Dobra ekonomija | Dražen Šimleša

10. MODELI DOBRE EKONOMIJE

 

Prije nego krenemo u predstavljanje modela dobre ekonomije možda da konačno u potpunosti odgovorimo na ono pitanje s početka knjige što je uopće novac? Malo smo skrenuli u digresiju i evo nas sada tu. Mada je ok i treba biti tu, jer je povezano s dobrom ekonomijom.

Nije slučajno što mi je u potrazi za odgovorom na to pitanje kao i mnogo puta pomogao sistemski način razmišljanja kakvog njeguje i permakultura. Na stranu sve definicije iz enciklopedije, stručnih knjiga i portala, novac je zapravo resurs odnosno energija. Trebali bismo mu tako i pristupati i razumijevati ga. Resurse koristimo i nakon toga se pretvaraju u neke druge oblike. Netko posjeduje izvore tog resursa, netko kontrolira kako se stvara i transportira, kako se koristi i što se s njim događa kada ga netko potroši. I netko na kraju ostvaruje bogatstvo zbog korištenja resursa. To je novac i ako mu tako pristupimo permakulturni dizajn nas vrlo pametno vodi do sustava u kojem su gubici resursa svedeni na minimum, u kojem je energija koju dobivamo iz nekog resursa učinkovito usmjerena i koristi se na optimalan način.

O tome nam govori jedan od 12 permakulturnih principa koje koristimo u dizajnu – br. 2 Uhvati i pohrani energiju i to je ono što mi trebamo kopirati u ekonomiju. Trebamo uhvatiti i pohraniti što je moguće veću vrijednost koja proizlazi iz nekog poslovanja i općenito ekonomije kako bi taj višak vrijednosti plodio pozitivne stvari, humane odnose i poštivanje ljudi te drugih bića, pravednu raspodjelu tog bogatstva i održivi odnos prema prirodi i ekosustavima. Ono što se nama danas događa da pokušavamo nešto promijeniti unutar sustava koji je dizajniran prema pravilima koja ne osiguravaju efikasan protok energije i stvaraju ogromne gubitke. Točnije rečeno, bogatstvo se skuplja kod najbogatijeg sloja stanovništva na planetu odnosno bježi iz ruku onih koji ga zaista stvaraju, bila to sama priroda, radnici koji rade, ili čitavo društvo sa svojim procesima i strukturama. Ujedno stvaratelji pravog bogatstva snose najveće gubitke koje nisu stvorili i to je samo još jedan od gorkih apsurda integriranih u samu bit kapitalizma. U dobroj ekonomiji težimo modelima koji tu energiju i taj višak vrijednosti koji se stvara mogu uskladištiti kako ne bi bježala prebrzo i možemo reći i destruktivno.

Pojasnimo to primjerom kojeg često koristimo u permakulturi, a radi se o vodi, esencijalnoj potrebi za postojanje života. Voda danas kada pada na Zemlju slijedi taj neefikasan pravocrtni princip velikih gubitaka i destrukcije. Dakle, pada kiša i u sustavu koji je okrenut neprijateljski prema prirodi, ta voda otiče brzo i nestaje. Višak vrijednosti nije uhvaćen i pohranjen. Pogotovo se to događa kada se slijevaju bujice s ogoljenih padina i stvaraju vododerine gdje nose sve pred sobom. Tako funkcionira i današnja ekonomija koja nosi sve pred sobom ukoliko se gomilanju profita pod svaku cijenu stane na put, s tim da postoji razlika s obzirom da je ekonomija naš ljudski izum, napravljen je takav dizajn da netko kupi višak vrijednosti i veliku većinu toga nezasluženo prisvaja.

U permakulutnom dizajnu koristimo brojne tehnike i pristupe koji nam omogućuju da taj gubitak i destrukciju smanjimo odnosno da sačuvamo i pohranimo energiju. Uvijek imamo spremište u obliku gustirni ili bilo kojeg tanka za vodu koji skupljaju vodu s krovova. Spremište koje kad se napuni do vrha voda se prelijeva i kreće dalje u kruženje. Taj sakupljeni resurs trošimo onda u našem kućanstvu za potrebe pranja suđa, pranja robe, tuširanja, i ako je voda iz gustirne koju najčešće zovemo kišnicom biokemijski ispravna za piće onda je koristimo i u tu svrhu. U našem kućanstvu također postoje tehnike kojima još jednom usporavamo gubitak energije iz nekog resursa i bijeg njegove vrijednosti tako da koristimo efikasne vodene kotliće u wc-u, isto takve tuševe, pametno peremo suđe i robu te ako smo u mogućnosti gradimo kompostne wc-e, jer ako smo ih dobro napravili ili smo kupili kvalitetan model, onda štedimo vodu i za tu svrhu.

Gotovo je nemoguće izbjeći određeni gubitak energije, znači imamo otpadne vode iz našeg kućanstva makar ih možemo svesti na zaista iznimno male količine. Ono što izađe iz našeg kućanstva kao otpad može biti toksično za okoliš i živa bića zato koristimo proizvode i sredstva koja su biorazgradiva ili se mogu kompostirati, a sve čemu ne možemo na taj način produžiti život, zbrinjavamo na za to propisana i ovlaštena odlagališta. Otpadne vode iz našeg kućanstva biološki tretiramo u biljnim pročistačima otpadnih voda gdje nam priroda pomaže ukloniti bilo koje toksične i zagađujuće elemente i spojeve iz otpadnih voda odnosno spriječiti njihov ulazak u ekosustave. Nakon što je voda obrađena u biljnim pročistačima može se ponovno koristiti najčešće za zalijevanje biljaka u vrtu ili voćnjaku. Bio sam na jednom imanju u Sloveniji gdje je voda pročišćena do razine mogućnosti korištenja te vode za kupanje, a u Njemačkoj sam vidio i testiranja ovlaštenih laboratorija da je voda ponovno ispravna za piće. Samo dobar prirodni dizajn i zavrtjeli smo još jedan krug upotrebe resursa. Ako imamo uvjete niže (a možemo i prije objekta ovisno o terenu) možemo graditi kanale i jezerca koja služe kao balansi, oni protok vode dovode u ravnotežu da nije prebrz i destruktivan, a ujedno služe i kao spremište viška vode. Ovime stvaramo i nove biotope na nekom području i povećavamo bioraznolikost te možemo tu sakupljenu vodu koristiti i u proizvodnji hrane odnosno biljaka, voćki i stabala koja sadimo uz kanale. Stalno pratimo isti obrazac: višak vrijednosti je slobodan na korištenje, ali ne raste unedogled. Odnosno kada preraste određeni kapacitet kreće na novi put. Nakon te posljednje upotrebe voda odlazi u zrak i zemlju te nam nije više dostupna za korištenje. Ali opet ima svoju ulogu u prirodnom kruženju.

 

Oblici pohrane energije vode

 

Vjerujemo kako je jasna efikasnost i optimalnost ovakvog pristupa resursima i energiji, pogledajte samo na koliko mjesta smo pokrenuli novi smjer i udahnuli život resursu kako bi mogao imati korisnu funkciju.

S obzirom da permakulturnim dizajnom mi učimo od prirode i kopiramo obrasce iz ekosustava, svjesni smo da svaki sljedeći korak znači da smo dio prvotne energije, odnosno nekog resursa „izgubili” odnosno da je otišao u neki drugi oblik da bi na kraju došao do faze kada nama više nije iskoristiv za naše potrebe. No, događa se na prvi pogled apsurd i baš je zato slatki, jer upravo tom silnom i kontinuiranom akumulacijom/pohranjivanjem ukupna primjenjivost resursa na nekom području je povećana. Stvaramo najbolje skladište na svijetu. Ovakve primjere u permakulturnom dizajnu mogli bismo nizati unedogled, ali su mnogi opisani u ZMAG-ovoj knjizi Permakulturni dizajn – priručnik uz tečaj (2015.) i bitno je da osvijestimo kako svi slijede isti princip Uhvati i pohrani energiju bez obzira govorimo li o vodi, energiji sunca, sjemenu… da i ljudima… da i ekonomiji.

Isti pristup kakav smo ovdje opisali za resurs vode koristimo i za dobru ekonomiju. Ekonomiju i njene vrijednosti i glavni alat novac težimo pohraniti u sustave koji poštuju ljude i prirodu.

Pogledajmo modele dobre ekonomije na sljedećoj slici:

 

 

U dobroj ekonomiji kroz njene modele na svakom tom mjestu za početak novog kruženja, hvatamo i pohranjujemo novac i vrijednosti koje se stvaraju. Svaki taj trenutak i mjesto hvatanja i pohrane nam je bitan, jer koristi i ima smisla, čini vrijednima nečije živote i aktivizam, nečiji rad i stvaranje. I nema potrebe podcjenjivati čak niti one koji su na početku naše dobroekonomske spirale.

Inače imamo situaciju kakvu smo opisivali u knjizi gdje ekonomski sustav u utrci za gomilanjem sve većeg profita juri prema dnu i nosi sa sobom sve vrijedno. Dio ponesenog uništi i potpuno izbriše kao da nikada nije postojalo, a dio ponesenog, u čemu vidi financijsku vrijednost, prisvoji i ukrade.

Kroz primjenu permakulture u dobroj ekonomiji mi hvatamo i pohranjujemo vrijednost bez obzira da li je to konkretni proizvod ili roba, mogućnost dugoročnog korištenja neke usluge ili se radi o samom novcu. Radi se o nasušnoj potrebi za ostvarenje cilja kretanja prema pravednijem i održivijem društvu, prema naših 12 sistemskih rješenja, jer svako od mjesta pohranjivanja ucrtanih na našoj spirali, svaki model dobre ekonomije znači uspjeh za taj cilj, znači da smo spriječili da vrijednost prebrzo ode i nestane odnosno da je ukradu i prisvoje oni koji niti nisu u njenom stvaranju najviše ili imalo sudjelovali. Time ublažavamo i apsurdnu situaciju da mi vrlo često našim svakodnevnim življenjem podržavamo sistem protiv kojeg se borimo iščekujući dan s velikim D kada će se sve promijeniti i kada ćemo ostvariti onu šuplju nadu da ćemo zadnje uže kojim ćemo objesiti kapitalistu kupiti od njega samog.

Prakticiranjem dobre ekonomije mičemo se od pukog nadanja i iščekivanja neočekivanog, već preuzimamo odgovornost i vlastiti život u svoje ruke, život naše lokalne zajednice i cijelog društva, te našeg planeta i budućih generacija. Mi smo time ulagači u to najljepše skladište ikada.

Ono što je još bitno naglasiti da bez obzira na to što iz potrebe preglednosti modele nižemo niz spiralu prema nama najobuhvatnijem i prema narativu koji može držati liniju općeg i zajedničkog pojma, u stvarnom životu najljepše priče su zapravo kombinacija nekoliko modela i to će biti i naglašeno u istaknutim primjerima dobre prakse za svaki od modela.

A najbitnije je naglasiti da su nam ovi modeli bitni jer kako se s njima razvijamo i kako idemo prema zajedničkim dobrima, sudjelovanjem u dobroj ekonomiji mi smanjujemo svoju ovisnost o destruktivnom i nepravednom sustavu, a to smo rekli da nam je prvi cilj. Bez obzira što radi­mo i na kojem području smo aktivisti i aktivistkinje ako smo i dalje ovisni onda naše akcije i aktivnosti u dugoročnom smislu imaju efekt trlababa-lan. S obzirom da u modelima dobre ekonomije pohranjujemo novac kao resurs, zadržavamo ga privremeno da plodi odnose i živi svijet u našim zajednicama i društvima, smanjujemo svoju ovisnost o sustavu kojeg inače hranimo s tim istim resursom – novcem. Zato je bitno da se dobro pripremimo i ne odgađamo primjenu modela dobre ekonomije, jer ćemo samo tako doći do onih 12 sistemskih rješenja koje zagovaramo.

Možemo biti sigurni da naša društva neće biti više demokratska ako prvo ne demokratiziramo ekonomiju (Hart, Laville i Cattani, 2013.). Za to nam neće biti dovoljno samo zamisliti ili „izteoretizirati” takvu ekonomi­ju ili društvo – potrebni su nam praktični modeli i istraživanja u realnosti brojnih nositelja društvene ekonomije. Tu me zanima ono što Capra naziva „zajednicama prakse” (Capra, 2002.), Marta Gregorčič (2013.) „potencie” ili Wright (2011.) „realističnim utopijama”.

Bitno je primjenjivati dobru ekonomiju jer kroz njene modele jačamo otpornost i sposobnost prilagodbe naših lokalnih zajednica na krizne situacije. U znanosti se pojam resilience za ekosustave definira kao „količina promjena koje sistem može podnijeti (u smislu kapaciteta da apsorbira poremećaje) i zapravo održi iste funkcije, strukture i povratne veze” (Lewis i Conaty, 2012: 18). U našem slučaju taj pojam se odnosi na sposobnost zajednice da održi normalan i kvalitetan način života nakon prolaska kroz krizno stanje. S obzirom da modeli dobre ekonomije šire povjerenje i solidarnost, održivost i odgovornu proizvodnju, demokrat­ske principe i participativnost, područja na kojima se prakticiraju modeli dobre ekonomije imaju više šanse uspješno proći kroz krizna razdoblja i očuvati osnove za kvalitetan život. Kako ističe Bill McKibben: „Moramo se adaptirati na sve što ne možemo spriječiti, i moramo spriječiti sve ono na što se ne možemo adaptirati” (Miller and Hopkins, 2013.). Možemo reći kako imamo šest temelja za izgradnju otpornosti zajednice: ljudi, sistemsko mišljenje, sposobnost adaptacije, sposobnost transformiranja, održivost, te hrabrost (Lerch, 2015.).

Potrebu da nađemo optimalnu sredinu između individualnog poigravanja s održivosti i vječitog iščekivanja neke inicijative odozgo, slikovito je pojasnio već spomenuti permakulturni dizajner i osnivač pokreta Tranzicijskih gradova, Rob Hopkins:

→ Ako radimo kao pojedinci i pojedinke biti će premalo.
→ Ako čekamo na vlast biti će prekasno.
→ Ali ako radimo kao zajednica, možda bi moglo biti taman na vrijeme, taman dovoljno.

Naša zajednica će biti više otpornija i fleksibilnija ukoliko ima više raznolikosti, modularnosti i uspostavljenih povratnih veza (Hopkins, 2011.).

Vrijeme je da opišemo svaki od ovih modela te ponudimo primjere dobre prakse.

 

Pravedna trgovina (engl. fair trade)

Pravedna trgovina je model kupovanja proizvoda za koje možemo biti sigurni da će otprilike najmanje trećina od konačne cijene otići u ruke direktnom proizvođaču. Za tu sigurnost i našu želju da podržimo osnovne proizvođače, pristajemo platiti nešto veći iznos od iznosa koji se plaća za isti proizvod iz „nepravedne” proizvodnje i trgovine.

Za pokret pravedne trgovine ističe se kako je prošao kroz tri razvojna razdoblja (Huybrechts, 2012.). Prvo se tiče samih početaka s izrazito političkom orijentacijom što možemo smjestiti u 70-e godine prošlog stoljeća. Glavni cilj je bio osigurati direktnu potporu stanovnicima siromašnih zemalja koji su i dalje htjeli biti autonomni proizvođači, a ne besramno slabo plaćeni najamni radnici u tvornicama vrlo često neljudskih uvjeta koje su proizvodile robu široke potrošnje za gladne konzumente na zapadu. Nije donosila rezultate politika prosvjeda i kampanja protiv globalnih institucija (Svjetska banka, MMF…) koje su poticale takva degradirajuća zapošljavanja u siromašnim zemljama pravdajući to razvojnim politikama i poentiranjem kako im je bolje tu nego na smetlištima gdje su prije bili. S obzirom na sve to, aktivističke i humanitarne organizacije na Zapadu su odlučile jednostavno osigurati direktne trgovinske kanale s proizvođačima iz siromašnih zemalja kako bi im pomogli da opstanu odnosno kako uopće ne bi niti morali doći u situaciju da im primamljivo izgleda kulisa onih ranije spomenutih „razvojnih politika”. Oni koji su cijelu stvar gurali u ono doba su se nazivali „alternativnim trgovinskim organizacijama”, jer su smatrali riječ pravedno preslabom da opiše viziju koju su imali.

Drugo razvojno razdoblje karakteriziraju prve podjele. Dio organizacija se krajem 80-ih godina okrenuo prema zagovaranju certificiranja i danas to možemo označiti kao jedan od presudnih trenutaka u pokretu pravedne trgovine jer su od tada organizacije počele stavljati veći naglasak na sam proizvod, a manje na ljude i političnost koja je stajala iza cijele priče na početku. Od tada proizvode pravedne trgovine prodaju i neke od najvećih korporacija koje s pravednošću nemaju previše veze. Sami proizvodi se mogu naći i u velikim trgovačkim centrima te počinje značajno rasti prodaja brendiranih proizvoda s etiketom pravedne trgovine. Očekivano, od tada ne prestaju rasprave koliko je taj trenutak i omlohavio cijelu priču i viziju onako kako je zamišljena. Drugi dio pokreta tada zadržava direktniji odnos s proizvođačima i počinju koristiti koncept „svjetskih dućana” (engl. world shops) gdje je bitno pomoći nebrojene male dućane (proizvođače) u svijetu direktnom kupovinom, a manje je bitan nadzor nad njihovim proizvodom. Tu se više naglašavalo povjerenje i uključivanje proizvođača u samu mrežu te demokratski procesi odlučivanja, a sama oznaka koju su stvorili više je bila orijentirana prema organizaciji koja je poštivala ta pravila, nego proizvodu kao takvom sa svim standardiziranim mjerenjima.

Jasno, u stvarnosti su mnoge organizacije, a pogotovo proizvođači koji su ovisili o prodaji koristili sve moguće opcije i kanale za prodaju.

Treće razvojno razdoblje karakterizira pojava organizacija koje pot­puno zaobilaze „stare igrače” i organizacije koje se etiketiraju kao ovla­štene za upotrebu termina pravedna trgovina te poslovni subjekti ili or­ganizacije civilnog društva sklapaju direktne ugovore s lokalnim proizvo­đačima i sami stvaraju svoju mrežu. Takvi su i primjeri u našim Dobrim pričama koje smo izdvojili. Treće razdoblje je obilježeno diverzifikacijom aktera i zbog relativno čestih slučajeva zloupotrebe markice pravedne trgovine ili priča istraživačkih novinara i drugih koji su prokazivali da neki od primjera nemaju nikakve veze s markicom kojom se kite.

Mogu otvoreno reći kako je od svih modela dobre ekonomije ovaj vjerojatno najkontroverzniji, a razlog je nasljeđe gore opisanih razvojnih razdoblja.

Kao prvi model su najistureniji i uvijek se nađe neko kome nešto ne paše. Oni aktivisti koji su malo radikalniji, njima je pravedna trgovina tako pih i itekako kapitalistička. Oni koji su zapravo malo lijeni i cijelu priču shvaćaju isuviše površno, njima je pravedna trgovina sveti gral i najbolja kajdanka za etične potrošače. I tu staju.

To je zapravo nefer, jer nam pokazuje koliko smo nesposobni pojmiti realne pozicije i mogućnosti određenog procesa, koncepta ili akcije. Na jednoj ljevičarskoj konferenciji sam prije koju godinu predstavljao sličnu spiralu kao ovdje samo nije bila toliko razrađena, nije postojala dobra ekonomija i nije mi još došla kao jasna uloga koncepta zajedničkih dobara. Ali poanta je bila slična s gradiranjem od najjednostavnijih modela do najambicioznijih i najdalekosežnijih. Uglavnom su me dobro ispeglali jer im kao s pravednom trgovinom i etičnim bankama prodajem kapitalizam upakiran u šareni celofan. Uglavnom nisam se mogao nikako obraniti i naglasiti da su to samo prvi koraci, kao osnovni modeli koje se onda nadograđuje, transformira u kompleksnije i razvija da imaju bolji i dublji utjecaj. Na kraju sam skoro izgubio živce, ali mirno dao kontru da ako se ne shvaćaju prvi koraci koje je potrebno ugraditi u našu borbu da onda nisu ništa drugo doli najobičniji konzumenti i da im je to omogućio kapitalizam. Hm, uvijek sam se pitao zašto nikada više nisam dobio pozivnicu za sljedeće konferencije.

Možemo otvoreno priznati kako modele dobre ekonomije započi­njemo s pravednom trgovinom jer je najlakša za primijeniti. Dio je naše svakodnevnice i možemo usmjeriti svoje djelovanje prema njoj bez prevelikog odugovlačenja i priprema. I jasno, to opet ne znači da u svakom trenutku ignoriramo dosege i utjecaj pravedne trgovine.

Pravedna trgovina štiti i osnažuje one koji su najugroženiji i kojima je najteže opstati na tržištu upravo zbog nepravednih uvjeta i zakona globalne ekonomije. Ništa više ništa manje, ali i to je dovoljno zasad i zato nam treba. Od nje imaju korist ljudi u siromašnijim zemljama koji su uz to proizvođači te imaju bogato znanje i vještine. Dodatno je bitno što je vrlo vrlo često pravedna trgovina povezana s primjerice zadružnim modelom i čini važan segment društvene odnosno ponekad i solidarne ekonomije. Zadruge su zaslužne za čak dvije trećine svih proizvoda koji se prodaju kroz model pravedne trgovine (Harrison, 2013.), a zajedničko im je što pokušavaju osigurati svoje vlastite etične standarde i pozicionirati se kao drugačiji s potrebom preživljavanja unutar surovog tržišta.

Danas je pravedna trgovina tržište koje raste. Neki veći dućani u europskim zemljama pored hrane nude i čitav niz još drugih proizvoda: odjeća, nakit, kućanske potrepštine, igračke i drugo.

Želimo naglasiti da pravednu trgovinu ne moramo vezati za nečiju etiketu. Radi se o načinu ponašanja i djelovanja. Radi o solidarnosti s izvornim proizvođačima kojima nisu naklonjena pravila na tržištu u kapitalizmu i koji nestaju, jer ih veliki igrači istiskuju, a potrošači ignoriraju. Pravedna trgovina stvara sustav unutar kojeg proizvođači mogu opstati, a potrošači su odgovorni i solidarni. Klasični primjer pravedne trgovine je odlazak na plac gdje pristajemo kupiti hranu od lokalnih proizvođača hrane premda smo svjesni kako im je hrana skuplja od one u velikim trgovačkim centrima. Još je naprednija verzija organizirana solidarna kupovina direktno od proizvođača što se kod nas organizira kroz Grupe solidarne razmjene, Solidarne eko grupe ili kroz zadružne modele. Radi se o naprednijoj verziji uglavnom neformalnih oblika pravedne trgovine, jer je tu puno prisniji odnos između proizvođača i potrošača sa zajedničkim odlučivanjima o cijeni, planiranju proizvodnje i brizi za cijeli sustav. Neki od bolje organiziranih sustava stvaraju i svoje vlastite načine brige za kvalitetu proizvoda i transparentnost u radu kroz posjećivanja i zajednički rad. Ovdje nam je puno jasnije gdje novac ide i kako je hrana proizvedena. Upravo ćemo ovakve modele pravedne trgovine i predstaviti u dobrim pričama jer su manje poznati, a kao aktivistima koji zagovaraju društvenu promjenu interesantniji su za primjenu i za naučiti o njihovim modelima.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Zapatistička kava je primjer nove generacije pravedne trgovine, ona koja zaobilazi tradicionalne organizacije u ovom području i stvara direktne odnose s proizvođačima i novo tržište. Premda nemam previše prostora ulaziti u detalje pa samo kratko o osnovama. Zapatisti su pokret indijanskog stanovništva u najjužnijoj meksičkoj pokrajini Chiapas. Postali su svjetski poznati na Novu godinu 1994. godine zbog oružane pobune protiv vlade i protiv neoliberalizma kao glavnih i odgovornih zbog njihove potlačenosti i siromaštva. Prilično brzo su napustili takvu taktiku jer su uvidjeli kako nemaju nikakve šanse u konfliktu s vojskom i plaćenicima, ali su vrlo brzo počeli koristiti nove medije te komunicirati sa cijelim svijetom pozivajući na solidarnost i zajedničku borbu. Obilježili su sljedećih deset godina kao jezgra borbe protiv neoliberalnog kapitalizma i svima su bili hit. Danas su od većine zaboravljeni i žive u izolaciji što samonametnutoj što uvjetovanu od strane vlade. To je uvelike doprinijelo i značajnom iseljavanju ljudi iz tog područja. Na području kojeg zauzimaju provode svoj model Dobrog vladanja koji uključuje (su)odlučivanje i (su)upravljanje lokalnog stanovništva.

Dio aktivista na Zapadu je odlučio podržati njihova nastojanja i borbu za veća prava i bolji život tako da osigura tržište za njihove proizvode, od čega je najčešća kava, premda proizvode i kukuruz, razne rukotvorine i ostalo. Proizvodnja u zapatističkim zajednicama osigurana je kroz zadruge, a najveći distributer u Europi je također zadruga Cafe Libertad Collective eG iz Hamburga. Zanimljivo je da Cafe Libertad Collective eG proizvođačima plaća više od uobičajene cijene koje su odredile najpoznatije i najveće organizacije pravedne trgovine, a kava im je među najjeftinijim na tržištu ekoloških kava dobivenih pravednom trgovinom.

Kava se proizvodi ekološkim metodama u šumskim područjima na tzv. stablima u sjeni. Nakon što se podmire troškovi prodaje i logistike, sav profit i to puno više od uobičajene trećine ide direktno zapatističkim zajednicama za poboljšanje zdravstvenih, sanitarnih, obrazovnih i drugih nužnih potreba. Najpoznatija je Cafe Rebelde i nije rijetkost da u mnogim europskim aktivističkim društvenim centrima ili sličnim prostorima vas posluže ovom pobunjeničkom pravednom trgovinom. Meni se to dogodilo na skupštini Svjetske mreže za društvenu i solidarnu ekonomiju (RIPESS) u Berlinu u rujnu 2015. godine i oduševio sam se kako je dobro cijeli sustav organiziran i koliko ima smisla. Baš danas, kad Zapatisti više nisu hit u vijestima.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Gruppi di Acquisto Solidale (G.A.S.) odnosno Grupe za solidarnu potrošnju iz Italije dobar su primjer spomenutog u glavnom tekstu – organiziranja pravedne i solidarne trgovine na principima u ovom slučaju neformalnog zadrugarstva. Nastali su polovicom 90-ih godina prošlog stoljeća kao direktan odgovor na lošu kvalitetu proizvoda unutar konvencionalnog tržišta i preskupih proizvoda u uobičajenim lancima zdrave prehrane. Na početku su se fokusirali samo na hranu, ali se pokret toliko ojačao i razgranao da danas osiguravaju tržište i za kozmetičke i higijenske potrepštine, odjeću i obuću te kupovinu energije dobivenu pomoću obnovljivih izvora.

Procjenjuje se da u Italiji danas postoji najmanje 900 grupa za pravednu trgovinu, kako i sami kažu na svojoj internetskoj stranici. Ukupan broj ljudi koji sudjeluje u GAS-evima u Italiji je ogromnih 200.000, a procjenjuje se da svako kućanstvo prosječno potroši 2.000 eura godišnje čime osiguravaju direktnu pomoć za tisuće ekoloških proizvođača i specijaliziranih obrta, ali i poduzeća male i srednje veličine. GAS-evi su raznoliki, od 25 obitelji koje kupuju preko svega par proizvođača do pravih velikih mreža gdje je i više od 100 ljudi. Negdje je fokus na samu pravednu trgovinu, negdje se širi na politički aktivizam, negdje je poanta dobiti lokalno proizvedenu ekološku hranu ili druge proizvode bez drugih odnosa, negdje se posjećuje proizvođače. Zato im se pomaže u sezonskim poslovima, pripremama i planiranju sjetve ili sadnje pa čak i plaća unaprijed hrana kako bi imali dovoljno financijskih sredstava za pokrenuti proizvodnju bez potrebe da se nepovoljno zadužuju kod banaka.

 

Etične banke

Etične banke su nam danas nasušno potrebne iz nekoliko razloga. Prvi je što nam omogućavaju „sakriti” novac koji imamo na čuvanje instituciji s kojom nećemo imati etičnih problema kao s uobičajenim bankama koje nezasluženo plivaju u našim, društvenim i državnim novčanicama i koje pomoću nepravedno visokih kamata ostvaruju zastrašujuće prihode.

Radi se o vrlo jasnoj poruci i stavu da ne želimo podupirati one institucije koje su uvelike doprinijele nestabilnom ekonomskom sustavu koji produbljuje razlike između bogatih i siromašnih. Bio bi veliki problem da nemamo etične banke, jer onda bi bez prave alternative klackali se između banaka koje su podjednako loše.

Drugi bitan razlog je što velika većina etičnih banaka u sebi ima ugra­đen stav kako same ne žele investirati ili financijski sudjelovati u bilo kojim projektima koji se destruktivno odnose prema okolišu, drugim ljudima, djeci, zdravlju i slično. Neke banke rade na principu izbora samog klijenta za koje aktivnosti ne želi da se koristi njegov novac. Znači, ovdje imamo sigurnost da se novcem kojeg smo povjerili banci na čuvanje neće financirati projekti koji uključuju dječji rad, trgovinu oružjem, uništavanje okoliša i slično. Također, velika većina etičnih banaka automatski se pridržava pravila da ne sudjeluju svojim kapitalom u rizičnim investicijama i špekuliranju na burzama. Jedan od gorih osjećaja s običnim bankama je što koriste naše resurse (novac) za aktivnosti i projekte s kojima se mi nikako ne slažemo. Time dolazimo do pravog apsurda da je moguće da mi prosvjedujemo ili se borimo protiv implementacije nekog projekta, a banka gdje dobivamo plaću ili držimo ušteđevinu ga financira. Našim novcem. Kod etičnih banaka toga nema i sve je puno transparentnije što se događa s našim resursima koje smo posudili banci da ih pričuva. U SAD-u je u posljednjih nekoliko godina nekoliko milijuna ljudi sklonilo svoj novac u takve etično financijske institucije.

Treći bitan razlog u korist etičnih banaka je njihov sam karakter i svrha poslovanja. Većina etičnih banaka financiraju upravo one projekte koji šire prostore održivosti, solidarnosti i društvene pravde, projekte koji su uglavnom nezanimljivi običnim bankama. Primjerice, u Italiji zadružne banke imaju udio na ukupnom tržištu od 7%, ali što se tiče kredita malim i srednjim poduzetnicima imaju 20% od ukupno izdanih kredita (EC, 2013.). Nadalje, vrlo često kao članovi, ali i korisnici usluga etičnih banaka svoje mjesto nalaze socijalne zadruge, ekološka proizvodnja, obnovljivi izvori energije, uključivanje marginaliziranih skupina u društvu te načelno jačanje socijalne kohezije, solidarni projekti međusobnog pomaganja, održiva arhitektura i graditeljstvo i slično. Time zapravo scena koja se bori za bolji svijet akcijama i kampanjama ili primjerima dobre prakse ili oboje, dobiva praktičan alat za osiguravanje financijske podrške kroz etične banke.

Mnoge etične banke su organizirane kao zadruge ili poštuju zadrugarski princip jedan čovjek jedan glas.

Ovdje vrijedi isto kao i kod pravedne trgovine da zapravo govorimo o etičnom pristupu u bankarstvu. Svoju raznolikost vuku još od početaka bankarstva kakvog poznajemo danas, gdje su mnoga strukovna udruženja, proizvodne zadruge pa i sindikati imali svoje banke koju su pomagale članovima da dođu do kapitala (Weber, 2013.). Financijske institucije koje koriste ime etične banke okuplja primjerice u Europi mreža FEBEA – Europska federacija etičnih i alternativnih banaka, a koja ima 26 članice. Glavni cilj mreže je na europskoj razini zagovarati i promovirati interese etičnog bankarstva, ali i međusobno si pomagati te jačati kapacitete onih kojima treba podrška.

Pored etičnih banaka postoje i lokalno razvojne financijske institucije koje, premda nemaju status banaka, osiguravaju financijsku pomoć jačanju održivosti i solidarnosti na lokalnoj razini u mnogim zemljama od Brazila do Velike Britanije, a to je bit etičnog bankarenja. U Njemačkoj radi 1100 zadrugarskih banaka s 16 milijuna članova i članica (Murray, 2013.). U najvećoj svjetskoj zadruzi Mondragon iz španjolske Baskije, često ističu kako ne bi bili tu gdje jesu danas da vrlo brzo nisu uspostavili vlastitu banku Laboral Kutxa koja je sve proizvodne i druge projekte pratila prijateljskim vjetrom u leđa povoljnijim kreditima. Europska asocijacija zadružnih banaka (EACB) ima 31 članicu u 24 europske zemlje. Članice EACB-a zapošljavaju 860.000 ljudi, imaju 78 milijuna članova, a korisnika usluga 205 milijuna ljudi. O raširenosti i snazi ovog koncepta u SAD-u dovoljno govori podatak da je u toj zemlji preko 90 milijuna ljudi članovi i članice neke od kreditnih unija koje zajedno imaju vrijednost kapitala preko jednog trilijuna dolara (Rifkin, 2014.). Izračunajte članove i članice te korisnike usluga ovih banaka i vidjet ćete koliko je ovdje dobra ekonomija snažna i vitalna.

Kada smo već došli do SAD-a vrlo je zanimljiv slučaj i Banke Sjeverne Dakote. Osnovana 1919. godine kako bi osigurala povoljne kredite kako lokalni poljoprivrednici i mala obiteljska gospodarstva ne bi gubili zemlju i farme zbog špekulacija cijenama zemljišta i nepovoljnih odnosa na tržištu hrane. Banka Sjeverne Dakote je jedinstven primjer javne banke u rukama savezne države koja prema zakonu sav novac kojim raspolaže ulaže u tu banku. Tako kapital savezne države postaje kapital banke na korist proizvođača i građana ove savezne države (Brown, 2010.). Ono što je zanimljivo kako je posljednju financijsku krizu kreiranu u SAD-u ova javna banka manje osjetila nego one razvikane i pohlepne koje su poslije apsurdno spašavane bez ikakvih uvjeta ili zahtjeva za promjenom načina poslovanja i to novcem ljudi koje su ionako prevarili. Ostaje opet pitanje: zašto je to jedina takva banka u SAD-u?

Mnogi su neskloni etičnim bankama, jer je to kao isto kapitalizam, postoje kamate samo manje i nije to to. Smatram takvu kritiku plošnom, a u biti i nepravednom. Institucije koje smatramo da pripadaju etičnom bankarstvu zaista operiraju na financijskom tržištu koje je nemilosrdno i brutalno, a kao manji igrači na terenu nije im lako zaobilaziti sve zamke i podrške koje sustav daje velikim bankama, kao uostalom i u gotovo svim drugim područjima u kapitalizmu. Treba osvijestiti kako se etične institucije u financijama nalaze dodatno u teškom položaju, jer podliježu istim ili gotovo istim pravilima kao i velike banke, a mnogi zahtjevi uopće nisu primjereni za njih s obzirom na karakter i svrhu djelovanja. Primjerice, od kada je donesen zakon Dodd-Frank u SAD-u broj „banaka zajednice” koje imaju imovinu manju od milijardu dolara je smanjen za 1524 što je strašno (Brown, 2015.).

Kao što smo rekli, etični pristup u bankarstvu nam je bitan jer vrijedan resurs – novac zadržava duže u orbiti pozitivnih stvari i procesa, osnažuje lokalne zajednice, pomaže širenju solidarnosti i pomaganja u društvu, i u biti štiti u financijskom smislu one koji se bore za bolji svijet.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Švedska kooperativna banka JAK danas ima 40.000 članova s ukupnom imovinom od 163 milijuna dolara i kreditima u iznosu od 147 milijuna dolara. Primjećujete odmah kako nemaju više realiziranih kredita u odnosu na kapital. JAK je kratica za Zemlja Rad Kapital. Počeli su inspirirani danskim modelom 1965. godine, a 1997. godine prihvaćen je amandman na zakon o bankama kojim je osigurano da ih se prihvati kao financijsku instituciju.

Banka funkcionira na principima međusobnog pomaganja i uzajamnosti jer svi članovi su skupili novac na jedno mjesto (pohranili su ga) i dijele ga jedni drugima bez kamata za osiguranje hipoteka, veću energetsku učinkovitost u stambenim objektima članova, troškove studiranja i drugo. Najviše odlazi upravo na kupovinu stambenih objekata, energetsku učinkovitost u objektima gdje članovi i članice žive i na refinanciranje podignutih kredita u običnim bankama (80% ukupnih kredita), a ostatak financira društvenopoduzetničke i ekološke projekte. S obzirom koliko danas ljudi odlazi u dužničko ropstvo zbog jedine svoje nekretnine, jasna je važnost uloge JAK u osiguranju krova nad glavom svojim članovima i članicama. JAK ima sjedište u gradiću Skövde plus 30 podružnica, ali u kontekstu dobre ekonomije iznimno je važno naglasiti kako opstaju zahvaljujući pomoći oko 650 volontera u lokalnim zajednicama gdje su prisutni i aktivni te ne bi mogla postojati bez njihovog rada. Tu cjelokupnu uslugu i sustav koristi oko 40.000 osoba koji su članovi banke. Banka se financira tako da zaračunava trošak od 3.2% iznosa kredita za svoj hladni pogon. To je jednokratni trošak i ne naplaćuje se dalje tijkom otplaćivanja kredita. Dalje se članovima i članicama naplaćuje godišnja članarina za podršku edukativnim aktivnostima, troškovima volontera i časopisu. Svaki član ima jedan glas. Kamate se ne naplaćuju.

Sustav je dizajniran tako da imate svoj račun na kojem čuvate novac te sukladno tome u budućnosti ostvarujete pravo na približno istu vrijednost kredita koliko ste dozvolili drugima da koriste sredstva iz vašeg računa. Račun za čuvanje se mora držati najmanje pola godine prije nego se zatraži kredit.

Radi sigurnosti, 20% vrijednosti ukupnih depozita je spremljeno u vladine obveznice kako bi se moglo reagirati uslijed poplave loših kredita ili značajnog osipanja članova s udjelima. Udio loših kredita je ispod 0,5%.

Odlična je ideja i The Local Enterprise Bank inovacija gdje članovi i članice mogu uložiti svoje vlastite uloge u projekte jačanja poduzetništva koje će podupirati potrebe lokalne zajednice.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Kao što je primjer švedskog JAK-a poseban jer ima inovativan način pohranjivanja i kreditiranja, Banca Etica je primjer klasične banke koja je etična. Radi se o prvoj banci takve vrste u Italiji, a direktno je vezana za sustav međusobne pomoći i zadrugarstva koji je iznimno razvijen u toj zemlji.

Zadrugarska društva i 21 organizacija civilnog društva za opće dobro stvorili su krajem 1994. godine udruženje kojem je cilj bio stvaranje etične banke, a godinu nakon skupili potrebnih 6,5 milijuna eura početnog kapitala za osnivanje Banke Etice, kojoj je pravni status bio zadružno poduzeće. Nakon dodatne akcije prikupljanja sredstava krajem 1998. godine, talijanska Centralna banka izdaje dozvolu za rad Banca Populare Etica. Sljedeće godine je otvorena prva podružnica u Padovi. Dug je put i uvijek kažemo kako ne treba odustajati od putovanja.

Banka danas ima 60 grupa lokalnih dioničara koji služe kao prva točka za kontakt s bančinim društvenim i kulturalnim aktivnostima.

Do danas se Banca Etica specijalizirala u financijskoj potpori upravo onim projektima dobre ekonomije koji su bitni za kvalitetu života i odgovoran odnos prema okolišu, a koji velikim i konvencionalnim bankama služe samo kao PR prirepak uobičajenom cijeđenju legaliziranim kamatarenjem. Projekti proizvodnje ekološke hrane i socijalnih zadruga, pravedne trgovine i društveno-kulturalnih centara, uključivanja u društvo marginaliziranih društvenih skupina i obnovljivi izvori energije u vlasništvu samih ljudi, sve i još mnogo drugih područja nalaze se u poslovnim knjigama ove etične banke kao projekti kojima su osigurali financijsku i stručnu podršku.

Bitno nam je osvijestiti još jednom da se modeli dobre ekonomije teže ostvaruju bez jedne ovakve podrške i tu je ogromna vrijednost etičnih banaka, a razgranata i kvalitetna razvijenost društvene i solidarne ekonomije u Italiji to potvrđuje.

Glavno tijelo je Skupština dioničara na kojoj svaki dioničar ima jedan glas neovisno od svog udjela, a na skupštini se bira i Upravno vijeće od 10 članova koje se brine za svakodnevno poslovanje banke.

Logično, ova banka je duboko ukorijenjena u svoju lokalnu zajednicu i povezana s društvom kojeg predstavlja i kojem pomaže u financijskom smislu. Uostalom, oni koji se zalažu i bore za opće dobro su i osnovali banku. Banka ima posebnu liniju financijske pomoći napravljene u suradnji s konzorcijima socijalnih zadruga, savezima organizacija civilnog društva, radničkim udruženjima za projekte njihovih članova. Posebno se podupiru i projekti podrške razvoju pravedne trgovine u samoj Italiji, ali i međunarodno od kojih valja izdvojiti suradnju u Hondurasu i Šri Lanki.

Banca Etica je poznata i kao jedna od osnivačica FEBEA-e (European Federation of Ethical and Alternative Banks), Europske federacije etičnih i alternativnih banaka, udruženja koja na europskoj razini zagovara i promovira interese etičnog bankarstva. Neke članice FEBEA-e osnovale su 2002. godine SEFEA-u – Europsko poduzeće za alternativno i etično financiranje kao udruženje za podršku.

Kao najiskusnija u svom području veliki značaj Banca Etica daje i podršci unutar svog sektora, drugim bankama ili inicijativama sa sličnim vrijednostima poput ugovora o pomaganju i savjetodavno-tehničke podrške banci FIARE u španjolskoj Baskiji ili našoj Zadruzi za etično financiranje u njenom nastojanju da se stvori eBanka. Banka Etica je bila partner u čak 15 europskih projekata u okviru EQUAL inicijative pokrenute unutar Europskog socijalnog fonda.

Banka danas ima 38.311 članova od čega je čak 6267 pravnih subjekata. Nevjerojatno koja podrška i s jedne i s druge strane. Temeljni kapital banke iznosi 55 milijuna eura, iznos kredita 869.343.00 eura, a iznos pohranjenih sredstava iznosi 1.058.843.000 eura. Kao i u slučaju JAK-a i ovdje se pazi da iznos kredita ne može biti veći od novca kojeg banka posjeduje na računima svojih štediša i ulagača.

Banca Etica ima 230 zaposlenika u 17 podružnica, ali ono što je također bitno ima 24 „putujućih bankara” koji su na terenu, komuniciraju i rade s ljudima kojima osiguravaju financijska sredstva te pomažu sa stručnim savjetima. Uza sve to imaju svega 0,4% kredita koji se nisu uspjeli vratiti.

 

Zadruge

Zadruge su autonomna udruženja osoba koje se dobrovoljno ujedinjuju radi ostvarenja svojih zajedničkih ekonomskih, socijalnih i kulturnih potreba i nastojanja kroz poduzeće kojim zajednički upravljaju na demokratskim principima.

Polovicom 19. stoljeća dok je težnja potlačenih radnika za radikalnim prevratom bila na vrhuncu, dio pokreta odlučio je ne čekati veliki dan nakon kojeg više ništa neće biti isto, već su odmah krenuli sa stvaranjem alternativne prakse koja se odnosila prema uključenima s poštovanjem i uz primjenu najviših demokratskih načela. Tako je krajem 1844. godine u malom dućanu nastala prva zadruga Rochdale Society of Equitable Pioneers gdje su se dva dana u tjednu prodavale osnovne prehrambene namirnice.

Tada je doneseno sedam principa zadrugarstva koji su još dugo nakon toga bili neupitni i nepromjenjivi za sve one koji su prakticirali zadrugarstvo:

1. Dobrovoljno i otvoreno članstvo
2. Demokratsko upravljanje
3. Ravnopravno ekonomsko sudjelovanje članova
4. Autonomija i neovisnost
5. Obrazovanje, obuka, informiranje
6. Suradnja među zadrugama
7. Briga za zajednicu (uveden 1995. godine na kongresu Međunarodnog saveza zadruga što je označavalo širenje razine odgovornosti i suradnje).

Danas se u skladu s vremenom i potrebama zagovara i osmi princip koji bi se ticao ekološke održivosti (Harrison, 2013.).

Ono što je zanimljivo znati danas kada su zadruge jedan od najrazvijenijih modela dobre ekonomije u smislu ekonomske snage i broja zaposlenih, kako je osnivački kapital ove prve zadruge bio 28 funti od 28 osnivača (Restakis, 2010.). S obzirom da ovdje nemamo prostora ići iscrpno u povijest i analizu zadrugarskog pokreta, skrećemo pažnju na dvije fascinantne knjige na ovu temu, već spomenutog Johna Restakisa (2010.) Humanizing the Economy – Co-operatives in the Age of Capital i Roba Harrisona (ur.) (2013.) People over Capital – The co-operative alternative to capitalism.

U svakom slučaju je važno istaknuti da su zbog širih društvenih i političkih tokova zadruge nastavile svoj razvoj paralelno odnosno odvojeno od glavne struje radničkog pokreta koja je stremila diktaturi proletarijata. Time su se zadruge donekle odmaknule od politike i razvijale u ekonomskom području na korist najčešće svojih članova. To je bila ujedno prednost zadruga jer su bile ispod radara, pa možemo reći kako su se, osim totalitarnih sustava i s desna i s lijeva koji su ih otvoreno uništavali ili kontrolirali, zadruge izborile za prostor unutar ekonomskog sustava šireći odnose solidarnosti i demokratskih načela. No, istovremeno bio je to i izazov za zadruge te je kao takav do određene razine ostao i danas, jer se nisu uspijevale istaknuti izvan toga – dobrog prostora za radno mjesto bez kapaciteta za šire političko djelovanje.

Premda mnogi kritiziraju zadruge kao nedostatan oblik za totalnu promjenu društvenih odnosa, radi se pomalo o teoretizirajućoj bezvezariji, jer se iz zadruga nije nikad niti tvrdilo da su alfa i omega ukupne borbe za bolji svijet. A zasigurno jesu jedan od najboljih načina za praksu modela dobre ekonomije koji će nam biti potrebni i u nekom boljem svijetu.

Zadruge su prošle dug put od brige za svoje članove i međusobnog pomaganja do otvaranja prema van, prema lokalnoj zajednici gdje djeluju.

U mnogim dijelovima svijeta zadruge zapošljavaju ili okupljaju velik broj stanovnika i zauzimaju značajan udio na tržištu poput talijanskih regija Emilia Romagne, Toscane i Trentina ili kanadskog Quebeca. Raznolikost područja i tema koje pokrivaju je nepregledna. Gotovo da nema područja u ekonomiji i društvu gdje ne nalazimo vrlo uspješne zadruge. U Danskoj koja je u svijetu poznata što preko 40% električne energije dobije od energije vjetra, 2000 energetskih zadruga sa 150.000 članova i članica ima u ukupnim kapacitetima vjetroelektrana udio od oko tri četvrtine. U Brazilu preko 70.000 doktora liječi ljude kroz liječničku zadrugu UNIMED, a Co-op City u Bronxu u New Yorku je s oko 50.000 stanovnika najveća stambena zadruga na svijetu. Mljekarska industrija u Indiji organizirana na zadružnim principima zapošljava više od 10 milijuna ljudi te sudjeluje sa 17 posto udjela u ukupnoj proizvodnji mlijeka. U Keniji zadruge drže 70% tržišta kavom i 95% pamuka. Imamo zadruge koje su bez premca u svojim zemljama kao što je zadruga Mondragon iz španjolske regije Baskije sa skoro 75.000 zaposlenih ili najveća mreža potrošačkih zadruga na svijetu u Japanu sa čak 24 milijuna članova i članica (svaka treća obitelj u zemlji je članica potrošačkih zadruga).

U današnje vrijeme ljudi provode više vremena na radnom mjestu nego unutar direktnog političkog procesa, pa modeli dobre ekonomije koji to spajaju su i više nego vrijedni, jer je „nedostatak demokracije u ekonomiji trajna prijetnja opstanku demokracije u politici” (Restakis, 2010: 21). Zadruge omogućuju da, premda u nepovoljnim uvjetima za njih, danas prakticiramo radno-vlasničke odnose, razinu demokratskih oblika odlučivanja, potrebu umrežavanja i suradnje, važnost intrinzičnih vrijednosti pri odabiru zaposlenja te drugih nužnih uvjeta za dugoročne i strateške promjene koje su nam potrebne.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Catalan Integral Cooperative (CIC) novo je ime u svijetu zadrugarstva, a ovdje je predstavljamo jer je zbog svog jedinstvenog organizacijskog sustava i načina odlučivanja te ukorijenjenosti u trenutno jedan od najvitalnijih aktivističkih pokreta u svijetu, vrlo brzo ušla u vidokrug mnogih ljudi i pobudila veliko zanimanje. Dapače, možemo reći kako je paralelno teklo stvaranje te istraživanje zadrugarskih potencijala u španjolskoj Kataloniji pored velikih prosvjeda protiv vladinih politika štednje koje su išle direktno protiv onih koji su ionako najviše izgubili u ekonomskoj krizi te zemlje i protiv mladih.

Doduše, možemo reći kako je paralelno tekla i iznimna personaliziranost priče kroz lik i djelo jednog od osnivača Enrica Durana koji je postao poznat u cijelom svijetu jer je 2008. godine javno objavio kako već nekoliko godina krade novac iz banaka kroz prikrivene račune i lažne identitete te taj novac prosljeđuje organizacijama koje se bore protiv kapitalizma. Procijenjeno je da se radi o najmanje pola milijuna eura koje je tako lijepo reciklirao u nešto pozitivno, a Duran je vrlo brzo dobio epitet modernog Robina Hooda. Tako je dakle tekla i treća linija paralelno, njegova osobna makljaža s bankama i pelješenje njihovog novca pored informiranja javnosti o nepravednosti ovog sistema i pripremi za praktični rad na terenu.

Na jednom od akcija inicijalne grupe na sveučilištu u Barceloni, Duran je uhapšen na osnovu tužbe nekoliko banaka, a javni tužitelj je tražio 8 godina zatvora. Dva mjeseca nakon toga je pušten iz zatvora zbog anonimnog pologa jamčevine.

Nakon aktivne 2009. godine kada su jako radili na promociji koncepta, početkom sljedeće godine organizira se prvi sastanak za osnivanje CIC-a. U tipično španjolskom aktivističkom stilu, a vrlo blisko našoj knjizi pozivaju na sastanak sve aktiviste odrast pokreta, permakulture, agroekologije, tranzicijskih gradova, samoupravljanja, anarhosindikalizma i drugih modela iskrene sindikalne borbe, društvene ekologije, solidarne ekonomije, autonomije i života izvan kapitalizma. Prvi cilj je bio stvaranje lokalnih zadruga na integriranim osnovama, a zatim je to trebala pratiti mreža društvene valute za razmjenu.

Zadruga od 2012. godine ima u Barceloni iznimno popularno sjedište Aurea Social u trokatnici koja je nekad bila spa centar, a pored sjedišta CIC-a nudi i čitav niz usluga poput igraonice za djecu, brojnih radionica, prostora za prodaju zadružnih proizvoda i tako dalje.

Organizirani su tako da se donose odluke na otvorenim skupštinama koje imaju trajan karakter. Općenito se cijela organizacija temelji na umrežavanju i stvaranju sinergije između raznih pravnih oblika i članova:

→ eko-mreže koje su glavni centri za razmjenu te osiguravaju lokalnu održivost kroz jačanje povjerenja, uzajamnosti, solidarnosti, suradnje i ekologije;
→ lokalni samoupravljački hub-ovi kao prostori smanjenja ovisnosti o sistemu, kao autonomne kolektivne zajednice; te
→ mreža integriranih zadruga kao temelj proizvodnje.

Razvili su svoju valutu ECO koja se koristi za nabavku proizvoda iz centralnog mjesta za opskrbu, a imaju program osiguranja mjesta za život i prava na dom, zdravlja, edukacije, znanosti i tehnologije te transporta.

Duran je cijelo vrijeme radio na slobodi kao da mu ne prijeti novo suđenje. Zaista je tako i bilo nekoliko godina jer banke koje su ga tužile oklijevale su s aktivnijim pristupom jer su se grozile pretvaranja sudnice u „politički teatar”. Ipak, početkom 2013. godine Duran je dobio poziv na sud. Nekoliko dana prije prvog saslušanja nestao je te je za njim raspisana tjeralica. Bez obzira na svoje fizičko nestajanje, ostao je aktivan na daljnjem razvoju integralno antisistemskog zadrugarstva. Osnovao je FairCoop kao ideju stvaranja snažne financijske mreže za pokret, a glavni alat u tome mu je trebao biti FairCoin, etičnija i održivija varijanta poznatijeg BitCoina. S polovičnim uspjesima sa samom kriptovalutom, zanimljivo je kako mu u Vijeću zajedničkih dobara u FairCoopu sjede mnogi autori koje spominjemo u dijelu knjige o zajedničkim dobrima.

U vrlo kratkom vremenu CIC je došao do 800 članova i nekoliko tisu­ća osoba koje sudjeluju u njihovim programima i događanjima. Zanimljivo je da su danas došli od svih svojih proizvoda i područja koja su kao zadru­ga razvili vrlo blizu onih početnih „ukradenih” pola milijuna eura.

S obzirom na vrlo jasne i decidirane pozicije i stavove koji govore o životu izvan i poslije kapitalizma, CIC je zasigurno jedna od najradikalnijih zadruga danas, ali u tom miksu osobnog kulta ličnosti, predanog rada na terenu i kontinuirane prisutnosti kroz promotivne aktivnosti, radi se o jednom od trenutno najzanimljivijih ali i najiščekivanijih priča dobre ekonomije.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Cleveland model se danas istražuje u svijetu kao primjer velikog i zaokruženog pristupa zadrugarstvu. Radi se o općem i sinergijskom pristupu više organizacija koji ima podršku same gradske uprave, a sve vodi prema zadrugarskom savezu Evergreen Cooperatives. Temelj čine organizacija civilnog društva za opće dobro The Democracy Collaborative i partne­ri zaklada Cleveland Foundation, organizacija koja pomaže radnicima pri postajanju vlasnicima svojih poduzeća Ohio Employee Ownership Center, gradska uprava Clevelanda, i ono što je zanimljivo te izrazito ino­vativno glavne gradske bolnice i sveučilišta. Važno je naglasiti da se ovaj jedinstveni proces razvoja zadrugarstva na gradskoj razini događao u tre­nutku kada je grad bio izrazito pogođen posljednjom velikom ekonom­skom krizom u SAD-u i da su zadruge Evergreen osnivane u siromašnijim dijelovima grada. Grad je izgubio gotovo polovicu stanovništva od 50-ih godina prošlog stoljeća, a trećina stanovništva smatra se siromašnima.

Prve dvije zadruge su pokrenute kao praonica rublja Evergreen Cooperative Laundry (ECL) i kao energetska zadruga za korištenje obnovljivih izvora energije Evergreen Energy Solutions (E2S). Na razini cijele savezne države Ohio, ECL pruža uslugu pranja rublja uz najviše ekološ­ke kriterije i troše tri četvrtine manje vode u odnosu na većinu praonica u Ohiju te rade u zgradi koja ima najviši standard energetske efikasnosti. Imaju direktan ugovor sa Sveučilišnom bolnicom da preuzimaju njihove plahte i ostalo što se pere. Zadrugari ELC-a su osobe koje su bile u loši­jem ekonomskom položaju prije osnivanja zadruge.

E2S je energetska zadruga zaslužna za instaliranje i upravljanje veli­kim solarnim elektranama postavljenim na zgradama institucija iz zdravstvenog i obrazovnog sustava u gradskom vlasništvu, a dotične institu­cije prve kupuju na taj način dobivenu struju. Kada nema velikih solarnih projekata obavljaju projekte jačanja energetske efikasnosti za privatna kućanstva.

Treća zadruga, Green City Growers (GCG), u ogromnom stakleniku kroz hidroponski model proizvodi hranu, točnije zelenu salatu i začinsko bilje. Radi se o jednom od najvećih staklenika za proizvodnju hrane u SAD-u i prostire se na 1.3 hektara te je samim time izgradnja koštala preskupih 17 milijuna dolara i još uvijek sustižu povrat investicije. Time se pokazuje jedan od značajnijih rizika za ovakve ekonomske modele, a to je velika ovisnost o tržištu i podršci običnih potrošača. Pored tri već osnovane zadruge, Evergreen Cooperative Corporation kao baza istražu­je nove mogućnosti i potrebe stvaranja lokalnih zadruga.

Četvrta zadruga koja je najkasnije osnovana je časopis Neighborhood Voice koji se dijeli besplatno, postoji internetska varijanta, a vode ga i uređuju studenti.

Do danas je kroz ove zadruge zaposleno 180 osoba, od čega većina iz ekonomski ranjivih društvenih skupina, a čak preko trećine zadrugara su bivši zatvorenici.

Zadrugarski model iz Clevelanda se počeo širiti i u druge gradove u SAD-u kao što su Milwaukee, Pittsburgh, Richmond, Springfield, Washington, DC i drugi.

Radi se o plodnom modelu koji spaja ekološke poslove, socijalnu koheziju i borbu protiv siromaštva, jačanje lokalne ekonomije te inovativnih poslova i ono što je najbitnije to sve na snažnim demokratskim principima organiziranja, donošenja odluka i upravljanja.

 

Društvena i solidarna ekonomija

Ovdje mi je sad malo nezgodacija s obzirom da i društvena i solidarna, pa i kad su zajedno, spadaju u modele dobre ekonomije i ovdje im mjesto, ali nedavno sam napisao s ekipom dva izvještaja na ovu temu Mapiranje novih obzora – Izvještaj o stanju društvenog poduzetništva u Hrvatskoj (Šimleša i dr., 2015a.) i Preko granica – društvena ekonomija u Europi (Šimleša i dr., 2015b.). Nema smisla da ovdje se sad nešto ponavljam, jer je do njih lako doći besplatno ili preko interneta ili kod nas na poslu na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar gdje provodimo uspostavni istraživački projekt iPRESENT kojem je glavni cilj istražiti kapacitete i poten­cijale društvenog poduzetništva kao socijalno osjetljivog i ekološki od­govornog poslovnog modela u Hrvatskoj. Stoga ću se ovdje fokusirati na pojašnjenje samog modela i razloga povezanosti s dobrom ekonomijom.

Najjednostavnije, društvena ekonomija je kroz svoje strukture i procese još jedan korak dalje od klasičnih zadruga. Premda su se zadruge zadnjih desetljeća također promijenile i razvijale s većom otvorenosti prema zajednici koja ih okružuje i s uključivanjem održivosti prema ekosustavima u svoje djelovanje, mnoge od njih, a i pravna regulativa uglavnom ide u tom smjeru, još uvijek se vežu uglavnom za zadovoljavanje potreba svojih članova. Jasno da je to legitimno, a u kontekstu modela dobre ekonomije gdje se ostvaruje pozitivan utjecaj na lokalnu zajednicu i društvo zadruge su, kako smo rekli ranije u dijelu o njima, vrijedan praktični alat učenja o tome kako dobra ekonomija funkcionira u realnosti i na kojem možemo puno naučiti.

Društvena ekonomija je ipak korak dalje i ona u sebi uključuje zadruge, a posebno uključuje socijalne zadruge i nove oblike zadrugarstva – energetske, lokalnog razvoja, upravljanje zemljištem, potrošačke i ostale koje su pored svojih članova značajnije okrenute prema komunikaciji i sinergiji s vlastitim okruženjem. Moramo skrenuti pažnju da se društvena ekonomija smatra nasljednikom tradicije zadrugarstva, društava za uzajamnu pomoć i progresivnih organizacija civilnog društva koje su spašavale stvar od divljeg kapitalizma krajem 19. stoljeća i održavale „svjetlo svijeća usred tame” u vremenu nakon toga, posebno u trenucima kada im je većina ekonomske i političke elite umiveno poručivala da se zapravo maknu sa scene, jer više nisu potrebni pošto će se korporacije pobrinuti za sve što nam treba.

Druga stvar na koju moramo skrenuti pažnju je da se nalazimo u području koje kao i mnoge slične velike teme „boluje” od viška kakofonije pa ćete pored društvene ekonomije (i solidarne) nailaziti na slične ili istovjetne opise za pojmove kao što su društveno poduzetništvo, društveni poduzetnici i da ne usfali društveno poduzeće. A ako čitate literaturu na hrvatskom još će sve začiniti i rasprava ne bi li bilo bolje koristiti prefiks socijalna ekonomija, poduzetništvo i tako dalje. Kao što sam rekao, ovdje nemamo niti prostora, a niti potrebe ulaziti duboko u sve ove razlike i sličnosti, kruške i jabuke, samo ćemo naglasiti da koristimo društvenu ekonomiju kao najširi koncept od gore nabrojenih i kao onaj koji je dio tradicije europskih primjera dobre prakse u ekonomiji i/ili političkom zagovaranju te nam je kao takva bliža od drugih pojmova. Iako tu postoje neke bliskosti i susretanja, društveno poduzetništvo i društveni poduzetnik su bliži američkoj verziji cijele priče, a za društvenu ekonomiju se veže koncept društvenog poduzeća kao pravnog subjekta koji na terenu obavlja posao koji je dobar za društvo i za lokalnu zajednicu, a pri tome ima ekonomski potencijal i može uspješno djelovati na tržištu.

Premda možemo podrazumijevati da mu tu nije mjesto s obzirom na sve do sada ispisano u knjizi, ali da ne bi bilo ipak naglašavamo kako kada pričamo i opisujemo društvenu ekonomiju nikako ne mislimo na sveprisutno društveno odgovorno poslovanje kojeg danas koristi svaka korporacija koja drži do svog imidža, ali u praksi baš i ne drži do održivosti i pravednosti svog ukupnog poslovanja. Korporacijama je tzv. društvena odgovornost gotovo uvijek sredstvo da se dođe do cilja – a to je veće tržište i veći profit uz uljepšanu sliku o sebi u javnosti. Zato se udio društveno odgovornog poslovanja unutar ukupnog poslovanja korporacija mjeri u sitnim postocima, a često i promilima. S druge strane organizacijama društvene ekonomije odgovornost prema zajednici u kojoj djeluju i čitavom društvu je cilj koji je neodvojiv od njihove misije, ali i sredstvo, jer je do cilja moguće doći samo jednim putem – svakodnevnim, dugoročnim i sveobuhvatnim.

Društvena ekonomija je danas ogroman lijepi kišobran koji okuplja zaista raznolike organizacije i priče pod sobom. Ipak, nekoliko zajedničkih karakteristika možemo izdvojiti kao bitne svima unutar ovog modela dobre ekonomije:

1. Osnivanju uvijek prethodi težnja i potreba da se odgovori na neki od prisutnih problema u zajednici i društvu.
2. Princip solidarnosti i uzajamnosti temelj je na kojem se dalje gradi pravedna raspodjela i distribucija ostvarene dobiti i prava.
3. Priče društvene ekonomije neodvojive su od uključivanja svih zainteresiranih za neki problem ili temu te koriste najšire demokratske principe i procese odlučivanja.
4. Radi jačanja financijske održivosti i organizacijske nezavisnosti potiče se razvoj više izvora financiranja (natječaji, tržište, usluge…) (Borzaga i Tortia, 2014.).

Znači, ekonomska aktivnost i prisutnost na tržištu ovdje je u svrhu ispunjavanja društvene misije organizacije u smislu inzistiranja na reinvestiranju dobiti u daljnji razvoj ili u samu lokalnu zajednicu i što se tiče načina donošenja odluka koji mora biti uključujući i otvoren za sve koji žele sudjelovati u tom procesu. Kako je lijepo istaknuto na jednom mjestu: „Vrijednost je našeg biznisa u poboljšanju vrijednosti samog društva” (Denny i Seddon, 2014: XV).

Možemo reći kako se radi o zaista snažnom i plodnom modelu dobre ekonomije koji zapošljava milijune ljudi, ali je bitno naglasiti i vrlo često presudnu potporu 200 milijuna volontera (Frankel i Bromberger, 2013.). U europskom sektoru društvene ekonomije zaposleno je više ljudi nego u mnogim razvikanim industrijskim granama. Posebno je važno istaknuti kako se sektor pokazao vitalnim i otpornim za vrijeme posljednje velike ekonomske krize u Europi, jer su mnoge zemlje gdje je društvena ekonomija razvijena bilježile blaže utjecaje krize ili čak i gotovo potpunu imunost s obzirom da je u nekima poput Francuske, Italije, Španjolske i drugih unutar organizacija društvene ekonomije povećana zaposlenost.

Sjećate kako smo inzistirali na razumijevanju i osjećanju povezanosti kao temeljnog načela na našem planetu. Ovdje se povezanost i pripadnost cjelini najbolje ogleda u uzajamnosti, prevladavajućem konceptu društvene i solidarne ekonomije (Restakis, 2006.).

Mnogi ističu kako se upravo u naglašavanju uzajamnosti kao odnosa poštovanja i povjerenja među ljudima nalazi najbitnija razlika između poslovanja prema načelima društvene ekonomije i načela tržišta gdje je profit iznad svega i države gdje je klijentelizam i neupitnost autoriteta iznad svega.

Tamo gdje uzajamnost postaje glavni razlog postojanja možemo čak reći organizacijskog identiteta, približavamo se modelu društvene i solidarne ekonomije koji je korak dalje od pukog zapošljavanja marginaliziranih skupina u društvu i reinvestiranja dobiti. Takav malo dublji pristup se koristi dosta u mediteranskim zemljama, posebno u Francuskoj, kanadska pokrajina Quebec je pomaknula svoj smjer prema solidarnim ekonomskim modelima, a iznimno je prisutan u zemljama Latinske Amerike kao što su Brazil, Argentina, Bolivija i u drugima nešto manje. U tim zemljama solidarna ekonomija je toliko integrirana u društvo da je vidljivi i bitan dio općedruštvenih strategija razvoja ili čak već donesenih legislativnih okvira. Tu se solidarna ekonomija smatra „novom filozofijom života (Lechat, 2009: 162) odnosno „alatom za organiziranje nade” (Dinerstein, 2014: 8). Svjetska mreža za društvenu i solidarnu ekonomiju RIPESS ističe kako zagovaraju i podupiru ekonomske modele kojima je cilj društvena i sistemska transformacija (RIPESS, 2015.). Bitno je da zapamtimo da se model u latinoameričkim zemljama naziva solidarnom ekonomijom, a u Europi je to najudaljenija točka društvene ekonomije i zato je nalazimo najčešće zajedno kao društvenu i solidarnu ekonomiju, kao jedan zaokruženi koncept ili bismo mi rekli model dobre ekonomije koji ostavlja otvorenom „postkapitalističku mogućnost” (Amin, 2009.).

Istaknuli smo na početku da je ovo područje obilježeno iznimno zaglušujućom kakofonijom i mnogi će reći kako nema vidljivih i posebnih granica između društvene i solidarne ekonomije. A neki će inzistirati da su to odvojene priče kritizirajući društvenu ekonomiju kao zapravo produženu ruku sistema koji je uništio državu blagostanja samo da bi sami sebe pozicionirali kao nove davatelje socijalnih usluga i proizvođače potrošačkih dobara.

Društvena i solidarna ekonomija pored zadruga, poduzeća i udruga s poslovnim idejama uključuje u svoj krug i neformalne grupe i društvene pokrete, grupe solidarne razmjene i kupnje, mreže pravedne trgovine, asocijacije neformalne ekonomije, lokalne sustave trgovinske razmjene, lokalne valute i korištenje alternativnog novca, ekonomiju dijeljenja i darivanja, upravljanje zajedničkim dobrima te druge (UN Inter Agency TFSSE, 2014.). Znači, skoro sve iz naše knjige je tu.

Nama je najvažnije za način na koji smo objasnili današnji ekonomski sustav s jedne strane, i modele dobre ekonomije s druge strane, istaknuti da se ovdje u duhu Karla Polanyija teži dekomodificirati tri područja koja ne smiju biti područja s kojima netko ostvaruje moć i osobno bogatstvo, a koja smo jako spominjali u knjizi: zemlja, rad i novac (Gardin, 2014.). Ovdje se vidi koliko nam je kao model bitna društvena i solidarna ekonomija.

Solidarnost je okvir kroz koji osnažujemo otpornost zajednica, regija i društava. Osigurava nam ideju da zajedničkim dobrima upravljamo na participativni i suradnički način. Bez solidarnosti nećemo uspjeti proći kroz probleme s kojima se suočava naš svijet niti pokrenuti potrebne promjene prema pravednijem i održivijem svijetu (Lewis i Conaty, 2012.).

Tim Jackson (2009.) u svojoj legendarnoj knjizi postavlja naizgled logično pitanje kako riješiti ugrađenu kvaku 22 u kapitalističkom sustavu – kako je moguće odvojiti ostvarenje blagostanja od ekonomskog rasta u društvu u kojem je blagostanje ovisno o rastu? No, danas možemo postaviti pitanje: nije li ovakav način osiguravanja blagostanja došao do svog vrhunca, jer su troškovi njegovog održavanja postali previsoki, a iz dana u dan su prisutnija ograničenja za širenje blagostanja na globalnoj razini. Brojna istraživanja su pokazivala važnost ekonomskog rasta za kvalitetu života do određene razine, nakon čega bi više drugi indikatori utjecali na blagostanje, osjećaj zadovoljstva i opću dobrobit u društvu (Speth, 2008; Wuppertal Institute for Climate, Environment and Energy, 2010; Heinberg, 2011.).

Kada društvo dosegne određeno ekonomsko blagostanje, otprilike od 10.000 do 15.000 dolara po stanovniku godišnje (Victor, 2008; Jackson, 2009.), na daljnji rast osjećaja sreće i zadovoljstva vlastitim životom imaju više utjecaja varijable kao što su odnosi s drugima, zdravlje, sigurnost u lokalnoj zajednici, slobodno vrijeme i slično, a manje daljnji rast zarade (Wilkinson i Pickett, 2009.). Te nove spoznaje su rezultirale i sve češćim istraživanjima ili korištenjima drugačijih indikatora koji bi blagostanje pokazali u svojoj punini, a ne samo s obzirom na promet novcem i potrošnju kao što to čini BDP.

Brojni su primjeri teorijskih i praktičnih pokušaja koji su pokazali drugačije modele računanja razvoja nekog društva od bruto domaćeg proizvoda (BDP). Već smo ranije predstavili Indeks zdravlja i društvenih problema, a najbolji skupni takav prikaz dao je Wuppertal Institute for Climate, Environment and Energy (2010) u izvještaju Towards Sustainable Development – Alternatives to GDP in Measuring, gdje su pobrojani indikatori te napravljena njihova usporedba i istaknute prednosti i mane svakog od njih: Indikator stvarnog progresa (GPI – Genuine Progress Indicator), Indeks održivog ekonomskog blagostanja (ISEW – Index of Sustainable Economic Welfare), Indeks ljudskog razvoja (HDI – Human Development Index), Ekološki otisak, Indeks sretnog planeta (HPI -Happy Planet Index), Indikatori održivog razvoja (SDI – Sustainable Development Indicators), te brojni drugi (Šimleša, 2014.).

Pored ovih općih indikatora koje koristimo za pregled cijelog društva, akteri unutar ovog modela dobre ekonomije koriste specifične indikatore koji njih pozicioniraju koliko su dobri i prema ljudima i prema okolišu. Koliko je ovaj cijeli model dobre ekonomije raznolik, toliko možemo reći i da ima različitih tipova mjerenja društvenog utjecaja. Tako u knjizi Social Economy and the Third Sector imamo predstavljeno 14 različitih tipova mjerenja društvenog utjecaja s tim da tu čak i nisu predstavljene sve opcije (Bridge, Murtagh i O’Neill, 2014.).

Jedan od zanimljivih indikatora, a koji mjeri društveni utjecaj unutar ovog modela dobre ekonomije je Matrica zajedničkog dobra nastala unutar Ekonomije za zajedničko dobro. Ekonomija za zajedničko dobro nastala je u Austriji kao težnja da se ponudi rješenje na kontradikcije vrijednosti koje prevladavaju na tržištu u odnosu na vrijednosti koje su nama bitne. Dakle, cilj je zamijeniti pohlepu, neodgovornost i natjecanje sa suradnjom i doprinosom zajedničkom dobru (Felber, 2015.). Šire postavljeno Ekonomija za zajedničko dobro je društveni pokret koji zagovara drugačiji ekonomski model odnosno model unutar kojeg poslovni subjekti ističu doprinos općim kvalitetama u nekom društvu. Konkretnije mjeri se doprinos ljudskom dostojanstvu, suradnji i solidarnosti, ekološkoj održivosti, društvenoj pravdi i demokratskim principima. Do sada je gotovo 2000 poslovnih subjekata i poduzeća izrazilo potporu ovoj ideji, a nekoliko stotina njih je ispunilo Matricu zajedničkog dobra. Pogledajmo što ona konkretno mjeri kod poslovnih subjekata:

 

Matrica zajedničkog dobra 4.1

 

Po indikatorima koji se mjere odnosno po vrijednostima možemo zaključiti koliko je ovo daleko naprednije od pukog društveno odgovornog poslovanja kojim se kite korporacije u, s obzirom na potrebne promjene, besmislenom natjecanju preniskih kriterija. Zamislite samo da poslovni svijet djeluje prema ovim vrijednostima i da njih mjeri koliko svaka vrijednost donosi bodova? To bi bilo pravo odgovorno poslovanje prema društvu i živom svijetu oko nas.

Posljednja velika kampanja ovog pokreta je iniciranje Banke za zajedničko dobro.

Društvena i solidarna ekonomija su vjerojatno najraznolikiji model dobre ekonomije. Možemo reći kako bez obzira kako ih etiketirali, primjeri, projekti, poslovne inicijative i subjekti iz društvene i solidarne ekonomije uvijek žele unaprijediti društvo, a svoju misiju ne mjere visinom ostvarenog profita nego mjere svoj društveni utjecaj odnosno svoj utjecaj na razinu dobrobiti ili blagostanja u lokalnoj zajednici i društvu.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA
BLAENGARW TIME CENTRE (WALES)

Priča iz gradića Blaengarw je odličan primjer kako se u rasturenim i zaboravljenim mjestima udahnjuje snaga i život iznutra. Ovo je neobična priča o društvenim poduzećima, ali je baš zato odlična jer je ujedno i priča o izgradnji zajednice i poticanju volontiranja kroz lokalnu valutu. A najujednije je i priča o borbi za zajedničko dobro. Ponovno imamo nekoliko modela dobre ekonomije na jednom mjestu. Uuuu, that’s the way i like it… mmmmm, that’s the way i like it… ide ona dobra pjesma.

Geoff Thomas, idejni pokretač ove priče ističe kako je najvažnije bilo pokrenuti osviještenost o vrijednostima koje imaju ili mogu stvoriti u lokalnoj zajednici. Ključna im je bila zgrada u mjestu u kojem su se prije okupljali dok se radilo o živahnom prostoru zbog obližnjeg rudnika, mjestu zaposlenja većine ljudi iz kraja. Kada je rudarska industrija u Britaniji ugašena, a mogli bismo reći s obzirom na sukobe s tačerizmom i ugušena, cijeli kraj je prepušten odumiranju. Posljedica je bila tipična nagrada u tako zvanom postindustrijskom raju – nezaposlenost, usamljenost i nestajanje duha zajednice. Ljudi više nisu govorili da imaju zajedničko mjesto i prostore gdje se okupljaju. Nisu se više brinuli. Thomas ističe kako su našli put između vlasništva države koja je naslijedila zgradu s velikom dvoranom te se nije brinula za revitalizaciju života u Blanegarwu i tržišta koje im je također poručilo da ih više ne treba. Taj put je put zajedničkog dobra, u kojem su ponovno „otkrili sebe”, trenutak da mogu i žele napraviti nešto zajedno za sve. Posebno naglašava da se zapravo radi o vlasništvu, o tome tko nešto posjeduje. Iskra koja je okupila ljude oko njihovog vlasništva je Blaengarw Workmen’s Hall, centralna i najveća zgrada u mjestu koju su kupili 2000. godine i prije svoje verzije banke vremena. Zgradu su revitalizirali i obnovili te je opet počela djelovati kao mjesto susretanja i komunikacije i to sve kroz sustav volontiranja.

Jedan sat rada znači jedan kredit u vremenu (engl. time credit). Time centre je osnovan 2006. godine u južnom Walesu iznad Garw doline. Možemo u šali reći kako je kod njih zaista vrijeme novac. Ako volontiraš za zajednicu dobiješ kredit kojeg su ljudi koristili u raznim programima Time Centra: radionicama, tečajevima, osposobljavanjem za nove poslove, radu s mladima i sličnim kulturnim, socijalnim i edukativnim programima. Danas Creation Development Trust kao društveno poduzeće vodi cijeli projekt i osigurava inicijalna sredstva te ima preko 1000 članova u 30 različitih tematskih grupa. I to u mjestu koje ukupno ima 2000 stanovnika. U cijelu priču je uključeno i lokalno vijeće stavljajući politiku tamo gdje joj je i mjesto – na usluzi ljudima i s odlukama koje imaju dugoročne pozitivne posljedice.

Ono što posebno fascinira što je ta mala prekrasna inicijativa pomogla osnivanje 15 novih društvenih poduzeća, a godišnje se napravi 60.000 volonterskih sati u lokalnoj zajednici. Uvijek trebamo imati na umu da sektor društvenih poduzeća kakvog imamo danas ne postoji bez potpore volontera. Već smo istaknuli ranije u knjizi kod opisa društvene ekonomije kako društvena poduzeća u svijetu dobivaju svakodnevnu podršku 200 milijuna volontera. Društveno poduzeće „Four to Six” pruža uslugu čuvanja djece par sati roditeljima koji još uvijek rade te se usluga naplaćuje dio u funtama, a dio u vremenu. Napravljen je Food Studio kao lokalni restoran u vlasništvu zajednice i Real Food Box kao dućan lokalne hrane s dostavom. Zajednica posjeduje još i poduzeće Community Cafe, studio gdje su dostupna sva znanja digitalnog doba, knjižnicu, kiparsku radnju i ostalo. Od 2007. godine radi se festival u koji se uloži nekoliko tisuća volonterskih sati i koji je postao mjesto okupljanja i slavlja inovativnosti i snage lokalne zajednice.

Za razliku od drugih banaka vremena gdje članovi jedni drugima odrađuju volonterske sate, ovdje je sve usmjereno da se volontira tamo gdje cijela zajednica ima benefite, premda se radi o nježnom usmjeravanju i jasno ako članovi unutar sustava imaju nešto razmijeniti da će to i učiniti. No, većina područja u kojima se volontira i većina područja u kojima se može koristiti zarađeni sati uglavnom se temelje na doprinosu čitavom mjestu.

Danas se ovakav model volontiranja koji doprinosi jačanju čitave lo­kalne zajednice i stvara temelje za razvoj društvenih poduzeća pokušava replicirati u drugim mjestima Walesa, a Blaengarw posjećuju ljudi iz cije­log svijeta. That’s the way i like it… mmmm, that’s the way i like it…

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

CERES je kratica za Centre for Education and Research in Environmental Strategies i lociran je na 4,5 hektara Merri Creek u East Brunswick kod Melbourna u Australiji. Radi se o jedinstvenom području u kojem su integrirane najbolje etične i praktične sličice iz permakulture. Prostor CERES-a i sve što nudi direktno su integrirani u lokalnu zajednicu, a istovremeno imaju jako razvijenu društvenu dimenziju i aktivni su na globalnoj razini. Nude konkretna rješenja koja su prijateljska prema okolišu, pravedna prema društvu i njegovim akterima te osnažujuća u razvojnom i duhovnom smislu.

CERES je nevjerojatno lijep i praktičan, primjenjiv i funkcionalan edukacijski centar, proizvodni pogon i rasadnik društvenih poduzeća. Teme koje pokrivaju su uobičajene za projekte koji izranjaju iz permakulturnih voda: urbana poljoprivreda, pokazni primjeri ekoloških tehnologija, sjemenarstvo, dizajniranje održivih prostora i drugi. Ono što posebno zadivljuje u cijeloj priči je prijašnji status ovog područja, a to je prilično zagađeno područje od nasilja prema starosjediocima narodu Wurundjeri koji su tu stoljećima mirno živjeli, zatrovanosti zbog potrage za zlatom i kemikalijama koje su se pri tome koristile i na kraju odlagališta otpada.

Razvoj cijelog permakulturnog centra počeo je 1982. godine od male grupe snovitih heroja koji su na opustošenom području krenuli s izgradnjom vitalnog i bogatog društvenog centra za razvoj lokalne zajednice kroz edukaciju i permakulturu u praksi. Mjesto godišnje posjeti oko 400.000 ljudi što kroz programe edukacije, a dio kroz korištenje usluga i prostornih kapaciteta mjesta.

Danas se radi o jednom od najljepših i bujnijih ekoloških parkova u Australiji koji je dizajniran pametnolikim permakulturnim načinom.

Već smo nekoliko puta istaknuli važnost edukacije za CERES, a do danas su u okrugu oko Melbourna obrazovali preko 200.000 ljudi. Danas je to jedan od najjačih i najpotentnijih edukacijskih centara u saveznoj državi Victoria i šire u cijeloj zemlji. Moguće je koristiti uobičajene treninge i radionice u samom centru, a moguće je dobiti stručno vođene posjete i ekskurzije. CERES je registrirana organizacija za edukacije te nudi certificirane programe za hortikulturu i odnose s ljudima na mjestima koja imaju veliki broj posjetitelja. Iznimno je aktivan i značajan njihov Sustainability Hub koji je namijenjen školama i obrazovnim institucijama, a poseban program je trening o održivosti za učitelje i učiteljice.

I dok je centar organiziran kao neprofitna organizacija, iz njega je generiran čitav niz društvenih poduzeća koja višak profita vraćaju nazad u matičnu organizaciju te na taj način kroz ekonomske aktivnosti šire pozitivne pomake, a osiguravaju financijsku održivost i stabilnost organizaciji iz koje je sve poteklo.

Društvena poduzeća koja su pokrenuli su:

→ CERES Fair Food – dostava organske hrane u i oko Melbourna koja se nabavlja od lokalnih proizvođača. Hrana se dostavlja na 67 dogovorenih punktova gdje se preuzima.

→ CERES Global – posredništvo u edukativnim putovanjima koja se organiziraju s ciljem jačanja i pomaganja ljudima na konkretnim lokacijama u Indiji, Indoneziji, Istočnom Timoru, otočju Samoa, Kubi, Kini i po Australiji.

Na svakom od tih područja započete su razvojne aktivnosti u što se uključuju „putnici”. Primjerice, u Indiji je prisutan projekt izgradnje održivih objekata za stanovanje, u Indoneziji na otoku Java se posjećuje tamošnja škola i radi se u permakuturnom vrtu i na prehrambenoj sigurnosti tog područja, a u Istočnom Timoru moguće je dobiti veliki Tečaj permakulture koji je posebno koncipiran da daje odgovore na primjenu permakulture u ekonomski siromašnim područjima naše planete.

→ The Merri Table Cafe – na području CERES-a dizajniran i izgrađen kafić koji nudi organske proizvode i obroke sedam dana u tjednu.

→ CERES Grocery and Market – tržnica robe i hrane dobivene ekološkim pristupima u poljoprivredi. Povezano s poduzećem za catering CERES Fair Food.

→ CERES Propagation Enterprise je osnovano 2004. godine s ciljem jačanja proizvodnje hrane kroz osiguranje sadnica. Sve sadnice imaju potvrdu o ekološkom porijeklu, a prisutne su i biljke poznate isključivo u kulturi starosjedilačkih naroda tog područja. U ovom programu sudjeluje značajan broj volontera.

→ CERES Permaculture & Bushfood Nursery – vlastiti šumski vrt koji vrlo često pored proizvodnje hrane ima edukativnu ulogu za posjetitelje CERES-a. Taj dio centra je pun hrane divljastog izgleda poput prašume te se koristi i kao mjesto odmora i relaksacije.

Lijepa stvar koju valja posebno istaknuti je da u nekim društvenim poduzećima koja su stvorili, prvenstvo zaposlenja imaju tražitelji azila i imigranti pri čemu je za mnoge to prvi posao koji dobiju u Australiji i koji im malo olakšaju situaciju. U nekim poduzećima, primjerice CERES Fair Food ovakve posebne društvene skupine u teškoj situaciji zauzimaju polovinu od ukupne radne snage. Također su brojni dijelovi CERESA te glavna infrastruktura iznajmljivi za sastanke, radionice, konferencije, odmor pa i vjenčanja.

U CERES-u je zaposleno čak 130 ljudi, a sve podupire i velika grupa volontera, čime su u tom smislu najsnažnija priča u permakulturnoj kajdanci održivih nota.

 

Lokalne i regionalne valute

Bilo koji oblik alternativnog novca uvijek je imao jedan cilj – osigurati uglavnom na lokalnoj razini razmjenu roba i usluga. Pokriće za razmjenu je bila novostvorena valuta jer svoju funkciju više nije ispunjavala valuta koju je diktirala država ili u prošlosti neki drugi vladari. Valuta koju su stvarali sami ljudi značila je da i dalje postoji resurs koji može osigurati kruženje, bez čega nema života.

Novac ne može biti istovremeno sredstvo razmjene i sredstvo gomilanja bogatstva. Jer ako mu je povoljnije biti sredstvo gomilanja bogatstva koje negdje treba skloniti kao što je danas slučaj, onda će ga se micati iz opticaja razmjene i umjetno se stvara nedostatak novca, odnosno povećava se nečije bogatstvo zbog kamata na štednju. Bit novca je da nam olakšava razmjenu. To je ono što nama kao ljudima za ekonomiju treba. Novac ne bi trebao imati vrijednost sam po sebi, već je on produkt zdravlja ekonomije, a ekonomija ne može biti zdrava ukoliko ne olakšava razmjenu.

Također, novcu mora padati vrijednost tokom vremena kao i bilo kojoj prirodnoj stvari ili onoj koju uobičajeno koristimo: kućama, hrani, alatima… Zato treba uvesti kamatu na zaustavljanje kretanja novca. Za novac je bitno da kruži. Kao krv. Novac je krv ekonomije. Kao što je skoro svakom dijelu tijela i organu, neovisno za što je zadužen ili koja mu je svrha, potrebna krv, tako je i skoro svakom dijelu naše ekonomije potreban novac. Ali onaj koji kruži i cirkulira. Ako stoji, onda stvara blokadu i bolest.

Glavni cilj lokalnih valuta je da postanu ono što nam novac i treba biti, a to je sredstvo razmjene. Potpuno suprotno današnjem odnosu prema novcu i bankarskom sustavu, ovdje novcu oduzimamo vrijednost kako bi uvijek ohrabrivali razmjenu i korištenje. Novac ne smije biti resurs za akumulaciju bogatstva i moći, već prema načelima iz ekosustava treba kružiti kroz ekonomiju na korist svih. Ako novac kruži kažemo da je slobodan.

Margrit Kennedy, Bernard Lietaer i John Rogers nakon višegodišnjeg istraživanja alternativnih i komplementarnih valuta po cijelom svijetu napisali su knjigu People Money (2012.) gdje su predstavili nebrojene primjere lokalne proizvodnje i potrošnje najbitnijeg resursa danas – novca. Pored naziva lokalne ili regionalne, koriste se i nazivi komplementarne valute, jer gotovo sve postoje paralelno s nacionalnim valutama. Lokalne valute ispunjavaju prazninu između ljudi u zajednici i povezuju zanemarene resurse. Podijelili su ih u tri glavna tipa s obzirom na način rada:

1. CIRKULIRAJUĆA VALUTA ILI SUSTAV VAUČERA
Vrlo česta za poznati model LETS – Local Exchange Trading System (Sustav lokalne trgovinske razmjene) gdje se kopira nacionalna valuta koja se koristi za uglavnom svakodnevne proizvode i usluge. Ili se koristi alternativna valuta (Chiemgauer kojeg opisujemo kasnije, valuta Brixtonska funta) ili se kao mjerna jedinica uzimaju radni sati što je poznato i kao banka vremena (Ithaca Hours).

2. KRUG RAZMJENE
Vrlo često se koristi za poslovne subjekte koji time stvaraju zajednički sustav uzajamnog kreditiranja i pomaganja. Time dolaze lakše do ekonomske vrijednosti, a skraćuje se razdoblje naplate. Najpoznatiji primjer je WIR banka koju detaljno opisujemo u prilogu.

3. MIKROKREDITIRANJE
Model gdje se dobivaju krediti u nacionalnoj valuti po povoljnijim uvjetima ili u lokalnoj valuti beskamatno. Koristi se u mnogim primjerima komplementarnih valuta, a jedan od najpoznatijih modela je Banco Palmas u Brazilu kojeg također zbog njegove iznimnosti predstavljamo u prilogu Dobre priče.

U povijesti su veliki utjecaj na stvaranje lokalnih valuta imale ekonomske krize kada su ljudi uviđali pravu narav novca proizvedenog unutar sustava koji se temelji na iskorištavanju. Tada je ljudima zorno prikazano da mogu imati znanja i vještine, proizvode i usluge, da mogu željeti raditi i kupovati, ali da ako nemaju novac, ako ga ne kontroliraju, onda uslijed ekonomskih kriza može ukupan život stati i nastupiti teška društvena i socijalna situacija da ne spominjemo iskorištavanje kriza od strane političkih manipulatora. Neke od primjera nalazimo upravo kao reakciju na veliku ekonomsku krizu u 30-ima prošlog stoljeća, a svakako jedan od najpoznatijih je uspjeh austrijskog gradića Wörgl iniciran od strane same gradske uprave u ljeto 1932. godine. Situacija je bila neizdrživa u gradu s rastom nezaposlenosti i siromaštva, ali i situacijom na koju smo nekoliko puta upozorili, a to je da su svi poslovi stajali jer nije bilo novca. Gradska vlast je gotovo zadnje novce koje je imala, 40.000 ondašnjih šilinga, stavila kao depozit za stvaranje nove lokalne valute. Ovdje se vidi utjecaj progresivnog ekonomiste iz tog vremena Silvia Gesella i njegovog zagovaranja da novac bude prirodan i da mu tokom vremena opada vrijednost. Kako bi valuta bila validna svaki se mjesec morala pečatirati, a to je značilo smanjenje vrijednosti od 1%. Novac dobiven od tog postupka grad je koristio za one najugroženije i ulagao u potrebe javne kuhinje koja je hranila 220 obitelji. Lokalnu valutu je bilo moguće zamijeniti za šilinge uz 2% manju vrijednost šilinga. Zato su se svi trudili riješiti se što je moguće više lokalnog novaca i puštali ga u cirkulaciju, a to je poticalo lokalnu trgovinu. Kruženje lokalne valute bilo je 14 puta veće od austrijskih šilinga. Pazite, to znači da su s inicijalnim ulogom stvorili ekonomsku vrijednost od preko pola milijuna ondašnjih šilinga i to u svega malo više od godinu dana. U tom razdoblju koliko je projekt trajao, ne samo da su dovršili sve zamišljene poslove, nego su i izgradili nove kuće, rezervoar za vodu, skijalište i most te obavili pošumljavanje na velikom dijelu gradskog i prigradskog zemljišta. Nezaposlenost je pala i u grad se vratio život.

Od svih službi i proizvođača koji su djelovali na području grada, samo su pošta i željeznica kao državne službe odbile prihvatiti lokalnu valutu. Kada su se okolna mjesta zainteresirala i počela kopirati model među kojima je i danas razvikani Kitzbuhel, a pogotovo kada je gradonačelnik Worgla Michael Unterguggenburger sazvao sastanak s idejom širenja priče i na koji su mu se odazvali predstavnici iz 170 gradića i sela, centralna banka je zabranila daljnje korištenje valute. Godinu dana nakon toga nezaposlenost je porasla na 30% i vratila se kriza.

Sličan model sa poticanjem valute da cirkulira i obeshrabrivanjem gomilanja novca slijedi njemački Chiemgauer koji funkcionira kao regionalna valuta oko jezera Chiemsee u Bavariji i smatra se jednim od najboljih današnjih modela za valutu koja cirkulira i podupire lokalnu ekonomiju. Lokalne novčanice gube vrijednost od 2% svaki kvartal, a nakon dvije godine potpuno izlaze iz cirkulacije te ih se može zamijeniti za nove koje se tiskaju ovisno o potrebama.

Fascinantno je što je projekt 2002. godine započeo srednjoškolski profesor Christian Gelleri sa svojih šestero učenika. Dodatna posebnost Chiemgauera je što su osmislili model koji kroz lokalnu razmjenu i valutu podupire financijski organizacije civilnog društva u regiji koje se bave volontiranjem i socijalnim temama ili se koristi za potrebna ulaganja u jačanje kvalitete života u zajednici. Primjerice, višak profita od prve godine je investiran u novu sportsku dvoranu u mjestu. Poslovni subjekti pristaju plaćati 5% provizije na sve transakcije od čega se financira rad lokalnih organizacija civilnog društva i dio ide za hladni pogon. Individualni korisnici plaćaju 3% na svaku transakciju i biraju kojoj organizaciji civilnog društva taj iznos ide.

2011. godine u sustavu je sudjelovalo 3300 osoba i 600 poslovnih subjekata te je ostvarena razmjena lokalne valute u protuvrijednosti od 6 milijuna eura. Korist od sustava je imalo 220 organizacija civilnog društva, a s obzirom da se skrbe za 100.000 ljudi radi se o iznimnom plodnom modelu. Koje ludilo lijepo – par tisuća ljudi generira sustav koji daje podršku za njih sto tisuća pri čemu razvijaju lokalnu ekonomiju i potiču proizvodnju i zapošljavanje. Šest regionalnih banaka prihvaća Chiemgauer za razmjenu u eure osiguravajući time podršku i povjerenje u sustav.

Danas se za cijeli sustav brine četvero zaposlenih i 20 volontera, a za koordiniranje imaju zadrugu Regios Co-operative u kojoj članovi zajednički odlučuju o razvoju i budućnosti cijele priče. Christian Gelleri je bio gost na Prvoj konferenciji o dobroj ekonomiji i samo je takav ugodan i drag lik.

Bez obzira što lokalne valute ne sudjeluju značajno u ukupnoj slici ekonomske potrošnje neke zemlje, imaju značajan utjecaj potpore lokalnim poduzetnicima, ulogu socijalne kohezije i održivosti zajednice. Lokalne valute su jedan od najsnažnijih alata za otpornost/fleksibilnost zajednica. Možemo reći da iz nas vade ono najbolje – kreativnost i inovacije, odgovornost i suradnju. I kroz to jačaju povjerenje u zajednici, bez čega nema razvoja niti održivosti. Odličan prikaz za jačanje povjerenja kroz lokalne valute daje primjer iz SAD-a, gdje istraživanja pokazuju kako kroz model banke vremena svega 10% participanata unutar modela kontinuirano javljaju svoje „odrađene” sate, a sljedećih 25% to čini ponekad (Flowers i Zeese, 2013.). To znači da čak skoro dvije trećine razmjena i volontiranja nije uopće zabilježeno, jer je ljudima od stavljanja recki i numeriranja, važnije da se potrebno obavi i provede, da se dijeli i razmjenjuje, da se međusobno izgrađuje i osnažuje.

Bez obzira na njihovu trenutnu ukorijenjenost u lokalnost, već spominjana knjiga Money and Sustainability daje nam pregled devet mogućih valuta s tipologijom da li ih stvaraju organizacije civilnog društva, poslovni sektor ili je potrebna suradnja s političkom vlasti. Neke od njih zadržavaju svoju lokalnost, a neke valute imaju i šire potencijale. Podijeljene su od najjednostavnije za realizirati do najkompleksnije (Lietaer et al., 2012.):

→ PRIMJER INICIJATIVE CIVILNOG DRUŠTVA – DORALAND (LITVA)
Nastala iz želje da Litva postane zemlja znanja. Kao doprinos toj potrebi stvorena je fondacija i valuta Dora koju se može zaraditi kroz poučavanje i/ili učenje ovisno o nečijim sposobnostima i interesima. Fondacija skuplja sredstva za mlade ljude koji žele nešto doživjeti (primjerice putovanje sa svrhom) ili učiniti (izgradnja staklenika za proizvodnju hrane u svom kvartu). Zauzvrat mladi koji koriste usluge fondacije, nude svoja znanja i vještine da ih dobije netko u društvu koji ih treba (tečajevi stranih jezika, umjetničke radionice, poznavanje rada na kompjuteru…). Kada učine nešto korisno tog tipa zarade svoj kredit i fondacija kreće u osiguravanje sredstva. Tako se razvija učenje i znanje u društvu, oslobađaju osobni potencijali, razvija sustav solidarnosti i podrške te ostvaruju snovi mladih ljudi.

→ PRIMJER POSLOVNOG SEKTORA – C3 COMMERCIAL CREDIT CIRCUITS
Ovaj model je stvorila nizozemska istraživačka i razvojna organizacija civilnog društva Social Trade Organization. Namijenjen je poštenijoj i primjerenijoj razmjeni između malih i srednjih poduzeća kojima je unutar trenutnog ekonomskog sustava iznimno teško opstati. Rok njihovih naplaćivanja je puno duži nego što oni moraju sami platiti nekome proizvode ili usluge i tu su u rizičnoj situaciji, a također kao i mnoge opterećuje ih ovisnost o zaduživanju i vraćanju. Znači, ovo je zatvoren sustav tzv. B2B – Business-to-Bussiness, samo za poslovne subjekte kakav predstavljamo i u prilogu kao Dobru priču. C3 model „kružnog kreditiranja tržišta” temelji se na povjerenju između uključenih aktera u poslovnu mrežu gdje stvaraju svoj vlastiti kreditni sustav s puno bržim protokom vrijednosti (preračunat u vrijednosti valute određene zemlje) između aktera. Na otvorene račune unutar sustava poslovni akteri bilježe pluseve (prodaja) ili minuse (kupovina) te sve ostaje između njih i obavlja se gotovo istovremeno jer znaju unaprijed s obzirom na svoje poslovne odnose i potrebe od koga što trebaju kupiti i kome žele prodati. Kad dođe trenutak da određeni poslovni korisnik nema kome dalje proslijediti „osigurani kredit” ili ukoliko to odluče zbog neke svoje vlastite poslovne odluke, imaju pravo tu vrijednost uzeti u nacionalnoj valuti koju isplaćuje osiguravajuća kuća zadužena za nadzor cijelog procesa. Za transakcije koje akteri ocijene da im treba osiguranje od rizika naplate, osiguravajuća kuća kao sigurnost da će plaćanja biti provedena uzima sitnu naknadu oko 1%. Kako bi C3 sustav imao prednost, na izlazak iz mreže odnosno iz kruženja koju neki poslovni akter u određenom trenutku pokrene, naplaćuje se naknada. Ukoliko ostaje unutar sustava nema nikakve naknade. Tako se „obeshrabruje” izlazak vrijednosti, a podupire kruženje unutar sustava.

Najveću korist ovakvim modelima za poslovni sektor i njihov prostor s puno više sigurnosti i lakšeg obavljanja posla, politička vlast bi napravila prihvaćanjem C3 valute za plaćanje poreza te drugih nameta i nadoknada koje poslovni subjekti trebaju plaćati (Sachy, 2013.). Time bi se značajno povećao broj zainteresiranih poslovnih subjekata da se priključe modelu. Urugvaj je prva zemlja koja je to učinila.

→ PRIMJER SURADNJE S POLITIČKOM VLASTI – TOREKES (BELGIJA)
Model se razvio 2010. godine u belgijskom gradu Gentu u najsiromašnijoj četvrti Rabot gdje je smještena većina imigranata. Torekes na flamanskom znači mali tornjevi jer na to liče zgrade u kojima u jeftinim stanovima živi siromašno stanovništvo. Sa željom da unaprijedi životne uvjete i zadovoljstvo lokalnog stanovništva, gradska vlast je prvo provela ispitivanje javnog mnijenja što ljudi najviše žele. Velik broj imigrantskog stanovništva je istaknuo kako bi voljeli imati svoj mali komad zemlje gdje bi sadili hranu jer im je to bilo blisko i poznato. Grad je podijelio zemljište i svatko je mogao dobiti svoj vrt u godišnjoj protuvrijednosti lokalne valute 150 Torekesa. Dodatno se moglo dobiti Torekes kroz razne poslove i aktivnosti od opće koristi, a cijeli sustav kontrolira centar lokalne zajednice uz podršku organizacija civilnog društva. Gradske vlasti su proširile ponude te je Torekes moguće koristiti u određenim prodavaonicama hrane, za kupovinu štednih žarulja, kao kartu za javni prijevoz i javne događaje poput kina ili kazališnih predstava. Prve godine je bilo razmijenjeno preko 50.000 Torekesa za 526 popisane aktivnosti. Grad kao pokriće koristi sredstva u eurima koji su ionako bili namijenjeni malim komunalnim akcijama u kvartu, a s obzirom koliko Torekes cirkulira i time stvara vrijednost, grad ostaje na kraju u ekonomskom plusu, sa stvarnim projektom koji ima značajne i dugoročne socijalne učinke te na korist i održivom življenju.

Lietaer i suradnici nude još kompleksniju verziju za cijeli grad gdje bi se transakcije bilježile na mobitelima, a s obzirom da ju je moguće primijeniti na čitavo gradsko područje, lokalna valuta je dobila prigodno ime Civic. Lietaer ističe kako je lokalna valuta Civic posebno pogodna za zemlje s velikom ekonomskom krizom i problemom plaćanja kao što je Grčka odnosno za zemlje koja imaju veliku nezaposlenost specifične društvene skupine poput primjerice mladih kao što je slučaj u Španjolskoj ili Hrvatskoj.

Kako je već navedeno, za vrijeme ekonomskih kriza ljudima je lakše uvidjeti bezvrijednost novca koji funkcionira kao dužničko odlagalište koje se samo povećava i sve više zagađuje. Od austrijskog Wörgla i sličnih primjera iz doba prve velike svjetske ekonomske krize pa do pojave lokalnih valuta u osvit neoliberalnog kapitalizma koji je na Zapadu u proizvodnim industrijama ostavljao nebrojene ljude bez posla i socijalne skrbi, s visokom nezaposlenošću i rastućim siromaštvom u devastiranim zajednicama. Malo recentniji primjeri podupiru tu praktičnu privlačnost lokalnih i alternativnih valuta u kriznim vremenima i to možemo pratiti od najpoznatijih primjera s početka tisućljeća kod argentinskih trueque club – klubova trgovanja, čija mreža je na vrhuncu ekonomske krize u toj latinoameričkoj državi 2001. godine imali nekoliko milijuna članova do najsvježijih primjera iz Grčke. Za vrijeme nefunkcioniranja države, pripadnost i sudjelovanje u klubovima značilo je tanku, ali iznimno bitnu granicu između života i gladi za čitav niz osiromašenih ljudi.

Koliko je bitno dobro administriranje cijelog sustava najbolje pokazuje upravo primjer iz Argentine gdje se zbog disonantnih pristupa u primjeni lokalnih valuta i razmjene te nedovoljno razvijenim mehanizmima kontrole na slučajeve iskorištavanja teške situacije od strane pokvarenih i pohlepnih ljudi, sustav samo godinu dana nakon vrhunca slave i nekoliko milijuna korisnika spao na gotovo nevidljivu ulogu i status.

Ono što zasigurno trebamo prihvatiti da su lokalne i regionalne odnosno komplementarne valute vrhunac naše sposobnosti zadržavanja resursa novca u kruženju kroz dobre priče. No, do vrhunca treba doći i nije naodmet i ovdje ponoviti kako je potpuno gubljenje vremena, energije pa i novca ići u pokretanje alternativnih valuta dok nemamo u konkretnom prostoru prisutne proizvodnju i povjerenje. To je jedan i od razloga što su mnogi primjeri iz povijesti bili uspješni – ljudi su naime tada puno više kontrolirali svoju svakodnevnu egzistenciju nego mi danas. Mi smo pristali da nam se ukrade sposobnost brige za nas same, sposobnost proizvodnje i stvaralačka životna energija, sposobnost da smo nosioci vlastite sudbine. Kada to vratimo lako ćemo pokretati svoje valute.

Jasno, postoje danas modeli lokalnog novca koji su integrirani u sustav volontiranja ili rada za opće dobro te je moguće to koristiti kao privremeno rješenje za pokretanje sustava. Jedino što trebamo biti svjesni da je to privremena opcija i da cilj treba biti proizvodnja.

Sljedeće karakteristike su ključne za uspjeh lokalne valute (Hopkins, 2011.):

→ Valuta mora biti zamjenjiva za uobičajenu nacionalnu valutu, ali zamjena mora biti manje atraktivna od korištenja
→ Barem u početku valuta mora biti podržana nacionalnom valutom
→ Lokalni biznis mora prihvaćati valutu
→ Mora biti namjera da se valuta koristi u obliku da se za njeno zadržavanje plaća naknada
→ Valuta mora biti atraktivna

Mnogi LETS-ovi koji ne prate ovo i nisu dizajnirani da stvaraju lokalne biznise, služe više kao edukativno i socijalno sredstvo. Jasno i to može biti korisno jer uostalom s tim smo i započeli knjigu da nam je potrebna edukacija o ekonomiji i novcu. No, tada trebamo biti svjesni granica, utjecaja i značenja takvih sustava.

To jasno ne znači kako ne trebamo gurati lokalne valute i kako njihova povijest do sada nema refleksije na nas. Lokalne valute su nam pružile znanje i iskustvo, novi model i logiku promišljanja što uopće novac kao sredstvo razmjene jest.

 

 

Treba ipak reći kako raste potpora onih odozgo. Banco Palmas je predstavljen izdvojeno u Dobrim pričama i danas je to brazilski primjer dobre prakse koji ima podršku središnje nacionalne banke, u Bristolu lokalna valuta ima potporu gradskog vijeća i plaćenu od grada osobu koja pomaže pri upravljanju sustavom te direktnu potporu gradonačelnika koji prima značajni dio svoje plaće u lokalnoj bristolskoj funti, razvoj lokalne valute u francuskom Nantesu je upisan u gradske strateške dokumente, a ima potporu i Trgovinske komore i regionalne kooperativne banke Credit Manucipal de Nantes. Naveli smo već ranije i kako je Urugvaj prva zemlja koja je prihvatila B2B valutu validnom za plaćanje poreza pravnih subjekata. Ekvador je pokrenuo svoju elektronsku valutu Dinero koja za razliku od drugih elektronskih kripto valuta ima potporu centralne banke te se smatra priznatom i prihvatljivom valutom i unutar bankarskog sustava, a služi građanima za zadovoljenje osnovnih potreba za život.

To je bilo nezamislivo do samo nekoliko godina unazad.

Preporučujemo odličan edukacijski prostor o lokalnim valutama koji je napravila poznata britanska organizacija New Economics Foundation i nalazi se na internet stranici http://community-currency.info/en/ kao program Community Currency Knowledge Gateway.

Brojni autori (Greco, 2009; Brown, 2010; Liataer, 2013.) razvijaju globalizaciju ovih lokaliziranih rješenja, pa postoje čak i promišljeni te izrađeni modeli za skalirane sustave razmjene nacionalnih valuta koji bi se temeljili ili na unaprijed dogovorenom indeksu standardiziranih cijena ili na dogovorenoj „košari” najbitnijih proizvoda i njihovoj vrijednosti. Na taj način lokalne valute postaju globalizirane u pozitivnom smislu i zaista globalno zajedničko dobro.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Banco Palmas iz Brazila jedna je od onih priča koje toliko inspiriraju da smo prepuni energije nakon upoznavanja s njom. Pokrenuta je u Conjunto Palmeiras najsiromašnijem kvartu u blizini petog po veličini grada Fortallezi.

Lokalna banka – Banka favela osnovana je 1998. godine i dijelila je mikrokredite za pokretanje posla i za lokalnu potrošnju. Nakon drugog dana rada banka se morala zatvoriti jer više nije imala novaca za dijeliti. Paralelno s tim počeli su s osnaživanjem stanovnika Conjunta Palmeirasa i osigurali edukaciju iz pokretanja društvenih poduzeća i zadruga. Odlično je što nisu bauljali nego su dobro skenirali situaciju i vidjeli koji proizvodi se puno koriste u kvartu, a nema ih pa su poticali proizvodnju hrane, deterdženata i sapuna te ostalih higijenskih proizvoda, odjeće i druge svakodnevne potrepštine. Primjerice, Palma Tur je poduzeće za promociju turizma, Palma Fashion zapošljava u proizvodnji odjeće i obuče žene koje su bivše ovisnice, Palma Limpe za gore spomenute deterdžente i sanitarne proizvode s pretežito mladim zaposlenicima, Palma Natus za ručnu izradu sapuna i biljnih pripravaka, te Loja Solidaria što znači „dućan solidarnosti” gdje prodaju stvari proizvedene u lokalnoj zajednici (Rogers, 2015.).

1997. godine su stanovnici kvarta 80% stvari i usluga kupovali izvan njega, a 2011. godine 93% stvari i usluga je dolazilo unutar kvarta. Pet godina nakon banke, pokrenuli su svoju valutu – Banco Palmas. Danas 270 poslovnih subjekata prihvaća lokalnu valutu kao platežno sredstvo. Iza cijele priče kao koordinatori stoji šestero zaposlenih s prosjekom godina 25, a petinu svoje plaće primaju u lokalnoj valuti. Stanovnici kvarta smiju plaćati dio svojih računa i poreza u lokalnoj valuti što iznimno pospješuje njeno korištenje i cirkuliranje. Procjenjuje se kako jedan Banco Palmas kruži kroz lokalnu ekonomiju pet puta više nego službena brazilska valuta real. Zato je moguće ostvariti ovakav uspjeh s realno malim iznosom novca. Primjerice, 2011. godine je unutar sustava kružilo „svega” 20.000 eura kada se preračuna vrijednost lokalnog novca.

Vrlo brzo nakon pokretanja prve valute, osnivač cijele ideje Joaquim Melo je uhapšen pod optužbom za pranje novca na zahtjev centralne banke Brazila. Sud je presudio u korist Mela pod obrazloženjem da centralna banka nije ispunila svoju dužnost ravnomjerne brige i prisutnosti za sve stanovnike Brazila te je ostavila stanovnike Conjunto Palmeiras prepuštene samima sebi. Nakon toga centralna banka inicira razgovore i nudi Melu mogućnost da proširi banke za siromašne na cijeli Brazil te se osniva Institut Palmas kao neprofitna organizacija za edukaciju, zagovaranje i umrežavanje, a danas kao podružnica djeluje istoimeni institut i u Francuskoj.

Jasno, cijelo to vrijeme prisutna je ne samo pravna nego i etična borba za Banco Palmas i Mela te izniman interes javnosti što se zapravo događa u jednom od najsiromašnijih brazilskih kvartova da je tako subverzivno za državu. Nastaje pokret lokalnih banaka za razvoj zajednice po čitavoj zemlji te ih danas u Brazilu ima preko stotinu.

Kroz Banco Palmas model je od 1998. godine generirano 1800 poslova što je za siromašno područje koje nastanjuje oko 30.000 ljudi fantastičan uspjeh. Ono što fascinira je kakve se prekrasne priče mogu raditi i u najsiromašnijim područjima. Cijeli projekt je pokrenut s donacijom od 800 eura iz Francuske.

Kako smo rekli, Conjunto Palmeiras ima svoju turističku agenciju, jer su od zabačenog kvarta za siromašne postali atrakcija za posjećivanje.

Bitno je istaknuti kako je Banco Palmas posebna priča upravo zbog sinergije nekoliko modela dobre ekonomije u sebi, a što smo rekli da osigurava puno bolje i dugotrajnije rezultate (Hillenkamp, 2013.). Počeli su kao lokalna banka za siromašne koja dijeli mikrokredite. Ulagali su u edukaciju i osnaživanje marginaliziranih skupina (mladi, žene, bivše narkomanke…). Pomagali su pokretanje lokalnih poslova i proizvodnje. Stvarali lokalne tržnice i umrežavali ljude. Pokrenuli su lokalnu valutu Banco Palmas. Osigurali su socijalnu koheziju u kvartu kroz prostore susretanja, komuniciranja i donošenja odluka od čega je najbitniji Local Social Economic Forum koji se događa svake srijede i otvoren je za sve da dođu i sudjeluju u raspravama i donošenju smjernica za razvoj Banco Palmasa i općenito pokreta banaka zajednica. Niti nakon državne represije nisu odustali, nego dapače, danas surađuju s nacionalnom bankom te su inicijatori stvaranja lokalnih banaka po cijelom Brazilu i stigli su do preko 100 takvih primjera dobre prakse (Neiva et al., 2013.), a u dva slučaja vladini zaposlenici dio svojih primanja primaju u lokalnim valutama (Banco Capivari i Banco dos Cocais). Zaista zadivljujuće. Neka samo palme njišu grane.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

WIR Banka iz Švicarske je primjer B2B – business-to-business mreže međusobnog kreditiranja bez kamatarenja i bez predugog čekanja plaćanja.

Radi se o najdugovječnijem sustavu komplementarne valute u svije­tu s obzirom da je priča započeta daleke 1938. godine. Tada je WIR bio zadruga da bi se tokom godina pretvorio u banku za svoje članove pa premda je taj potez naišao na kritike kod stručnjaka za komplementarne i alternativne valute (Greco, 2009.), možemo reći da je dio zadružnih principa zadržan. Nastao je kao direktna reakcija na veliku ekonomsku krizu, nezaposlenost i depresiju u 30-im godinama prošlog stoljeća. Ljudi su željeli dalje trgovati, ali nisu mogli doći do novca što dalje generira dublje krize i depresije. Osnivača vizionara je bilo 16 i težili su stabilnijem sustavu razmjene i kreditiranja na zadružnim principima. Vrlo brzo su im se u beskamatnom sustavu trgovinske razmjene pridružile tisuće i tisuće ljudi. Riječ WIR dolazi od njemačke riječi Wirtschaftsring (ekonomski krug), ali se smatra bitnim i sam akronim wir što znači mi.

Pored svoje dugovječnosti koju su do danas pratili i teški trenuci kroz koje je trebalo proći, WIR se danas cijeni u svijetu jer je to i najsnažniji sustav nedržavne valute. U 2010. godini ukupna razmjena unutar WIR sustava iznosila je protuvrijednost od 1.627 milijardi švicarskih franaka. Iste godine je unutar sustava bilo nevjerojatnih 60.000 poslovnih su­bjekata što znači čak 16% svih švicarskih poduzeća. Imaju svoje vlastite softverske programe, Internet bankarstvo, a valute nema u papirnatom obliku. Poslovni subjekti u tom snažnom sustavu kružnog beskamatnog kreditiranja traže sve što im treba: građevinske radove, prehrambene namirnice, hotelske usluge, potrebu za doktorom ili veterinarom, najam cirkusanata ili knjigovodstvenog servisa. Puni članovi mogu biti samo mala i srednja poduzeća. Mogu trgovati i subjekti koji imaju više od 250 zaposlenih, ali ne mogu postati članovi niti imati neke funkcije u samoj banci. Ne primaju kao članove diskontne i trgovačke lance jer smatraju da to šteti poštenoj razmjeni.

Poslovni subjekt sam bira koliki je iznos kojeg prima u WIR valuti: 30%, 50%, cjelokupan iznos ili je otvoreno za pregovaranje. Razina članstva je također dvostruka. Oni koji žele biti bliže WIR-u i trgovati unutra imaju veće pogodnosti, manje naknade za transakcije i pristup promotivnim aktivnostima koje organizira sama banka. Time je WIR zapravo komplementarna valuta koja djeluje paralelno sa švicarskim frankom, popunjava prazne prostore nevidljive i neatraktivne za nacionalnu valute te daje stabilnost razmjeni, jer nije podložna manipulacijama na tržištu i stvaranju umjetne, visoke ili niske, vrijednosti nacionalne valute.

WIR banka danas djeluje kao posrednik unutar sustava međusobne trgovine poslovnih subjekata iz Švicarske. Umjesto da svi posluju isključivo samostalno jedni sa drugima, WIR im omogućava sustav gdje se automatski bilježe pozitivne i negativne bilance te jedni drugima služe kao jamci u trgovanju i beskamatnom kreditiranju. 1998. godina donosi promjene i WIR pored svog zadružnog principa otvara i sektor klasičnog bankarstva gdje je uz nisku kamatu moguće dobiti kredit ili ostaviti ušteđevinu, a posebno se financiraju projekti korištenja obnovljivih izvora energije za veći broj korisnika u obliku manjih lokalnih energana. Banka ne smije ulagati u rizične poslove na burzama niti špekulirati s vrijednošću koja im je dana na povjerenje. Trenutno je u WIR banci zaposleno 250 osoba koji su raspoređeni na sjedište u Baselu te sedam regionalnih centara.

Danas je WIR sustav, valuta, banka i priča koja stabilizira ukupnu švicarsku ekonomiju i u tom smislu je bez premca što se tiče utjecaja alternativnih ili komplementarnih valuta. Posebno je to vidljivo u godinama koje su obilježene ekonomskim krizama i padom povjerenja. Tada WIR nastupa kao sigurno utočište za trgovinsku razmjenu temeljenju na povjerenju i podršci stvarnim potrebama ljudi.

 

Commons –  zajednička dobra

Resursi na našem planetu pripadaju svima, svim ljudima odnosno svim živim bićima i trebamo se prema njima odnositi odgovorno i što se tiče raspodjele pravedno. Baš kao što ističe treći etički princip permakulture.

Zajednička dobra predstavljaju naš glavni i opći narativ u dobroj ekonomiji. Ovdje možemo reći kako imaju takvu poziciju jer uspijevaju spojiti najbolje demokratske modele odlučivanja, participaciju svih zainteresiranih i uključenih te brigu za resurse, dobra i vrijednost kojima upravljaju na održiv i pravedan način. Zajednička dobra imaju (r)evolutivni potencijal.

Premda su mi uvijek bili kako se kaže na vrhu jezika, u primisli, kao nešto se podrazumijeva u borbi za pravedan i održiv svijet, kao ono super što je ona dobitnica Nobelove nagrade Elinor Ostrom obranila i proslavila, moram priznati da su mi commonsi kao koncept koji bi mogao biti ona velika ideja, narativ ispod kojeg se okupljaju svi modeli dobre ekonomije pa možemo reći i dobre politike, pojavili na mom horizontu ne tako davno. Prvo sam nešto malo zagrebao o njima u radu What kind of economy does sustainable development require? (2014.). No i to malo grebanje i promišljanje mi je bilo dovoljno da osvijestim kako je koncept zajedničkih dobara to, ona nota koja mi je nedostajala ili bolje rečeno nebeski svod za sve nas. To je baš bilo ono razilaziduli se oblaci. Tu se nalazi sve što mi je trebalo, jer su zajednička dobra „DNA za ponovno kreiranje naše ekonomije, politike i kulture” (Bolier, 2012.).

Od onog gubljenja nakon ekološkog otiska te otkrića dobre ekonomije nakon čega sam konačno došao do daha, zajednička dobra su stigla i kao prijeko potrebni trenutak za izdahnuti. Mnoge stare ljevičarske ideje su mi iskreno svaka na svoj način i u svom kutku uskogrudnosti prežvakane mada ima tu dosta toga što nosim i u 21. stoljeće. Ali kao da nešto nedostaje. Ove druge izlizeke ala održivi razvoj, zelene tehnologije i zelene ekonomije, green new deal da ne spominjem. Isto bi ponio neke dijelove. Ali kao da nešto nedostaje. Permakultura koju obožavam postaje trendy eko muci muci i nedostaje mi politika i ekonomija. Tu je bar jasno što nedostaje, mada to nikako ne mogu prihvatiti i meni je to kao da pričamo o permakulturi svezanih ruku, prekrivenih očiju i ugašenog srca. Ali vidim da muci muci napreduju i otkrivena je nova zemlja za kreiranje vlastitog i samo vlastitog eko raja zaogrnutog nečim atraktivnim čudnog imena. Koliko puta sam samo čuo od ekipe koja ljubi permakulturu: mene politika ne zanima? A kaj te zanima, kako posaditi pšenicu u glinenim kuglicama? Uuuuuuu… Al nedam se ja, još meni zvoni da permakultura odavno nije samo permanentna agrikultura.

Pored ekonomije, politike i kulture, zajednička dobra neodvojivo vežu na sebe resurse i brigu za Zemlju, premda ih jasno ne svodimo samo na prirodna zajednička dobra. Ali bez njih koncept ne postoji. Uostalom, to su nam osnovna dobra za život. Pored svoje širine i zaokruženosti što svaki veliki narativ treba imati, koncept zajedničkih dobara me fascinirao s naglašavanjem da ne postoji bez aktivnih građana. Znači, zajednička dobra nisu šume, trgovi, sjeme, klima ili bilo koji drugi resurs. Bez ljudi i aktivnog odnosa prema dobrima ona nisu zajednička. Zajednička dobra nisu samo resursi, već resursi plus zajednica sa svojim protokolima i vrijednostima za upravljanje zajedničkim resursima (Barnes, 2006., Eisenstein, 2011., Rowe, 2013.). Za razliku od tržišta ili države, koji imaju svoja pravila i regulatorne mehanizme, hijerarhijski poredak i sustav naredbi, zajednička dobra da bi funkcionirala trebaju ljude koji žele participirati i preuzeti odgovornost (Helfrich, 2009.). I to je bitno i nekoliko puta naglašavati – tamo gdje nas nije briga i ne zagovaramo za održivo gospodarenje, gdje se ne borimo, ne možemo govoriti o zajedničkim dobrima. Tamo gdje nema komunikacije i povjerenja ne postoje zajednička dobra, nego odnos prema resursima kao prema svačijem i ničijem. Zajednička dobra se primjenjuju tamo gdje su prisutni vitalni društveni obrasci komuniciranja i suradnje. A isto vrijedi i za važnost povezanosti i povjerenja u lokalnoj zajednici i društvu za sposobnost upravljanja zajedničkim dobrima. Zato Bollier i Helfrich (2015.) ističu kako je od samih resursa bitniji sam proces komoniziranja koji predstavlja bit modela zajedničkih dobara, njegovu životnu energiju.

Zajednička dobra su bliska javnim dobrima i vrlo često ih smatramo sinonimima, ali treba ipak naglasiti da u nekim slučajevima postoje razlike. Naime, za javna dobra koja svi koristimo i svima trebaju biti dostupna na jednak način ključna je uloga države odnosno točnije rečeno bilo koji oblik javnog političkog predstavništva – javna vlast ih pokreće, gradi, izgrađuje, stvara i daje na korištenje. Primjerice, gradski trgovi, svjetionici ili sustav sigurnosti. Dakle, svi ih koristimo, ali oni koji imaju vlast su odlučujući da ih se provede i da ostanu kao javno dobro. Zajednička dobra se razlikuju po tome što su za njihovo stvaranje, razvoj i podršku presudni sami ljudi, građani i građanke (Helfrich et al., 2009.). Ta je granica, ponavljamo, nekad tanka i nevidljiva ili je uopće nema u našoj današnjoj percepciji, ali nekad je ključna za naglasiti jer ovisi o razini demokratskog upravljanja i participaciji u gospodarenju ili korištenju nekog dobra. Isto tako, s druge strane, treba naglasiti kako i mnoga zajednička dobra neće biti moguće primijeniti na demokratski i participativni način bez nekog oblika državnog ili međudržavnog dogovora kao što je slučaj s potrebom zaštite svjetski važnih ekosustava oceana i tropskih kišnih šuma ili klime čitavog planeta.

Ostrom (2006.) je u svojoj knjizi Upravljanje zajedničkim dobrima – evolucija institucija za kolektivno djelovanje istaknula osam principa upravljanja zajedničkim dobrima:

1. Jasno određene granice – granice samih zajedničkih dobara i granice tko ih ima pravo koristiti.
2. Usklađenost između pravila upravljanja zajedničkim dobrima i lokalnih potreba te uvjeta.
3. Osigurati da oni na koje utječu pravila participiraju u eventualnoj promjeni istih.
4. Osigurati da se poštuju pravila koja su donesena u svrhu korištenja zajedničkih dobara i izvan granica samih dobara i direktnih korisnika.
5. Stvaranje sustava unutarnjeg nadzora za poštivanje principa.
6. Praksa stupnjevanih sankcija za prekršitelje dogovorenih principa i pravila.
7. Postojanje mehanizama za rješavanje sukoba koji su jasni i provedivi.

I za veće sustave zajedničkih dobara:

8. Ugraditi odgovornost za upravljanje zajedničkim dobrima u višestrukim slojevima za cijeli međupovezani sustav.

Time postaje i više nego proziran jedan od najvećih mitova o zajedničkim dobrima koji je podvalio Garrett Hardin u svojoj poznatoj tragediji zajedničkog dobra tvrdeći da će ljudi iz sebičnih razloga uvijek težiti zeznuti ostale i prisvojiti korist samo za sebe. No ako se događa iskorištavanje nečega što pripada svima onda se to samo može zvati jednim imenom – kapitalizam. Ili imamo situaciju gdje se oni koji teže urediti sustav prema načelima zajedničkih dobara trude i fajtaju, ali oni koji upravljaju svijetom ignoriraju i kradu. Ali to nije odgovornost običnih ljudi, nego upravljača. Klima je najbolji primjer – svačija i ničija, ali dok ljudi traže promjene, elite koriste resurs koji nam svima pripada, i što je najgore račun plaćaju najslabiji i najranjiviji koji klimatskim promjenama nisu nikako ili su zanemarivo doprinijeli. Pravedniji i održiviji pristup klimatskim promjenama neće biti moguć dok ne shvatimo i osvijestimo nas kao globalnu zajednicu ljudi (i drugih bića) koja treba početi upravljati tim resursom na pravedan i odgovoran način prema svim članovima te zajednice. Zajednička dobra uvijek trebaju „čuvara” i jasno je da nam za globalne resurse predstoji najveći izazov pronaći modele suradnje i djelovanja (Helfrich et al., 2009.).

Prvo je značenje zajedničkih dobara da su nam dana kao poklon i da taj poklon svi koristimo. Ili su nam ga dale generacije i generacije ispred nas i ostavile u nasljeđe ili smo ga dobili od prirode.

Barnes (2004.) ističe kako su zajednička dobra:

1. Sve što dijelimo (jezik, kultura, ekosustavi…)
2. Sve što smo naslijedili (DNA, zakoni…)
3. Sve što trebamo ostaviti u nasljeđe (resursi, nezagađen zrak i voda…)
4. Sve velike stvari, jer pripadaju svima nama (priroda, socijalni sustavi).

Po ovoj podjeli možemo reći kako imamo prirodna zajednička dobra (zrak, fotosinteza, oceani), ona koja pripadaju zajednici (javni prostori, knjižnice, muzeji, tržnice, igrališta, sveučilište) te kulturna zajednička dobra (glazba, astronomija, internet, jezici).

Bitno je da smo svjesni kako to nije neka novotarija. Zajednička dobra imaju dugu povijest na našem planetu, možemo reći od postanka naše vrste. Postojali su kao priznato pravo pored privatnog i javnog u Rimsko doba. Engleska srednjeg vijeka također spominje područja za ulov riba i šume kao res communes. Zapravo možemo reći kako su upravo razvojem kapitalizma i vrijednosti koje njeguje uništena zajednička dobra kao opće pravo običnih ljudi. Proces „ograđivanja” koji je počeo u 16. stoljeću, a doživio vrhunac u 18. stoljeću nije bio slučajan te je uništavanje zajedničkih prostora u prirodi (pašnjaka, livada, polja, šuma) realizirano jer je trebalo radne snage za tvornice. Odnosno, kapitalisti su odlučili kako im više ne treba toliko pastira i poljoprivrednika koliko im trebaju šljakeri u gradovima. Danas svjedočimo ne samo ograđivanju prirodnih područja i ekosustava, već i ograđivanju naših gena i naših tijela, ograđivanju naše hrane i energije, ograđivanju čitavog živog svijeta. Ono što je nekad bilo ograđivanje danas se lijepo naziva deregulacija i privatizacija.

Koncept zajedničkih dobara ne znači ukidanje tržišta, ali znači ograničenje tržišta da uzima bez odgovornosti i nadoknade troškova za resurse iz zajedničkih dobara. Ovdje pod resursima ne mislimo samo na prirodne. Dakle, treba nam i tržište pored zajedničkih dobara, ali prema pravednijim i realnijim odnosima. Ovako sad tržište radi dvostruki napad na zajednička dobra, uzima iz njih resurse ne plaćajući punu cijenu, te drugi put kada izbacuje svoje otpade i otrove što također plaća uglavnom cijelo društvo ili oni koji su najmanje odgovorni za to.

Država ne treba kontrolirati zajednička dobra niti upravljati s njima, već treba ponovno prihvatiti njihovu važnost i preuzeti odgovornost za ponovno uspostavu ravnoteže između tržišta i zajedničkih dobara. Kao što je u tržištu najbitniji profit, u gospodarenju prema načelima zajednič­kih dobara najbitnije je očuvanje i zaštita na korist svih. Tijela koja bi bila nadležna za očuvanje i zaštitu zajedničkih dobara trebaju biti sastavljena od svih zainteresiranih dionika. Njihov rad se ocjenjuje ne koliko su iskoristili od zajedničkih dobara ili zaradili, već upravo koliko su ih ostavili u dovoljno dobrom stanju da se i drugi mogu koristiti s njima, i buduće generacije i druga bića. Kao kad posudimo knjigu u knjižnici trudimo se vratiti je u istom stanju za druge korisnike. Ukoliko podignemo vrijed­nost zajedničkom dobru super, ali glavni cilj je da je ne smijemo smanjiti, a pogotovo degradirati do razine održivosti kao što je danas slučaj s ne­kim dijelovima oceana, nekadašnjih plodnih polja ili šumskih područja.

Ne zahtijevaju svi oblici zajedničkih dobara isti pristup. Neka zajednička dobra trebamo zaštiti i urediti njihovo korištenje, ali neka poput interneta, kulture ili znanja trebamo omogućiti na korištenje što većem broj ljudi sa što je moguće manje ili nimalo ograničenja.

U skladu s tim, Barnes nabraja organizacijske principe zajedničkih dobara (2006: 74):

1. Ostavi uvijek dovoljno i u dobrom stanju
Princip koji smo maloprije objasnili. I kad nešto trošimo i koristimo, uvijek treba ostati dovoljno za druge. Ekskluzivne licence, kao što su patenti i autorska prava treba svesti na minimum.

2. Staviti buduće generacije na prvo mjesto
Ukoliko postoji konflikt između kratkoročnog dobitka i dugoročne potrebe za očuvanjem, ovo drugo ima prednost.

3. Što više uključenih to bolje
Za razliku od kapitalizma gdje ih malo kontrolira puno, u zajedničkim dobrima nas puno kontrolira sve.

4. Jedna osoba, jedan glas
Primjena najvišeg demokratskog principa u odlučivanju.

5. Uključiti neku vrstu nadoknade
To bi mogla biti neka unaprijeđena verzija Alaska Permanent Fund koncepta gdje svi stanovnici američke savezne države Alaska dobivaju kroz spomenuti fond novac od naftnih i plinskih korporacija kao nadoknadu za korištenje tih resursa.

Tek kad uredimo upravljanje i korištenje zajedničkih dobara, može im pristupiti i tržište sa svojim principom ostvarivanja profita, ali u tom slučaju se taj pristup neće više odvijati nepravedno i neodgovorno, već se postojati okvir za realnu i pravednu nadoknadu.

To je potpuno drugačiji pogled na svijet – umjesto fokusa na vlasništvo, ovdje je fokus na zajedništvu i na participativnom upravljanju te održivom gospodarenju. Zato nam je danas taj drugačiji pogled na svijet toliko potreban. Povezan je direktno s drugačijom praksom, a to je zaštita zajedničkih resursa i interesa lokalne zajednice, cijelog društva ili u nekim slučajevima i naše vrste.

Da su današnji zakoni o autorskim pravima i patentima vrijedili od početka našeg postanka mi ne bismo u ovoj mjeri uživali u postignućima matematike, fizike, umjetnosti, filozofije i svega što je naše. Znači treba nagraditi one koji su nešto stvorili ili izumili, ali današnji svjetski poredak u ovom području zapravo suzbija inovaciju i razvoj svojom monopolizacijom i nesuradnjom svih koji mogu i znaju pomoći.

Trebamo početi razmišljati i djelovati u skladu s konceptom zajedničkih dobara i manje se doživljavati kao vlasnici svega i svačega, a više kao čuvari i njegovatelji.

U tom smislu su mnogi modeli dobre ekonomije koje smo predstavili dio naših zajedničkih dobara. Od prirodnih resursa kojima upravljamo na odgovoran i održiv način i uz permakulturni dizajn im potenciramo kvalitetu i vrijednost preko financijskih modela koji su uključujući i otvoreni za princip (su)odlučivanja do alternativnih valuta gdje je novac zaista naše zajedničko dobro. Veliki interes za energetske zadruge je također primjer brige i odgovornosti za zajedničko dobro i gospodarenje resursima na korist čitave zajednice. Model koji do sada nismo spominjali, a također ga možemo shvatiti kao u povojima primjer zajedničkih dobara je participativni budžet. To je model gdje građani i građanke kroz facilitiran i vođen proces sami odlučuju gdje će investirati dio sredstava iz gradskog proračuna. Time pokazuju odgovornost za mjesto gdje žive i pretvaraju razvoj grada u zajedničko dobro. Ukoliko je cijeli proces participativnog budžetiranja dobro i transparentno vođen te osigurani mehanizmi protiv zloupotreba, ovaj model ostavlja izrazito pozitivne rezultate po cijelom svijetu.

U svojoj iznimnoj knjizi The Resilience Imperative – Cooperative Transitions to a Steady-State Economy, Michael Lewis i Pat Conaty (2012: 24) ističu kako „borba za zajednička dobra u 21. stoljeću neupitno uključuje kapital, naša radna mjesta i biosferu o kojoj svi ovisimo”.

Jedan od najpoznatijih i najagilnijih zagovaratelja ovog naprednog modela David Bollier (2014.) u knjizi Green Governance – Ecological Survival, Human Rights, and the Law of the Commons koju je napisao u suradnji s Burnsom H. Westonom, dodatno ističe kako u prevladavanju trenutnih kriza nećemo uspjeti ukoliko se fokusiramo samo na zelena znanja i tehnologije, a neće biti dovoljne niti reforme u ekonomiji, već nam trebaju novi modeli vladanja i upravljanja koji će nam omogućiti praktično provođenje poštivanja prirode i povezanosti, odgovornosti i pravednosti te etiku integriranog globalnog i lokalnog građanina koji zahtijeva u politici transparentnost i uključenost svih zainteresiranih.

Drugačiji modeli vladanja i političkih praksi presudni su za odgovorno i održivo upravljanje globalnim zajedničkim dobrima koja su zbog svojih karakteristika kompleksni sustavi. Novi modeli upravljanja koji se temelje na zajedničkim dobrima revitaliziraju koncept ljudskih prava na zdrav i čist okoliš.

Zbog svega napisanog jasno je kako nas model zajedničkih dobara uspijeva sve okupiti na najbolji način. Ima kapacitet djelovanja kao velika makro ideja, kao domena globalne razine, a istovremeno pušta korijenje u naš svakodnevni lokalizirani trenutak, život i prostor.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Naglašavali smo na mnogo mjesta u knjizi kako je bitno praktično znanje i vještine koje su nam potrebne da ponudimo konkretna rješenja na probleme u 21. stoljeću. I kako je bitno da je su ta znanja i vještine slobodni, da ih možemo širiti i razmjenjivati, nadopunjavati i razvijati. Također, na mnogo mjesta u knjizi naglašavamo kako nam trebaju proizvođači i praktičari, inovatori i stvaratelji posebno kad se to radi u skladu sa zajedničkim dobrima. Model koji spaja slobodno znanje, stvaranje i proizvodnju te zajednička dobra je POC21, pokret ljudi koji proizvode/dizajniraju alate i strojeve te uređaje za svakodnevnu upotrebu. Kratica znači Proof of Concept, znači dokaz koncepta za 21. stoljeće.

Radi se o internacionalnom kampu prekrasnih geekova koji se okupe svake godine u jednom lijepom dvorcu u Francuskoj pored Pariza. Njihov cilj je predstaviti i učiniti primjenjivim rješenja za održivo življenje na principima otvorenog koda, dakle da ih svi imaju pravo koristiti kako i priliči zajedničkim dobrima. Njih preko stotinu trenutno razvija 12 temeljnih projekata. Poanta je da projekti moraju biti jednostavni, ekonomski prihvatljivi, primjenjivi i da ih svatko može ponoviti. Posebno su zanimljivi za izdvojiti bicitractor, preludi hibrid bicikla i traktora koji zemlju rahli i okopava oko gredica pomoću bicikliranja, tuš kabina koja značajno štedi vodu, energetsko-efikasni sustav čuvanja i proizvodnje hrane bez korištenja hladnjaka te reciklira zeleni otpad u novi resurs. Izrazito je zanimljivi primjer malih vjetrenjača koje je moguće izgraditi od otpada za svega 30 dolara.

Blisko POC21 je platforma Hack Farm koja okuplja sve sanjare i praktičare koji žele povezati slobodne ideje i poljoprivredu, smatrajući kako dizajn i narav alata ili mehanizacije trebaju otvoreno služiti onima kojima najviše trebaju – proizvođačima hrane. Hack Farm je od nastanka 2011. godine preko svoje internet aplikacije okupio preko 100 inovativnih rješenja za poljoprivredne alate i strojeve. Inženjeri i strojarski dizajneri zajedno s farmerima i poljoprivrednicima rade na alatima i modificiraju ih kroz otvorenu komunikaciju i suradnju. Divan primjer kako softveraški pristup otvorenom kodu susreće naprednu i slobodnu poljoprivredu.

Sličan koncept koristi se od 2003. godine u Open Source Ecology (OSE) modelu koji ima za cilj stvoriti ekonomiju otvorenog koda odnosno ekonomiju otvorenog pristupa. Njihov fokus je na realizaciji Global Village Construction Set (GVCS) – kompletu od 50 najčešće korištenih strojeva ili uređaja koje sve žele napraviti na principima dijeljenja i zajedničkog razvoja koncepta. Znači žele stvoriti dostupne svima 50 strojeva koji čine naš život mogućim i kvalitetnim uz pomoć već dostupnih znanja i vještina, materijala i rješenja. Krajnju suradnju na nekom od koncepata, dijeljene informacija i radnih mapa, dizajnerskih crteža i priručnika rade preko poduzeća prigodnog imena Distributive Entreprise. Trenutno je 13 strojeva dovedeno do razine prototipa. Od 2004. godine rade i sami na primjeni modela te razvijaju svoje imanje – Factor e Farm (FeF) pokraj Kansasa. Danas je OSE globalni pokret onih koji dijele znanje i vještine za opće i zajedničko dobro.

Kao urbani primjer ovog pristupa možemo navesti raširenu mrežu FabLabs, znači u prijevodu kao laboratoriji koji djeluju poput tvornica i proizvode. Radi se o manjim radioničarskim i radnim prostorima koji uključuju uređaje i strojeve kojima se digitalizirano upravlja. Primjeri su CNC strojevi, 3D printeri, razni rezači i slično. Ono što je bitno da je korištenje strojeva slobodno za sve kojima trebaju, a napredni dijelovi priče sudjeluju također u raspravama i razmjeni ideja i znanja o samim alatima, kako rade i kako ih poboljšati. U svijetu postoji oko 565 fablab-ova od čega u Europi 270.

Znanje je danas jedan od najograničenijih resursa i stalno se pojavljuju nastojanja da ga se kontrolira, ograniči i učini nedostupnim većini ljudi. A kao što smo već istaknuli upravo je znanje jedan od resursa zajedničkih dobara koje trebamo širiti i dijeliti najviše moguće najvećem mogućem broju ljudi. Ovi iznimni primjeri rade upravo to.

 

DOBRA EKONOMIJA U DOBRIM PRIČAMA

Današnji gradovi su puni zajedničkih dobara pa i onih općih koje brojni aktivisti i građani pokušavaju obraniti, sačuvati, učiniti dostupnim svima. Tako je i kod nas u Zagrebu, Dubrovniku, Puli i u mnogim gradovima i mjestima gdje lokalne vlasti uzimaju zajednička dobra te ih „poklanjaju” privatnim investitorima na štetu općih interesa i budućih generacija. No, neki urbani prostori su već spremni napraviti iskorak od urbanih zajedničkih dobara do gradova kao zajedničko dobro.

Laboratorij za upravljanje zajedničkim dobrima (LABoratory for the GOVernance of Commons – “LabGov”) prostor je gdje se istražuje i uči o najboljim modelima korištenja i odlučivanja o pristupu zajedničkim dobrima. Stvoren je na Odsjeku za politologiju Sveučilišta Luiss Guido Carli u Rimu kako bi se osiguralo obrazovanje za buduće stručnjake odnosno „čuvare” zajedničkih dobara. Danas djeluje kao nezavisna organizacija, ali i dalje povezana s istraživanjima i obrazovnim politikama za primjenu koncepta zajedničkih dobara. U kontekstu naše knjige najviše nas zanima njihova suradnja s lokalnim zajednicama i gradskim upravama koje se žele transformirati u gradove zajedničkih dobara. Ovaj pitomi revolucionarni model koji nas pomiče od pozicije onih koji moraju braniti zajednička dobra prema poziciji onih koji (su)upravljaju zajedničkim dobrima, najviše je razvio profesor Christian Iaione (2012.) sa spomenutog sveučilišta Luiss u radu City as a Commons, gdje je postavio temelje koncepta i moguće primjene u praksi. A odlična je spoznaja da praksu već imamo. S obzirom na višedesetljetnu progresivnost u mnogim područjima, nije iznenađenje što je Bologna jedan od prvih gradova gdje je uprava prihvatila dokument Reguliranje javne kolaboracije između građana i gradske uprave za skrb i obnavljanje zajedničkih dobara.

Prema Regulaciji „aktivni građani (društveni inovatori i poduzetnici, organizacije civilnog društva te institucije znanja i obrazovanja koje zajedno rade na općem dobru) ulaze u prostor dizajniranja urbanih zajedničkih dobara s gradskim agencijama i uredima”. Pod urbanim zajedničkim dobrima misle na javne prostore, zelene prostore i napuštene zgrade ili prostore. U Bologni se razvijaju društvene inovacije, suradničke usluge, kreativnost i razmjena ideja, digitalne inovacije i sve što može unaprijediti upravljanje gradskim prostorom na principima uključivanja i (su)upravljanja s aktivnim građanima.

Gradovi zajedničkih dobara se pored Bologne istražuju i na još par lokacija: Bari, Battipaglia, Mantova, Palermo, Rim i drugi. Posebno vrijedi izdvojiti gradić Mantova koji je sa svojih skoro 50.000 stanovnika otišao daleko u istraživanjima i provođenju koncepta grada kao zajedničkog dobra. Prvo su izradili plan razvoja grada kulture kao zajedničkog dobra, drugi korak je bio dizajniranje laboratorija „Poduzeća kao zajednička dobra” gdje su odabrali prvih sedam projekata kao modele, treći korak je bio Kamp vladanja gdje su istraživali nove oblike upravljanja i odnosa gradskih vlasti sa svojim aktivnim građanima te je potpisan Pakt suradničkog upravljanja, i na kraju je pripremljena programska Knjižica za suradnju i Plan održivosti grada koji je predstavljen cjelokupnoj javnosti (a sad svi sjednimo i duboko udahnimo) na Festivalu suradnje koji je organiziran u gradu 2014. godine. Sada prolaze kroz finalni korak gdje testiraju sve projekte i modele upravljanja, komunikacije i suradnje što prate kroz čitav niz javnih konzultacija i susreta sa građanima.

Gradovi kao zajednička dobra trenutno su jedan od najdalekosežnijih i najdubljih primjera dobrih priča koje se događaju na našem planetu. Radi se novi dizajn i provodi u praksi nova paradigma društvenih, ekonomskih, institucionalnih i pravnih obrazaca i struktura. Već spomenuti Christian Iaione u jednom od svojih intervjua nagovješćuje 21. stoljeće kao CO-century, kao stoljeće koje će umjesto iskorištavanja, nasilja i ugrožavanja budućnosti biti obilježeno kao „century of COmmons, COllaboration, COoperation, COmmunity, COmmunication, CO-design, CO-production, CO-management, COexistence, CO-living“.

Pametan si čovjek Christian i neka si ti nama u pravu.

 

*

Modeli dobre ekonomije pružaju nam praktične alate za stvaranje boljeg svijeta. Ovdje i sada. Mnogi od njih se razvijaju već stoljećima te imamo iskustvo i naučeno znanje što je potrebno poboljšati i kuda dalje krenuti. Radi se o najboljem pristupu – istraživanjem i svakodnevnim životom do pravih promjena. Vjerujemo kako je sada jasnije i zašto su nam svi bitni, a i zašto su zapravo poslagani u redu, u koracima, jedan iza drugog. Idu od jednostavnijih modela koji ostvaruju manje iskorake u potrebnim društvenim promjenama do kompleksnijih i cjelovitijih koji ulaze duboko i čine iskru koja mijenja sve. Modeli dobre ekonomije koji su pri kraju najviše nas pripremaju i približavaju ostvarenju 12 sistemskih rješenja koje zagovaramo u knjizi. Ne želimo time tvrditi da je baš uvijek nužno to pratiti i kako nije moguće ostvariti primjerice solidarnu eko­nomiju a da se nismo prije okušali u pravednoj trgovini. No, vidljivo je iz knjige primjerice kako će nam biti teško stvoriti uspješnu lokalnu valutu ukoliko u tom području nema proizvodnje i ukoliko nema povjerenja između ljudi. A snažna proizvodnja se osigurava kroz prisustvo i modela pravedne trgovine neovisno je li certificirana, kroz postojanje društvenih poduzeća ili zadruga koje proizvode. Kada osnažimo lokalnu proizvodnju i veze između ljudi spremni smo za sljedeći korak, a to je izbjegavanje ko­rištenja valute koja potencira dug, siromaštvo i zagađenje. Spremni smo za stvaranje našeg novca kao jednog od najvrednijeg zajedničkog dobra. A kada počnemo primjenjivati model zajedničkih dobara, e onda smo već blizu istinskoj demokraciji i nasušno potrebnoj političnosti koja znači odgovornost i skrb za vlastiti život i za cjelinu kojoj pripadamo.

Jedan od najbitnijih resursa zajedničkih dobara je novac (Meyer, 2013.). I vlasništvo. Vrlo često se povezano pojavljuju.

Moramo preuzeti vlasništvo jer pripada svima nama, svim ljudima. A novac pogotovo. Marjorie Kelly (2012.) u jednoj od najboljih knjiga na ovu temu Owning Our Future: The Emerging Ownership Revolution, ističe kako trebamo preispitati arhitekturu vlasništva, jer se zapravo radi o nevidljivim temeljima na kojima je sazdana naša civilizacija i u kojima leži većina nepravdi, iskorištavanja i krađi zajedničkih postignuća i nasljeđa. Kroz najbolje primjere dobre ekonomije gradimo novu arhitekturu vlasništva, tamo gdje smo svi vlasnici, gdje nas se pita, gdje participiramo, gdje smo solidarni i gdje imamo otvoren pogled prema budućnosti.

Wright (2011) ističe kako sve alternative trebamo proučavati i doživljavati s obzirom na vrijednosti njihovih odrednica kao što su: poželjnost, održivost i mogućnost realizacije. Posebno ističe da se u 21. stoljeću održivost neke priče ili projekta pojavljuje kao presudna za kvalitetna postignuća. Ohrabrujuća je spoznaja kako nam svi modeli dobre ekonomije prikazuju održivost na raznim razinama.

Nekoliko puta smo spominjali zone kao osnovni alat permakulturnog dizajna. Da ne idemo ovdje u detalje objašnjavanja elemenata i funkcija u svakoj od zona za što ponovno upućujemo na ZMAG-ov Permakulturni dizajn – priručnik uz tečaj (2015.), dovoljno će biti objasniti kako su zone poredane tako kako ih trebamo i koristimo na svakodnevnoj razini. Znači zona 0 je naš stambeni objekt gdje stalno boravimo, vani najviše boravimo u prvoj zoni te ona u skladu s tim ima najviše elemenata i koristimo je za najviše funkcija. Dalje kako idu zone 2, 3, 4 smanjuje se naša prisutnost u njima i koristimo ih u sve manjem obimu. Zona 5 je vrlo često ostavljena kao prostor gdje uopće ne interveniramo i gdje prepuštamo sve prirodi da radi sama bez korištenja naših dizajnerskih sposobnosti. Također smo napomenuli da spominjemo i zonu 00 koja označava nas same, našu unutrašnju refleksiju i psihofizičko stanje te kako je prilično jasno da ukoliko ta zona nije „sređena” da će teško biti uputiti se u kvalitetan dizajn ostalih zona. A posebno da ne podcjenjujemo kako širi društveno-političko kontekst i obrasci utječu na zonu 00. U idealnom slučaju zone prikazujemo kao koncentrične krugove što je prikazano na manjoj slikici.

 

 

Kada bismo te zone prebacili u područje dobre ekonomije i njenih zona to bi izgledalo kao na većoj slici. Modeli dobre ekonomije koje smo spominjali u knjizi poredani su ne samo prema tome koliko ćemo ih koristiti na svakodnevnoj razini, nego i koliko nam treba do njih, pa su u skladu s tim one do kojih nam treba više vremena i energije stavljene u kasnije zone. Ono što na prvi pogled može zbunjivati jest da se u prvoj zoni istovremeno nalazi „najlakši” model dobre ekonomije – pravedna trgovina i najkompleksniji i najdalekosežniji model zajedničkih dobara. Razlog je zapravo jednostavan jer upravo zbog potrebe svakodnevnog korištenja pravednosti u nabavci robe i usluga koje nam trebaju taj model je logično u prvoj zoni. No, upravo zbog svoje važnosti i sistemskog pogleda na politiku, ekonomiju i resurse, zajednička dobra su nam u najvažnijoj i najkorištenijoj zoni, jer tu također trebamo biti najčešće prisutni. Dapače, bez naše aktivne prisutnosti koncept zajedničkih dobara ne postoji, već onda pričamo „samo” o resursima. Zato su zajednička dobra stavljena u prvu zonu, da im još jednom odamo priznanje, ali i da naglasimo kako nas tu treba biti svaki dan. Uostalom, zajednička dobra zahvaćaju takvu širinu da ih koristimo svaki dan. Društvena i solidarna ekonomija su stavljene u drugu zonu jer ih prema permakulturnom dizajnu posjećujemo redovno i tek nešto malo manje nego elemente u prvoj zoni. Društvena i solidarna ekonomija same za sebe pokrivaju toliko različitih modela i načina prakticiranja da je logično kako smo ih pomaknuli malo ispred. U njih uključujemo i organizacije civilnog društva za opće dobro, i zadruge, i udruženja za uzajamnu pomoć i druge formalne ili neformalne oblike aktivizma, rada i življenja za bolji svijet. Kao njihove izvedenice slijede u trećoj zoni etične banke i zadruge, jer prema permakulturnom dizajnu ovdje elemente koristimo prema potrebi. Zaista, svi bismo trebali podržati oba modela, postati članovi i članice etičnih banaka ili financijskih institucija i modela koji djeluju etično prema ljudima, društvu i okolišu, a što se zadruga tiče ako nismo dio neke proizvodne, najmanje što možemo učiniti je podržati one potrošačke, jer uvijek nešto negdje kupujemo pa je bitno osigurati da resurs kruži u dobrim pričama. No, i usluge etičnih banaka i zadruga uglavnom nećemo trebati baš na svakodnevnoj razini, već prema potrebi.

Lokalne i regionalne valute smo namjerno stavili u tek četvrtu zonu, premda stoji kritika da tamo gdje su one funkcionalne i djelatne da ih koristimo često i možemo reći gotovo na svakodnevnoj razini. Ovim pozicioniranjem želimo još jednom naglasiti da sposobnost stvaranja kvalitetnog vlastitog resursa za razmjenu roba i usluga je vjerojatno najveći izazov, jer time pokazujemo da smo napravili sve korake prije i da je naš pristup modelima dobre ekonomije sazrio.

Peta zona je ostala prazna jer naravno da je zona u koju nikad ne idemo i ne sudjelujemo u dobroj ekonomiji prazna kad dobru ekonomiju gradimo i stvaramo tako da u nju idemo i sudjelujemo i potpuno je nepojmljivo da imamo modele koje samo gledamo i promatramo. Dapače, trebaju nam svi modeli dobre ekonomije koje smo predstavili u knjizi. I zapravo tek zajedno nam daje pregled nad dobrim dizajnom za nešto što je ljepše, smislenije i obzirnije od sadašnje situacije u ekonomiji i politici.

Moramo spomenuti i model koji dobiva iznimno na značenju posljednjih desetak godina, a riječ je o „ekonomiji dijeljenja” (engl. sharing economy) odnosno možemo objasniti zašto taj model ne navodimo ovdje direktno kao dio dobre ekonomije (Conrad, 2014.). Radi o kompleksnim realnostima ekonomije dijeljenja (Schor, 2014.) s izrazito raznolikim akterima i samim time interpretacijama. Na žalost, u medijima pa i na dijelu scene organizacija civilnog društva profilirali se uglavnom oni koji vrlo malo dijele, nego su puno više inovativna verzija kapitalizma utemeljena na platformama. No, radi se samo o drugačijoj formi prisvajanja nečega što je zajedničko, a manje o drugačijem sadržaju. Zato Trebor Sholtz (2016.) zagovara „platformno zadrugarstvo”. Neal Gorenflo s odlične internet stranice www.shereable.net ističe kako unutar ekonomije dijeljenja treba razlikovati „transakcijsko” dijeljenje koje je uvijek profitnog karaktera i zapravo u konačnici i dalje generirane neravnopravne i nepravedne odnose od „transformacijskog” dijeljenja koje također koristi tržišne principe i teži financijskoj održivosti, ali ima i društveno transformativni potencijal u odnosu na pozicije moći (Ede, 2014.). Transformacijsko dijeljenje je integrirano u mnoge modele koje smo predstavili od solidarne ekonomije preko alternativnih valuta do zajedničkih dobara.

Što se naših modela dobre ekonomije tiče nadamo se da je dovoljno jasno prikazano kako se najbolji društveni utjecaji ostvaruju kroz sinergiju nekoliko modela dobre ekonomije. Ako rade sami slabiji su. Slabijeg imuniteta, slabije sposobnosti da rade kvalitetno i čine svijet boljim mjestom za život, slabije sposobnosti reagiranja na bilo kakve krize ili nepredviđene okolnosti. Super mi je ovdje staviti onu poznatu slikicu koja odlično dočarava stanje modela dobre ekonomije i neoliberalnog kapitalizma sad, ogromnog i velikog. Ali kad smo skupa…

Kad su skupa modeli dobre ekonomije stvaraju jači društveni utjecaj. Etične banke kao što su talijanska Banca Etica i francuska Groupe Credit Co-operatif danas daju podršku regionalnim valutama sa svojim znanjima i kao financijska garancija da alternativni sustav započne svoje kruženje. Naglasili smo već kako se pravedna trgovina razvija kroz zadruge. Neki primjeri kroz dobre priče zaista zadivljuju koliko su toga uspjeli spojiti poput Banco Palmasa od mikrokreditiranja do mreže banaka za razvoj lokalne zajednice ili poput Blaengarw Time Centra koji je preko volontiranja i društvenih poduzeća zaštitio zajedničko dobro.

Pa jesmo lijepo rekli na početku u Otvaranju da je dobra ekonomija krcata.