Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša
POKRET U HRVATSKOJ
Kada bi si željeli skratiti posao odmah bismo ovdje zaključili kako alterglobalizacijski pokret ne postoji u Hrvatskoj. Ipak, razloge za to prije treba potražiti u nerazvijenom civilnom društvu, slabom osjećaju individualne odgovornosti kod prosječnog građanina ili građanke, pa i stagnacije aktivizma na tim pitanjima zbog gotovo desetogodišnjeg bavljenja ratom i ratnim posljedicama. Poseban problem predstavlja loša komunikacija i razumijevanje između različitih generacija aktivista. Velik dio aktivista starije generacije razvijao se tokom ratnih godina i dugo se bavio pitanjima vezanim za posljedice rata te ljudskih prava. S druge strane dio mlađe generacije, upijao je slike iz Seattlea i drugih prosvjednih okupljališta, te ih puno više zanima globalne sheme. I dok je prvoj skupini često trebalo dugo da poveže loše stanje s ljudskim pravima te militarizirani govor koji je prevladavao u regiji s posljedicama procesa globalizacije, drugi su se vrlo često zanosili aktivizmom svojih zapadnih kolega, ne razmišljajući o lokalnom kontekstu. Tek se posljednje dvije tri godine počelo s nadilaženjem tih dviju pozicija u svijest o lokalnoj situaciji i globalnoj solidarnosti. Unatoč činjenici kako u Hrvatskoj ne postoji pokret koji bi se bavio pitanjima globalizacije, mi ćemo ukratko spomenuti neka grupiranja oko tih pitanja te organizacije ili inicijative koje se njima bave. Akteri su slični kao i u svijetu: mirovne i antiratne organizacije, grupe za ljudska prava i prava manjina, ekološke organizacije, ženske organizacije, anarhističke grupe i neformalne skupine, alternativne kulturne inicijative, sindikati, aktivisti koji se bave komunikacijskim tehnologijama i novim medijima i tako dalje. Dakle, ne mislim kako u Hrvatskoj ne postoje akteri pokreta kao i drugdje u svijetu, već više ističem još uvijek određenu nezrelost i slabost tih aktera da se zajedno odrede prema temeljnim pitanjima oko procesa globalizacije. Komunikacija između njih odvija se po ad hoc principima, a suradnja nije vidljiva osim ako se ne radi o nekoj većoj akciji. Ova kritika se ne odnosi na funkcioniranje tih organizacija i grupa samostalno, gdje imaju sve više uspjeha, već samo ukazujem na nepostojanje vidljivog pokreta u Hrvatskoj, pokreta koji bi se bavio pitanjima procesa globalizacije. Također, da me se krivo ne shvati, razlozi tomu često i nije toliko odluka i volja samih aktera, koliko neke objektivne prilike da se radi o zaista malom broju ljudi, slabo razvijenoj potrebi šire javnosti da se aktivnije odrede prema pitanjima koja je se tiču, vrlo čestom nedostatku sredstava i vremena i tako dalje.
Kao prvu pojavu aktera pokreta možemo navesti akcije koje je organizirao Attack – Autonomna tvornica kulture. Za vrijeme prvih Karnevala protiv kapitalizma, Attack je i 1998. i 1999. godine organizirao akciju Ulice ljudima sa sličnim porukama kao i u cijelom svijetu. Ipak, potpuno otvoreno u odnosu na globalni pokret postavila se Inicijativa protiv ekonomske globalizacije (IPEG) stvorena 2000. godine. IPEG je bio prvi izlazak u javnost aktera civilne scene pa niti samo ime nije slučajno odabrano, jer je preuzeto od čeških aktivista koji su isto nazvali svoju inicijativu protiv tadašnjeg sastanka MMF-a i Svjetske banke u Pragu. Time su aktivisti iz različitih organizacija i skupina u Hrvatskoj željeli pokazati gdje vide suradnike u globalnim razmjerima. IPEG je i stvoren kako bi se kroz tri dana predavanja, direktnih akcija i prosvjeda izrazila podrška aktivistima u Pragu. Način rada i okupljanja takvih inicijativa biti će korišten i kasnije isto kao i na početku kod IPEG-a. Dakle, stvara se nekakva neformalna ad hoc koalicija ili inicijativa koja se vrlo brzo ugasi nakon konkretnog događanja. Iz razgovora s pojedinim akterima može se saznati kako su neki tada mislili da će takve inicijative ili okupljanja poprimiti stalan karakter, ali vrlo brzo su uvidjeli da je takvo što još uvijek teško očekivati u Hrvatskoj. Kroz tri dana IPEG-a organizirana je kritična masa, brojna predavanja vezana za globalizaciju, eko plac s lokalnim proizvođačima zdrave hrane, prosvjed na Cvjetnom trgu, dijeljenje besplatne hrane i direktna akcija blokiranja MMF-ovog ureda u Zagrebu na više od pola sata uz prebačen transparent preko aktivista na kojem je pisalo – Prag zove, Zagreb odgovara. Javnost je uglavnom reagirala s čuđenjem, jer su teme o kojima su akteri civilnog društva počeli govoriti bili novi i tek nakon sve intenzivnijeg upletanja MMF-a u ekonomiju, afera s Enronom, Deutsche Telekomom i slično počeo se osjećati prodor globalizacije i u Hrvatskoj. Novinar Vjesnika Dean Sinovčić (27.09.2000) dobro je zaključio kako se radilo o “pionirskom pokušaju”. Možemo reći kako se se aktivisti u Hrvatskoj i civilna scena globalizirali i prije same Hrvatske i njene javnosti. Mediji su bili uglavnom pozitivno orijenitrani prema cijeloj priči uz par pokušaja jeftinog senzacionalizma pa tako Večernji list (06.08.2000.) objavljuje na naslovnici “Urbana gerila 26. rujna blokirat će Zagreb”, a tjednik Nacional ne čak samo to, već prišiva pokretu sposobnost telekineze i stavlja naslov “Aktivisti će prosvjedom u Zagrebu, blokirati sastanak Svjetske banke i MMF-a u Pragu”. No, onda slijedi prava fora. Dejan Đurković objavljuje tekst u Vjesniku (07.09.2000) protiv IPEG-a uz naslov “globalizaciji se i na Zapadu protive tamošnji ‘gubitnici'”. Mjesec dana kasnije izvjesni Dejan Đurković u novinama iz tadašnje Jugoslavije Danasu (7-8.10.2000) objavljuje gotovo isti tekst o IPEG-u. Ipak ga prilagođava lokalnim potrebama pa svoju “hrvatsku kritiku gubitnika” globalizacije obogaćuje “ženom s cvetom u kosi”. Đurković, a svaka sličnost s osobom iz Vjesnika je namjerna i neslučajna piše o “hrvatskom i srpskom strahu od globalizacije” prozirno povezujući prosvjednike u Zagrebu s idejama Mire Marković(?!) zaključujući kako bi IPEG bio dobar kao zagrebačka podružnica Jugoslovenske levice. No, kao što sam rekao, mediji su uglavnom korektno opisivali stavove aktivista i aktivistkinja bez nekakvih preuveličavanja i glupiranja.
Slična akcija ponovljenja je dvije godine kasnije kroz inicijativu Drugačiji svijet je moguć. DSM je bio samo veći, ozbiljniji, međunarodnog karaktera, i s prosvjednom povorkom kroz grad, a sve je trajalo četiri dana. Nikad se prije nije nalazilo snage za organizaciju takvog obima. Povod je bio sastanak Svjetske banke i MMF-a u Washington D.C.-ju te porast nasilja na Bliskom Istoku. Dvodnevna konferencija na Fakultetu političkih znanosti protekla je iznad svih očekivanja sa stalnim zanimanjem studenata i drugih zainteresiranih. Grupiranje ljudi na glavnom zagrebačkom trgu s pitanjima i interesom za informacije o MMF-u i Svjetskoj banci, militarizacije svijeta i drugih bliskih pitanja bio je znak organizatorima kako u Hrvatskoj raste zanimanje za probleme globalizacije. Ljudi su bili posebno oduševljeni kolektivom Hrana ne oružje koje je dijelio hranu upozoravajući na ogromna sredstva koja se ulažu u industriju oružja, dok je stotine milijuna ljudi gladno uz obilje hrane. Također se ljudima i po nekoliko puta moralo objašnjavati kako na sajmu “Uzmi ili ostavi” ne trebaju ništa platiti za uzetu robu. Slični sajmovi vani se organiziraju kao stalna mjesta gdje ljudi razmjenjuju predmete i stvari koje im ne trebaju ili ne žele koristiti, a uzimaju one koje im trebaju. Tako se stvaraju autonomni ekonomski prostori gdje ljudi obavljaju razmjene bez korištenja novca. Šarena povorka koja se kretala kroz grad zaustavila se pred zgradom HNB-a gdje je sjedište MMF-a za Hrvatsku (zanimljivo, zar ne?). Na čuđenje aktivista povorku je tada prvi put cijelim putem pratila oklopljena specijalna policija, slika koja će kasnije postati uobičajena. DSM je bio zanimljiv zbog još jedne stvari. Naime, od tada počinje kontinuirano i predano praćenje aktivista od strane policije ili sličnih još tajnijih službi. Ono što je aktiviste nasmijavalo do bola u stomaku, a zadržalo se i do danas, jest prozirnost agenata i agentica koje su imale tu tešku zadaću. Njihovo vrpoljenje, zapisivanje u notese, tapkanje sa mjesta na mjesto i uobičajeni pogled – bože, šta me snađe ili ‘bem ti poso i onog tko me tu stavi, odavali su im pedigre na kilometre. Posebno je sve postalo zanimljivo kada je neka od osoba iz tajnih službi nazočila gotovo svim Subverzijama, večerima ponedjeljkom u net klubu Mama na kojima su aktivisti gledali filmove, raspravljali, dogovarali akcije i družili se. Aktivisti nisu mogli vjerovati kada bi dotične osobe predložile nekome od nas da se priključe nekoj od inicijativa ili grupa glumeći zainteresiranost. Ljudi s aktivističke scene su time na vlastitoj koži osjetili svu paranoju policijsko-špijunskog sustava, koji su se filali slikama iz Genove i očekivali u Zagrebu kaos i lom. Vjerojatno su sličnim napuhavanjima pravdali vlastiti rad i sredstva. Da je riječ o ljudima koji o aktivističkom svijetu pa onda i o alterglobalizacijskog pokretu ništa ne kuže bilo je jasno kada je jedna od osoba iz tajne policije ne skrivajući svoj identitet vapeći zapitala prije tada nadolazećeg Gay Pridea: “Ma dobro kužimo mi vas na što brijete, to MMF i Amerika, ali zašto podržavate ove pedere kad su oni instruirani i financirani iz inozemstva protiv kojeg se vi borite”. Policija je kasnije uvijek tvrdila da nas tajno nadgleda zbog naše sigurnosti, a prosvjedi i akcije su se nastavile.
Možemo reći kako je kulminacija svih tih nastojanja i djelovanja bila inicijativa Dosta je ratova, stvorena 2003. godine s namjerom protesta protiv tada sve izvjesnijeg rata protiv Iraka, ali i pritiskom na vlast u Hrvatskoj kako bi što više ostala izvan tog rata. Jedna od najefektnijih poruka je bila – Prošli smo rat, ne želimo ga drugima. Dosta je ratova je okupila nekoliko tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu, što je do tada, ne računajući Radio 101 s kojim se i ne može uspoređivati, bilo nezamislivo za civilnu scenu. Dosta je ratova bila je najbolja akcija ikad organizirana od civilne scene u Hrvatskoj. Spontanost organiziranja, maksimalno uvažavanje i poštivanje različitosti, te zaista predan višemjesečni volonterski rad, rezultirao je akcijom na koju civilna scena zaista može biti ponosna. Ovdje se na najbolji način pokazalo povezivanje globalnih pitanja s lokalnim kontekstom. Aktivistima i aktivistkinjama bilo je važno solidarizirati se s globalnim mirovnim pokretom i iskazati stav protiv rata u Iraku, ali isto tako ništa manje nije bilo važno prisliti Račanovu vladu da se ogradi od rata i uskrati podršku američkom ratnom stroju. U ovom prvom kao što znamo globalni pokret nije uspio, ali u ovom drugom lokalni pokret je velikim dijelom uspio posebno ako usporedimo s danima kada su se potpisivali dokumenti podrške SAD-u unutar Vilnuške skupine. Naravno, sve to nije zasluga samo aktivističke scene, već prije svega i medija, nezavisnih intelektualaca kao i stava najšire javnosti. Ono što je bilo lijepo jest promatrati samoorganizirano nicanje od lokalnih inicijativa po cijeloj Hrvatskoj kroz vlastite pristupe i projekte, do akcija drugih nevladinih udruga, kazališnih skupina, škola i vrtića. Dosta je ratova bila je naporna kampanja, akcija, projekt i zbog gomile događanja u svega par mjeseci. Organizirana su mnoga predavanja i tribine u Zagrebu te gostovanja aktivista po drugim gradovima, potpisivanje peticije po hladnoći, svakodnevni nijemi prosvjedi pred američkom ambasadom u Zagrebu i drugo. Policija je tu aktivno počela trenirati strogoću, a bilo je i očito kako ih sve to aktiviranje živcira pa su na rubu Koncerta za mir na Filozofskom fakultetu uhapsili nekoliko ljudi pod izgovorom da su bili maskirani. Policija je tada zaprijetila da će na prosvjedu Bukom protiv rata koji se trebao održati svega par dana poslije, uhapsiti svakog tko bude bio maskiran. Ovakva idiotarija stvarno nije mogla proći pa je policija dobila i zasluženu packu u medijima. Sve je to bilo i krajnje kukavički, jer je policija potencirala sukob tamo gdje ga uopće nije trebalo biti i snažila ego na doslovce balavcima za njih, dok se na otvoreno pozivanje na mržnju od strane desničarskih skupina uvijek držala suzdržano. Kao oblik protesta brojni su prosvjednici na Bukom protiv rata bili maskirani. Bilo je super gledati te opasne Paje Patke, pripadnike oceanskih urođenika i šarena lica. Kao što je i najavljeno maskirani nisu razorili grad. Ova povorka je bila mnogo manja od prethodne, sa svega par stotina ljudi, ali zato krajnje bučna. Vjerojatno se tu skupio i bijes i umor ljudi koji su već tjednima organizirali cijelu priču, kao i svih koji su osjećali nezadovoljstvo što je rat ipak počeo. Ovaj prosvjed bio je pod posebnim tenzijama ne samo zbog policije, već i zbog sve jasnijih pukotina ne ljudi unutar Dosta je ratova, već same inicijative i onih koji su se vrtili oko nje. Negdje dan dva prije prosvjeda atmosfera zbog postupka policije bila je usijana i bez toga. Na posljednjem sastanku jedan dio aktivističke scene zahtijevao je radikalniji pristup prosvjedima. Radikalnost se ogledala u prijedlogu da se iz povorke bacaju jaja na američku ambasadu. Velik dio organizacijskog tima Dosta je ratova bio je protiv ideje, jer je povorka najavljena kao mirna i u povorci će biti i starci i djeca i općenito ljudi koji ne odobravaju nikakav oblik konflikta s policijom. Ovim postupkom bili bi dovedeni u opasnost uz mogući osjećaj da su izmanipulirani. Inicijativa Dosta je ratova odbila je taj prijedlog, ali je rasprava o njemu uzela toliko energije i vremena da se na mnogim licima zaista osjetilo zasićenje i umor. Globalne aktivističke peripetije stigle su u Hrvatsku. Nakon super bučnog prosvjeda stvari su se nekako neprimjetnim tokom počele gasiti. Do sljedeće prilike i potrebe. Kao što rekoh, na gotovo sve priče i pričice oko Dosta je ratova civilna scena može biti ponosna. Bez ikakvih fondacija, uz čisti predani rad, brdo smijeha, mašte i solidarnosti scena u Hrvatskoj je pokazala kako se može nositi i sa najobimnijim kampanjama i akcijama. Jedino se uvijek postavlja problem kontinuiteta.
Ono što je posebno karakteristično za Hrvatsku je “dijalog gluhih” između sindikata, farmera i civilne scene. Dok u gotovo svim zemljama gdje pokret ima ikakve uspjehe te skupine čine temelj pokreta i usmjerene su na međusobnu suradnju, u Hrvatskoj ukoliko ne računamo neke zajedničke seminare, konferencije ili slično, nije bilo značajnije suradnje između ovih društvenih aktera. To dovoljno govori i o samim tim akterima. Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) su krajem 2001. godine ispred zgrade MMF-a organizirali prosvjed “za globalizaciju dostojanstva i blagostanja” uz poruku “ne lancima MMF-a i Svjetske banke”. Doduše, bilo je pokušaja od strane anarhističkih grupacija da pomognu radnicima u štrajkovima pa se kroz kolektiv Hrana ne oružje donosila hrana radnicima i radnicama za vrijeme štrajka u tvornici NIK, Croatibusu, a organizirana je i tribina s radnicima iz PPK Valpova. Premda je svaki od tih susreta bio pun nade i međusobnog poštivanja te zahvaljivanja od strane radnika i radnica, nema kontinuiranog i vidljivog nastavka. Nekakvoj suradnji sigurno neće pomoći ovogodišnje sramotno prihvaćanje svih sindikalnih središnjica (osim NHS-a) odluke Sanaderove vlade o zabrani prosvjedovanja 100 metara od zgrada Sabora i Vlade. U tom kontekstu trebamo i pohvaliti vrijednu inicijativu civilne scene Matija Gubec, gdje su svoj doprinos i dali ljudi iz NHS-a, a koja je 2005. godine organizirala prosvjede protiv gore spomenute vladine odluke o zabrani prosvjedovanja pod njihovim prozorima.
Što se tiče nekih konkretnih alternativa tek se tu od aktera civilnog društva očekuje drugačiji svijet. Treba priznati kako je danas situacija s aktivizmom u Hrvatskoj puno bolja nego prije deset, pa i pet i manje godina. Danas se obični ljudi sve više sami organiziraju u inicijative protiv odlagališta, uništavanja prirode i drugih važnih razloga. Stanovnici Jaruna uspjeli su spriječiti izgradnju benzinske crpke u Horvaćanskoj ulici danonoćnim prosvjedima 2000. godine. Njihova borba je počela još 1998. godine, ali se nisu predali, ostali su skupa i očuvali zelenu površinu. Ponovno su morali na ulicu 2003. godine i sprječavati bagere i kamione koji su krenuli s radovima na izgradnji benzinske pumpe. Kao sličan primjer možemo navesti i Ferenčicu i borbu njenih stanara da zadrže park koji je trebao biti rušen u korist izgradnje još jedne stambeno poslovne betonjare. Također stanovnici naselja Zapruđe uspjeli su spriječiti izgradnju benzinske pumpe iste godine. I drugdje po Hrvatskoj izrastaju priče lokalnih otpora uništavanu okoliša i zdravlja ljudi. Takve priče bile bi nemoguće u devedesetima. Ljudi se osjećaju slobodnije u smislu da su sve više spremni preuzeti odgovornost i izraziti javno svoj stav. Akcije koje s otpadom, hranom i drugim rade udruge kao što su Bokci ili akcije s djecom kao što radi udruga Sineki, ekološki aktivizam protiv GMO-a i projekta DružbaAdria, borba udruga Iskorak i Kontra za njihova ljudska prava, te druge grupe i inicijative daju nam razloga za korak dalje.
No, i dalje smo daleko od društva s aktivnim pojedincima i pojedinkama, a od zadovoljnog uspoređivanja s prošlim vremenima malo ostaje zadovoljstva ako se u sadašnjosti ne izgrađuju temelji za budućnost. Tek smo na pragu stvaranja autonomnih centara i slobodnih zona u kojima se širi tolerancija i solidarnost. Centri za žene i djecu žrtve nasilja, imanja s organskom poljoprivredom, alternativni kulturni centri, razvijanje slobodnog softvera i otvorenog koda, sigurna mjesta za ljude neovisno koga i gdje žele ljubiti, zelena energija za raju itd… sve je to dio zajedničke priče u traganju za drugačijim svijetom. Trenutno se u Hrvatskoj razvijaju projekti koji spajaju socijalna i ekološka, politička i rodna te brojna druga pitanja i biti će zanimljivo gledati razvoj tih verzija drugačijih svjetova u Hrvatskoj.
Sadržaj
ČETVRTI SVJETSKI RATglobalni napad na život
UVOD
GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost
Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?
SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa
GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa
UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?
BILJEŠKE
četvrti svjetski rat
DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta
DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija
ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi
Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija
HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku
Pokret u Hrvatskoj
MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti
ZAKLJUČAK
BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć
LITERATURA
Impresum