Dobra ekonomija | Dražen Šimleša

8. MAJKA SVIH PITANJA

Kako promijeniti ovaj sistem? Kako stvoriti nešto bolje, pravednije i održivije? Nasilno? Miroljubivo? Globalno? Lokalno? Političkim radom? Izvan sustava? Mic po mic? Ili isti tren? Za popucat po šavovima kolko pitanja. Ali su to bitna potpitanja onog glavnog. I svako zaslužuje da mu pristupimo otvoreno, bez unaprijed zacementiranih odgovora.

Koja je naša točka aktiviranja? Točka nakon kojem smatramo da moramo nešto poduzeti? Točka nakon koje nećemo okrenuti glavu? Već sada imamo dovoljno podataka i znamo kako svako besciljno zastajkivanje ili odugovlačenje samo pogoršava situaciju i posljedice. Ali ipak ne krećemo. Jedino što okrećemo glavu. Ovo je jedno od važnijih pitanja koje si svi moramo postaviti dok tvrdimo da nam je stalo do planeta, budućnosti naše djece, siromašnih i obespravljenih.

Koliko se još bioraznolikosti i resursa treba uništiti? Da mi odlučimo hrabro kako tak zbilja više nejde. Možda kad 90% svjetskih ekosustava bude uništeno? 91%? 92%? 99%? 101% (Jensen, 2006.)? A koliko ljudi treba živjeti u siromaštvu? Kao i sada polovina na planeti. Ili bi se mi više aktivirali kad nas bude 70% siromašnih? Možda nam je prag tolerancije kad ih bude 90%? Ili kako je ne baš točno Occupy pokret postavio ljestvicu između onih koji imaju i onih koji nemaju 99%? Zašto nam treba tako dugo, tako puno, tako još više očito, još više neizdrživo, još više osobno… da nešto poduzmemo? I što ćemo poduzeti? Poslati prijeteće i uvredljivo pismo nekom političaru? Odseliti se na najudaljenije i najnepristupačnije mjesto gdje nas nitko ne može dohvatiti? Laprdati o revoluciji, a živjeti ko papci? Naučiti pravilno disati? Kupovati organsku hranu u skupim fensi dućanima? Zabrijat na osobnu promjenu?

Društvo koje nije u stanju osigurati sreću i zadovoljstvo, odnosno u kojem se sreća i zadovoljstvo ostvaruju najviše kroz šoping i potrošnju, vodi do sustava u kojem prevladava osjećaj nezadovoljstva, jer uvijek nešto nedostaje i sreća nam izmiče premda smo naučili osjećaj kako je nadohvat ruke. Hiperprodukcija stvara hiperneurozu. To je ono što slovenska teoretičarka Renata Salecl (2013.) naziva najvećim uspjehom kapitalizma – činjenicom da su uslijed tolikog obilja i mogućnosti izbora ljudi ispunjeni nezadovoljstvom, autodestrukcijom i opsjednutošću samim sobom i individualiziranim životom.

Zar je u pravu bila zločesta Margaret Tacher kada je rekla kako ne postoji društvo, već samo pojedinci. Tada su se aktivisti fajtali protiv takvog prekrajanja osnovnih potreba i nagona naše vrste, ali danas se ona kao neki zloguki prorok ceri negdi posred pakla kad vidi da se neka od najpromoviranijih rješenja za spasiti svijet svode upravo na to – pusti društvo, spasi sebe – hranom, disanjem, vježbanjem, razmišljanjem, putovanjima. Osobno osobno osobno…

Zapravo je to osorno, prema planetu i prema ljudima koji su ugroženi, ne samo nekim posebnim individualcima i osobnostima, nego su ugroženi sa čitavim sustavom koji ih uništava. Zar nije tragikomedija uživo što i nešto što se zove društvena mreža u većini slučajeva služi za osobnu promociju?

Premda u društvima obilježenim ekonomskom nejednakošću raste broj ljudi koji boluju od depresije i tjeskobe, na prvi pogled je apsurdno što raste i broj onih koji su skloni izjaviti kako su „vrijedne osobe”, kako su ponosni na sebe i slično. Među tinejdžerima u SAD-u izrazito raste broj onih koji se slažu sa tvrdnjom „ja sam važna osoba” (Wilkinson i Pickett, 2010.). Da li to znači da su ljudi postali puni samopouzdanja? Kako su onda sve više deprimirani?

Visokim mišljenjem o sebi zapravo skrivamo vlastitu nesigurnost praveći se važnima. Radi se o lažnom samopouzdanju kojeg prate samo-promocija, te egoizam i narcisoidni tip ličnosti koji se krivo poistovjećuju sa samopouzdanjem. Načelno, iza visokih razina samopouzdanja stoje dvije vrste ljudi. Jedni su oni kojima to zaista vodi do sreće, vjere u sebe, prihvaćanja kritike, sposobnost vezivanja i stvaranja prijateljskih veza. No, sve je veći broj onih koji premda visoko na ljestvicama samopouzdanja, iza toga „kriju” sklonost nasilju, nesposobnosti empatije, nesposobnosti stvaranja dugotrajnih veza, neprihvaćanja bilo kakve kritike na svoj račun i slično.

Takvi ljudi su totalno zaokupljeni sa sobom i sa svojom slikom koju drugi mogu imati o njima. Ne samo to, već su zaokupljeni i slikama drugih. Zane, Irwin i Reczek (2015.) istraživali su ponašanje studenata u odnosu na razinu etičnosti proizvoda. Većina ih odabrala kategoriju koju su troje znanstvenika nazvali „svjesno nezainteresirani”. Ali ono što je iznenadilo sve, što u drugoj liniji pitanja, oni koji su bili „svjesno nezainteresirani” kako se nešto proizvodi i općenito nezainteresirani za etičnost u potrošačkom svijetu, bili su izrazito osuđujući prema onima kojima je stalo?!

Psihologinja sa Sveučilišta San Diego, Jean Twenge, istaknula je nakon provedenih istraživanja kako su 2006. godine, dvije trećine američkih studenata imali veće rezultate na ljestvici narcisoidnosti u odnosu na rezultate iz 1982. godine (Wilkinson i Pickett, 2010.).

I rast tjeskobe i depresivnosti i rast narcisoidnog tipa ličnosti među mladima mogu se objasniti opsjednutošću slikom našeg „društvenog ja” kojeg želimo prikazati u najboljem (ne i najtočnijem) izdanju, a tu smo sliku sve više spremni braniti pod svaku cijenu. To nam osigurava prijeko potrebno uspinjanje na društvenoj ljestvici, da smo netko i nešto.

Drugačije mišljenje ima Jeremy Rifkin (2010.) najavljujući dolazak empatične civilizacije u svojoj istoimenoj knjizi. Doduše, cijela konstrukcija je malo nategnuta, a neki pokazatelji koje koristi u najmanju ruku nisu baš u suglasju. Odabrao je samo one pokazatelje koji mu idu na ruku šireći vijest o postmaterijalističkoj mladosti, milenijskoj generaciji koju stoga nazivaju milenijalci.

Njegova točna postavka glasi kako su velike globalne promjene u prošlosti uvijek bile uzrokovane promjenama u energetsko/ komunikacijskoj sferi te da je to uvijek rezultiralo preslagivanjem u sferi socijalnih odnosa i novim društvenim ugovorima. Mediji i komunikacijski alati koje koristimo za sporazumijevanje i svakodnevni život uvijek su ovisili o energetsko-resursnoj bazi i načinima iskorištavanja te nas Rifkin vodi u zanimljivu povijest naše vrste opisujući kakve je promjene donosila energija biomase, vode i vjetra, početak korištenja ugljena pa nakon toga nafte, kakve su utjecaje imali pojave ogledala, prvih romana, telefona i drugih tehnoloških dostignuća na naše razumijevanje sebe i naše okoline. Problem s prijašnjim velikim promjenama na energetsko-komunikacijsko-društvenoj razini je što se sa svakom sljedećom stanje u biosferi i živom svijetu oko nas pogoršavalo. Jasno je iz povijesti naše vrste kako kada kažemo energetsko-komunikacijska razina da se zapravo radi o razini ekonomije. Ono što se Rifkin nada u svom nagovještaju empatične civilizacije je da po prvi put možemo promjene na komunikacijskoj i energetskoj razini iskoristiti za očuvanje cjelokupne biosfere i svih živih bića. Alat za to vidi u, po njemu, rastućoj empatiji na našem planetu i činjenici da sve veći broj ljudi osjeća potrebu da očuvamo kvalitetu ekosustava na planetu, a sukladno tome i kvalitetu života svih koji živimo na njemu. Za Rifkina je razvoj poimanja empatije dokaz kretanja ljudske evolucijske putanje.

Olakšana komunikacija zbog koje smo prema njemu svjesniji međusobne povezanosti i osvješteniji da svi živimo na jednom planetu kojeg trebamo čuvati te rast empatije trebaju nas dovesti do zaštite čitave biosfere i živih bića pri čemu nam može pomoći „treća industrijska revolucija koju podržavaju četiri nositelja”:

1. obnovljivi izvori energije
2. graditeljstvo i zgradarstvo
3. skladištenje energije (vidi rješenje u vodiku)
4. pametne mreže – tehnološke inovacije prema integriranoj komunikaciji, umreženom djelovanju i energetskoj učinkovitosti.

Moram priznati da mi je, nakon preko pola knjige raspredanja o tome kako raste empatija, ostavio prilično deprimirajući dojam da je rješenje u onome što se teško bori s fosilnim gorivima ili još gore u trenutno skupom i energetski zahtjevnom rješenju kao što je skladištenje energije pomoću vodika. Nema tu puno o reformi ekonomije ili politike, glavno da imamo pametne mreže. A pametna srca? Di je nestala silna empatičnost?

Rifkin (2014.) je donekle konkretniji u svojoj zadnjoj knjizi The Zero Marginal Cost Society, gdje je još više istaknuo važnost ekonomije suradnje i dijeljenja koju njeguje milenijska generacija te zbog tih trendova čak najavio nestanak kapitalizma do 2050. godine.

Kako Rifkin zagovara treću industrijsku revoluciju, Richard Heinberg vidi mogućnost za petom velikom prekretnicom u povijesti naše vrste nakon pojave jezika, otkrića vatre, poljoprivredne revolucije te industrijske revolucije. Peta prekretnica bi trebala zamijeniti „industrijsku civilizaciju koja je ovisna o fosilnim gorivima, dugu i rastu s održivim, obnovljivim i uravnoteženim društvom (2011: 284). E da, ali kako stići do obnovljivog i uravnoteženog društva? Da čekamo da sve ovo propadne? Da rušimo? Da gradimo? Oboje? Suradnjom sa svima? Da zamolimo korporacije da budu dobre?

O tome koji je najbolji model ili tehnika utjecaja na sistem ili promjenu vlasti vjerojatno traju rasprave od kad su nastale prve pobune i otpor otimačini i destrukciji na našem planetu. I nije tu uvijek lako biti pametan i dosljedan, jer mnogi ljudi reagiraju na nepravdu iz svoje „bezizlazne” pozicije, pogotovo kada ona potraje pa ostavlja gotovo neizbrisive rane. Sjećam se da je mene jedna draga prijateljica iznenadila kada se vratila nakon što je pola godine volontirala u Palestini izjavom kako nakon tog iskustva lakše razumije poriv potlačenog stanovništva da odgovori nasiljem pa čak i kao bombaši samoubojice. Kažem, bio sam iznenađen i probao sa stavom kako to opet ne mijenja ništa, na što se ona čak i složila da možda i ne mijenja i da nije niti rekla da je to dobro, efikasno ili pravedno, već samo da razumije taj poriv kad se suočiš u kakvoj bijedi, šikaniranju, svakodnevnom teroru i potlačenosti žive Palestinci. Zeznuta su to pitanja i izvlače iz naš baš najdublje stvari. Jedno iskustvo nas može vrlo lako promijeniti. Dugo sam razmišljao o svemu tome nakon razgovora s njom i pitao se iskreno bi li mene promijenilo neko takvo iskustvo. Ja sam ipak govorio iz pozicije dobro zaštićene osobe koja je svega par puta u svom životu morala ići u sklonište.

Kako sam nekoliko puta rekao, mislim da je ovaj sustav toliko slijepljen uz nasilje na svakodnevnoj razini, skriven u obiteljima, korporacijama i drugim navodno važnim institucijama, a na razni klime i ratova za resurse prikazan u svom najgorem izdanju i osvijetljen medijskim reflektorima. Osobno ne vidim način kako to promijeniti korištenjem nasilja, premda se ne smatram pacifistom i smatram da je ok obraniti se ako te netko napada.

O ovoj temi sam već dosta pisao u knjizi Drugačiji svijet je moguć – priče iz našeg dvorišta (2006.) pa se neću previše zadržavati. Zadnjih godina je vrlo dobro tu raspravu sažeo Erik Olin Wright (2011.) u svojoj knjizi Vizije realističnih utopija. Polazi od početne potrebe za društvenom pravednosti kao potrebe jednakih prava, pristupa resursima i procesima bitnima za ostvarivanjem blagostanja u društvu, te političkoj pravednosti kao potrebe jednakih prava u slobodi donošenja odluka i sudjelovanja u donošenju odluka bitnih za nečiji život. Wright tu postavlja dobro pitanje koje i nas golica: kako da proširimo emancipacijsko-demokratske modele upravljanja i življenja kada to trebamo činiti u trenutku puno veće moći ekonomskih i političkih elita koje žele zadržati sadašnje stanje i još ga produbiti? Tu kroz povijest naše borbe i analizu sadašnjeg trenutka izdvaja tri temeljne logike transformacije odnosno tri opcije koje je iz nepoznatih razloga išao nazivati čudnim imenima koje lome jezik dok iz izgovaraš, ali tako je to. Dakle, tri opcije koje su se iskristalizirale kao modeli našeg odnosa prema vladajućima su:

→ RUPTURNA
Počiva na logici nasilja u odnosu na vlast i težnjom prevrata kroz direktan sukob. Vrlo karakteristična u prošlosti i vezana za dio radničkog pokreta i revolucionarne elemente i skupine.

→ INTERSTICIJSKA
Prema njemu to je svojevrsna logika izmicanja ili povlačenja da ne kažemo bijega. Radi se o logici ignoriranja ili zaobilaženja državnog i/ili represivnog aparata te stvaranja realističnih utopija sa strane, paralelno uz ovaj sistem. Veže ga za anarhističke tendencije u povijesti te danas za dio novih društvenih pokreta bliskih ekološkim, socijalnim i drugim temama.

→ SIMBIOTIČKA
Gradi svoju logiku na principu komunikacije i korištenja struktura i procesa proizašlih iz političke vlasti te kroz suradnju u rješavanju zajedničkih problema. Bliska socijaldemokratskim i socijalističkim strankama u europskim zemljama.

Wright ističe kako danas u 21. stoljeću, pogotovo u zapadnim iznimno potrošačkim društvima, rupturna strategija gubi svoju privlačnost i svrsishodnost te da sigurno neće moći biti temelj promjena. Doduše, tvrdi kako nasilne taktike mogu u određenim okolnostima postati „organizacijsko oružje” za rušenje kapitalizma, ali su neučinkovite u stvaranju demokratsko-egalitarnih uređenja, pogotovo u dugoročnom smislu. Uz taj stav vidi mogućnost za realizaciju demokratsko-egalitarnog uređenja kroz intersticijsku i simbiotsku logiku. U intersticijsku svrstava bilo koje oblike uređenja vlastitog života ili života zajednice koji se događa mimo direktnog upliva države i struktura moći i koji se želi prezentirati kao alternativa u malom. Ono što nije skroz jasno zašto ih smatra oblikom koji ignorira državu. Da, jedan skvot političke orijentacije možemo takvim smatrati, ali mnogi organizacijski modeli od raznih društvenih centara do ekoloških zajednica, iako započeti odozdo i bez direktne intervencije i pomoći države, koriste komunikacijske modele i otvorenost za suradnju. S obzirom na nagomilane probleme i njihovu isprepletenost te potrebu da rješenja zahvaćaju što je moguće veći broj ljudi, teško je izbjeći potrebu pa čak i odgovornost da se nešto napravi i kako se kaže „unutar sistema” kroz političku participaciju.

Drugačije od Wrighta metodu dolaska do demokratsko-egalitarnog odnosno održivog društva vidi već spominjani Derick Jensen. Koliko Jensena smatram inspirativnim u dubini kritike nasilja ugrađenog u našu civilizaciju i hrabrim što zna postaviti pitanja toliko mi je u rješenjima… hm, ono… u najblažu ruku nedosljedan i nerealan, a u malo strožu ruku opasan i sulud. Skraćeno rečeno Jensen (2011.) zagovara oružani otpor nasilju sistema koje nas okružuje i to vidi kao jedini efikasan način. Štoviše, to je oružani otpor nabrijane manjine, jer smatra kako većina ljudi nikad neće biti nabrijana i osviještena. U svojim knjigama kod rubrike rješenje poziva da se sruši sustav na bilo koji način i da se prekine dotok energije u ovaj destruktivni način života, a krenuo je s detaljnim uputama u jednoj od zadnjih knjiga Deep Green Resistance (2011.). Klasični primjer je poziv da se sruše sve brane koje sprječavaju prirodno kretanje lososa, jer smatra on, losose treba osloboditi i vratiti sve u normalno stanje ako nam je stalo do održivosti. E sad, čak i da stavimo sa strane razinu provedivosti ovakve strategije mene osobno nikad nisu fascinirali ni zadivljivali ljudi koji nemaju spojeno onaj talk the talk… walk the walk, a Jensen definitivno nema. Kao prilično popularan autor, posebno među mladima u SAD-u, nuka ih da dižu brane u zrak bez obzira na moguće posljedice, ali sam za sebe kaže kako on to ne može, jer je on ipak pisac, a i malo je trapav pa da nešto ne pogriješi. Bravo rista, tak se radi… sebe izvuci i galami iz pozadine juriiiiš… i namjesti kolore na velikom ekranu.

Svjestan sam moći ovog sustava, njegove destruktivnosti i sposobnosti da se reprezentira neupitnim do unedogled, ali jednostavno ne vjerujem da se njegovu moć, destruktivnost i sposobnost beskrajnog uništavanja može zaustaviti, a kamoli usmjeriti prema nečemu boljem, korištenjem istih destruktivnih metoda u totalu odnosno kao naš glavni alat. Kao što sam rekao, priznajem i podupirem svačije pravo na obranu, ali mislim da se ne možemo natjecati s ovim sustavom u nasilju. To mi je čak suludo s obzirom koliko je kapitalistički sustav i kroz povijest i danas obilježen nasiljem.

Već sam spomenuo da rasprave o tome kako promijeniti ovaj svijet traju od kada su ljudi prvi put tražili slobodu koja im je nepravedno uskraćena. Svijet nije moguće promijeniti bez pristupa i na području ekonomije, bez nastojanja da ekonomiju učinimo dobrom. U našoj prošlosti borba za bolji svijet je vrlo često bila vezana za ekonomiju – u prvim dokumentima koji su bilježili otpor obične raje stoji kako su se pobune gotovo uvijek događale upravo zbog prisvajanja nečega što pripada svima odnosno zbog ograničavanja prava za gospodarenje i vlasništvo nad zemljom te zbog nagomilanih dugova.

Jedan od dobrih primjera Wrightovog zagovaranja kombinacije razvoja vlastitih alternativnih sustava i otvorenosti za suradnju s institucijama odnosno sa sistemom jest model Tranzicijskih gradova (engl. Transition Towns) koji se razvija na liniji permakultura-aktivizam, liniji koju toliko zagovaramo i u kontekstu dobre ekonomije kada je vezana za te pojmove. Tranzicijski gradovi su globalni pokret lokalnih i regionalnih zajednica aktivnih građana i građanki koji se na organiziran način suočavaju i nalaze rješenja za najveće probleme današnjeg svijeta, a to su: klimatske promjene, uništavanje resursa i njihova sve teža dostupnost i financijska kriza. Danas na globalnoj razini rade umreženi kao tranzicijski pokret i žele nas pripremiti na „nove normalnosti” (Miller i Hopkins, 2013.) u klimi, ekonomiji i energetici. Radi se o jednom od najbrže rastućih pokreta u svijetu i do kraja 2013. godine u svjetskoj mreži je bilo 462 službene članice i 654 inicijativa. Cijeli koncept je ponikao iz permakulturnog pokreta u Velikoj Britaniji te su znanja i vještine iz permakulture vrlo prisutne u edukativnim materijalima i praksama Transition Networka. Možemo također reći i kako je pokret tranzicijskih priča jedna od najperspektivnijih metoda unapređenja kvalitete života i održivosti za lokalne zajednice. Među prvima su promovirali koncept resilience koji je toliko slojevit da ga je teško prevesti na naš jezik samo jednom riječju pa bi to bila kombinacija otpornost-fleksibilnost-adaptabilnost lokalne zajednice u odnosu na krizne situacije koje se pojavljuju kroz trokut resursi-ekonomija-klimatske promjene.

No, nisu svi tako oduševljeni.

Dio aktivističke scene u Britaniji okupljene u Trapese kolektivu, a koji su najpoznatiji po odličnoj knjizi Do it Yourself: A Handbook for Changing Our World (2007.) napisali su kritički osvrt na tranzicijski pokret Rocky Road To A Real Transition (2008.) u kojem su doveli u pitanje dugoročni uspjeh koncepta u smislu društvenih promjena te kritizirali glavnu liniju tranzicijske promocije koji inzistiraju da nema konfrontiranja sa sustavom te jasnog određenja tko je najviše kriv za trenutno stanje. I eto ti ga đavle, oni koji zapravo rade za bolje danas i sutra sad se pokefaju oko toga kako se komunicira i vodi potrebna društvena promjena. A trebaju nam svi. Jedna moja prija je rekla da dok smo mi ovakvi ne treba se kapitalizam ničega bojati.

Nema nikakve sumnje da se čak i površnim iščitavanjem glavnih strateških dokumenata Transition Networka, a i pregledom osnovnih poruka kroz svakodnevnu komunikaciju s medijima i javnosti ovdje stavlja naglasak na suradnju svih aktera u nekoj lokalnoj zajednici i šire te se koristi otvorenost prema svima. Bez obzira što mislili osobno o svrsishodnosti takvog pristupa, nema se tu što previše razglabati osim ako nemamo svo vrijeme ovog svijeta, što mnogi na Zapadu imaju kao da su maltene sami gospodari sunca i mjeseca. Stav da se želi raditi otvoreno i uključujući sve je legitiman. Svatko ima pravo koristiti taktiku kakvu želi i odgovara toj osobi prema njenim stavovima i vrijednostima. Ako nekome ne paše određeni pristup, široko polje i ima drugih livada za borbu pa oprašuj. Tako Hopkins (2008.) i započinje raspravu odgovarajući na glavnu tezu iz knjige Trapese kolektiva priznavši kako jest istina da tranzicijska priča njeguje inkluzivnost ističući kako ukoliko želimo uspješnu tranziciju od tri temeljne krize društva (ekonomska kriza, kriza resursa i klimatske promjene) u nju moraju biti uključeni svi. Bez obzira što je kritika prema tranzicijskom pokretu zbog njihove taktike načelno promašena, zapravo je izvukla na površinu dal svjesno dal nesvjesno neke druge probleme. U odgovoru Trapese kolektivu se ističe da je zaista točno kako tranzicijski koncept ne želi upirati prstom u krivce. E sad, što to znači zapravo u praksi i nije baš jasno. Znači li to da krivci, ako ih već ima jer se ne želi upirati prstom u njih, mogu odšetati, odletiti, okupati se, uživati u lagodnom životu? Ili zapravo krajnja poruka znači da i nema krivaca i eto dogodile su nam se klimatske promjene i ekonomska kriza.

Problem je što znamo iz svakodnevnog života i situacija da ukoliko ne suočimo krivca s onim što je učinio znači zasigurno ponavljanje istoga i vrlo često čak i eskalaciju. Jasno, niti to nam nije garancija da će promijeniti svoje ponašanje, ali ignoriranje da netko radi nešto loše siguran je smjer prema opetovanosti takvog ponašanja. No, ajmo reći kako i to u cilju svete inkluzivnosti prolazi i koncept Tranzicijskih gradova onako kako je strukturiran i ne može djelovati u okviru fajta ili otvorene konfrontacije. Hopkins zaključuje kako dvije taktike „konfrontacijska i ona tranzicijska kao suštinski različite najbolje rade odvojeno i treba ih takvima i držati”. Po njemu su one komplementarne i idu jedna pored druge, ali su suštinski različite. To je legitiman stav isto – ne želimo nikoga ko ne želi sve i ne želimo nikoga kome je prva stvar kritika postojećeg sustava. Premda to onda i nije totalno inkluzivno, zar ne?

Ovdje je bitno napomenuti u kontekstu Wrightove tipologije logike transformacije društva kako ovdje spominjanje konfrontacije nema nikakve veze s njegovom rupturom/nasilnom logikom ili Jensenovim pozivima da se krene u militarističku pobunu, već se radi o pokretu u Britaniji koji je obilježio aktivizam u proteklih 30 godina zauzimanjem javnih prostora, organiziranjem blokada i prosvjeda, direktnim akcijama kako bi skrenuli pozornost javnosti na neki opći problem i slično. Radi se dakle o ljudima koji kritiziraju ovaj sustav, i dapače, spremni su izložiti svoja „gola” tijela kako bi spriječili sustav u daljnjoj devastaciji i uništavanju. Hopkins ističe kako je ta taktika isprobavana u proteklom razdoblju, ali nije dala zadovoljavajuće rezultate (op. aut. pa ali zar je to odgovornost samo taktike?!), jer je situacija sve gora. Smatra kako se oni na pozicijama moći se neće opirati promjenama i kako je to naučio iz svog iskustva. Kako se za promjenu nećemo morati boriti. Za njega smo svi u ovome skupa. Uvjeren je kako vlasti ne vode, nego slijede i da je sada vrijeme da slijedi pozitivan i optimističan pristup Tranzicijskih gradova.

U knjizi Permaculture and People Looby Macnamara (2012.) gleda na borbu za bolji svijet zaokruženije kako zagovaramo i u ovoj knjizi: „Trebamo raditi na tri područja kako bismo ostvarili ‘Veliki preokret’. Prvo nam trebaju akcije kao što su protesti i kampanje protiv mnogih destruktivnih radnji. Onda nam treba stvaranje alternativa i aktivnosti koje nas regeneriraju. I treće nam treba promjena načina na koji percipiramo svijet i naše vrijednosti… sva tri područja se preklapaju i međusobno se podupiru” (2012: 10).

U tranzicijskim gradovima se spominju velike krize današnjeg svijeta koje smo istaknuli (ekonomija-resursi-klima), ali tu se staje dublje o tome i kreće se s izgradnjom zajednice koja će pozitivnim pristupom osnažiti svoju održivost i proširiti se kroz suradnju i komunikaciju, sadnju gradskih vrtova, korištenjem obnovljivih izvora energije, energetskom učinkovitošću u zgradarstvu, stvaranjem lokalnih valuta i slično.

Ja moram priznati da je mene sve ovo dosta razbacalo i ostavilo s upitnikom iznad glave i što se tiče jednih i drugih. Ipak, malo čudi i na nekoj etičnoj razini malo svrbi stav kako nema mjesta za aktiviste i aktivistkinje koji „žele upirati u krivce”, ali ima za ljude koji imaju načelni problem s inkluzivnosti i prihvaćanjem svih. Naime, na blogu cijelog tranzicijskog pokreta tako ima „uputa” kako pričati s neokonzervativcima/republikancima u SAD-u sa savjetima o oblačenju, izgovoru, rječniku, tema koje se stavljaju u fokus. Primjerice, prosječnom republikancu se ne spominju klimatske promjene, nego se ističe kako ćemo kroz tranzicijsku priču smanjiti ovisnost o nafti s Bliskog Istoka i povećati energetsku sigurnost. I jasno, domovinsku sigurnost (Hopkins, 2014). S obzirom na moju bliskost permakulturi mene ovo iskreno zbunilo mada kao što je jasno nemam problema što netko odabire ovu ili onu taktiku dok ne ugrožava nekog drugog na fizičkoj razini. No, mene ovo zbunjuje, jer ako je ovo taktika kako pridobiti nekog za tranzicijsku priču tko inače možda ne bi isprva pokazivao znakove zanimanja, onda mi tu osobu zapravo smatramo malo zaostalom, jer očekujemo da ona neće shvatiti kako mi vrdamo mrdamo. I ne želimo pričati o zabranjenim temama koje mogu otkriti nečiji nedostatak tolerancije ili čak i neprijateljstvo prema drugim ljudima. Jasno, za nekoga tko se trudi postići svoju stvar kvantitetom teza o inkluzivnosti može zvučati na mjestu i podebljana realitetom koaliranja sa svima, „jer se to tako tiče SVIH nas”, no kada realitet malo ogolimo možemo se zapitati što dalje slijedi s uputama kako pričati s…

Nije li nas povijest naučila kako ovako šlampavo i nedosljedno složena inkluzivnost na kraju uvijek odvede u eluzivnost – nejasno, mutnu i sveprožimajuću maglurinu u kojoj svi uživamo što se pravimo da ništa ne vidimo.

Alice Cutler i Paul Chattertona (2009.) istaknuli su točno kako ljudi vrlo često, a posebno ljudi u siromašnijem dijelu svijeta, „ne biraju konfrontacijsku taktiku”, nego im se ona nametne i ostaje kao jedina opcija da se obrane. Legitimno je pitanje da li korištenje našeg umivenog vokabulara išta mijenja na realnom planu nepravednih i neodrživih odnosa u svijetu?

Kapitalizam nije samo slučajna nabacoka na ovaj naš napaćen planet koju ćemo riješiti sadnjom urbanih vrtova i držanjem za ruke oko zapaljene svijeće. Kapitalizam su društveni odnosi, strukture i procesi, okvir u kojem se svi natječemo ili bacakamo u gaženju jedni preko drugih i preko prirode kako bismo uspjeli. Očekivanje da će se to promijeniti „pozitivnomislećom taktikom” neprovociranja onih koji održavaju i profitiraju od te strukture i društvenih odnosa spada u rubriku priče za laku noć.

*

Prije konferencije o klimi u Parizu krajem 2015. godine sakupljena je 21 tranzicijska priča iz cijelog svijeta kao primjer aktivnog odnosa prema klimatskim promjenama u lokalnim zajednicama, ali i aktivnog odnosa članova i članica lokalnih zajednica jedni prema drugima. Tu se skupilo sve čime se tranzicijska priča može dičiti: urbani vrtovi i razmjene sjemena do sustava za sakupljanje kišnice i smanjenja bacanja hrane, razni modeli lokalnih valuta, radno-kolaborativni prostori za popravljanje stvari, energetski sustavi u vlasništvu lokalnih zadruga ili drugih pravnih subjekata, lokalni sustavi socijalne skrbi za one kojima je potrebna, dućana ala Uzmi i ostavi za besplatnu razmjenu gdje se donose stvari koje nam više ne trebaju i uzima od ponuđenog ono što nam treba, te sustava zagovaranja održivijih i zdravijih načina kretanja i manje ovisnosti o automobilima. Posebno je fascinantan primjer gradića Ungersheima sa sjeveroistoka Francuske gdje je direktno s inicijativom gradonačelnika cijelo mjesto od 2000 stanovnika pretvoreno u kreativni laboratorij za praktičnu primjenu tranzicije. Ungersheim je tako u posljednjih par godina postao službeno grad koji podupire pravednu trgovinu, napravili su Atlas bioraznolikosti kako bi bili svjesni razine bogatstva oko sebe, u potpunosti zabranili korištenje pesticida i herbicida na javnim površinama, organizirali za lokalnu školu 100% organske obroke svaki dan, prenamijenili 8 hektara zemljišta u vlasništvu općine za organsku poljoprivredu pri čemu se dobiva hrana za 250 lokalnih obitelji, izgradili novi objekt za preradu i skladištenje lokalno proizvedene hrane, zamijenili svu rasvjetu u gradu s energetski efikasnim žaruljama, instalirali 5.3MW snage solarni sustav za proizvodnju struje u bivšoj industrijskoj zoni vezanoj za rudarenje po čemu je kraj prije bio poznat, a i lokalna škola je dobila svoj solarni sustav, na bazen kojeg koriste su instalirali solarni sustav za pripremu tople vode kojeg podupire i sustav za grijanje na biomasu, i kao finale za kraj ovog lijepog nabrajanja koriste participativnije modele demokratskog odlučivanja i pokrenuli su lokalnu valutu nazvanu „radič”. To sve u par godina, to sve malo mjesto od 2000 stanovnika.

Treba nam tisuće i tisuće Ungersheima. Ali nam treba i Trapese kolektiv i slični. Potrebni su nam i urbani vrtovi i držanje za ruke oko vatre, ali su nam potrebne i blokade kada sustav kroz represivni aparat krene divljati da obranimo ovo života na planetu što je ostalo i potrebno nam je da imamo pravo reći ne kada netko zaslužuje svojim ponašanjem da mu se kaže ne i da je dosta.

Dobro, možemo reći kako ne mora sve što je vrijedno doći do totala, zaokružiti sve ono što nam je potrebno danas. Mada je super što kako ćemo vidjeti dalje u knjizi imamo to nešto.