Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

PREISPITIVANJE I KONKRETIZACIJA

2001.

Možemo reći kako je već i nakon Genove kod vizionarskijih i bistrijih glava u pokretu započelo preispitivanje vlastitih odluka, strategije i taktike te ostvarivanja nekih ciljeva. Bez obzira što je od svakog isticano kako se pokret u zapadnim zemljama susreo nakon dugo vremena s terorom, isticana je potreba za pregrupiranjem i prilagođavanjem situaciji. Također je ispravno kritizirana lažna dilema između velikih prosvjeda i rada u lokalnim zajednicama, kao da je za kvalitetan pokret i aktivizam bilo kada i bilo gdje jedno isključivalo drugo. Uostalom, pravi pokret i ne može biti stvoren bez predanog, konkretnog i svakodnevnog rada, koji najčešće organiziramo u našem najbližem okruženju. Premda se i prije Genove mogla uočiti prisutnost tzv. “revolucionarnog ili protestnog turizma”, gdje bi ljudi iz bogatih zemalja bez financijskih poteškoća letjeli od sastanka do sastanka, od prosvjeda do prosvjeda. Takav oblik “aerodromskog aktivizma” logično je vodio do gubitka ikakvog utemeljenog i realog aktivizma, jer je iluzija očekivati da će prosvjedi za vrijeme sastanaka WTO-a ili Svjetske banke riješiti konkretne probleme ljudi. Ipak, takve tendencije premda iritantne, ostajale se na marginama pokreta. Također, pravilno je primijećeno kako niti jedan rad u lokalnoj zajednici ne bi mogao delegitimizirati moć globalnih financijskih i trgovačkih institucija kao što je uspjelo velikim prosvjedima (Starhawk, 2001). Moćne globalne institucije su tek velikim prosvjedima izvučene na svjetlo dana, njihov rad su mainstream mediji tek dana počeli kritički promišljati, a javnost je kao nikad prije bila upoznata s devastirajućim posljedicama njihove politike. Globalni problemi, očito su zahtijevali globalna rješenja ili možemo reći u duhu pokreta globalne akcije. Isto tako, poneki ljutit glas iz zemalja u razvoju zbog “šokiranosti” policijskim nasiljem među zapadnim aktivistima, naglašavao je kako se za njih novim “ratom protiv terora” zapravo ništa ne mijenja, budući da se protiv njih svakodnevno vodi neki rat koji im uskraćuje osnovna prava. Rečenica koja najbolje odražava situaciju kako za aktiviste zemalja u razvoju novi rat nije ništa novo jest: “Recite to predstavniku sindikata u Kolumbiji, osobi koja pokušava istražiti istinu u zločinima u Gvatemali, Južnoafrikancima koji imaju AIDS, a nemaju novaca platiti patentima zaštićene lijekove, Palestincima u izbjegličkim kampovima, odvjetniku za ljudska prava u Meksiku… recite svima njima da je rat tek počeo” (NfN, 203: 408). Te godine kad je bila Genova, po izvještaju States of Unrest koji objavljuje organizacija World Development Movement, na prosvjedima protiv politike MMF-a i Svjetske banke u siromašnim zemljama ubijeno je 76 ljudi (WDM, 2002). Poticalo se aktiviste i aktivistkinje u bogatim zemljama da se maknu iz “razmažene pozicije nekakvih velikih žrtava” te da krenu dalje. Doduše, mogli bismo ovakve opaske ocijeniti pretjeranima, jer je u neku ruku očekivan šok događajima na koje ljudi nisu navikli i koji im nisu bliski. Najveći privremeni muk dogodio se zapravo u SAD-u, gdje je opća atmosfera i medijska kampanja zaista stavila pripadnike pokreta u marginalan, a počesto i u opasan položaj zbog gore spominjanih kvalifikacija. Stvaranje osjećaja kako je protivljenje “slobodnoj trgovini” jednako neimanju sućuti za žrtve 11. rujna, omogućilo je Bushu osvajanje fast track politike u Kongresu za svega jedan glas. Time je Bush na krilima 11. rujna dobio ono što Clinton nije mogao niti u ludilu, mogućnost da vodi i potpisuje nove ugovore o slobodnoj trgovini bez sudjelovanja izvršne odluke Kongresa, koji se samorazvlastio. Drugdje u svijetu su se borbe protiv neoliberalizma i globalne militarizacije vrlo brzo povezale. Da pokret u globalnom smislu ima nekakvu snagu, može nam dočarati i kratkoća trajanja ovog svojevrsnog “zastoja i pada pokreta”. Dapače, odbijajući zašutjeti i zažmiriti pred sve očitijem globalnom teroru protiv terorizma, ubrzo su i aktivisti u razvijenim zemljama počeli dobivati podršku veću nego ikada prije. Doduše, orijentacija na razne sastanke pokretu mrskih institucija ustupila je mjestu većem okretanju pokreta samom sebi i preispitivanju vlastitog puta. Socijalni forumi, i svjetski i regionalni, postali su izraženije mjesto okupljanja, gdje je ionako glavna pažnja na samim akterima pokreta, a manje na prosvjedima protiv neke od globalnih institucija. To ne znači, kako smo napomenuli prije da se prestalo s organiziranjem velikih prosvjeda i globalnih koordiniranih akcija, dapače, ali je doprinijelo da pokret zaviri dublje u svoje srce i ruke, i pogleda gdje su i koje su to konkretne, realne i praktične alternative koje on može ponuditi ovom svijetu.

Premda smo prethodni dio povijesti pokreta navali “zastojem i padom” i unutar te faze pokret nije stajao sa svojim zahtjevima i akcijama. Jednostavno je postao prevelik da bi se cijeli pokret zaustavio, ako je slučajno jedan njegov dio bio u određenoj krizi (kao na primjer, onaj u SAD-u). Problem u SAD-u je dozvola velikog broja građana i građanki SAD-a da postanu taoci 11.09. i zašute na kršenja njihovih vlastitih prava u ime sigurnosti. Odmah poslije Genove, upravo su društveni pokreti i aktivisti iz zemalja u razvoju isticali solidariziranje s aktivistima u Genovi, ne pristajući na kriminaliziranje pokreta uz marginaliziranje neviđenog policijskog nasilja. Poslije Genove, za vrijeme UN-ove konferencije protiv rasizma u Durbanu (Južna Afrika), 20.000 ljudi prosvjeduje zbog promjene “rasnog apartheida u ekonomski apartheid” (NfN, 2003: 371). Na neformalnom referendumu u Brazilu, preko šest milijuna glasača određuje da Brazil treba stati s otplaćivanjem vanjskoga duga. U Indiji je za vrijeme globalnog dana akcije protiv WTO-a prosvjedovalo 500.000 ljudi, a prosvjedi su održani u preko 70 zemalja u nekoliko stotina gradova u cijelom svijetu. SAD je ostao relativno izvan ovog nastavka pobune, te je zbunjenost i paraliziranost i dalje prevladavali među mnogim aktivistima. Zato su protivnici pokreta pokušali iskoristiti situaciju i organizirali su kontraprosvjede kao podršku Bushevoj politici. Prosvjedi su nazvani “Koračanje za kapitalizam”. Mnogi ovakvi prosvjedi organizirani u SAD-u imali su minoran odaziv građana i građanki, ponegdje i s brojkama od svega par ljudi, a čak su i mediji cijeli prosvjed nazvali “najidiotskijim protestom ikada”.

I kao u slučaju sa Zapatistima, pokret na zapadu opet je morao ići po inspiraciju u jednu od zemalja u razvoju. U Argentini se već godinama nakupljalo nezadovoljstvo ljudi zbog vladinih politika provođenja svakog zahtjeva MMF-a. Argentina je kao “najbolja učenica MMF-a” tonula sve dublje u siromaštvo, recesiju i nagomilani vanjski dug. Erupcija nezadovoljstva krajem godine pretvorila je Argentinu u svjetsku vijest. Par dana nakon generalnoga štrajka siromašni ljudi stjerani financijskim politikama nacionalnih i globalnih elita u kut gladi i neimaštine počinju upadati u supermarkete i iznositi hranu. Milijun ljudi je prosvjedovalo nekoliko dana unatoč proglašenom izvanrednom stanju i otvorenoj pucnjavi policije i vojske na nenaoružane ljude. Najmanje trideset ljudi je ubijeno i nebrojeno ih je ranjeno, ali je val nezadovoljstva bilo nemoguće zaustaviti oružjem, tako da je ministar financija podnio ostavku, a predsjednik Argentine pobjegao iz svoje rezidencije helikopterom. I dok su svjetski mediji razglabali o ekonomskoj krizi u Argentini i stavljali naglasak na gotovo konstantne sukobe s policijom, akteri pokreta, posebno oni koji naginju anarhističkoj strani pokreta, inspirirali su se organizacijom života i konkretnim projektima započetim u Argentini u to nemirno doba. U direktnim akcijama na samim prosvjedima posebno su se isticali piqueterosi, pripadnici pokreta nezaposlenih koji su organizirali blokade ulica i držali straže od čega su i dobili ime (pickets – na engl. član štrajkačke straže, agitator za radnički štrajk). Piqueterosi su postali simbol dobro organizirane horizontalne direktne akcije, jer je blokiranjem ulica vrlo mala količina ljudi na različitim mjestima u vrlo kratkom roku uspješno onemogućavala policiju i vojsku da se probijaju kroz grad i napadaju prosvjednike. Došlo je do situacija kada bi odbijali ići na pregovore o prestanku blokada s gradskim vlastima te ih natjerali da se spuste u njihova siromašna naselja kako bi vidjeli konačno kako obični ljudi žive te kako bi svi mogli čuti što im gradske strukture nude. Imali su poziciju da mogu dobiti, unatoč protivljenju MMF-a, subvencije za nezaposlene koji se ne bi dijelili individualno, već za projekte u zajednicama gdje živi najviše nezaposlenih i siromašnih ljudi. Drugi dio činila je radikalizirana srednja klasa koja je izgubila svoje životne ušteđevine u propalim bankama. Oni su nazvani cacerolazo, po svom lupanju lončićima i tavama.[37] U pozadini uličnih direktnih akcija događale su se još zanimljivije stvari. S obzirom da nikakve gradske ili komunalne službe nisu funkcionirale, tog prosinca ljudi su si sami organizirali živote unutar koncentričnih krugova, od svojih zgrada, naselja, dijelova grada pa šire. U medijima su potpuno nezapaženo prolazile vijesti o stvaranju “solidarne ekonomije”, gdje bi se po kvartovima i naseljima organizirali timovi za nadgledanje kanalizacijskih sistema, krovnih popravaka i ostalih kućnih radova, pekare i javne kuhinje, kooperative čija je jedina uloga bila da se svakom djetetu osigura čaša mlijeka na dan i jedan besplatan topli obrok, dućani s besplatnom odjećom, ambulante, urbani vrtovi, Indymedia centri, knjižnice, nezavisne škole, centri za uzbunjivanje ako dođe do napada policije u blizini. Sedam milijuna ljudi sudjeluje u alternativnom ekonomskom sistemu razmjene proizvoda i usluga bez novaca te ostvaruju razmjenu u vrijednosti od 40 milijuna dolara.[38] Poseban vid direktne demokracije bila su radnička autonomna vijeća, odnosno normalan nastavak rada tvornica nakon što bi prijašnji vlasnici otišli ili ostavili tvornice u stečaju zbog katastrofalne ekonomske situacije. Također glavno polje rasprava i razgovora o organiziranju života premješteno je iz parlamenta u tzv. “kvartovske skupštine”, u kojima su sudjelovali svi koji su željeli na način koji im je odgovarao, uz jedan uvjet – svačija sloboda ograničena je tuđom slobodom. Kvartovske skupštine tako su prerasle davni san mnogih u pokretu, mogućnost realizacije organizacije života na principima direktne demokracije i to ne za malu skupinu ljudi, što je najčešće navođeno kao mana direktne ili aktivne demokracije. Ljudi koji bi prije bili izolirani u svojim kutijama, gledajući po cijele dane u drugu kutiju – tv, sada su provodili vrijeme ispred svojih zgrada raspravljajući o politici, sljedećim prosvjedima, nabavkama cipela za djecu iz kooperativnih radničkih tvornica, nesuglasicama u kvartovima i drugim životno važnim i nevažnim pitanjima i problemima. Takva kretanja najbolje su se ogledala u zajedničkom stavu i paroli “que se vayan todos” (van sa svima njima) pri čemu se mislilo na odbacivanje političara svih partija, argentinsku političku i ekonomsku elitu, kao i na predstavnike MMF-a, globalnih korporacija i sličnih. Na Staru godinu prosvjedi ponovno izmiču kontroli, provaljuje se u parlament, podmeće požar i pada još jedna vlada. Independent Evaluation Office MMF-a završio je istraživanje dvije godina kasnije i ustanovio kako je politika te institucije najmanje upitna u proizvodnji krize u Argentini.

2002.

Kolaps energetskog diva Enrona, umIješanog u brojna kršenja ljudskih prava i podmićivanje te bliske veze s Bushevom vladom, označit će početak urušavanja brojnih korporativnih giganata na papiru, od čega su ogromne profite uzimali najviši direktori i menadžeri. Nakon Enrona uslijedili su i ostali korporativni skandali i bankroti od kojih možemo spomenuti Arthur Andersen (inače Enronovi revizori), WorldCom (najveći stečaj u povijesti korporativne Amerike), Dynegy, Tyco, Kmart (drugi po redu trgovački lanac), Xerox itd. Zbog pada vrijednosti dionica izgubilo se na burzama 1,5 bilijuna dolara. Optužbe za prijevare i istrage nisu mimoišle niti Merrill Lynch, AOL Time Warner i dr. Mnogi su isticali pohlepu cijelog korporativnog sektora i netransparentnost ulaganja i zarade, samo što su to uspjeli prikriti. Korporativna muljanja i krize proširile su se i na Europu, a glavne uloge odigrali su Deutsche Telekom, Vivendi i dr.

U Bologni, aktivisti pokreta Disobbedienti (neposlušnih) ulaze na gradilište centra za imigrante u Bologni i potpuno ga uništavaju. U kaosu policija prebija i neke zastupnike parlamenta pa i vlastitog pregovarača s prosvjednicima. WEF kao dio “solidarnosti sa stanovnicima New Yorka”, odlučuje godišnji sastanak premjestiti iz Davosa u New York. Svjetski ekonomski forum tradicionalno se održavao u švicarskom mondenom skijalištu Davosu, da bi se te godine lukavo prebacio u New York predstavljajući to pijatetom prema civilnim žrtvama terorističkoga napada na SAD 11. rujna. Posljednjih godina za vrijeme sastanka u Davosu okupljali su se i prosvjednici, što je sudionicima ovog neformalnoga globalnog think-thanka otežavalo kretanje i miran rad, tako da je s obzirom na događanja od 11. rujna bilo teško mobilizirati ljude da prosvjeduju u New Yorku. Kako smo naveli, većina NGO-ova, sindikalnih lidera, humanitarnih organizacija odlučuje otići u mirniji Porto Alegre na socijalni forum. Dio pokreta u SAD-u koji zastupa antikapitalističku poziciju odbija šutjeti i organizira prosvjede u New Yorku protiv sastanka WEF-a povezujući kapitalističku globalizaciju sa sve većim zveckanjem oružjem. Prosvjede organiziraju grupe okrenute direktnim akcijama, studentske organizacije, ekološke i druge uz poruku: “Vi ste Enron, mi smo Argentina”. U atmosferi opće paranoje, širenja straha i optužbi za nepatriotizam 20.000 ljudi sudjeluje u potpuno mirnim prosvjedima, ali uz policijsko nasilje. U Brazilu na WSF-u pojavljuje se neočekivanih 60.000 aktivista iz cijelog svijeta kako bi raspravljali o budućnosti pokreta i izrazili svoje protivljenje terorizmu i nadolazećim ratovima SAD-a. Prisutni su predstavnici gotovo 5000 organizacija i pokreta, a glavna parola foruma postaje “Drugačiji svijet je moguć”. Iz nekoliko sindikata stiže prosvjedno pismo upućeno WSF-u u kojem se kritički osvrće na prevlast moći i elita na WSF-u. Čak i Financial Times priznaje kako je vrijeme “zastoja i pada” pokreta prošlo: “Snažni povratak pokazuje da je pokret opet osvojio trenutke zaleta, izgubljenih zbog terorističkih napada u rujnu” (NfN, 2003: 411). Počinju se širiti i regionalni forumi. Na redovnom proljetnom zasjedanju Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu pojavljuje se 50.000 prosvjednika, najviše od terorističkog napada na SAD. Unatoč zatvorenim granicama, pa i najpopularnijoj utakmici između Barcelone i Reala, u španjolskom gradu Barceloni za vrijeme sastanka EU-a prosvjeduje oko 500.000 ljudi. Organizirajući decentralizirane akcije aktivisti i aktivistkinje ističu kako će nastaviti istraživati fleksibilne, decentralizirane i kreativne oblike otpora odbijajući ući u zamku države sukoba aktivističke elite i policije. Nakon što je vlada Južne Afrike počela s rasprodajom energetske mreže, u izvještaju vladine agencije ističe se kako je skoro 10 milijuna stanovnika ostalo bez struje, a preko dva milijuna je moralo se iseliti zbog nemogućnosti plaćanja računa za struju ili vodu. Aktivisti u Sowetou ilegalno prikapčaju siromašne stanovnike u mrežu i pozivaju na bojkot plaćanja računa korporaciji Eskom. Oko 85 posto stanovnika Sowetoa participira u bojkotu. Preko 1000 aktivista odlazi u australsku pustinju Woomera kako bi na njihov poziv, pomogli zarobljenim i zatvorenim imigrantima da pobjegnu iz kampa. Kamp vodi korporacija G4 (Grupa 4), vlasnica privatnih zatvora i sličnih kampova u SAD-u i Britaniji te dnevno dobiva 65 dolara za svakog imigranta koje zatoči u bilo kojem kampu u svijetu. Kamp u Woomera pustinji poznat je po pobunama zatočenih, štrajkovima glađu, pokušajima samoubojstva, seksualnom nasilju i masovnim pokušajima bijega. Aktivisti organiziraju Woomera 2002 Festival slobode te uništavaju žičanu ogradu i pomažu zarobljenim imigrantima pobjeći. Oko 50-ak imigranata uspjelo je pobjeći. Većina imigranata naknadno je ulovljena, a kamp u Woomera pustinji je zatvoren. Širom svijeta započinju solidarne akcije s palestinskim stanovništvom i njihovom patnjom pod Izraelom. Šest godina od Free State Cascadia, aktivisti slave konačnu pobjedu prestanka krčenja šuma u tom dijelu Oregona. U Indiji u pojedinim pokrajinama započinju pobune protiv Coca Cole. Tamošnje punionice vode u vlasništvu ove korporacije s ogromnim bušotinama i prekomjernim radom iscrpili su lokalne bunare, a mnoge onečistili. Coca Cola zove osiguranje, a nakon nekoliko dana policija napada prosvjednike, uglavnom lokalne žene. Iz Coca Cole poručuju da su na “meti nekoliko ekstremnih prosvjednika” (Mohaiemen, 2004) te kako je uzrok svemu nedostatak kiše.[39] Nakon ugnjetavanja lokalnog U’wa plemena i naručivanja osiguranja od vojske, naftna korporacija Occidental Petroleum objavljuje da se povlači s njihove zemlje, jer nema nafte. Oko 80.000 ljudi prosvjeduje u Izraelu u najvećem mirovnom prosvjedu od početka druge Intifade zahtijevajući povlačenje izraelske vojske s okupiranih palestinskih teritorija. G8 se sastaju u Kanadi u teško dostupnim planinama Kananaskis. Na dva odvojena mjesta nekoliko tisuća ljudi prosvjeduje bez većih sukoba s policijom. U Nigeriji nekoliko stotina žena iz plemena Ijaw okupiraju terminale naftne korporacije Chevron/Texaco i zahtijevaju od korporacije investiranje u zdravstvene, edukacijske, energetske i druge projekte korisne za zajednicu. Nakon 11 dana okupacije korporacija potpisuje dokument prihvaćanja svih zahtjeva. Nekoliko dana kasnije žene iz drugih plemena okupiraju još četiri postrojenja Chevron/Texaca s istim rezultatom. Kao protivljenje Puebla Panama planu koji bi od savezne države Puebla u Meksiku do granice s Panamom trebao postati jedna velika zona ekonomskog rasta usmjerena na izvoz, i kao protivljenje FTAA ugovoru seljaci sprječavaju gradnju novog aerodroma izvan Meksiko Cityja. Blokiraju autocestu i sukobljavaju se s 10.000 policajaca. Kao taoce uspijevaju zarobiti 13 državnih i policijskih službenika i zahtijevaju zamjenu zarobljenika. Nekoliko dana kasnije, vlada objavljuje da odustaje od gradnje aerodroma na tom mjestu. San Salvador Atenco, mjesto pobune protiv gradnje aerodroma, nakon par dana proglašava svoju autonomnost u odnosu na državu i prihvaćanje zapatizma. U Strasbourgu se organizira No Border kamp s 3000 sudionika. Strasbourg je izabran za prosvjed protiv granica jer je tamo sjedište Schengen Information Systema, gdje su informacije o svim imigrantima u EU. Unatoč napadima i sukobima s policijom kamp se uspijeva održati i ukazati na problem odnosa prema imigrantima i porasta rasizma u EU. Milijuni ljudi širom planeta prosvjeduju protiv najavljenog rata u Iraku. Antiratni pokret raste i u SAD-u, te se u San Francisku okuplja 100.000 ljudi. Sljedeći mjesec dogodio se Europski Socijalni Forum u Firenci. Forum kulminira s prosvjedom protiv rata u Iraku na kojem sudjeluje 500.000 ljudi. Pod najvećim nadzorom ikada i pod represijom nadgledanja, u Češkoj su organizirani prosvjedi za vrijeme NATO-vog sastanka. Prosvjedi su okupili 4000 ljudi u nezahvalnom položaju opravdavanja od napada državnih službenika i medija kako će ponovno u grad doći huligani kao i 2000. godine za vrijeme sastanka MMF-a i Svjetske banke. Ipak, uz lupanje loncima i tavama kao oblikom solidarnosti s argentinskim aktivistima i prosvjednicima, cijeli prosvjed je prošao mirno.

2003.

Početkom godine na godišnjicu NAFTA-e 30.000 zapatista sastaje se u San Cristobal de las Casasu i slavi prestanak svoje nevidljivosti i šutnje. Treći WSF u Porto Alegreu okuplja do 100.000 ljudi, najviše do tada. Istovremeno, zbog brojnih korporacijskih skandala u prošloj godini i kritiziranja korporacija sve većeg broja ljudi za pohlepu i bahatost, glavna tema WEF-a u Davosu bila je “Ponovna izgradnja povjerenja”. Za potrebe WEF-a provedeno je istraživanje na svim kontinentima na preko milijardu ljudi. U istraživanju se ističe kako je povjerenje prema svim institucijama palo, te kako je ono najmanje prema nacionalnim vladama i korporacijama. Dvije trećine ispitanika vjeruje kako njihove zemlje “nisu vođene voljom ljudi”, a pola ih sumnja da WTO i MMF djeluju u korist društva (NfN, 2003: 391).

15. veljače ostat će zapamćen kao najveći svjetski prosvjed ikada, održan istovremeno s istim ciljem. Paravan traganja za nepostojećim oružjem za masovno uništenje, a zapravo s ciljem osvajanja bogatih naftnih polja, izvukao je na ulice svjetskih gradova mirovne povorke od preko 20 milijuna ljudi. Spektakularni i do tada neviđeni prosvjedi proširili su se po cijelom svijetu, a najveći su bili u Europi i SAD-u: Rim – 2,5 milijuna ljudi, Madrid 2 milijuna ljudi, London milijun i pol, Barcelona milijun, Pariz 800.000, New York 500.000… Čak i New York Times ističe: “Veliki antiratni prosvjedi u cijelom svijetu podsjećaju nas kako možda još uvijek postoje dvije supersile na svijetu: SAD i svjetsko javno mnijenje.” Ne treba nas čuditi ovakva još i veća prihvaćenost vrijednosti pokreta nakon kratkotrajnog “zastoja i pada”. Uostalom, svi problemi koji su se prije naglašavali, a to su siromaštvo, nejednaka raspodjela bogatstva, uništavanje prirode, monopoliziranje moći, odlučivanje u ime drugih ljudi sada je postajalo još izraženije, brutalnije i krvavije na globalnom planu. Može se donekle zaključiti kako je i bahatost političke, ekonomske i vojne elite SAD-a pomogla ponovni oporavak pokreta. Stavljanje ljudi pred Bushev sud “ili s nama ili protiv nas” mnoge je ljude zapravo više približio, a ako ne pokretu, barem poziciji protivnoj vladi SAD-a i država koje su ju pomagale. Posebno su bijes i ljutnja prema eliti SAD-a porasli nakon napada na Irak, osvajanja i početka okupacije.

Mike Kasky, borac za radnička i ljudska prava tuži Nike, jer se u svojim reklamama lažno predstavlja kao korporacija koja poštuje radnička i ljudska prava. Kasky ih tuži zbog lažnog predstavljanja, odnosno laganja javnosti. Ono što dobro oslikava patologiju korporacija je Nikeov pokušaj da svoju laž opravda pozivanjem na slobodu govora, odnosno Prvi amandman. Time je Nike ubacio novi koncept korporativne socijalne odgovornosti tumačeći kako ono što oni poručuju potrošačima nisu reklame, već politička izjava, koja može, ali i ne mora biti točna. Nike ima pravo na nju, jer je to sloboda govora. Sud u Kaliforniji odbacuje Nikeov pokušaj i odobrava početak sudskog procesa, što je zbog mogućega negativnog publiciteta Nike htio izbjeći. Nakon toga korporacija uz pomoć svojih prijatelja u poslovnom i medijskom sektoru kreće u pritisak na federalni sud da opozve odluku subordiniranog suda. Nike je dobio podršku najvećih korporacijskh medija kao što su ABC, CBS, NBC i vodećih novina u SAD-u, jer su dotični mediji istaknuli kako ukoliko Nike izgubi, predstavnici korporacija bi ubuduće iz straha pred ovakvim tužbama prestali uopće govoriti o kršenju radničkih prava, brizi za okoliš i sličnome. Kasnije se na razočaranje mnogih, Kasky nagodio s Nikejem. Nike je pristao uplatiti 1,5 milijuna dolara na račun Fair Labour Association, grupe koja navodno nadgleda stanje radničkih prava u sektoru obuće i odjeće, ali je zapravo pod kontrolom korporacija iz tog sektora. Bez slaganja njihovih predstavnika u odboru ne može se donesti niti jedna odluka FLA-a.

U svibnju 2003. godine prizivni sud je poništiva prvostupanjsku odluku iz 2000. godine o odšteti od 145 milijardi dolara koje duhanske korporacije trebaju platiti oboljelima na Floridi. U lipnju 2003. godine zdravstveni radnici u El Salvadoru slavili su kraj devetomjesečnog štrajka u kojima su se protivili vladinoj privatizaciji zdravstva po nalogu MMF-a.

U rujnu pokret ostvaruje još jednu veliku pobjedu. Aktivisti dobivaju “drugi Seattle” (Bello, 2003) kako je odmah prozvana propast pregovora na sastanku WTO-a u Cancunu (Meksiko). Pregovori su uglavnom propali zbog odbijanja bogatih zemalja SAD-a i EU-a da smanje svoje poljoprivredne subvencije čime krše WTO-ova pravila o slobodnoj trgovini. Zemlje u razvoju odbile su potpisati bilo koji sporazum ili dokument dok se ne riješi ta nepravda. Govori se i o novoj suradnji civilnog sektora i zemalja u razvoju na rješavanju globalnih problema što je nekoliko dana prije predložio južnoafrički predsjednik Mbeki. Aktivisti su oduševljeni i ponovno se ispisuje po zidovima “mi pobjeđujemo”. Posebnu sramotu WTO-u nanijelo je samoubojstvo južnokorejskoga farmera Kyung Hae Leeja u Cancunu, koji je time želio izraziti protest protiv politike te institucije koja njega i njemu slične tjera u siromaštvo. Thomas Friedman je u svojoj kolumni zaključio kako je “rat protiv terorizma koji vodi SAD doživio težak udarac – ne u Bagdadu ili Kabulu, već na plažama Cancuna” (Friedman, 2003).

2004.

Navršeno je 10 godina od početka pobune zapatista, 10 godina pokreta. Započinje četvrti WSF u Indiji u Mombaiju s preko 100.000 ljudi koji sudjeluju u njegovim radionicama, programima i raspravama.

Prosvjedi protiv rata u Iraku, odnosno okupacije Iraka, održavaju se na dvogodišnjicu okupacije u cijelom svijetu, premda u manjem broju i što se tiče zemalja i što se tiče broja sudionika. U kolovozu 2004. godine prema anketama još uvijek 54 posto stanovnika i stanovnica Amerike vjeruje kako je Irak imao oružje za masovno uništavanje. Prosvjedi protiv sastanka G8 u SAD-u okuplja jako malo aktivista i aktivistkinja iz te zemlje. Krajem kolovoza pred zasjedanje Republikanske konvencije, pola milijuna ljudi u New Yorku prosvjeduje protiv politike njihove zemlje u svijetu. U britanskom medicinskom časopisu Lancet izalazi članak u kojem se broj ubijenih civila u Iraku od strane okupatora procjenjuje na 100.000. Krajem ljeta 2004. godine održan je sastanka WTO-u u Ženevi nakon kojeg su svi mediji brujali o novoj pobjedi te institucije, jer je postignut dogovor o kretanju svjetske trgovine. Premda niti na ovom sastanku nije dogovoren konkretan datum kada će bogate zemlje stati sa subvencioniranjem svojih proizvoda. Bogate su zemlje jednostavno žonglirale s raznim kategorijama kako im odgovara. Tako su na primjer velik dio svojih poljoprivrednih proizvoda prebacili u tzv. Blue Box unutar kojih nisu potrebne redukcije subvencija. Također je izmišljena kategorija “osjetljivih proizvoda” bez kojih bogate zemlje ne mogu te im je dozvoljen nastavak subvencioniranja proizvoda i unutar ove skupine. No pravi razlog tzv. uspjeha pregovora prije se krije u uspjehu SAD i EU da razbiju skupinu G20. Tako su izvukli Indiju i Brazil i skupine zemalja u razvoju i ponudili im mjesto u posebnom pregovaračkom timu o poljoprivredi. Također krenulo se u kažnjavanje neposlušnih zemalja pa je jednoj od najglasnijih članica G20 Keniji uskraćena već obećana pomoć od EU. Ponovo se stvorio privid konsenzusa.

Tek u rujnu ove godine tužiteljstvo u Genovi podiže tužbe protiv 28 policajaca zbog nasilja u školi Diaz za vrijeme sastanka G8 u tom gradu prije tri godine.

Američki predsjednički izbori 2004. godine koštaju gotovo 4 milijarde dolara, a koštaju nas još i više jer nam donesu još četiri godine Bushevog terora protiv terorizma. Čak su i anarhisti u SAD-u ponegdje izlazili na izbore, začepili uši i glasali za ni vriti-ni mimo Kerryja. Em izađu na izbore prvi put, em im ne upali. Eh, anarhisti…

U svijetu se tješe kako četiri godine nije puno naspram vremenskog kontinuuma kroz koji tečemo zajedno s godinama.

2005.

Svjetski socijalni forum vraća se u Brazil. Pokazuje se koliko je važna logistika koju pruža Porto Alegre. Oko 25.000 ljudi aktivno sudjeluje u radu Foruma s još nekoliko desetina gostiju i prolaznika. Polovinom veljače Kyoto protokol stupa na snagu, a 35 aktivista i aktivistkinja Greenpeacea okupira burzu za trgovinu naftom u Londonu. Gotovo svi su uhićeni. Prosvjeduje se u cijelom svijetu na drugu godišnjicu napada na Irak. Vrlo brzo nakon fijaska s Dasani vodom, Coca Cola je doživjela nove neugodnosti u Velikoj Britaniji jer su ekološki aktivisti i aktivistkinje uspjeli/e spriječiti njen plan da učetverostruči proizvodnju mineralne vode na izvoru u Malvern Hillsu. Održava se i Svjetski socijalni forum za Europu u Londonu, gdje mnogi izražavaju razočaranje politikantstvom koje je opkolilo i zauzelo Forum, misleći pritom na Socijalističku radničku partiju (WSP). Narodni liječnici Maya i civilno društvo Meksika slavilo je pobjedu nad konzorcijem nekoliko korporacija i vlade SAD-a koji je htio istražiti sva tradicionalna znanja u liječenju. Projekt vrijedan 2,5 milijuna dolara povučen je nakon brojnih prosvjeda zbog biopiratstva. Uz podršku radnika iznutra, na dan kada su radnici u Kolumbiji proglasili dan bojkota Coca Cole, grupa aktivista u ožujku blokira postrojenje Coca Cole u Bristolu sprečavajući 30 brodova da dopreme i otpreme pošiljke. Coca Cola polovinom godine izražava spremnost da istraži radnička i socijalna prava u njihovim postrojenjima u Indiji i Kolumbiji. Razlog: prijetnja Sveučilišta u Michiganu da se otkaže ugovor s tom korporacijom vrijedan 1,3 milijuna dolara. U ožujku je 22 studenata i studentica Georgetown sveučilišta uspjelo nakon dana štrajka glađu prisiliti upravu na pravedniju politiku prema radnicima i radnicama Sveučilišta. Studenti su dobili podršku od najvećeg sindikata AFL-CIO. Prihvaćeno je svih 10 zahtjeva: zagarantirana minimalna plaća za radnike i radnice na Sveučilištu, prilagodba minimalne plaće s rastom troškova života, jednakost plaća, korištenje usluga (ambulanta, knjižnica, praonica…) Sveučilišta za radnike i radnice, zaposlenje slobodno od maltretiranja i omalovažavanja, dugoročnost zaposlenja, sigurnost posla, pravo na sindikat, implementacija novih izračuna za plaće kako bi zadovoljile životne uvjete radnika i radnica, transparentnost zapošljavanja i plaća. Prosvjeduje se i ispred sjedišta AFL-CIO zbog njihove podrške američkoj vladi u pokušaju državnog udara u Venecueli kada su podržali prosvjede radnika naftne kompanije protiv predsjednika Chaveza. Radnici i radnice Zanona u Argentini, jedne od najboljih kooperativa proizašlih iz događanja s kraja 2001. godine ponovno postaju žrtve pritiska države. Do sada su radnici Zanon tvornice pet puta odbijali pokušaje da ih se izbaci iz tvornice. Tijekom protekle 3 godine zaposlili su 200 novih ljudi. 4. ožujka, grupa maskiranih ljudi otela je ženu jednog od zaposlenika te joj izrezala lice, ruke i grudi. Nevjerojatno je da je ista žena napadnuta i dan poslije u svojoj kući koju je čuvala policija, ali su nekako napadači uspjeli proći pored policije i ponovno je ozlijediti. Dok su je mučili, otmičari su joj rekli da poruči drugim sindikalnim povjerenicima i zastupnicima kako ih čeka smrt. Oko 5000 ljudi prosvjeduje na Dan žena, a četiri dana poslije do zgrade pokrajinske vlade koju se smatra odgovornom, jer već tri godine na razne načine pokušava uništiti uspješan samoupravni oblik organiziranja u tvornici Zanon.

15. ožujka 2005. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dosudio je kako su Davidu i Helen prekršena prava tijekom sudskoga procesa s McDonald’som. Presuđeno je kako nisu imali pravedno suđenje te kako im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Vrlo brzo, stiže i vijest kako su uspjeli dugogodišnji napori u ograničavanju utjecaja McDonald’sa na djecu. McDonald’s je 2005. godine pristao na trogodišnji program odlaska iz osnovnih škola pri čemu više neće nuditi svoje “edukativne” materijale djeci mlađoj od 13 godina.

Pronađeni su dokumenti koju dokazuju isplaćivanje nigerijskoj vojsci da ubija civile i od korporacije ChevronTexaco. Cijena prava sitnica: 109,25 dolara po danu. Isto kao i Shell, i američka naftna korporacija ChevronTexaco je platila nigerijskoj vojsci da napadne sela Opia i Ikenyan naroda koji su prosvjedovali protiv te korporacije. Trenutno se slučaj vodi pred sudom u SAD-u. Chevron je platio da se odgovori na “napade Opia seljaka protiv agenata sigurnosti”. Nakon odgovora nigerijske vojske 1999. godine u selu je ostalo četvero mrtvih, a 70 ljudi se do danas vode kao nestali.

Unutar projekta Milenijska procjena ekosustava, u ožujku 2005. godine objavljena je studija u čijoj izradi je sudjelovalo 1360 znanstvenika i znanstvenica iz cijelog svijeta. U studiji se ističe kako se skoro dvije trećine sustava prirode koji podržava život na Zemlji uništava ljudskim aktivnostima. Broj umrlih od raka na Kosovu u ožujku 2005. godine bio 120 puta veći nego u istom razdoblju prošle godine. Razlog su bombe s osiromašenim uranom koje su snage NATO-a bacale po regiji u drugoj polovici ’90-ih. Najviše ih ima u današnjoj Srbiji i Crnoj Gori, u BiH oko Sarajeva, a ni Jadransko more nije prošlo lišo. No, osiromašeni uran je još jedan od velikih misterija, jer navodno također nema znanstvenih dokaza o štetnim djelovanjima tog siromašnoga elementa. No, kada su od raka počeli umirati vojnici europskih zemalja koji su bili dio postrojba UN-a počela su se sramežljivo pojavljivati traganja za znanstvenim dokazima. Osiromašeni uran kontaminira tlo, hranu i vodu, a vrijeme raspadanja mu je 4,5 milijardi godina. To je u redu, imat ćemo dovoljno vremena pronaći znanstvene dokaze.

Anketa koju su proveli NBC/Wall Street Journal u ožujku ove godine pokazala je kako 59 posto stanovnika SAD-a smatra da je nakon izbora u Iraku potrebno vratiti vojne trupe nazad za godinu dana. Drugo ispitivanje donosi rezultate o 65 postotnoj podršci kresanja budžeta za Pentagon. Okupatori su pobili preko 100.000 ljudi u Iraku, dok se sami prešli brojku od 2000 mrtvih.[40]

Američki vojnici koji se ranjeni vraćaju iz Iraka uvijek dolaze u SAD noću kada većina spava i kako ih se ne bi uznemirivalo. To se događa pod bedastim opravdanjem kako se vojnici uvijek odmaraju u Njemačkoj nakon operacija pa se eto baš uvijek potrefi dolazak kući noću. Do sada je gotovo 25.000 američkih vojnika u Iraku trebalo primiti neki oblik liječničke pomoći. Sve je jasnije kako mirovni pokret, posebno onaj u SAD-u nema snage zaustaviti ovaj rat. Sve je očitije da su pogledi upereni na sinove i kćeri Falluje, Najafa i drugih mjesta gdje se stvara narodnooslobodilački pokret. Ironija je u tome kako će si i mirovni aktivisti i aktivistkinje vrlo brzo morati priznati kako će rast broja mrtvih američkih vojnika ubrzati kraj rata, kad se već početak nije uspio spriječiti. Na žalost, radi se o najsiromašnijem sloju SAD-a koji ratuje za bogatu elitu svoje zemlje. Sve je jasnije kako u Iraku vlada kaos zbog sve brojnijih napada terorističkih skupina koje ubijaju civile. A ubijaju i nositelji demokracije. Tijekom godine objavljeno je kako su američke trupe i njihovi saveznici pobili 25.000 civila u Iraku. Također, još je uvijek nedovoljna stopa dezertiranja. Tek je 5500 dezertera u ratu protiv Iraka. Ono dvoje vlakovođa iz Britanije koje je na početku odbilo prevoziti oružje za rat protiv Iraka pozivajući se na prigovor savjesti, ostaje kao nit vodilja, ali je rijetki slijede kad ih pozove vojna mašinerija.

Na prosvjedima protiv sastanka Svjetske banke i MMF-a pojavljuje se daleko manje prosvjednika nego prijašnjih godina, manje od 1000. Jasno je da je vrijeme “summit hopinga” prošlo. U MMF-u se ništa nisu dogovorili o daljnjem smanjivanju duga siromašnim zemljama. Tek u travnju ove godine počinje suđenje policijajcima zbog nasilja tijekom G8 sastanka u Genovi četiri godine prije.

Krajem lipnja EZLN šalje novu poruku svijetu pozivajući aktiviste i aktivistkinje širom svijeta na solidarnost i zajedničku borbu. Šesta deklaracija iz džungle Lacandona ističe spremnost zapatista i zapatistkinja da podrže braću i sestre širom svijeta s onime što imaju. Poručuju kako su spremni donirati organsku kavu i rukotvorine koje sami proizvode kako bi braća i sestre iz Meksika i svijeta mogli/e nabaviti sredstva za svoje vlastite borbe. Najavljuju za kraj godine i organiziranje novog Susreta protiv neoliberalizma, događaja koji je uvelike odredio aktivistički svijet prije devet godina.

Prosvjedi u Škotskoj protiv sastanka G8. Različite grupe i organizacije, inicijative i koalicije okupljaju preko 200.000 ljudi, čime se pokazuje snaga aktivističke scene u Britaniji. Ponovno se u javnosti priča o problemu dugova i siromaštva. Skup prati jeftin pokušaj lidera G8 oprosta duga pojedinim siromašnim zemljama kako bi stišali kritike. Također skup prati i velika medijska kampanja glazbenih zvijezda s koncertima u osam svjetskih gradova. Cijeli spektakl omogućile su brojne korporacije dobivši povoljne minutaže za reklame u najgledanijem trenutku TV povijesti.

Rastu troškovi okupacije Iraka američke vojske, te prelaze 200 milijardi dolara ukupno od početka rata. Raste i suludi terorizam. U Iraku je to svakodnevnica. Drugdje je i dalje vijest koja izaziva nevjericu i šok. Nakon Madrida prošle godine, ubojice iz Al-Quaide ubijaju civile u podzemnoj željeznici u Londonu. Nekoliko dana kasnije još jedan napad. Dan kasnije londonska policija ubija električara, brazilskoga državljanina zamijenivši ga za opasnog teroristu. Uz izraze žaljenja i sućuti. I tako u krugu smrti.

Ovaj historijski pregled najvažnijih akcija i događaja vezanih za pokret treba nam poslužiti kao temelj boljeg razumijevanja pokreta. Pokušali smo izlistati sve pobjede i padove, uspjehe i poraze, susrete i sukobe unutar pokreta. Historijski pregled nam je i dobra poveznica s analizom motiva, stavova, ciljeva i dometa pokreta.