnice tih kredita su svega šest najvećih agrokemijskih korporacija od kojih sve sjede u savjetodavnom odboru za poljoprivredu Svjetske banke. Je striček Wolfie je, te poljoprivredne subvencije na Zapadu su stvarno grozne.
Kao primjer dosljednog cinizma neoliberalnoga kapitalizma James Wolfensohn je u travnju 2005. godine nakon završetka mandata u Svjetskoj banci otišao na novo radno mjesto u jedno od najsiromašnijih područja na Zemlji. James Wolfensohn će raditi kao glavni koordinator pomoći Palestincima te će nadgledati i povlačenje Izraela iz Pojasa Gaze. Također je, nakon što je otišao s toga radnog mjesta, istaknuo kako bi bilo bolje imati transparentniji postupak imenovanja predsjednika Svjetske banke. Onda nas je totalno iznenadila vijest u studenom ove godine kako je Wolfensohn dobio posao u najvećoj banci na svijetu Citibank koja je dio grupacije Citigroup. U Citigroupu znaju da nije lijepo biti nezahvalan. Wolfensohn je postao viši savjetnik za globalne strategije i međunarodne odnose.
A umjesto vuka došao je vuk (o, dragi vukovi ispričavam se što vas trpam u ovo društvo). Otišao Wolfie, došao Wolfie. I odmah pokazao dosljednost svom prethodniku oštro prosvjedujući protiv poljoprivrednih subvencija bogatih zemalja. Gotovo sve nevladine udruge protestirale su protiv postavljanja Johna Wolfowitza, idejnoga sukreatora rata protiv Iraka, na mjesto nasljednika Jamesa Wolfensohna. Razlog je bio što takav grdi lik dolazi na mjesto institucije kojoj piše da se bori za svijet bez siromaštva. No nekako ne mogu izdržati a da se ne svrstam među one koji u toj Bushevoj odluci ne vide ništa čudno. Dapače, ima li išta normalnije od toga da osoba koja je kreirala isporučivanje demokracije Iraku zasjedne na mjesto institucije koja to sličnom taktikom radi na globalnom nivou. Pomalo je smiješna ta djetinjasta naivnost civilnoga društva koja se bazira na žestokoj spremnosti prosvjedovanja protiv očitih baraba, dok uglađene macane lakše trpi. Takvo etičko vrludanje može se opisati i kroz komentar: “Ma je onaj Clinton isto rokao po Iraku, al’ ti, tak je lepo onaj saksofon sviral, vidi se pravi gospodin. A i žene je šarmiral. Nije ko ovaj primitivni Bush”. Daleko da mi je ovdje namjera pozivati na štednju kritikom primitivniju verziju i globalnih i lokalnih glavešina, no u najmanju ruku je smiješno, u najveću ruku tužno, bazirati kritiku Wolfowitzove nove funkcije preko stava kako ipak nije u redu da vodi instituciju koja se bori protiv siromaštva. Pentagon može, Svjetska banka ne. A Bush je o razlozima imenovanja grdog Wolfieja lijepo rekao: “On je upravljao velikom organizacijom. Svjetska banka je velika organizacija; Pentagon je velika organizacija. On je bio uključen u upravljanje tom organizacijom” (Vest, 2005). Dakle, čovjek ima menadžerske sposobnosti i kako to ti civilnjaci ne razumiju. Ovakvim pristupom nevladinih udruga zanemaruje se činjenica kako je manje važno je li nasmiješeni Wolfie ili grdi Wolfie na čelu Svjetske banke jer je problem Svjetske banke problem institucije, cjelokupnoga sistema, a ne jedne osobe koja joj je na čelu. Također, pri tom kao da se zaboravlja da je Svjetska banka dio sistema u kojem godišnje umre više od 10 milijuna ljudi zbog gladi ili bolesti povezanih s glađu i pothranjenošću. U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 60 milijuna ljudi u sedam godina. A danas, 10 milijuna ljudi umre pored obilja hrane i lijekova svake godine, jer živimo u sistemu gdje umireš ako nemaš novaca. Zar je onda zaista pretjerivanje uspoređivati posljedice neoliberalnog sistema s posljedicama Drugoga svjetskog rata? Dug zemalja u razvoju je “najveća ekonomska, kulturna i humanitarna katastrofa našega doba” (Rowbotham, 2000). Ova katastrofa stoji uz bok dvjema najvećim strahotama 20. stoljeća, svjetskim ratovima. Sasvim je moralno i legitimno zahtijevati ukinuće tih institucija nakon što plate odštetu zbog raznih oblika patnje koje godinama proizvode po ustaljenom obrascu.
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) zatvara ovaj trokut trenutno najnepopularnijih globalnih institucija.[23] Premda je i njen nastanak zamišljen poslije Drugoga svjetskog rata, zanimljivo, tada uz otpor SAD-a nije stvorena. Kritičari ističu kako Kongres nije odmah poslije Drugoga svjetskog rata ratificirao sporazum o Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji (ITO) jer SAD tada još nisu kontrolirale dovoljno područja i sektora u svijetu. WTO je 1995. godine zamijenio GATT (General Agreement of Tarrifs and Trade). Stvorena je organizacija kojoj je cilj da “trgovini osigura olakšano, slobodno, pravedno i predvidljivo kretanje”. WTO se optužuje kako je zapravo paravan za svjetsku vladu, nereprezentativnu i nelegitimnu, budući da odluke WTO-a sve više utječu na živote ljudi bez da ih je itko izabrao. Bez obzira što u WTO-u nema službenog glasanja “novčanikom” kao u MMF-u i Svjetskoj banci, već svaka država ima jedan glas, mnogi sastanci za pripremu ili donošenje nekih važnih odluka rezervirani su za najjače zemlje. “Slobodna trgovina” postaje nova sveta mantra, iznad ljudskih i radničkih prava, političkih prava i zaštite prirode. Pogledajmo neke od ugovora unutar WTO-a.
Agreement on Agriculture (AoA) je ugovor o poljoprivredi koji su potpisale sve članice WTO-a. I premda se ovim ugovorom zahtijeva smanjenje restrikcija na uvoznu poljoprivrednu robu i smanjenje subvencija za domaću, najbogatije zemlje svijeta kroz subvencije izdvoje za svoje poljoprivrede više od 300 milijardi dolara godišnje. S druge strane, siromašne zemlje koje često trguju sa svega jednim ili par osnovnih namirnica otvorile su svoje granice uvoznoj robi sa Zapada koja je jeftinija i uništava lokalne proizvođače. Time poljoprivredni proizvodi iz SAD-a ili EU-a mogu biti i do tri puta jeftiniji od onih iz neke zemlje koja nema toliko novaca za subvencije (A SEED, 2003). Zbog subvencija u SAD-u pšenica koja se izvozi jeftinija je 28 posto, soja 10 posto, a kukuruz 10 posto od troškova. Pamuk je 47 posto, a riža 26 posto jeftinija od troškova. International Food Policy Research Institute (IFPRI) je izračunao kako protekcionistički pristup tržištu najbogatijih zemalja i subvencioniranje njihove industrije kao posljedicu za zemlje u razvoju ima gubitak za potonje od 24 milijarde dolara godišnje zbog sprečavanja dolaska njihovih proizvoda na zapadno tržište (Hodur, 2003). Svjetska banka procjenjuje kako bi ukidanje poljoprivrednih subvencija u bogatim zemljama doprinijelo s novih 500 milijardi dolara u ukupnoj godišnjoj svjetskoj zaradi do 2015. godine uz izlazak iz siromaštva za 114 milijuna ljudi. Posebno se ističe kako bi 60 posto toga mogle zaraditi zemlje u razvoju. Ipak, od početka neoliberalnoga globalnog sistema industrijski razvijene zemlje su povećale svoj izvoz s 58,8 na 66,3 posto, a zemlje u razvoju su smanjile svoj udio u izvozu s 31,5 na 26,3 posto (Ray, 2003; Seabrook, 2003). Upravo je zbog poljoprivrednih subvencija propala zadnja tzv. runda pregovora, odnosno bienalni sastanak WTO-a jer bogate zemlje nisu pristale na smanjenje subvencija. EU godišnje potroši pola svog budžeta od 80 milijardi dolara na poljoprivredne subvencije, a SAD su 2003. godine izglasale novi plan subvencija od 180 milijardi dolara kroz 10 godina.
SPS Agreement (Sanitary and Phytosanitary Standards Agreement) sadržava pravila o sigurnosti prehrambenih proizvoda (sastojci, pesticidi, proizvodi proizašli iz genetske manipulacije…) te zdravlja životinjskih ili biljnih proizvoda. SPS ugovor ograničava korištenje “mjere predostrožnosti” koja se upotrebljava kada nema znanstvenih dokaza da neki proizvod nije opasan za zdravlje ljudi. Ne samo to, SPS slijedeći svoju dogmu o slavljenju trgovine bez obzira na cijenu, traži od zemalja koje ograničavaju ulazak nekog “sumnjivog” proizvoda da znanstveno dokažu njegovu štetnost za zdravlje ljudi. Na osnovu ovog pravila SAD su tužile EU zbog zabrane uvoza hormonski stimulirane govedine i GM hrane, te su mnogim drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, prijetile. Stoga nas ne treba čuditi da je Clintonova administracija pokrenula inicijativu da se državama članicama WTO-a uskrati pravo na popisivanje sastojaka nekog proizvoda i da se sve potpuno prepustiti u ruke WTO-a, čime bi došla u opasnost mogućnost ljudi da znaju što jedu.
GATS (General Agreement on Trade in Services) zahtijeva od potpisnica deregulaciju tržišta uslužnoga sektora, pri čemu se misli na zdravstvenu njegu, obrazovanje, mirovinsko osiguranje i druga socijalno osjetljiva i važna pitanja. GATS je svojevrsni globalni i prošireni oblik “strukturalnih programa prilagođavanja” MMF-a i Svjetske banke. Iz memoranduma EU-a koji je procurio u javnost u travnju 2002. godine vidljivo je kako je EU zahtijevala od 29 zemalja članica WTO-a otvaranje prostora za privatizaciju sektora vode, struje, telekomunikacija, financija, transporta i tako dalje. Nešto slično pronađeno je u memorandumu EU-a koji je procurio u javnost u veljači 2003. godine, gdje Europska komisija zahtijeva od čak 72 članice WTO-a (trenutno ih ima 146) otvaranje vrata privatizaciji gore spomenutih usluga i servisa s posebnim naglaskom na vodu budući da najveće globalne korporacije koje se bave trgovinom i distribucijom pitke vode dolaze iz EU (CEO, 2003).[24]
TRIMs (Trade-Realted Investment Measures) zahtijeva od država članica WTO-a da se domaće kompanije, korištenje lokalnih resursa i proizvoda te zapošljavanje ljudi ne pretpostavlja stranim korporacijama. Dakle, nije dozvoljen posebni položaj koji bi diskriminirao globalne korporacije.
TRIPS (Trade-Related Intellectual Property Agreement) je ugovor koji uvjetuje pravila za patente, autorska prava i zaštitne marke određenoga proizvoda ili korporacije. Cilj je WTO-a nametnuti zapadnjački sustav zaštite intelektualnoga vlasništva, gdje se intelektualno vlasništvo priznaje jedino kao privatna svojina, a ne zajednička, odnosno priznaje se jedino kada donosi zaradu, a ne kad udovoljava društvenim potrebama (Shiva, 2000). Ovaj ugovor je jedan od najopasnijih jer uvjetuje svim zemljama potpisnicama da prihvate sve veću monopolizaciju par najbogatijih korporacija, a posebno je taj trend primjetan kod farmaceutskih i biotehnoloških korporacija. Na TRIPS-u se najbolje vidi moć i utjecaj koropracija na WTO pa ćemo mu se kasnije vratiti.
No, da bi nam bile jasnije posljedice koje ostaju iza politke i odluka WTO-a, navest ćemo par konkretnih primjera koji pokazuju kako je profit privatiziran u samom vrhu piramide moći, a kako su rizici socijalizirani na obične ljude bez obzira na mjesto življenja. Sud WTO-a je 1997. godine osudio europsko preferiranje banana iz karipskoga arhipelaga kao povredu pravila WTO-a o slobodnoj trgovini. Sud WTO-a je također dozvolio SAD-u da penalima (uvede sankcije) uredi izvoz iz europskih zemalja s 190 milijuna dolara. Cijeli slučaj je prozvan u medijima “banana wars”. Ovdje je potrebno spomenuti kako banane na Karibima uzgaja oko 200.000 malih farmera kojima je to jedan od rijetkih mogućih izvora zarade jer planinsko područje koje prevladava na tim otočjima ne pogoduje uzgoju drugih kultura. Tada je također ispostavljeno kako američka korporacija Chiquita koja ima goleme plantaže u Centralnoj Americi loše postupa sa svojim radnicima/ama po pitanju plaća, zdravstvenih uvjeta i mogućnosti da se sindikalno organiziraju. Zbog izloženosti opasnim pesticidima, više od 20.000 radnika u Hondurasu postalo je sterilno za vrijeme rada na plantažama Chiquite (Hertz, 2002). Karipska otočja sudjeluju u europskom uvozu banana sa svega 9 posto, a velike korporacije s plantažama u Južnoj Americi (Chiquita, Del Monte i Dole) pokrivaju dvije trećine svjetske trgovine. Sama Chiquita je tada pokrivala više od petine europskoga uvoza banana (Wallach i Woodall. 2004). Nije naodmet spomenuti da je ta korporacija za vrijeme državnih izbora u SAD-u 1998. godine donirala i republikanskoj i demokratskoj strankici preko pola milijuna dolara zajedno, a ukupno računajući i prijašnje i ostale donacije preko 5 milijuna dolara. Dva dana nakon što je SAD podnio tužbu sudu WTO-a, Chiquita je uplatila pola milijuna dolara donacije demokratskoj stranci. Sankcije od 190 milijuna dolara godišnje trebale su prisiliti EU da promjeni svoju politiku, no od polovice 1999. godine kada su prvi put uvedene, djelomično su se vratile SAD-u kao bumerang. Tadašnja američka trgovinska predstavnica u WTO-u Charlene Barshefsky našla se pod bujicom kritika firmi iz njene matične zemlje jer je preveliko carinjenje određene europske robe i proizvoda zaprijetilo gubitkom američkih radnih mjesta koja su povezana s prijevozom, prerađivanjem, distribucijom i preradom tih proizvoda (cvijeće, mineralna voda, ječam…). Cijeli slučaj ponovno je aktualiziran 2005. godine i početkom kolovoza sud WTO-a presudio je protiv odluke EU-a na zahtjev devet zemalja Južne Amerike. EU je najavila kako neće mijenjati politiku prema karipskim zemljama. Sud WTO-a odobrio je SAD-u penaliranje Europe od 117 milijuna dolara godišnje i to zbog odbijanja europskih zamalja da prihvate govedinu čiji je razvoj potpomognut dodatnim količinama hormona. EU je 2003. godine predala nove studije u kojima se dokazuje štetno djelovanje korištenja hormonski stimulirane govedine te zatražila od SAD da u skladu s tim ukine sankcije. Da i ljudi u SAD-u imaju razloga biti nezadovoljni politikom WTO-a, dovoljno nam govori akcija usmjerena protiv SAD-ovog Clean Air Act-a koje su povele naftne industrije iz Venecuele. CAA zahtijeva od naftnih rafinerija da od 1990. proizvode čišći benzin, što je naftnoj industriji iz Venecuele uz podršku Brazila bilo dovoljno da optuži taj zakon kao anti-free trade. SAD je bio prisiljen od WTO-a na prilagođavanje tog zakona te je 1997. godine dozvoljeno stranim naftnim korporacijama koristiti i prodavati benzin po vlastitim procjenama i odlukama što se tiče sastava. EPA je priznala da se iz ove promjene zakona mogu očekivati negativne posljedice na okoliš. EU i Japan su 1997. godine tužili SAD sudu WTO-a jer je američka savezna država Massachutsetts odlučila da ne želi trgovati s korporacijama koje posluju u Burmi gdje je još uvijek na vlasti diktatorski vojni režim. Naravno, nije iznenađenje istaknuti kako su upravo europske korporacije poput Unilevera, Siemensa i drugih izvršile utjecaj na političare EU-a da zaprijete SAD-u, jer jedna njihova savezna država krši svete postulate “slobodne trgovine”. Odluka savezne države je opozvana od centralne vlasti u Washingtonu. Mnogi ipak ističu da od WTO-a najviše profitira SAD. Od svih dosad prijavljenih 150 tužbi sudu WTO-a, sam SAD podnio je 50-ak, a sve zemlje u razvoju zajedno 40 tužbi (Madeley, 2000).
No, najveću tragikomičnost ipak pruža tužba WTO-u koju je 1996. godine podnijela Kanada protiv Francuske zbog odbijanja potonje da dalje uvozi azbest iz Kanade. Kanada je tu svoju tužbu opravdavala pozivajući se na slobodnu trgovinu. Danas je Kanada najveći izvoznik azbesta i drugi po redu proizvođač, a 96% azbesta odlazi u zemlje “Trećega svijeta” koje nemaju razrađene higijenske i zdravstvene regulative. Naravno, korištenje azbesta u Kanadi je radikalno opalo zbog zabrinutih protesta javnosti, ali to nije smetalo Kanadi da u tužbi sudu WTO-a osudi francusku zabranu uvoza azbesta zbog nedovoljnih znanstvenih dokaza o štetnosti azbesta. Također, Kanada je tvrdila kako po pravilima WTO-a zemlje članice imaju pravo regulirati, ali ne i zabraniti azbest, ma šta god im to značilo. Sve zemlje EU-a su poslije slijedile primjer Francuske. Sud je donio presudu u korist Francuske, odnosno u korist zaštite zdravlja ljudi, prvi put od svoga osnutka.
O navedenim i drugim sporovima zbog kršenja “slobodne trgovine”, a u cilju smanjivanja zaštite okoliša, ljudskih i radnih prava, zdravstvenih i prehrambenih zakona, odlučuje sud sastavljen od troje ljudi koji nisu odgovorni prema javnosti. Sudovi rade u tajnosti, a svi dokumenti, istrage, prikupljene činjenice smatraju se povjerljivima. Također ne postoji mogućnost žalbe nakon odluke suda WTO-a. Poražena zemlja može birati između tri podjednako loša, a samim time i lažna izbora: promjeniti zakone u skladu s WTO sporazumima o “slobodnoj trgovini”, isplatiti odštetu pobjedničkoj strani, ili se suočiti sa sankcijama dok se ne “urazumi”. Točnije, postoji mogućnost žalbe kroz glasanje protiv odluke suda. To mora biti izglasano konsenzusom svih zemalja članica WTO-a, odnosno sa stopostotnom podrškom, što je apsurdno, jer bi time zemlja ili zemlje koje su i pokrenule spor odjednom trebale glasati protiv njega.
Mnogi se pitaju gdje je kraj ovoj korporacijskoj kontroli. Naime, sporazumi i ugovori unutar WTO-a su dječja igra prema onome što se pokušalo s Multilateral Agreement of Investment (MAI) kojeg su promovirale zemlje okupljene unutar OECD-a. Pregovori o MAI-ju počeli su 1995. godine unutar WTO, ali nakon određenih protesta siromašnih zemalja radi “mira u kući” cijeli proces prebačen je na OECD, gdje su se pregovori nastavili tajno. MAI je zapravo proširenje TRIMs ugovora unutar WTO-a te je pripreman u tajnosti i bez ikakve rasprave u medijima kada je priprema za njegovo puštanje u pogon bila u najvećem zamahu. Aktivisti i aktivistkinje ističu kako su mediji namjerno izbjegavali pisati o ugovoru MAI kako bi suzbili javnu raspravu o tako škakljivoj temi. Naime, New York Times i The Washington Post zajedno su objavili svega osam članaka o ugovoru MAI u 1998. godini (Danaher i Mark, 2003). Ipak, 1997. godine kanadski aktivisti i aktivistkinje su došli/e do dokumenata koji su otkrili ciljeve i stavke MAI-ja te je nastala prava lavina protesta širom svijeta. MAI zahtijeva; direktnu i otvorenu prednost globalnih korporacija pred lokalnim ekonomskim inicijativama; izuzeće za korporacije u odgovornosti prema lokalnome okolišu i ljudima po pitanjima čistoće i zaposlenja; zabrana reguliranja špekulacija, koje su jedan od uzroka organiziranoga monetarnog udara na tzv. azijske tigrove 1997. godine kada je gotovo cijela jugoistočna Azija završila u kolapsu; te šećer na kraju, zabrana odnošenja prema prirodi, radnim i ljudskim pravima kao stavkama vrijednih investiranja. Također, najviše je reakcije izazvao prijedlog koji dozvoljava korporacijama da tuže lokalne vlasti ukoliko procijene da im sputavaju budući profit (Danaher i Mark, 2003). Svjesni ove opasnosti gradovi San Francisco, Seattle, Geneva i drugi vrlo brzo su proglasili “MAI Free Zones” za svoje područje. U prosincu 1998. godine nakon čestih i upornih protesta, OECD je objavio prekid pregovora za MAI. Pokret je slavio pobjedu uz određeni oprez jer se mnoge stavke iz MAI-a pokušalo ugurati u WTO pregovore, uglavnom forsiranjem zemalja EU. Mogućnost da korporacije same procjenjuju tko ih je, kada i zašto oštetio u ostvarivanju profita već postoji u nekim trgovinskim ugovorima. Unutar NAFTA-e postoji “poglavlje 11”, koje daje korporacijama pravo da tuže direktno vlade ukoliko dođe do bilo kakve eksproprijacije njihove imovine. Problem je definiranje eksproprijacije u NAFTA-i koje se prilično razlikuje od uobičajenoga. Unutar NAFTA-e to znači ograničavanje korporativnoga profita čak i ako se ide u smjeru jačanja zdravstvenih ili ekoloških zakona. Da se ne radi o pretjerivanju dovoljno govore neki od slučajeva unutar NAFTA-e. Kanadska vlada je 1997. godine zabranila korištenje u benzinu kemijskoga aditiva MMT, koji se povezuje s negativnim utjecajem na nervni sistem. No, Ethyl Corporation, proizvođač MMT-a iz SAD-a tužio je Kanadu sudu NAFTA-e pozivajući se na “poglavlje 11”. Kao odštetu, od Kanade je traženo 251 milijun dolara. Da ironija bude veća, MMT je zabranjen u SAD-u, matičnoj državi Ethyl Corporationa, no to ih nije smetalo da istaknu kako je odluka kanadske vlade protivna pravilima NAFTA-e te protivna njihovom normalnom obavljanju posla. NAFTA-in sud je donio odluku kojom se Ethyl Corporation nagrađuje s 17 milijuna odštete nakon čega je kanadska vlada stopirala svoju odluku o zabrani MMT-a (Danaher i Mark, 2003). I kao u kakvom Brechtovom komadu, Kanada nakon toga tuži Kaliforniju zbog odluke te savezne države SAD-a da u benzinu zabrani otrovni kemijski dodatak MTBE (methyl tertial butyl ether). Zanimljivo je kako je MTBE dodan benzinu kako bi se smanjilo zagađenje zraka. No, ispalo je kako MTBE zagađuje vodu, uzrokuje rak, te neurološke i dermatološke probleme kod ljudi. U SAD-u se trenutno vode tužbe protiv 22 korporacije povezane s proizvodnjom ili korištenjem tog aditiva. Iz Lyondell Chemical Co. proizvođača aditiva iz Houstona prebacili su krivnju na druge tvrdeći kako nije ništa sporno u MTBE-u, već u šupljim tankovima iz kojih se benzin izlije u zemlju. Methanex, kanadski proizvođač metanola, glavnog sastojka MTBE-a požalio se NAFTA-inom sudu kako će izgubiti 970 milijuna dolara ukoliko prođe odluka o zabrani tog aditiva u benzinu te je zatražio i takvu odštetu. U istom tonu, korporacija iz Kalifornije Metalclad tužila je Meksiko jer nije dozvoljeno da gradi odlagalište otrovnoga otpada u blizini naselja te im je sud NAFTA-e dodijelio odštetu od 16 milijuna dolara, što je platio Meksiko. Poučeni iskustvom, aktivisti i aktivistkinje već sada izražavaju protivljenje predloženom Ugovoru o slobodnoj trgovini između objih Amerika (FTAA) za koji se tvrdi da će biti samo proširena verzija NAFTA-e koja će korporacijama otvoriti nova tržišta Srednje i Južne Amerike (za sada je samo Kuba izvan pregovora o FTAA).
Sadržaj
ČETVRTI SVJETSKI RATglobalni napad na život
UVOD
GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost
Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?
SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa
GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa
UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?
BILJEŠKE
četvrti svjetski rat
DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta
DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija
ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi
Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija
HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku
Pokret u Hrvatskoj
MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti
ZAKLJUČAK
BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć
LITERATURA
Impresum