Dobra ekonomija | Dražen Šimleša

7. ŽIVOTNI BROJ 12

 

Nakon zagrebačke promocije moje zadnje knjige Ekološki otisak – kako je razvoj zgazio održivost? (2010), jedna od dragih osoba koja je predstavljala knjigu mi je nasamo postavila retoričko pitanje jesam li svjestan kako mi slijedi nastaviti priču s ekopismenosti. Toliko potrebno opismenjavanje sam i pokušavao napraviti s mojom rajom na Recikliranom imanju u Vukomeriću i u udruzi Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG) koja danas djeluje kao Centar znanja za održivo življenje i razvoj permakulture pa je bilo i logično napisati nešto ko otvoreni dnevnik za permakulturu u praksi. To mi je tada zvučalo totalno smisleno, sigurno i bez greške.

Uostalom, često sam pisao knjige tako da si ostavljam tragove ko Ivica i Marica, tako da jedno od poglavlja iz prethodne knjige postaje temelj ili glavna tema sljedeće. Vjerojatno bi u nekoj zlobnoj psihoanalizi ispao kao netko tko se opsesivno boji izgubiti. A zaista se i jesam izgubio nakon knjige Ekološki otisak. Nakon višemjesečnog guštanja u promociji i predavanjima o ekološkom otisku i razbijanju mitova o navodno nabrijanoj ekološkoj osviještenosti na Zapadu i prokazivanju sustava u kojem ne gazimo samo planet, nego i druge ljude pa i sami sebe, nastupila je PTSP faza. To ne bi bilo ništa neočekivano nakon tog adrenalinskog toura, ali sam ovog puta ostao paf, jer sam shvatio kako kada ostanem sam sa sobom, sam sa svojim mislima i osjećajima, nema više tragova, nema onih kamenčića koji su me godinama štitili od gubljenja. Ovaj put nisam znao kamo dalje. Nisam se znao vratiti kući. Oduševljenost s idejom da ekopismenost bude glavna tema sljedeće knjige brzo je nestajala k’o mrvice kruha po šumskim putevima, a novi hajp nije bio na vidiku, čak ni u vidu fatamorgane kao što je naizgled fina i slatka kućica pa makar krila zamku i opasnost. Ok je meni pisati o ekopismenosti kao neupitnom dijelu ne samo iskrene i konkretne strategije za održivost naših društava, nego i kao o revolucionarnom alatu koji će postaviti zdrave temelje naše osobnosti, aktivističke prakse i doživljaja svijeta. No, cijelo vrijeme me u tom nervozastom cupkanju na mjestu činila još i nemirnijim spoznaja kako daljnji uron u ekopismenost uopće nije glavna tema, uopće nije ono to, nije glavno pitanje. Ugacao bi ja time noge malo dublje, ali ne bi dovoljno zaronio. Nakon iskustva svih predavanja, razgovora, susreta, ćakula i rasprava, pa i nakon vlastitih životnih promjena i preslušavanja, jasno mi je bilo kako bi knjiga koja se bavi „samo” ekopismenošću ostala na sigurnom u plićaku. Naučiti ljude kako da budu ekopismeni? Slatko! Premda i dalje bitno, ali glavno pitanje nije više kako da se bolje i jače osvijestimo ili kako da naučimo živjeti i raditi održivo. Glavno pitanje nije više kriza percepcije.

Glavno pitanje je: dobro pobogu, a kako da zaustavimo ovaj sistem? Sistem koji se temelji i opstoji na uništavanju drugih ljudi i bića, planeta i budućnosti. Ovaj sistem pretvara ljude i prirodu u brojke, pa se sad neću ovdje ja razbacivati s njima, premda postoji čitav niz preciznih i jasnih pokazatelja koji nas vode do zaključka da nešto tako bešćutno vrijedi uništiti. Ukupna razina ekonomskog bogatstva koja se danas u svijetu ostvaruje i tehnološka postignuća ne ostavljaju nikakvo opravdanje za neizrecivu količinu gladnih i siromašnih, obespravljenih i ugnjetavanih, iskorištavanih i uništavanih ljudi i prostora na našem planetu. Ukoliko smo dovoljno tankoćutni možemo koristiti glagol potrebne radnje prema sistemu eutanizirati (mada nam to sistem nikad neće na vrijeme potpisati, jel?), dokinuti, promijeniti ili možda radije reformirati i malkice popraviti. Meni može sve, samo da ovo ludilo i krkačina stane. Ovaj sistem mora stati. U ime života. Sve manji broj ljudi to preispituje i nećka se oko te potrebe. Ostaje nam potražiti odgovor o mogućnosti i sposobnosti da se to i učini.

To je danas glavno etičko i vrijednosno, praktično i vizionarsko, to je presudno pitanje za naći put kroz 21. stoljeće i izaći i njega koliko toliko normalni. Uz svijest da i pored uspjeha u pronalasku tog izlaska očekuje nas potreba za kolektivnom terapijom zbog dugotrajne izloženosti nasilju i preduboko usađenim ranama.

Kad se odmaknemo od jeftinih parola i nabrijanih rima svatko kome je stalo do načina kako ćemo dalje živjeti u ovom kutku svemira sigurno se zapita: A što je alternativa? Kako doći do boljeg svijeta? Vrlo često osjećam neutaživu, ali i nezadovoljenu, težnju za boljim svijetom u ljudi koji postave to pitanje. U svakom slučaju prvi korak nam je da prestanemo osjećati strah od kreativnosti i mašte s jedne strane, te strah od prakse, pokušaja, eksperimentiranja s druge strane. To je jedan od najvećih uspjeha ovog sistema – usaditi strah od radnje usuditi se.

Treba priznati kako je na žalost na dobro uhljebljenom zapadu prečesto pravi razlog tog pitanja obdarenost posebnom količinom intelektualnog i nadmenog cinizma, kojem je upravo to osnovna svrha. Kao, koja je tvoja alternativa, ali već unaprijed je istaknut ovaj kao. Posebno kad taj netko s visoka upućuje taj bijedni sprd ljudima koji rade nešto konkretno i svrsishovito, ali nisu dostojni laprd laprd visina jer ta aktivnost neće isti tren uništiti Wall Street ili Monsanto pa samim time su jelte, bez veze? Prilično lagodna pozicija, zar ne?

Za sve one kojima se glavni motiv za pitanje „a koja je alternativa?” nalazi u iskrenoj potrebi za oživotvorenjem boljeg i pravednijeg svijeta u knjizi pokazujemo kako ta alternativa postoji, kako imamo rješenja, ideje i koncepte za bolji i pravedniji svijet. Nije problem u nedostatku boljeg sustava, nego u tome što u ovom trenutku ne postoji dovoljno snaga da ga se negdje oživotvori u širem i većem obimu. Razlozi za to najviše leže, kao što sam rekao u području politike i ekonomije pa ćemo ta dva područja staviti pod povećalo i približiti nam ih. Nije moguće išta promijeniti dugoročno nabolje, dok ne promijenimo način na koji funkcionira ekonomija. I politika kao produžetak te halapljive i pomahnitale poludjelice.

Ovime je jasno kako tragam i njuškam za idejama i praksama koje mogu promijeniti ovaj svijet. Neke od promjena je moguće donesti odmah, imaju svoju veliku refleksiju na ekonomiju, učinili bi je boljom. Neke od promjena zahtijevaju dugoročnu pripremu kako se ne bi urušio sustav ili nastala panika. Uvijek nam mora biti u mislima da koliko god imali dobre namjere ili ideje, njihova realizacija mora biti dobro promišljena, mora pasti na plodno tlo i mora stvarati dobro i održivo. Ne želimo niti kaos niti diktature kao alternative kapitalizmu.

Pogledajmo sistemska rješenja koja bi naš planet i život na njemu učinila ljepšim i održivijim. Svako od njih ulazi u područje i ekonomije i politike te se prelijevaju na druga bitna područja naših društava kao što su radnička prava ili odgovornost prema okolišu te druge koje spominjemo. Bitno je da shvatimo kako se ne mogu gledati izolirano. Za pravedno i održivo društvo nam trebaju svih 12.

Također je bitan i poredak mogućih rješenja. Idu od najjednostavnijih i onih koje je moguće provesti u skoro pa jednom danu ako postoji volje i odlučnost za to, do onih koja su najdalekosežnija i idu najdublje s društvenom promjenom te sukladno tome zahtijevaju dužu pripremu i više vremena.

Pogledajmo koja nam sistemska rješenja stoje na raspolaganju:

 

 

1. STAVI PRAVU STVAR NA PRAVO MJESTO

Novac danas ima tendenciju zbrisati od tamo gdje se stvara vrijednost prema mjestu gdje je monopolizirano vlasništvo nad njim. Ide iz realne ekonomije u financijsku i špekulativnu. Ide od malih prema velikima. Ide od siromašnih prema bogatima.

Potrebno je donijeti zakon o reinvestiranju zarade u ljude i prostor gdje se i ostvario višak. Trenutno glavnina zarade odlazi iz zajednica i prostora gdje se ostvaruje vrijednost. To uopće nije pravedno i ne postoji niti jedan razlog da se to ne promijeni jednim zakonom. Nešto slično kao što znamo da najmanje trećina iznosa od konačne cijene u pravednoj trgovini ide izvornom proizvođaču ili što društvena poduzeća značajni dio svojeg godišnjeg profita reinvestiraju. To ne trebaju biti alternative ili modeli dobre ekonomije, već rutina i ekonomija koja sama po sebi djeluje dobro pa nema potrebe za isticanjem kao danas.

 

2. UKIDANJE POREZNIH RAJEVA I TRANSPARENTNO PRAĆENJE NOVCA

Nevjerojatno je da još uvijek postoje mjesta gdje je legalno sakriti novac dobiven kriminalnim aktivnostima, trgovinom svih vrsta opačina i pljačkom društvene imovine. Tu sudjeluju svi dakle, od najgorih mafijaša, preko najuglednijih sportaša i estradnih zvijezda do najmoćnijih korporacija koje tako izbjegavaju plaćanje poreza u svojim matičnim državama. 60 najvećih korporacija u SAD-u na ovaj način uzme od građana i građanki oko 40% svojeg profita, uzme od dijela koji bi se kroz poreze slio u državni budžet.

Ovo je jedna od tragikomičnijih poruka kapitalizma koji viče drž’te lopova dok ga skriva. Osim udruženog zločinačkog pothvata i skrivanja ljudi koji čine nedobra djela i novca kojeg su si pri tome osigurali, nema drugog razloga za postojanje ovakvih mjesta. Pustite priče o zaštiti privatnosti, slobodnom tržištu i takvim bakračima. Ovo bismo mogli riješiti u jednom danu da nam se da. Pravdati to nekakvih bedastim razlozima je kao da pristajemo kupovati proizvode dobivene radom u koncentracijskim logorima ili dječjim radom, jer i oni koji to vode tamo moraju od nečeg živjeti.

Procjenjuje se da je u svijetu zamračeno između 20 i 30 bilijuna dolara. Od 200 najvećih korporacija gotovo sve (9 na svakih 10) imaju svoje poslovanje u najmanje jednom od poreznih rajeva (Oxfam, 2016). Samo politika u sprezi s ekonomijom dozvoljava ovakvo izvlačenje vrijednosti iz društva. De vratite pare, to i nije vaše. Čak ako ste i osobno nešto stvorili i pravo ste inovativno obdareni, u redu, pripada vam ekstra više od drugih, ali ne toliko, jer u nekom drugom društvu to ne bi mogli ostvariti. Bogatstvo zemlje ne stvaraju samo pojedinci nego zajednička pravila i kolektivno poduzetništvo, odnosno postojanje potpore „zajedničkih institucija” (Chang, 2014: 163).

 

3. REFORMA IZBORNOG SUSTAVA

Neću reći da je demokracija nekad pripadala narodu, jer oko toga bi se dalo raspravljati. Ono što je sigurno da ovaj put koji smo trenutno odabrali je sve samo ne transparentan, pravedan i jednak za sve aktere. Došli smo u farsičnu situaciju da korporacije određuju smjer demokracije ulaganjem u svog najdražeg kandidata. Demokraciju smo pretvorili u dionice na koje se zahtijeva povrat uloženog kasnijim namještaljkama sa zakonima, subvencijama i poreznim smicalicama. Sustav je najviše razine nakaradnosti dosegnuo u SAD-u pa sad tamo imamo i odluku Vrhovnog suda iz 2010. godine kako, prevedeno na ljudski jezik, korporacije imaju svako pravo ulagati novac u izborni proces i futrati kandidate donacijama bez ikakvih ograničenja, jer se korporacije po pravima izjednačavaju s osobama, a osobe imaju pravo na svoje izražavanje i slobodu djelovanja (Weston i Bollier, 2014).

Današnja politika funkcionira kao prostor legaliziranog potkupljivanja. Pravičan izborni sustav osigurao bi jednake uvjete i pristup biračima svima koji se kandidiraju da služe narodu. Ovu reformu je potrebno povezati s reformom medija koji također postaju sve više ovisni i u službi privatnog kapitala, a ne javnosti. A to pak ima veze s ovisnošću o reklamnoj industriji.

U sklopu ovog rješenja potrebno je uvesti i mehanizme kontrole ispunjavanja volje birača odnosno povećanja odgovornosti onih koji su izabrani. To se može organizirati što kroz javne sastanke i plenume što uz pomoć modela internet konzultacija, pa čak i (su)odlučivanja sa svojom bazom te kasnijeg zagovaranja i glasanja u predstavničkim tijelima na osnovu odluka koje su donesene u tom zajedničkom procesu. Treba provesti i raspravu te donesti odluku o mogućim načinima i procesima koji mogu dovesti i do opoziva izabranih predstavnika od strane onih koji su najbitniji, a to su oni koji biraju i odlučuju.

 

4. ZABRANA ILI ZNAČAJNO OPOREZIVANJE ŠPEKULIRANJA NA BURZAMA

Još jedan dokaz potpunog odcjepljenja od stvarnosti i zdravog razuma današnjeg financijaliziranog kapitalizma je totalno utapljanje u špekulativna nadigravanja i poigravanja. Sustav je doveden do takvog apsurda da jedino što možemo zaključiti da se špekulira i sa samim našim životima i budućnošću. 2010. godine su špekulativne transakcije, znači one kojima je cilj ostvarivati profit na manipuliranju s vrijednošću valuta, kredita, obveznica i drugih zanimacija za opake kockare, zauzimale nevjerojatnih 97% svih transakcija u valutama na globalnom tržištu. S obzirom na ukupnu vrijednost transakcija te godine radi se o vrijednosti od 3,5 bilijuna dolara na glupiranju s vrijednošću svjetskih valuta o kojima ovise i sudbine čitavih društava i ljudi. Svaki dan, da budemo jasni. Svaki dan se toliko potroši. Takve transakcije koje nemaju nikakve veze s realnom ekonomijom i stvarnim potrebama ljudi potrebno je oporezivati kako bi ih se obeshrabrilo jer ne doprinose ničemu vrijednome, dapače. A za osnovne životne namirnice poput hrane i najvažnije svjetske resurse ovakve transakcije treba zabraniti u potpunosti.

 

5. POTPORA LOKALNIM I ETIČNIM BANKAMA

Potrebno donijeti odmah provediv i odlučan plan potpore stvaranja i poslovanja etičnih banaka. Način na koji one posluju garancija je da se naš novac neće slijevati u projekte koje iz osobnih i etičnih razloga nikako ne želimo podržati, niti da će se s našim novcem špekulirati i kockati na svjetskim burzama i u financijsko-investicijskom konglomeratu. Također, projekti koji su dugoročno vrijedni, šire prostore društvenih inovacija i solidarnosti te čuvaju održivost nekog prostora, i kao takvi nisu zanimljivi običnim bankama, ovdje nalaze svoje mjesto uz povoljniju kamatu. Premda nisu sinonimi, u mnogim europskim zemljama lokalne i regionalne banke, pa čak i one strukovne ponegdje, čuvaju proizvodnu bazu tog područja osiguravajući povoljni pristup kapitalu i blaži presing na povrat uloženog. Treba nam ovdje slijedeći Caprina načela ekosustava umreženi sustav baziran na partnerstvu i raznolikosti koji ima ugrađenu dinamičku ravnotežu za slučaj kriznih trenutaka. Tako bismo prešli iz onog lažnog opravdanja da se one koji su najodgovorniji za ekonomsku krizu ide prve spašavati i to javnim novcem, jer su te „banke prevelike da bi propale” i došli bismo u pristup dobre ekonomije gdje su takve institucije „dovoljno male da propadnu”, a pri tome ne povlače kao u provaliju ostale unutar sustava te obične građane i građanke.

 

6. PRAVEDNIJI POREZNI SUSTAV

Ovdje nemamo što previše dodati jer je značajan dio pojašnjen gore. Jednostavno, nitko od nas ne živi sam na planetu i u društvu. Pored svoje vlastite osobnosti i sposobnosti, značajan dio naših ostvarenja dolazi zapravo od činjenice da smo dio određenog društva koje je razvilo mehanizme i procese da se iznimne osobe i oni koji imaju dobru ideju mogu realizirati. I pored toga, načelna pristojnost nalaže da oni koji imaju veću zaradu plaćaju veće poreze. Jednostavno, treba se zahvaliti društvu za osobni uspjeh. Ne brinite, onima koji su stekli puno i dalje će ostati značajno više od prosjeka. I to je ok. Ali trenutne razine nejednakosti koje potencira i omogućava ovaj sustav ne stvaraju dobro društvo i generiraju duboko podijeljen svijet pun neprijateljstva.

Dobro uređeno društvo treba osigurati da sakupljeno ide u razvojne programe i olakšavanje proizvodnje, u opća područja kao što su razvoj obrazovanja, povećavanje kvalitete zdravstvenih usluga i slično te onima kojima je najpotrebnije.

 

7. NAKNADA NA KORIŠTENJE RESURSA, POSEBNO FOSILNIH GORIVA.

Vidjeli smo u dijelu knjige o ekološkom otisku kako se ekonomski sustav temelji na krađi biokapaciteta siromašnih i slabijih. Jedan od glavnih razloga za to je i nevoljkost sustava da uračuna eksternalizirane troškove u svoje djelovanje i poslovanje. Najveće svjetske korporacije izbjegavaju priznati i platiti troškove zagađenja okoliša, degradacije kvalitete usluga ekosustava i smanjenje bioraznolikosti, korištenja zajedničkih resursa, zdravstvenih troškova koje proizlaze iz života u takvom okruženju. Pri tome ostvaruju ogromne profite.

Dakle, ko više troši više plaća i taj višak ide onima koji nemaju za osiguranje energije i drugih potreba ili u opće svrhe pretvaranja svijeta u bolje mjesto za život. Bitno je naglasiti da tu nema trte mrte s visinom tog poreza kao što je primjerice bilo u EU sa sustavom trgovine emisijama CO2, jednoj od najvećih prevara, a komunicirano prema javnosti kao da je u ime zaštite okoliša i smanjenja utjecaja na klimatske promjene. Upravo zbog lošeg dizajna, dozvole da se manipulira s vrijednošću emisija, prebacivanjem iz šupljeg u prazno, kreditiranjem i mogućnošću kupovine emisija i sličnim kerefekama, ionako slabašnih 35 eura po emisiji tone CO2, vrlo brzo je palo na svega par eurića. Odjednom su svi bili jako štedljivi s emisijama i imali su ih puno za dati, ali ih nitko nije trebao kupiti. Trošak emisije treba biti dovoljno visok da dugoročno obeshrabruje pretjeranu i razmaženu potrošnju, a ukupna količina ne smije biti podložna promjenama i rastezljivim makinacijama, nego se svake godine odredi maksimalno dozvoljene emisije, a svake sljedeće godine se njihova dozvoljena razina smanjuje. Pa da onda vidimo kome će ostati viška emisija za dilanje na burzama.

 

8. KRAĆE RADNO VRIJEME

S ovim progresivnim pristupom radu već su započeli u nekim državama, gradovima pa i privatnim kompanijama uz obećavajuće rezultate većeg zadovoljstva i predanosti radu te bolju kvalitetu u obavljanju posla. Time se smanjuje pritisak na tržište rada i na armiju nezaposlenih jer se otvara prostor za veći broj radnika.

Već smo spomenuli Petera Victora (2008) i njegovu knjigu Managing Without Growth kao jedan od najpreciznije argumentiranih kritičkih priloga neodržive i nepravedne jurnjave za ekonomskim rastom. Knjiga je posebna jer pored kritike ekonomskog rasta Victor predstavlja prijedlog za razvoj svoje zemlje Kanade koji bi bio temeljen na ravnoteži između osiguranja kvalitete života, ekonomskih indikatora i investicija, smanjenja emisije stakleničkih plinova, te ono što nas ovdje posebno zanima – reformu poreznog sustava i tržišta rada. U njegovom modelu, koji se odmiče od opsjednutosti ekonomskim rastom i pripadajućim rastom BDP-a, jedan od glavnih alata upravo jest smanjenje radnog tjedna i radnih sati te povećanje zaposlenosti.

 

9. BEZUVJETNI TEMELJNI DOHODAK

Bezuvjetni temeljni dohodak je zajamčeni iznos financijskih sredstava koji se kontinuirano ili u određenom periodu daje svim članovima neke zajednice. Bezuvjetno. U svijetu se stvara dovoljno bogatstva da se za one koji ne žele i ne mogu raditi osigura temeljni dohodak s kojim mogu preživjeti. Za sve one koji žele više, a to će i dalje biti značajna većina stanovnika, ostaje tržište rada. U skladu s tim ukida se čitav niz naknada za nezaposlenost, socijalnu situaciju i slično. Bezuvjetni temeljni dohodak uravnotežuje odnose i omogućuje lakše planiranje troškova.

 

10. RAZDVAJANJE BANKARSKOG REDOVNOG POSLOVANJA (ŠTEDNO-PLATNOG) OD SPEKULATIVNO RIZIČNOG POSLOVANJA

Ovo je prilično jednostavna mjera koju jedino zbog potrebe opsežnih priprema i prilagodbe bankarsko-financijskog sustava ne možemo uvesti isti tren. Ali malo poslije isti tren obavezno. Problem je sada što je trenutni bankarski sustav toliko otišao daleko u sferu manipuliranja vrijednošću novca i druge imovine da će sigurno trebati neko vrijeme za povratak u ravnotežu. Ali načelno, ovo i nije nešto previše revolucionarno, jer je do 1999. godine u SAD-u vrijedio Glass-Steagall zakon koji je zahtijevao upravo ovo, odvojenost komercijalnih banaka od investicijskih. Na vrhuncu globalnog neoliberalizma je ukinut te od tada banke, fondovi, i drugi na tržištu zakamufliraju isti novac i po nekoliko puta uvijek se kladeći sve rizičnije na sve veći dobitak. I to s novcem koji nije njihov. I koji postoji samo u kompjuteru.

Ovdje se radi o nasušnoj potrebi zaštite građana i njihovih zarađenih plaća, mirovina i ušteđevina. Banke trebaju biti sigurno mjesto pohrane vrijednosti u novcu i zarađivati razumnu naknadu za to kako bi mogli osiguravati svoje vlastite troškove i plaće. Banke kojima je svrha da imamo siguran prostor za čuvati novac i da može teći trgovina te isplata zarađenog ne bi smjele koristiti novce građana i građanki za rizično kockanje i prelijevanje u društvo. One banke, fondovi ili kako god nazvali takve poslovne subjekte mogu se i dalje baviti adrenalinskim šutiranjem na burzama, ali samo sa sredstvima onih ljudi koji im pod punom sviješću i pristankom predaju novac na upravljanje i spremni su preuzeti rizik da će se s tim novcem kockati. Većina ljudi ne žele da se s njihovim plaćama i zarađenim novcem mešetari i to upakirano u takve financijske labirinte da nitko zapravo ne zna objasniti o čemu je tu uopće riječ. A pogotovo većina ljudi ne želi da se s njihovim novcem financira otimačina zemlje i domova, trgovina oružjem i drogom ili projekti koji imaju devastirajući utjecaj na okoliš.

Pogotovo sada kada je globalni kazino na vrhuncu kompleksnosti svojih labirinata. Banke su počele skupljati hipoteke koje imaju na nekretnine koje su ljudi kupovali kreditima i te skupine počeli pakirati u „kolateralne dužničke obveznice”. Onda su jedne skupine počele garantirati za druge. Treće za opet one prve. Druge za ne zna više nitko koje. Tako se jedna jedina nekretnina mogla naći ne samo kao zalog samoj sebi, nego i nepreglednom mnoštvu drugih nekretnina i ostalih vrijednosti na burzama (Chang, 2014). Premda i dalje stoji jedna sama. Ogroman teret. Niti jedna nekretnina nema tako čvrste temelje.

Andrew Jackson i Ben Dyson (2012) u jednoj su od najboljih knjiga na ovu temu Modernising Money u poglavlju o reformiranom sustavu novca bankovne račune podijelili na:

→ TRANSAKCIJSKI RAČUN

Služi samo za plaće i slične oblike zarade koju ostvaruju građani na osnovu obavljenog posla. Novac je u potpunosti zaštićen i ne može se koristiti za bilo koje oblike investicija, niti za davanje kredita. Centralna banka je garant. S druge strane ovdje je novac namijenjen za cirkuliranje i korištenje te se ovdje destimulira čuvanje novca.

→ INVESTICIJSKI RAČUN

Račun na koji osoba ili pravni subjekt stavljaju svoja sredstva uz dozvolu banci da s njima obavlja poslove investiranja i eventualno osigura dodatni prihod klijentu. Postoji svijest o mogućem gubitku tih sredstava uslijed loše poslovne odluke banke ili uslijed krize širih razmjera. Nakon određenog vremena ulagač ima pravo povući novac i prebaciti ga na svoj transakcijski račun i koristiti, ali postoji točno određena procedura i pravila koja priječe trenutno povlačenje previše ulagača kako se ne bi ugrozilo poslovanje banke. Velika promjena je da banke ne smiju ulagati ili davati kao kredit novac kojeg nemaju.

 

11. PRESTANAK POSUĐIVANJA NOVCA KOJEG NEMA

Sjećate se kako smo u poglavlju o razvoju bankarstva istaknuli da je obveza banaka čuvati određen dio novca u odnosu na količinu koju smiju plasirati van u obliku kredita. Početni omjer je bio 9:1 i on je sam po sebi neodrživ i stvara dug koji nije moguće vratiti, jer nikada nema u stvarnosti toliko novca i toliko produktivnosti da se dovoljno namiri. Jednostavno, omjer je izvan ravnoteže, a ima refleksije na naš živi svijet, jer uzrokuje potrebu za kontinuiranom potrošnjom i zagađenjem kako bi se sustav mogao reproducirati. U stvarnosti se radi o daleko, daleko većim iznosima, a pogotovo od kada je bankama dozvoljeno da jačaju svoje kapacitete raznim financijskim dubiozama koje nemaju veze sa stvarnim kapitalom kojeg posjeduju, nego im je zakonski omogućeno da se u to uračunavaju njihova klađenja i umnožavanja vrijednosti jedne te iste nekretnine ili vrijednosnih oblika.

U Hrvatskoj je omjer pričuve i dozvoljenih kredita 1:12, u nekim zemljama se taj omjer penje i na 1:20, pa čak i 1:30. Dodatno su banke kroz sustav kamata i kroz razne financijske derivate i slične izvedenice povećale lažno svoje pričuve i time si omogućile još veće stvaranje duga. Ali vjerovali ili ne, postoje zemlje gdje uopće nema niti takvog kilavog ograničenja, već se može izdavati kredita koliko god se želi?! To znači da sistem ide prema tome da uopće nema ograničenja u stvaranju umjetnog novca. Novca koji egzistira samo kao brojka u kompjuteru i za čiju vrijednost ne postoji ništa stvarno i realno. Jednostavno, nije moguće generirati toliko vrijednosti i zaradu iz stvarnih resursa i materijala te inovacija i radnih kapaciteta koje imamo na raspolaganju. Jedino što raste je dug na kojeg se onda kače države i odnose se prema njemu kao svetom pismu i usmjeravaju godišnje budžete, fiskalna ograničenja, smanjenja javnog duga i ukupne odnose u državi.

Konačni cilj ovog rješenja je da se bankama oduzme pravo tiskanja novca i vrati ili pod odgovornost države ili kako predlažu već spominjani Jackson i Dyson (2012.) pod nezavisno tijelo od politike. Država odlučuje za što se novac koristi, a nezavisno tijelo kojeg nazivaju Money Creation Commitee odlučuje koliko ga može biti u opticaju. Ono što je bitno da se stvara novac oslobođen duga i samo novac kojeg banke osiguraju kroz investicijske račune.

Najveći je strah naravno od nezaustavljive inflacije ukoliko država počne tiskati svoj novac kao u nekim primjerima iz prošlosti. Brown (2009.) ističe kako to jest realan rizik, ali samo ako nema dovoljne proizvodnje i dovoljno poslova. Jackson i Dyson također donose detaljnu analizu primjera Weimarske republike i Zimbabvea te pokazuju kako je hiperinflaciji uvijek prethodio „kolaps produktivnih kapaciteta ekonomije što stvara inflacijski pritisak” (2012: 294.).

Danas postoji potražnja, imamo nevjerojatna tehnološka dostignuća i znanje kako održivo i pravedno gospodariti resursima, ali nema ponude jer banke ne žele dati novac. Nema novca, jer ga je bolje, plodnije i sigurnije držati u bankama.

 

12. OPĆI OPROST DUGA

Potrebno je pokrenuti svojevrsni organizirani i strukturirani „oprost duga” (engl. debt jubilee) jer je ukupan dug ionako nenaplativ, a njegovo postojanje opterećuje čitava društva i srozava kvalitetu života stotinama milijuna ljudi. Svakako bi trebalo donijeti zakon da se imovina koju netko posjeduje, ispod određene granice ne dira. S druge strane dug iznad neke granice bi se smanjio jednostavnim micanjem jedne nule. Takav prijedlog je kontroverzan, bolan i zbunjujuć za uobičajeno poimanje ekonomije, jer bi preslagao odnose u ovom prostoru. No, upravo trenutni odnosi bazirani na dugu zahtijevaju da ih preslažemo i pokušamo izbjeći paralelno opterećenje sverastućih dugova, tihe inflacije i konstantne recesije. Heinberg (2011.) ističe kako bi po njemu taj proces, uz drugačiji način stvaranja novca, omogućio pretvaranje ekonomije u održivu i otpornu. Uostalom, oprost duga poznajemo iz povijesti i vrijeme je da primijenimo u sadašnjosti jer to nalažu okolnosti i patnja brojnih ljudi. Samo zbog određenih brojki u kompjuteru. Zanimljivo je kako prva poznata riječ za slobodu dolazi od sumeranske riječi amargi, a znači slobodu od duga, ali u doslovnom smislu znači vratiti se majci s obzirom da su se robovi i dužnici nakon oprosta duga mogli vratiti u svoj dom (Graeber, 2012.).

Dok čekamo globalni uspjeh ove akcije koja bi imala ozdravljujući utjecaj na sve, na sav živi svijet našeg planeta, neke latinoameričke zemlje su odlučile učiniti prve iskorake i jednostavno otpisale dio svog duga proglasivši ga nevažećim jer je u prošlosti štancan zajedničkim šurovanjem lokalnih diktatora i najvećih svjetskih banaka do globalnih nadzornika Svjetske banke i MMF-a (Toussaint, 2012.). Opći oprost duga označio bi početak slobodnijeg disanja našeg svijeta. I ekonomiju koja nije u grču.

Richard Douhtwaite ističe kako prilikom otpisa duga treba nagraditi one koji trenutno nemaju dug i oni će sigurno biti u prednosti (Heinberg, 2011.). Zbog toga što su današnji ukupni iznosi koji se prikazuju u statistikama i kompjuterima suludi i nemaju nikakve veze sa stvarnom ekonomijom, mnogima bi se mogao smanjiti iznos kojeg imaju kao štednju u bankama. Kako god, svi se trebamo suočiti da će dugoročno trajanje krize smanjiti količinu i vrijednost novca u svakom slučaju i zato ga je bolje preusmjeriti u razvojne i održive projekte.

 

Ovdje smo predstavili 12 rješenja koje bi svako na svoj način učinilo pomak u dizajnu naše ekonomske i političke stvarnosti, pomak prema dobroj ekonomiji. Dobra ekonomija je alat s kojim možemo raditi ovdje i sad. Peter Victor (2008.) ističe kako nam je cilj izgraditi ekonomije koje su „usporile dizajnom, a ne katastrofom”. Bitno je da smo ih naveli, jer je bitno da osvijestimo kako velikih i sistemskih rješenja ima, no kao što je vidljivo iz naše dvanaestice, velikom broju njih je prepreka upravo trenutni ekonomsko-politikanski sustav odnosno nedostatak volje i želje da se razumno odvoje financijski subjekti koji trebaju čuvati naš novac i oni koji žele sudjelovati u burzovnim mešetarenjima.

Možemo priznati da postoji još jedna prepreka, a to je s obzirom da oni gore kojima se tepa da su elite nemaju namjeru previše poduzeti kako bi neka od ovih 12 rješenja postala temelj pravednijeg i održivijeg društva, prepreka je i što mi koji smo dolje, građani i građanke, narodi i klase, manjine i većine, nismo još uvijek u stanju ih dovoljno jasno i snažno uvjeriti da je to ono što mi želimo. To ćemo promijeniti.

Kao dodatak našim sistemskim rješenjima možemo dodati degrowth, još jedan teorijski koncept koji posljednjih nekoliko godina dobiva sve više pažnje.

Radi se nastavku i još snažnijem preispitivanju koncepta rasta još od kraja ’60-ih prošlog stoljeća s radovima Nicolasa Georgescu-Roegena, jednog od pionira smjera ekološke ekonomije koji je među prvima počeo promatrati ekonomiju kao jedan od podsistema ekologije. Herman Daly jedan od najpoznatijih iz tog kritičkog pravca isticao je kako bi se ekonomija trebala “držati dovoljno malom kako bi izbjegla prekoračenje dva ograničenja ekosustava: njegovog kapaciteta da se regenerira i njegovog kapaciteta da apsorbira otpad” (Selacko i Gjoksi, 2009: 6).

Koncept i pokret smanjenja ekonomskog rasta ili degrowth kod nas je preveden kao odrast pa možemo reći da je dobio prijemčivije ime. Odrast je društveno održivo i ravnopravno smanjenje (i kretanje prema ravnoteži) društvene proizvodnosti, gdje proizvodnost označava materijale i energiju koje društvo uzima iz okoliša, procesuira, transportira i distribuira da se potroše i vrate nazad okolišu kao otpad (Charonis, 2012.).

Površna kritika ovog koncepta ističe kako bi primjena načela odrasta rezultirala velikim osiromašenjem, nezaposlenošću i socijalnim kaosom, premda svi uključeni u ovaj pokret ističu kako se tranzicija prema društvu manje potrošnje provodi uz dobru pripremu i postepeno. Ovdje se tvrdi kako će do opadanja ekonomskog rasta doći i ovako i onako. S posljedicama toga ćemo se suočiti na organiziran i pripremljen način ili ćemo ignorirati da postoji čip za (samo)uništenje u ovom sustavu i zapravo nas pogurati prema nemirima i kaosu u društvu (Martinez-Iglesias and Garcia, 2012, Charonis, 2012.). Premda ne spada u javno etiketirane degrowth autore, Richard Heinberg (2011.) u svojoj knjizi The End of Growth – Adapting to Our New Economic Reality, ne samo da zagovara koncept smanjenja rasta, već ističe kako smo dugoročno na putu bez povratka, prema trenutku gdje više neće biti moguć ekonomski rast na koji smo navikli.

Fournier (2008: 532) ističe kako se ovdje ne radi samo o „pitanju kvantitativne proizvodnje s manjom potrošnjom energije, već još i više, o suštinskom pitanju paradigmatskog preslagivanja vrijednosti, konkretno o (re)afirmaciji društvenih i ekoloških vrijednosti te (re)politizaciji ekonomije.

Jedan od najvećih stručnjaka na području održive ekonomije Richard Douhtwhite (2011.) ističe kako su nužna tri alata za izbjegavanje scenarija odrast=katastrofa, a svih tri ih zagovaramo u knjizi:

1. Sustav pravedne raspodjele preostalih resursa
2. Novi modeli poslovanja
3. Uvođenje lokalnih i regionalnih valuta slobodnih od duga

Slično smatra i jedan od pionira degrowth koncepta kada kaže kako je „lokalizacija razmjene, proizvodnje, financija i politike jedan od najvažnijih strateških ciljeva” (Fournier, 2008: 538).

Odrast bi mogao imati izazov u komunikaciji s najširom javnosti, jer je očekivanu posljedicu pravednijeg i održivijeg društvenog uređenja, a to je smanjenje ovisnosti o ekonomskom rastu, postavio kao uzrok daljnjim aktivnostima, zagovaranju te idejnom pozicioniranju. O odrastu se sada priča i raspravlja, a zapravo je logična posljedica civilizacije koja živi i posluje u ravnoteži i obzirnosti prema okolišu, te u solidarnosti i poštovanju svih ljudi. Doduše, sve više raste svijest da se općenarodno potrošačko ludilo teško može ponoviti u tim razmjerima jer niti ekonomija niti priroda više to ne mogu pratiti, ali za mnoge još uvijek tinja nada da će se to opet nekim mađioničarskim trikom poboljšane financijalizacije dogoditi. Alexander (2015.) s druge strane točno naglašava kako je upravo jezična „neatraktivnost” na prvu loptu odrasta njegova najveća snaga, jer će kapitalizmu biti teško ga izmanipulirati i preuzeti kao što je bio slučaj s održivim razvojem ili nekim drugim konceptima i pojmovima. Odrast ne može stajati suprotnije od kapitalizma u svojoj suštini.

Moguće širenje upitno je u zemljama kao što je Hrvatska gdje većina ljudi još uvijek pati za potrošačkim rajem sanaderovskih godina. Za našu situaciju dodatna opasnost uvijek vreba iz ugla ekstremističkih organizacija koje zapravo svaku ekonomsku krizu koriste kako bi otvarali teme odanosti, jama, poslušnosti, „prirodnosti”, izdajica…. No i mi ćemo jednog dana odrasti i postati zreli ljudi koji ne osuđuju druge zbog društvenih i drugih problema, a za koje „prokazani” nisu ništa krivi. U svakom trenutku trebamo imati snage usprotiviti se kukavičluku koji stoji iza upiranja prstom u realno slabije društvene skupine. Zato nam je potrebna društvena platforma kroz koju bi se zagovarala dobra ekonomija sa svim svojim načelima jer su u njoj ugrađene vrijednosti solidarnosti i poštivanja različitosti.

Na općoj razini problem ovakvog odrast koncepta je to što nije isprobavan i prakticiran. Ukoliko se navode neki primjeri dobre prakse stvar se svede na zadružno korištenje energije ili drugih resursa, efikasno i odgovorno gospodarenje otpadom, upravljanje zajedničkim dobrima i slično. No, postavlja se pitanje što je tu novo? Svi ti oblici boljeg odnosa prema prirodi i ljudima postoje i bez odrasta, a trebalo bi provesti detaljniju analizu koliko se u svakoj od spominjanih primjera radi o smanjenju rasta. Odnosno koliko bi rasta mogli podnijeti?

 

*

Permakulturu koristimo kao sistemsko rješenje za održivo življenje i primjenjujemo 12 principa u dizajniranju (Holmgren, 2004.). Broj 12 je integriran u naš dnevni ritam, u vrijeme između noći i dana. Suncu treba 12 mjeseci da završi svoj godišnji put. Broj 12 je simbol života – nakon 12 tjedana embrij prelazi u stanje fetusa. Imamo 12 tonova u glazbi koja je zvonka radost. Permakultura je sistemsko rješenje za sviranje simfonije života. Imamo 12 poglavlja u knjizi. Dobro, ajde to nema veze sa životom, to sam malo naštelal… a kaj sad?

Životnih 12 nam uvijek moraju ostati kao neskriveni cilj kojeg otvoreno zagovaramo i od kojeg ne odustajemo jer smo svjesni kako bez integriranja tih sistemskih rješenja u temelje na kojima se odvija život u našim društvima, nećemo moći postići stanje dobrobiti i održivosti. Neka od tih rješenja su dugoročne naravi i doći će nam kao nagrada na kraju putovanja. Putovanja koje je počelo prije mnogo stoljeća kada su se prvi put obični ljudi pobunili protiv tiranina i rekli Dosta!. Svjesni da nas očekuje dugo putovanje, možda i ono koje nadilazi naše postojanje u ovom obliku i u ovom trenutku i dalje su nam svrha putovanja i smjer neupitni. Uostalom, koje je alternativa?

Doduše, kako kaže pjesma nije sve tako sivo i neka od spominjanih rješenja se već naveliko koriste i provode u mnogim dijelovima svijeta. Etično bankarstvo u mnogim europskim zemljama zauzima sve veći udio na tržištu i privlači svojim načinom poslovanja građane i građanke da im se povjeri novac na čuvanje ili da se posluje preko njih. Mnogi poslovni subjekti su samostalno uveli kraće radno vrijeme zbog veće efikasnosti i zadovoljstva radnika ostvarivši time uštede i otvorivši prostor društvu da se smanji nezaposlenost. Nakon velikih i bogatih rasprava o bezuvjetnom temeljnom dohotku, Finska, kanadska pokrajina Ontario, pa donekle i Nizozemska su najavili kako će započeti s eksperimentalnom primjenom tog modela. Sjećate se kako smo spomenuli ranije da se trenutno zbog nepravednog zakonskog rješenja u SAD-u događa pravi egzodus malih banaka zajednice i da ih je u četiri godine nestalo preko 1500. E, ali ne i u Sjevernoj Dakoti koja na razini te savezne države ima uređen sustav potpore i brige za javno bankarstvo dostupno običnim ljudima na pravednim osnovama. Ondje postoje i rade čak šest puta više lokalnih i javnih banaka po osobi nego u ostatku SAD-a, a banke kojih ima 89 i kreditne unije kojih ima 38 zauzimaju 83% svih depozita u toj saveznoj državi (Brown, 2015.). To bi bilo nemoguće da ne postoji sistemsko rješenje i potpora.

Jasno, trebamo biti svjesni kako će nam za mnoga rješenja trebati zaista temeljna promjena, jer neka sistemska rješenja poput reforme izbornog sustava ili prestanka tiskanja novca kao beskonačnog duga zahtijevaju novi dizajn temelja na kojima počiva naša civilizacija. A ta se temeljna promjena neće dogoditi dok ne promijenimo način na koji su dizajnirane strukture i procesi u ekonomiji i politici. Realno, do cjelovite dobre ekonomije ne možemo doći unutar sustava koji je dizajniran da funkcionira odnosno da se reproducira na potpuno drugim osnovama.

Time smo došli do glavnog pitanja, pitanja svih pitanja, majke svih pitanja.