Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

ZAKLJUČAK

Oni koji misle da je nešto neostvarivo, ne bi trebali prekidati one koji upravo to stvaraju.
Jack Canfield i Mark Victor Hansen

Akteri alterglobalizacijskoga pokreta s jednim sigurno mogu biti zadovoljni. Institucije kojima štošta zamjeraju danas su predmet javne kritike. Do ’90-ih godina prošloga stoljeća praćenje aktivnosti ovih institucija pa onda i eventualna kritika bile su uglavnom rezervirane za uski krug intelektualaca i aktivista te poneku riječ u medijima. Danas su one predmet brojnih rasprava, analiza pa onda i pokušaja, uglavnom jalovih unutrašnjih reformi. Sve te glavne nositelje neoliberalnoga sistema možemo promatrati i kao svojevrsne začetke “nove svjetske vlade” koju nitko nije izabrao. I zato je važno nastaviti s dekonstrukcijom uljepšane slike o njihovoj korisnosti i nezamjenjivosti. No s tim ćemo mi lako, jer je teza o povijesnoj nužnosti neoliberalnoga kapitalizma toliko šuplja da je više nikakve agencije za odnose s javnošću niti slatkorječivi glasnogovornici i glasnogovornice ne mogu zakrpati. Osim što sam za potrebe knjige proučavao same izvještaje i studije neoliberalnih glavešina kao što su oni Svjetske banke, vodećih korporacija i drugih bio sam dovoljno blesav potrošiti pare na kupovinu knjiga autora koji su nas odlučili uvjeriti u primat neoliberalnoga poslanja. Već toliko spominjanoga Thomasa Friedmana neću računati, jer kad netko javno prizna da iza svakog Mcdonald’sa slijedi F16, jasna je povezanost između loše žderačine i pametnih bombi. Friedman je, premda primitivne furke, barem iskren. Jasno je kako postoje i druga djela i radovi, a ja sam neoliberalne poslanice gutao kod Jagdisha Bhagwatija (2004) u In defense of Globalization, Johana Norberga (2003) u In defense of Global Capitalism, Philippea Legraina (2003) u Open World:/The Truth About Globalisation i na kraju kod Paula Driessena (2003) u Eco-Imperialism – Green Power, Black Death. Moja osnovna namjera u iščitavanju ovih knjiga bila je upoznavanje sa suprotnim stavovima, pokušaj da shvatim kako (i zašto tako) razmišljaju apologeti neoliberalizma. Premda smo se već obrecnuli na neke od gore spomenutih autora ovdje ćemo dodati kako im je zajedničko proizvoljno uzimanje raznih dimenzija oko globalizacije kojima onda daju pozitivni ili negativni predznak. Pozitivni će biti primjeri iz trgovine, smanjivanja siromaštva, iskorištavanje radne snage u siromašnim zemljama, jer inače je alternativa ulica i glad (pa Norberg u tom kontekstu podržava i dječji rad), investicije i ulaganja i druge. Priznat će se ponekad problemi poput divljeg financijskog kazina i špekuliranja, patenata na lijekove protiv zaraznih bolesti, subvencija bogatih zemalja za vlastite privrede dok od siromašnih zahtijevaju ukinuće istih i tako dalje. Za prve uspjehe zaslužna je globalizacija, za druge neuspjehe zaslužno je nešto drugo. Također je tendencija da se problemi minoriziraju pa su uvijek neki siromašni, neki umiru, i neki trpe nepravde. Neki tamo. Zanimljivo je kako premda su išli pisati o globalizaciji nakon rata u Iraku, niti jednom nisu spomenuli tu agresiju. Jedan od najpoznatijih ekonomista današnjice Bhagtwati kreće u obranu globalizacije, premda je nema od koga braniti, barem u kontekstu našega pokreta. No Bhagwati si otpočetka stvara prednost na domaćem terenu trpajući “antiglobaliste” u protivnike globalizacije. O provalama bivšega savjetnika direktora WTO-a Legraina dovoljno smo rekli. Možemo zaključiti s njegovom fenomenalnom tezom kako nema ništa čudno što radnice koje rintaju za Nike ne mogu niti sanjati da si kupe te iste tenisice, jer niti radnici Ferrarija ne mogu kupiti tog famoznog crvendaća. Norberg je pak pravo zanimljiv lik. Bivši anarhist (tako on sam kaže, nisam izmislio majke mi) danas tumači kako najsiromašnije zemlje na svijetu dobivaju više novaca nego što šalju u svijet te trebaju biti zahvalne. No poseban slučaj je Driessen koji je maltene cijeli ekološki pokret optužio za proizvodnju gladi u siromašnim zemljama. I dok su ovi gore ono intelektualni tipovi, kao stalo im je kako ih se shvaća i do budućnosti svijeta, Driessen je prava zvjerka i član mnogih desničarskih lobističkih skupina. U svom napadu na ekološke skupine prosvjeduje protiv obnovljivih izvora energije, organske poljoprivrede, odgovornosti korporacija i sličnih zala ovog svijeta. Nudi još veće korištenje nafte i fosilnih goriva kao i nuklearne energije, GMO protiv gladi, DDT kao lijek protiv malarije i slične ljepote. Možemo reći da je za njega Lomborg mačji kašalj. Najdalje je otišao u obrani Shellove politike u Nigeriji istaknuvši kako su sami pripadnici Ogoni naroda ucijenili naftnu korporaciju sabotažama kako bi ih “reketarili”. Jadan Shell, misli Driessen, toliko je bio ucijenjen da su sami priznali kako su nabavljali oružje za teroriziranje Ogoni naroda. Kada sam zaklopio ove knjige pomislio sam: “U redu je, ako je ovo intelektualni i argumentirani vrhunac neoliberalne dogme, ponuditi kritiku neće biti toliko teški zadatak.” Dakle, pokret će imati manje problema u trljanju krmelja javnosti ako ih ova još uvijek ima dok promatra neoliberalnu predstavu. Nas više zanima ima li pokret snage, odlučnosti i vizije da nakon što je zakotrljao to kolektivno umivanje, ponudi i ručnik, da ne kažemo naočale s dalekovidnom dioptrijom, za te umorne oči vrlo često razočarane javnosti.

Stoga bismo zaključak o pokretu mogli svesti kroz kategorije koje nam i stoje kao krajnji cilj analize pokreta:

1. Stavovi
Stavovi pokreta se zaista mogu sažeti u zapatističko “jedno ne, mnogo da”. Ostaje neupitan zajednički stav kako se ne izriče neoliberalnom kapitalizmu, sadašnjem sistemu globalizacije kakvim ga kreairaju najmoćnije institucije na svijetu, iskorištavanju svijeta za sve veći profit u sve manje ruku. Takav smjer se gotovo konsenzusom smatra socijalno nepravednim i ekološki neodrživim. Zato se i stvorio “pokret svih pokreta” ili “koalicija svih koalicija”, masovnija i globalnija od svih prethodnih zajedno. No, kao što smo vidjeli i iz analize pokreta kroz Albertove dimenzije, definiranje i pozicioniranje ovih mnogih da, ponekad predstavlja prepreku i poteškeće pokretu u realizaciji ciljeva. Od zajedničkoga stava da nešto treba mijenjati do zajedničke odluke kako i kojim putem veliki je korak. Mogli bismo ga usporediti kao građenje mosta između dva odvojena otoka pri čemu izvođači radova zbog nepažnje, nestrpljivosti ili nepromišljenosti vrlo često otkinu već izgrađeni dio mosta pa krenu opet ponovo. Ukoliko se stavovi, pa čak i različiti ne počnu uskoro kristalizirati i realizirati, mnogi će zaključiti kako je cijeli pokret i njegovo kretanje jedan veliki globalni Sizifov posao. Najveća pouka akterima pokreta trebalo bi biti što se i sam pokret počeo stvarati, razvijati i jačati upravo zahvaljujući vlastitoj različitosti. Potrebno je samo, kako je na posljednjem Svjetskom socijalnom forumu u Indiji zaključila poznata svjetska književnica Arundhati Roy, “minimalna agenda” koju pokret može prihvatiti. Unutar “minimalne agende” pokret bi vrlo brzo našao konkretne probleme na kojima treba raditi. Ukoliko prihvatimo Albertovu “autonomiju unutar solidarnosti”, potpuno je nebitno što će se isti problem riješavati različitim pokušajima i akcijama, dok god postoji međusobno poštivanje i težnja za susretom i razumijevanjem. Ukoliko pokret ode u smjeru pretjeranog sanjarenja o ljepšem novom svijetu ili krene prema apstraktnom promišljanju svake sitnice nakon velikog “dana poslije”, ostat će visoko među oblacima, što je intelektualno možda stimulativno i ugodno, ali neće riješiti nagomilane probleme ovdje i sada. Ovime ne želim reći kako određena svijest i promišljanje nije potrebno. Dapače, od presudne su važnosti za dobre temelje, no trenutna situacija s ljudskim i socijalnim pravima, globalnim mirom, održivim razvojem i zaštitom okoliša zahtijeva akciju. Posebno bi pokret ponovio grešku ukoliko bi kao mnogo puta prije išao u stvaranje zajedničkoga programa za sve i svuda, ne obazirujući se na lokalne specifičnosti i posebnosti. Pokret je toliko vitalan pa često i uspješan upravo zbog solidarnosti svojih razlika, a ne zbog potrebe za “alternativnim hegemonijskim projektom” kako predlaže Sader (2004: 254). Aktivisti i aktivistkinje slave vlastitu horizontalnu organiziranost s pravom. Njome se unaprijed ističe nadopunjavanje bogatstva različitosti i jednakih prava za sve. Također se sve samozvane proroke i vođe unaprijed obeshrabruje, jer ih medij u kojem bi trebali tražiti vlastite sljedbenike ne podržava. Dobro je da su aktivisti i aktivistkinje osjetljivi na bilo kakvo preuzimanje tradicionalnih koncepata moći. Moć, a pogotovo oni koji joj teže, javno se preziru: “Moć truje krv i zamagljuje um” kaže poeta Subcommandante Marcos. Volimo se uspoređivati sa šumom. Jednostavno, nemoguće je ijednom centru bilo gdje organizirati i preuzeti kontrolu nad pokretom. Zaista, bilo bi to kao da neko uči šumu kako da raste (NfN, 2004). Šuma to ne treba.

2. Motivi
Oko motiva aktera pokreta vjerojatno je najmanje nedoumica. Jasno se izražavaju motivi protivljenja “globalizaciji odozgo” i posljedicama koje ona ostavlja. Motiv je spriječiti i promijeniti neke od trenutnih odnosa i situacija u svijetu, kakve smo opisali u osvrtu na osnovna kritička stajališta pokreta. Motiv je i pokazati kako je drugačiji svijet moguć, ili možemo reći ukoliko želimo zadovojiti i radikalniju struju pokreta, motiv je pokazati kako su drugačiji svjetovi mogući. Doduše, nakon ulaska u analizu pokreta može se uočiti sukob unutar pokreta kojeg možemo nazvati tihom borbom, budući da je većina medija uopće ne prati. Naime, ispod površine uličnih spektakla ili zajedničkih deklaracija s ovog ili onog susreta, unutar pokreta tinja sukob između tzv. lijeve antiautoritarne struje i lijeve autoritarne struje koje su prisutne u pokretu. Uvjetno rečeno to je sukob i PGA i WSF koncepcije. Pripadnici ove prvotne koncepcije optužuju tradicionalne ljevičarske organizacije, ljevičarske partije pa dijelom i NGO scenu, kako su se ubacili u sve popularniji vlak pokreta s motivom osobne koristi i promocije. Pri tome se posebno misli na posustale (reformirane) komunističke, trockističke i ostale ljevičarske političke partije pa se nižu prvoboračka pitanja: “Kako to da ste otkrili pokret tek kad je postao vidljiv svima? Gdje ste bili prije šest, sedam ili osam godina kada su mnogi od nas izgrađivali ovaj pokret?” (Kingsnorth, 2003: 232). Na primjer, mnogi su prosvjedovali što je u najužoj organizaciji Europskoga socijalnog foruma u Firenci bila stranka reformiranih komunista. Također, u Britaniji su konstante optužbe koje dolaze s anarhističke i antiautoritarne strane kako je popularna skupina Globalise Resistance, zapravo paravan iza kojeg stoji utjecaj Socijalističke radničke partije (WSP). Time se WSP optužuje kako zaobilaznim putem želi zagospodariti aktivističkom scenom koja se bavi procesom globalizacije, a sve u korist vlastite promocije na izborima. U tom kontekstu tiskao se i prigodan pamflet Monopolise Resistance. Donekle se može shvatiti ogorčenost i ljutnja onih koje smo spominjali u historijskom pregledu još tamo polovinom ’90-ih prošloga stoljeća, daleko prije “naroda Seattlea”. Na primjer, PGA je čak i unutar aktivističkoga svijeta donekle marginalizirana, jer je većinu prostora i u medijima pa i unutar pokreta zauzeo WSF. WSF je puno veći i širi događaj, s više uloženih novaca pa nas i ne treba čuditi što je dobio više prostora. Za sada su se aktivisti i pokreti koji djeluju unutar PGA koalicije stavili u poziciju prema WSF-u koju su nazvali “jedna noga unutra, jedna noga van”. Dakle participiramo u radu i programu WSF-a, ali i ne baš. Ipak, nije jasno zašto ljudi okupljeni oko PGA koalicije jednostavno ne nastave izgrađivati svoju priču. S obzirom na proklamirane stavove i motive, oni bi trebali biti zadnji koji bi uopće i pomislili tko bi mogao biti dio pokreta, a tko ne. Ukoliko ne prihvaćamo avangardu u vođenju ili odlučivanju, zašto bismo je prihvatili u vremenskom kontinuumu. Ovdje je važno napomenuti kako kritiku smatramo važnim aspektom tokom izgradnje i kristaliziranja pokreta, no vrlo se često stječe dojam kako se mnogi unutar pokreta više bave drugima i kritkom drugih, a manje svojim osobnim doprinosom drugačijem svijetu. Također, unatoč svom mogućem cijenjenju i razumijevanju onih koji su stvarali pokret kad je bilo neizvjesno i najteže, fraze tipa “gdje ste bili kad je grmilo” ili “mi smo bili prvi pa…” mogle bi skrenuti u elitistički i sektaški način komuniciranja i odnosa. Naravno, ovime nam nije namjera osporiti potrebu kritike stvaranja novih samoproglašenih avangardi koje ne samo da bi htjele ući u popularan vlak pokreta, već i zauzeti lokomotivu. Zaista se kod mnogih aktera koji spadaju, ili bi mogli potpasti pod rubriku Monopolise Resitance, može uočiti težnja da se predstave kao “Partije Ljudi opskrbljenje Velikim Idejama za Novu Utopiju” (Kingsnorth, 2003: 313). No, nakon kritike takvih pokušaja, najbolja alternativa će im biti izgradnja nečega drugačijeg i funkcionalnijeg. Teško je u ovom trenutku reći u kojem smjeru će se dalje kretati “sitne čarke” kakvima smo svjedočili na nekim prosvjedima i Socijalnim forumima. Tek ćemo vidjeti hoće li Forum i akteri pokreta uspjeti umjesto “supermarketa ideja” (Bendaňa, 2002), zaista pokrenuti tvornicu ideja koje će proizvoditi drugačije svjetove, utemeljene na socijalno pravednijim i ekološki održivijim osnovama.

3. Ciljevi
Kako smo vidjeli ciljeve raznih aktera pokreta ne možemo svesti pod neki zajednički nazivnik. Osim ako im cilj ne reduciramo na puko protivljenje nečemu, što mi se ne čini odviše pravedno. Naravno, i ovdje bi veća okrenutost prema realnim i konkretnim ciljevima pomogla dijelu pokreta koji svoje ciljeve smješta u dalekosežne okvire. Isto tako, bilo kakve kratkoročne ili privremene pobjede i uspjesi pokreta ne bi trebali odvratiti aktiviste od ideje kako uvijek trebamo nečemu boljemu težiti. Immanuel Walerstein (2004) ponudio je četiri komponente za uspješan antisistemski pokret u 21. stoljeću:

a) proces transformacije mora sadržavati konstantnu i otvorenu debatu o promjenama i ciljevima koje očekujemo;
b) pokret ne može negirati kratkoročne ciljeve koje nameće sistem u kojem pokret djeluje. Bilo koji pokret koji zanemari da ljudi žive u sadašnjosti te da imaju želje zadovoljiti određene potrebe riskira da izgubi široku podršku koja je presudna za dugoročne ciljeve. Wallerstein tu na primjer spominje i potrebu da se izađe na izbore. Ali, naglašava dalje, motivi i opravdanje za takve kratkoročne akcije ne bi trebali biti izlječenje sistema koji treba otići, već jednostavno prevencija negativnih posljedica da postanu još gore u kratkom periodu;
c) potrebno je odrediti srednjoročne ciljeve i usmjeriti ih u pravom smjeru. Ovdje Wallerstein ima na umu borbu za dekomodifikaciju svih onih prava i javnih sektora koji prije nikada nisu bili komodificirani poput pitke vode, gena i bioraznolikosti, sveučilišta, bolnica i tako dalje. Pod tim ne misli na nacionalizaciju istih, jer je po njemu to isto komodifikacija, već na stvaranje struktura čiji je cilj djelovanje, a ne profit;
d) na kraju je potrebno kreirati i biti svjestan dugoročnih ciljeva. Trebamo prestati pretpostavljati kakav i kako je drugačiji svijet moguć, već početi ekperimentirati s alternativnim strukturama za realizaciju tog boljega svijeta.

4. Dometi
O krajnjim dometima pokreta možemo samo špekulirati. A to je bez veze. Ipak, može se sa sigurnošću zaključiti kako pokret nije niti izbliza iskoristio sve svoje mogućnosti. Tu bismo trebali obratiti pažnju na odnos između prosvjeda i svakodnevnoga rada ljudi uključenih u pokret. Prosvjedi, pogotovo ukoliko su obilježeni nasiljem, dobivaju puno veću pažnju u medijima, dok s druge strane konkretni projekti i alternative koje razvijaju akteri pokreta vrlo se teško probijaju u glavne vijesti. Što se tiče prosvjeda, aktivisti moraju biti na čisto s činjenicom kako je završeno doba izvlačenja “prljavog veša” procesa globalizacije na površinu. Kao što smo rekli, nema nikakvih prepreka da pokret dobije i čestitku za taj obavljeni posao. Također je zanimljivo primijetiti kako su mediji na Zapadu počeli pratiti sve te teme tek kad su uočili sam pokret u svojem najbližem vidokrugu. Nećemo puno pretjerati ako zaključimo kako su, pa skoro sve do polovine devedestih, glavne teme današnjega pokreta puno više problematizirane u zemljama u razvoju i zemljama Trećega svijeta. Po izvještaju States of Unrest koji svake godine načini organizacija World Development Movement, može se vidjeti kako su prosvjedi o kojima govorimo česti u siromašnim zemljama, ali takve vijesti ne zanimaju najveće medije na Zapadu. Dapače, nude i tablicu s detaljnim opisom razloga prosvjeda. U izvještaju iz 2003. naveli su čak 111 incidenata i prosvjeda povezanih s otporom programima Svjetske banke ili MMF-a (WDM, 2003). Time padaju u vodu sve one teze kako se protiv “globalizacije odozgo” bune samo razmažena i obijesna dječica bogatoga Zapada koja više ne znaju što bi sa sobom, dok navodno ljudi siromašnih zemalja maltene uživaju u posljedicama brojnih “strukturalnih prilagođavanja” i “utrke prema dnu”. Tako da Stanley Fischer, jedan od glavnih ljudi MMF-a potpuno krivo zaključuje kada tvrdi da “kritičari globalizacije uglavnom dolaze iz bogatih zemalja” (Kingsnorth, 2003: 209). Gotovo bi se moglo zaključiti kako su se na Zapadu aktivisti dugo oporavljali od “suhih ’80-ih”. No, pokretu se može postaviti sasvim legitimno pitanje: Dobro, a što poslije prosvjeda? Već smo zaključili ranije kako je i među aktivistima postala sve jasnija ideja o kraju tzv. “summit hoppinga” (Marco, 2002) ili čekanju samita i sastanaka omraženih institucija kako bi se pokrenuli i prosvjedovali. Definiranje pokreta samo u odnosu na sastanke WTO-a ili Svjetske banke neće ga odvesti prema navodno drugačijem svijetu koji je spreman ponuditi. Naravno, ovime ne želim reći kako je s prosvjedima gotovo ili, još manje, kako su nepotrebni. No, akteri pokreta morat će promijeniti neke ustaljene sheme prosvjeda, ponovo zaviriti u svoju bogatu maštu, pronaći nove strategije i taktike koje će funkcionirati u novim okolnostima balansiranja između terorizma suludih svetih ratnika i terora najmoćnijih država i globalnih institucija. Jednostavno, i sami akteri pokreta zapali su u kolotečinu ukoliko govorimo o prosvjedima i stvari su postale predvidljive. Već se očekuje da bude šareno, očekuje se da dođe do sukoba s policijom, očekuje se da black bloc opsjednuto juriša na Mcdonald’s i očekuje se da sve to bude u prvim i glavnim vijestima. Jedan predstavnik američke delegacije na samitu o FTAA u Quebecu 2001. godine to je iskreno opisao: “Ne možete danas imati trgovinske sumite bez suzavca. To je kao imati cheesburger bez sira” (Kingsnorth, 2003: 50). No, pokret koji ne nudi ništa novo, koji nije spreman na samokritiku i preispitivanje vlastitih strategija i ciljeva, na konstantno eksperimentiranje i fleksibilnost, osuđen je na izumiranje. Također, već je odavno poznata činjenica kako pokret izranja iz ljudi koji rade konkretne stvari, a ne obrnuto. Uvidom u te projekte, programe i realne životne alternative koje razvijaju pojedini akteri unutar pokreta, mora se osjetiti radost što se toliko ljudi trudi davati otopor neoliberalnoj globalizaciji. Zaista je široka lepeza, kako kaže Walerstein “alternativnih struktura” kojima pokret dokazuje ne samo da drugačiji svijet jest moguć, već da je on i tu. Slično je zaključila i Arundhati Roy na WSF-u 2003. godine: “Korporativna revolucija će propasti ako odbijemo kupovati ono što prodaju: njihove ideje, vizije povijesti, rat, oružje i njihov stav o vlastitoj neizbježnosti. Oni više trebaju nas nego mi njih. Drugačiji svijet nije samo moguć, on je tu, dolazi. Kad je miran dan, mogu čuti njegovo disanje” (Danaher i Mark, 2003: 315). I nećemo otići. Nećemo stati. Svijesni smo kako će treća faza pokreta – preispitivanje i konkretizacija trajati dugo. To nije problem ukoliko pokret krene prema realiziranju vlastitih ciljeva. Ali ukoliko će se gubiti i vrijeme i energija isključivo na cjenkanje oko vlastitih aktivističkih pedigrea, neka se pokret ugasi, jer nam takav ne treba. Pokret je definitivno krenuo u dobrom smjeru zbog stavljanja većega naglaska na zajedničke susrete, promišljanja i rasprave kao što su Forumi, a manje na prekidanje sastanaka globalne političke i financijske elite. Naravno, Forum zato predstavlja veliku odgovornost u spajanju mostova, razmjeni iskustva, dijeljenju dobrih prijedloga, upijanju međusobne inspiracije i definiranju vlastitih ciljeva kako ih je postavio Wallerstein. Ova nova faza pokreta zasigurno će biti teža od prve. Na početku je za pažnju bilo dovoljno dati kritiku, sada su potrebna rješenja. Potrebno je naučiti balansirati između prosvjeda i stvaranja alternativa u najbližoj okolici. Pritom, mnogi aktivisti s pravom upozoravaju kako se pri okretanju konkretnim projektima u zajednicama gdje žive akteri pokreta, ne smije skrenuti sa staze globalnoga umrežavanja i suradnje. Po njima “otpor i dalje treba biti transnacionalan kao i kapital, kao financijske špekulacije, kao klimatske promjene, kao dugovi, kao korporacijska moć” (NfN, 2003: 505). Naravno, pokret bi nesumnjivo ponovio grešku ukoliko bi se ponovo uljuljkao u teze o vlastitom pobjedonosnom kretanju koje će imati linearni smjer. Luca Casarini glasnogovornik tute bianchea, pa Pokreta neposlušnih pametno je rekao kako su iz susreta s aktivistima i aktivistkinjama iz cijeloga svijeta svi jasno shvatili kako ne moraju imati odgovor na sve. Jednostavno, moramo eksperimentirati. Stvarati paralelne sustave, izazivati moć. Ne čekamo Revoluciju s velikim ogromnim R. Nemamo vremena za to. Radimo male revolucionarne stvari i širimo prostore slobode i tolerancije. Ako me pitate kako će sve završiti, najiskrenije odgovaram kako nemam pojma. Još iskrenije, niti ne razmišljam o tome. Jedno znam. Ako se budemo trudili i šljakali, postoji velika šansa da uspijemo. Svijet će sigurno biti ljepše mjesto za živjeti. I to će značiti da smo živi. A toliko je toga između biti zombi i biti živ. Ako se niti ne budemo trudili, možemo biti sigurni kako nećemo uspjeti. Ključno pitanje danas nije kakav će svijet biti ili kakav bi mogao biti za pet godina. Ključno pitanje je na koji način želimo živjeti? Ovdje i sada. Hoćemo li odustati ili se boriti? Izbor nikad nije bio lakši.