Dobra ekonomija | Dražen Šimleša
5. DUGUJEM, DAKLE POSTOJIM
Kako je detaljno pokazao u svojoj iznimnoj antropološkoj studiji David Graeber (2012.) „u početku bijaše dug”. U mnogim jezicima riječ dug je istovjetna riječi za grijeh kako ne bi bilo nismo znali. Vrlo brzo s razvojem naše vrste ugrađivano nam je od elita kako se duga treba bojati i sramiti. Zato su prva dugovanja divinizirana i od tuda tolika potreba da se umilostivimo bogovima, da ih umirimo darovima, da nam otpuste dugove naše. Danas su bogovi u velikim staklenim neboderima i nose tamna odijela. Ali svrha duga kao sredstva dresiranja ostala je ista. Naslov knjige Maurizija Lazzarata (2013.) Proizvodnja zaduženog čovjeka pogađa bit identiteta današnjeg čovjeka i način na koji se stvara. To je vrhunac koncepta duga kao simbola patnje na našem planetu za obične ljude. Zaduženost postaje kolektivni identitet, svi su dužni, to je slika čitavog društva.
Ovisnost o dugu je povezana s ovisnošću o kontinuiranom sve većem ekonomskom rastu. Ekonomija ne postoji ukoliko se kontinuirano ne emitiraju krediti i ne raste dug koji je danas toliko narastao da je uopće suludo očekivati da će ikada moći biti vraćen. Tog novca nema. Dug je sredstvo kontrole i autocenzure, straha i nametnutog identiteta. Nejasan i nevidljiv proces skriven iz binarnog koda i jedinica s puno puno nula utječe na ukupnu realnu ekonomiju i čitava društva. Često zaboravljamo kako je sistem uređen tako da oni koji su s(p)retniji mogu na individualnoj razini izaći iz duga ili kad država vrati dug jer posjeduje robu ili uslugu koju svi u nekom trenutku žele. No, na drugoj strani klackalice je uvijek netko tko je izvisio. Netko tko se zadužio da može taj novi slasni proizvod kupiti. I tako ukupni dug raste, jer ukupnoj ekonomiji to treba.
Cilj ekonomije je pretvoriti sve više života u stvari te ih pripremiti i obraditi za prodaju na tržištu. Problem je što se ne mari za posljedice u društvu, okolišu i drugdje odnosno troškovi tog pretvaranja u stvari se ostavljaju upravo društvu i okolišu da ih plati i sanira.
Kada to tako uspješno funkcionira u ekonomiji to zovu dobre godine. Ali čak i u njima dug gotovo uvijek raste. Samo što se onda ne brinemo zbog rasta duga, jer raste i ekonomija pa mislimo da nikad neće stati.
Banke u tzv. dobrim godinama dijele kredite ko da su džabe (i korisnici ih isto takvima uzimaju pa i oni imaju odgovornost) i općenito vlada optimizam (Jackson i Dyson, 2012; Tickell, 2013.). Gotovo svi koji žele nešto trošiti mogu doći do kredita vrlo lako. Tako banke pumpaju balon za koje i same znaju da će puknuti, ali to ignoriraju dok šareni balon leti nebom i uveseljava narod, odnosno potrošače. Onda dođu one godine koje nazivaju lošima. Tada novac što znači kredit više nije jeftin i lako dostupan resurs, nego nešto neprocjenjivo i luksuzno, nešto do čega samo odabrani i dostojni mogu doći. Sada svi koji su sumanuto uzimali kredite u onim dobrim godinama dobivaju teže uvjete otplaćivanja, jer je jelte kriza i kamate rastu i treba stegnuti remen, a oni kojima treba novi kredit da zatvore stari, što je uobičajena shema poslovanja, ne mogu doći do novog kredita ili ako i dođu onda imaju izrazito nepovoljnije uvjete. Tu onda stvarna ekonomija staje i oni mali napuštaju teren, a oni veliki akumuliraju još veće bogatstvo, jer su oni jedini kojima u tom trenutku nije problem doći do novca. Jeftin ili skup, njima isto, jer ga imaju i kontroliraju. Znači, svi oni kojima trebaju krediti za poslovanje teže dolaze do njih ili odlaze u bankrot, jer su im pali na leđa teži uvjeti otplaćivanja, manje zarađuju na tržištu jer je nepoznat netko proglasio loše godine i objavio krizu pa građani manje troše, uvlači se strah i nema kretanja. Ono što je apsurd da i u tzv. lošim godinama novca ima dovoljno, samo oni koji njime gospodare ga ne daju i ne žele pustiti u opticaj čime mu još i više dižu vrijednost odnosno zbog svoje povećane akumulacije kapitala dižu vrijednost sebi. I još zarađuju na kamatama od novca sklonjenog u bankama. Kada god imamo ovakvu ekonomsku akumulaciju imamo blokadu u ekonomiji i društvu, jer je jedan vrijedan resurs maknut iz protoka.
Kako smo rekli, cijeli ovaj proces se inače objašnjava maltene kao prirodna pojava, malo kruže dobre i loše godine u ekonomiji, bez pojašnjenja da tu ništa prirodnog nema i da se krize proizvode. Kada u godinama proglašenim kriznima počne padati vrijednost svemu, novcu, nekretninama, firmama, resursima…oni najbogatiji koji uvijek imaju, pojavljuju se u tom trenutku i uzimaju sve kao na pladnju, sada puno jeftinije nego donedavno, jer je svemu što vrijedi umjetno smanjena vrijednost. Tako se iz blokade prelazi u transfer, transfer privatne i društvene vrijednosti za koju se netko mučio i izdvajao, kupovao i razvijao, sada odlazi za ispod cijene najbogatijem sloju kojima tako kriza ispada kao zlatna koka za širenje moći i utjecaja. Radi se zapravo o transferu vlasništva, gdje oni koji imaju nakon krize imaju još i više te šire svoje posjedovanje. Vlasništvo je sama jezgra kapitalizma. Vlasnici se onda reklamiraju kao najuspješniji, njih ništa ne može zaustaviti da investiraju i da kupuju. Mada su im pravila u današnjoj ekonomiji sve omogućila i pripremila pa možemo reći kako je to čista štela.
Dugovi zapravo i služe više kao sredstvo ucjene i kontrole. Da je tome tako dovoljno govori istraživanje profesora Anthony Evansa i njegovih kolega iz Europe Business School koji su pokazali kako si sada velike EU zemlje međusobno duguju ogromne iznose, te bi im bilo jednostavnije i bolje po utjecaj na ekonomiju njihovog nagomilanog javnog duga da si međusobno otpišu dugovanja. Primjer međusobnih dugovanja Irske, Španjolske, Italije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke pokazuje kako bi si međusobnim otpisom mogle smanjiti ukupni dug za nevjerojatnih 64%, s preko 40% BDP-a na manje od 15%.
*
Ako su kofol najrazvijenije zemlje toliko dužne da je nemoguće vratiti taj iznos, čemu sve to? I ako svi duguju svima tko je taj tko ubire dug? I koja je poruka koju šalju milijardama onih koji sanjaju postati kao najrazvijeniji?
U fascinantnoj knjizi Money and Sustainability – The Missing Link, Bernard Lietaer (2012.) sa suradnicima ističe sljedeće utjecaje sadašnjeg ekonomskog sustava:
1. Potiče izmjene rasta i kriza.
2. Potiče kratkoročno razmišljanje.
3. Potiče nekontroliran rast.
4. Potiče koncentraciju bogatstva.
5. Potiče smanjenje socijalnog kapitala (Lietaer et al., 2012.).
Način na koji se stvara novac u bankama stvara imperativ duga, koji stvara imperativ rasta – zajedno oblikuju destruktivnu grabež za dostupnim novcem kojeg zapravo uvijek ima manje nego što je ukupni dug (Greco, 2009.). Dok novac funkcionira na ovakav način ne možemo osigurati održivost.