Dobra ekonomija | Dražen Šimleša

9. POVRATAK U ZONU 00

 

Zona 00 predstavlja dio u permakulturnom dizajnu gdje se vraćamo sebi. To je prostor naše vlastite refleksije i odnosa s drugima. Odavde sve kreće. I tu odmah imamo dva problema. Prvi je, s obzirom da odavde sve kreće, taj što je naš ja često na klimavim nogama, nesretan i nezreo. Imati iz te, da kažemo blago izazovne startne pozicije, odnose s drugima ne ulijeva povjerenje u dobar i kvalitetan ishod, pogotovo ako to ne osvijestimo. Drugi je problem paralelni svemir prvoga, a kaže kako nije problem što sve kreće od nas samih, nego je problem da za toliki broj navodno osviještenih ljudi, povratnika samima sebi, putovanje tu i završava. Osjećaj da su sami sebe promijenili, da su sretni u svom vlastitom tijelu i duši, za sve veći broj ljudi predstavlja na životnoj stazi natpis na kojem piše cilj. Promjenu koju ovdje zagovaramo i kojoj težimo nakon osobnog preslagivanja piše tek se zagrijavamo. A na cilju kojem težimo piše društvena promjena. Dobra ekonomija nalazi se na mnogim etapama tog puta.

Prvi problem nam govori da ne smijemo ignorirati potrebu osobnih promjena i razvoja, učenja kroz život i sazrijevanja. Bez toga nećemo biti spremni posvetiti se konkretnim rješenjima potrebnim za učiniti svijet boljim mjestom za život. Kako svijet može postati bolje mjesto za život ako smo mi sami sebi loše mjesto za život?

Drugi problem nam govori da čak i prije nego završimo dio životnog puta za osobni razvoj, ako je to uopće i moguće završiti, nikada ne smijemo zanemariti svijet oko sebe. Kako mi možemo postati bolje mjesto za sebe ako je svijet oko nas loš? To nas uči permakultura ako je znamo dobro čitati. Da smo povezani. Dok to ne osvijestimo i počnemo djelovati na taj zaokruženi i sinergijski način, ostajat ćemo na mjestu ili se kretati po onoj frustrirajućoj mantri korak naprijed, natrag dva. Na početku knjige smo naglasili važnost ekonomije za permakulturu, za etičke principe, za položaj u cvijetu permakulture, za pretvaranje pet katastrofa u pet rješenja. I kako ništa ne možemo riješiti samo za sebe ako želimo zaista pravedan i održiv sustav. I kako ne možemo imati dobru ekonomiju koja nije povezana s ekosustavima i ljudima na odgovoran i solidaran način.

Inače, osjećaj za pripadanjem je prvi osjećaj koji imamo kad se rodimo. Želimo da nas se prigrli, privije uz toplo tijelo i umiri. Kad se rodimo nemoćni smo i potpuno ovisni, a opet dobivamo pažnju, ljubav i hranu. Na nas se pazi. To je dar naše vrste koji nas čini jedinstvenima na ovom planetu. Jedino mi možemo razviti svijest o potrebi za povezanošću svega na Zemlji. I zato imamo i najveću odgovornost. Kada dijete osjeti da nije voljeno i prihvaćeno razvija patološke oblike ponašanja kao što su agresivnost, histerija, paranoja, opsjednutost, strahovi i slično. Zato majke imaju još jedan „teret” više i toliko su bitne, jer se s njima stvara prvi odnos. Jasno, kad se ublaži fizička veza majke i djeteta, povećava se uloga tate i drugih bliskih osoba, a pogotovo raste važnost njihovih međusobnih odnosa, jer tu dijete uči o pravilima i obrascima ponašanja u našem svijetu. Djetetu je potrebna sigurnost i baza, ali i sloboda i ohrabrenje za istraživanje i njuškanje, jer time će na zdravim temeljima doći do vlastite individualnosti.

Bitno je uočiti kako odnos prethodi individualnosti, a ne obrnuto. Tu se stvaraju temelji i za empatiju, jer nema empatije bez njegovanja odnosa i odnošenja prema drugima. Tu učimo da je odnos dio nas. Tražimo smisao života u odnosima s drugima. Time postajemo svjesni svoje jedinstvenosti i neponovljivosti, ali i neostvarenosti i ništavnosti ukoliko se ostavimo sami i nepovezani. Time postajemo svjesni potrebe i rada na sebi i da smo dio društva.

Nevjerojatno je kako nam je ovaj nepravedan i zasljepljujući sistem uspio sakriti nešto tako očito. Kao čitav planet, tako i samo naše tijelo djeluje na principu suradnje i međusobne ovisnosti. Najmanji dijelovi našeg tijela, stanice kojih ima 100 bilijuna znaju u svakom trenutku što im je činiti bez da im se to „naredi” i svaka ima svoju funkciju. Nijedan od podsistema u našem tijelu nije šef cijelom sustavu i ne gospodari s njim, već se čitav niz procesa događa paralelno i sinkronizirano (Korten, 2006.). Umreženo i povezano raznim intenzitetima i na drugačijim razinama.

 

Sve je povezano – što je od ovoga svemir, a što ljudska stanica

 

Postoje ljudi koji nam više pašu i s njima smo više povezani i to je u redu. No, postoje i stvari koje nas sve povezuju na ovoj plavoj kugli usred svemira. Svijet u kojem mi živimo kao vrsta ne može biti zdrav, sretan, i ispunjen dok nismo povezani i dok se ne brinemo za Zemlju. A nećemo imati povezanost i pravu brigu za Zemlju dok nam je ekonomija ovakva kakva je – sebična i dužnička, ignorantska i kratkoročna.

Lazzarato (2013: 89) kaže kako „ekonomija duga ima u potpunosti političke ciljeve: neutralizaciju kolektivnih ponašanja…”. Svatko je sam sa svojim dugom. I ratuje da ga vrati. Ovom sustavu je lakše manipulirati i upravljati s nama dok smo odvojeni.

Razlog zašto je danas toliko ljudi nesretno, šizofreno i depresivno je što živimo u „dobu odvajanja” (Eisenstein, 2011: 49). Odvajamo se od svega i od svih – prirode, drugih ljudi, prijatelja, obitelji i na kraju od samih sebe. Problem je što je u našoj biti odnos i težnja da se spajamo. Sve je povezano. Ekonomija koja nije povezana ne može biti dobra.

Zato se ovdje možemo opet uhvatiti za mene neizbježnog Fritjofa Capru kada spominje da „bolujemo” od krize percepcije. Jednostavno nismo u stanju ili ne želimo uvidjeti da je povezanost jedan od temelja mreže života na našem planetu. To je ono što Renata Salecl (2012.) naziva strast za neznanjem. Naš planet je sazdan prema načelima umreženosti, kruženja, utjecaju solarne energije i fotosinteze, partnerstava i raznolikosti, te sposobnosti da kroz dinamične veze uspostavlja ravnotežu ukoliko dođe do kriznih procesa i neočekivanih nepogoda.

Jedan od meni dražih Caprinih misli koju često citiram je da ne možemo izgraditi održivu zajednicu bez ekološke pismenosti, bez „razumijevanja principa organizacije, zajedničkog svim živim sustavima, koji shvaćaju kako su se ekosustavi razvili da podrže mrežu života” (2002: 230). A mi smo živi sustav. I mi u skladu s tim trebamo primijeniti načela umreženosti, kruženja, solarne energije, partnerstva, raznolikosti i dinamičke ravnoteže u naša društva, u naše društvene obrasce i strukture, u našu civilizaciju. Meni je ovo permakultura samo takva. A mi ljudi, kako smo rekli, imamo još tu jednu posebnost na ovom planetu, a to je naša kultura, naša svijest, sposobnost mišljenja i osjećanja kao niti jedna druga vrsta. Trebamo iskoristiti taj dar za kulturu poštovanja i brižnosti, za kulturu rada i odgovornosti, za kulturu solidarnosti i pomaganja. Kada to postignemo odnosno kada se kako Capra kaže ekološki opismenimo i shvatimo kako se generira i djeluje mreža života na našem planetu, onda će biti manja vjerojatnost da činimo nekome zlo, jer će to biti autodestruktivno. Poštujući svaku jedinku i priznavanjem njenih prava poštujemo vrijednost cjeline, a sa sviješću o cjelini njegujemo odnose s drugim ljudima. Jasno, ponovno možemo ovo prenijeti i na razinu ekonomije te istaknuti kako ekonomija koja ne usvaja načela ekopismenosti razara i ostavlja iza sebe nebrojene žrtve i neplaćene ukupne račune.

Vrlo bliska Caprinom konceptu po svojim postavkama i vrijednostima, a posebno po načinu djelovanja je Plava ekonomija, jednog od najpoznatijih i najaktivnijih svjetskih inovatora i vizionara Guntera Paulija. Plava ekonomija je spoj znanstvenih istraživanja, poduzetničkih inovacija i težnji za općom dobrobiti koju Pauli njeguje u svojim promišljanjima. U primjerima i projektima koje inicira, zagovara i promovira kao modele zapošljavanja, Pauli (2012: 31) naglašava kopiranje ekosustava koji su mu „nadahnuće za promjenu našeg modela proizvodnje i potrošnje koji stvara mnogo otpada”. Ovdje vidimo slikovni prikaz koja se sinergija stvara pri proizvodnji kave na principima plave ekonomije. Energija i resursi cirkuliraju počevši od kave čiji ostatak služi za proizvodnju gljiva i na taj način započinje se visoko učinkoviti krug izmjene resursa i „otpada”.

 

Prikaz plave ekonomije

 

Stvar je zapravo jednostavna: ukoliko ne slijedimo načela ekopismenosti u izgradnji naših ljudskih društva (s obzirom da smo dio globalnog ekosustava i ovisimo o njemu), nećemo biti u stanju upravljati tim zajednicama na pravedan i održiv način. Bit ćemo stalno u konstantnom konfliktu s osnovnom bazom ispod naših nogu i svuda oko nas, a to nije moguće bez nepovoljnih posljedica.

Na taj put smo se odlučili razvojem bankarstva i kapitalizma u 16. stoljeću kada je krenuo nezaustavljiv juriš na resurse planeta, a sve su to futrali svojim umnim doktrinama ondašnji znanstvenici podijelivši svijet na prirodu i na nas uz napomenu da je priroda ispod i da se prema tako nečemu nebitnom drugome može postupati kako se želi. Ne smijemo nikada smetnuti s uma kako su realizaciju te sulude koncepcije platili i mnogi „divljaci” i oni koji se našli na krivom mjestu u za kapitalizam super trenutku, jer se došlo do nužnih novih resursa kako bi se sustav mogao dalje reproducirati.

Dodatni udarac na održivost i ravnotežu pružio je kapitalizam prebacivši prezir i nepoštivanje prema prirodi u sferu ljudskih odnosa i stavova tako da smo mi danas u ratu jedan protiv drugog kako bismo uspjeli u poslu premda tonemo svi skupa. To je kao putnici na brodu koji tone kada gaze jedni preko drugih i oni koji se uspiju na više razine gdje još nije došla voda slave, premda brod i dalje tone. Uključite u sve ovo podjele po religijskoj osnovi, naciji i rasi i imamo ovo što imamo.

Kada nekomu ukrademo njegovu osobnost i percipiramo ga samo kao niže vrijedno biće tada mu zapravo ukidamo pravo na postojanje i pravo da se i ta osoba realizira i ostvaruje. Mi tada i ne mrzimo tu osobu kao individuu, nego projiciramo na nju svu mržnju prema cijelom kolektivu. Ako ne priznajemo osobnost, onda znači da ga smatramo objektom, stvari, robom… Svatko tko nas dijeli po tim osnovama zaslužuje otpor. Isto radimo i s prirodom ne priznavajući njenu vrijednost i posebnost. Derrick Jensen to vrlo dobro naglašava u odličnoj knjizi o nasilju ugrađenom u našu kulturu The Culture of Make Believe (2004.), gdje ističe kako nakon ukidanja poštovanja i osobnosti, dolazi ukidanje prava i vrijednosti što donosi mržnju i nasilje. Uništavamo prirodu jer je ne priznajemo pa uništavamo i jedni druge. I obrnuto. Odlično su u već spominjanom izvještaju o stanju ekosustava Planetarna ograničenja 2.0 (2015.) dali primjereniji opis za gubitak bioraznolikosti – nazvali su ga „promjenom integriteta biosfere”. Jer zaista se radi o integritetu.

Da imamo više emocija (ljubavi) prema planetu onda bismo osjećali da to kako se mi odnosimo prema svjetskim ekosustavima pa i svim bićima na planetu nije lijepo i zdravo te da zapravo širi bol. Isto kao što u zreloj i kvalitetnoj partnerskoj vezi suosjećamo kada boli našeg partnera ili partnericu (Eisenstein, 2011.). Proizvedeni smo kao nesretni i bolesni ljudi koji žive sami u kutijama u strahu od stranaca i drugih, ovisni o potrošnji i novcu, porobljeni dugom i to sve gazeći prirodu i druge ljude preko kojih moramo gaziti da opstanemo. Zar ne možemo bolje?

E, zato je kriza percepcije jedna stvar, a kriza vrijednosti odnosno kriza osjećaja druga stvar. I možda još i gora. Jer nam se događa da ignoriranjem krize vrijednosti i osjećaja čak i oni koji nemaju problema s percepcijom problema u svijetu također tapkaju na mjestu i pletu prstićima. Nevjerojatno je velika količina ljudi koji razumiju problem, ali ne poduzimaju ništa, nema djelovanja. Ili ostaju na onom površnom radu na sebi. Ili glavinjaju u teorijama zavjere. Ili ne znaju što bi pa onda ništa. Kako bilo nema aktivnog odnosa prema svijetu oko sebe, prema društvu, prema potrebnoj promjeni. Kao sve nam je jasno, al šta da se radi. I to nam govori kako svjedočimo krizi vrijednosti i osjećaja, jer da nam je zaista stalo do percepcije koja govori dovoljno jasno o destruktivnom odnosu prema prirodi i ljudima koji su najugroženiji, da im zaista pridajemo vrijednost i da imamo dovoljno jake osjećaje za siromašne i buduće generacije onda bismo nešto i poduzeli. Za one do kojih nam je zaista stalo reagiramo bez previše razmišljanja i trudimo se punog srca i bez figa u duši. I na to mjesto trebamo staviti i naš planet i ljude.

Ekonomija nam tu isključivo služi i treba da si olakšamo život i komunikaciju preko roba i usluga. Jer smo svi dio cjeline i povezani. I ta povezanost nam treba da budemo zdravi i sretni. Ljudi koji se osjećaju usamljeno i izolirano skloniji su čitavom nizu psihofizičkih oboljenja. Tijelo i duša im se bune zbog takvog stanja. Takvo stanje nazivamo „egzistencijalnim vakuumom” (Korten, 2006.).

Nakon što je priroda pretvorena u neku zvijer (ženskog roda da smo skroz jasni kako je bio postavljen poredak stvari) u 17. stoljeću mehanicističkim pogledom na svijet u znanosti, trasiran je put njenog dresiranja i kroćenja što je kapitalizam prihvatio kao svoj modus operandi, a i navodno suprotne političke ideologije nisu tu bile previše nježne i ljubopitljive. Tako nas se izmjestilo iz planetarnih ekosustava i izdiglo na pijedestal nedodirljivosti kao da nismo dio tih istih ekosustava. No, zapravo je to bila uvertira da se ljudi pretvore u zvijeri i čudovišta jedni za druge, da samo najjači i najopakiji opstaju i da smo jedni drugima neprijatelji od čega nas treba zaštititi čvrsta ruka države i represivnog aparata. To je bilo samoispunjavajuće proročanstvo samo takvo. Aneks tom nikad potpisanom ugovoru od strane samih ljudi bilo je rascjep nas ljudi i naše osobnosti na tijelo i na um/psihu/duh kao dva odvojena entiteta koji nemaju nikakve veze jedno s drugim. A trenutak kada odvojimo dušu i tijelo rekli smo dobro došla bolesti.

S obzirom da nam je prvi instinkt da negdje pripadamo, mi smo zapravo vrsta sklona suradnji i pomaganju na što nam je prvo skretao pažnju jedan od anarhističkih pionira Peter Kropotkin (1972.), a danas mu čitav niz znanstvenika pruža ruku zahvalnosti i potvrde (de Waal, 2009; Keltner, 2009; Bowles i Gintis, 2011; Novak, 2012.). Samo što su nam dovoljno dugo govorili da smo zvijeri pa su mnogi prihvatili laž kao istinu i tako se počeli ponašati. Ukoliko smo izloženi nasilju i propagandi koja ističe da je biti nasilan nešto normalno i prirodno te da takvi upravo trebamo i biti, onda ćemo vrlo brzo mi to internalizirati i početi se ponašati u skladu s tim. Zato je naša povijest toliko puna krvi i ratova, nasilja i destrukcije. Povjerovali smo u laž, a definitivno pozicioniranje kapitalizma kao prevladavajućeg sustava fino se namjestilo na takve ideje kao napredna varijanta te povijesti.

Znanost koja se usudi ići hrabro i duboko nam otkriva postojanje zrcalnih neurona (engl. mirror neurons) u nama koji se još nazivaju i neuronima empatije u mnogim vrstama sisavaca. To znači da zapravo imamo genetsku predispoziciju za empatiju, težnju za prihvaćanjem i odnosom (Rifkin, 2010.).

Istraživanja su potvrdila vezu između više empatije i jačeg zrcaljenja neurona – znači, bez obzira što smo predisponirani za empatiju, hoćemo li je ostvariti ovisi o načinu na koji smo odgajani. Zato je cjelokupno rano djetinjstvo, obitelj, vršnjaci i svi ljudi koji utječu na nas toliko bitni. Primjerice, doma učimo prve uloge i obrasce ponašanja bez da nam se itko i obrati. Vrlo često odrasli na žalost nisu svjesni da upijamo svaki njihov korak, tik i osjećaj čime se zapravo djeca izrazito podcjenjuju. U igri sa vršnjacima učimo također kako se druga osoba osjeća. Zato je bitno igrati se.

Premda zvuči nevjerojatno, a možda donekle i zastrašujuće, ali to kako mi percipiramo svijet i kako se u životu odnosimo prema svemu što nam se događa i drugim ljudima, oblikovano je upravo tada u najranijem razdoblju našeg života do šeste godine kada uglavnom upijamo nekritički i nismo svjesni punog značenja signala iz okoline. Velim, za mnoge to zvuči zastrašujuće jer odjednom ispada da ne kontroliramo svoj život ako ovu životnu činjenicu nismo osvijestili, a pogotovo ako je nismo osvijestili na vrijeme. Zato je naše prvo ja najbitnije ja, jer nas ono prati kroz cijeli život, ali malo poskrivečki, kao da nam nije jasno dok kroz koje god sve „promjene i razvojne faze” prolazimo, naše prvo ja je tu još uvijek. I zato je iznimno bitno kako nas roditelji ili roditelj odgaja, kakvi su nam odnosi s najširom obitelji, a kakvi su nam odnosi s malim prijateljima i prijateljicama. A šire rečeno je bitno u kakvom društvu živimo. Vrlo je izvjesno da društva u kojima je izrazito naglašen gaziteljski i sebični obrazac ponašanja, gdje ekonomija žvače ljude i pljune ih svaki dan, društva u kojima je očito da se ne cijeni pomaganje i solidarnost, da ćemo mi ko malo dijete usvojiti nesvjesno te obrasce i kasnije ih također provoditi kao neupitno svoje. Kako su nas lijepo poučili Wilkinson i Pickett (2009.), društva u kojima je izrazita ekonomska nejednakost nemaju razvijeno povjerenje kao svakodnevni temelj života, a to su onda i društva s manjkom empatije. Inače, dijete u SAD-u vidi do 100.000 reklama do pete godine. Pa ti onda odgajaj i čitaj Malog princa prije spavanja. Ako Mali princ nije integriran u širi okvir koji omogućava i potiče znatiželju i strast za istraživanjem, slobodu vlastitog stava i izražavanja, brižnost i povezanost, onda će biti prema onoj džaba ste krečili. I zato je bitno u kakvom društvu i unutar kakve ekonomije živimo. I zato nema smisla stati na samima sebi ili misliti da ćemo zaštiti u potpunosti našu malu obiteljsku ili kakvu god volimo zajednicu. Briga za bolje i pažnja prema svima zovu da se preliju i na društvo i ekonomiju.

Nije dosta nevjerojatnih činjenica pa evo još – svega 5 posto naše kognitivne aktivnosti potječe od svjesnog stanja, a 95 posto naših aktivnosti, osjećaja, ponašanja dolazi od nesvjesnog. Bruce Lipton i Steve Braehman (2010.) u svojoj iznimnoj knjizi Spontana evolucija ističu kako to znači da 95 posto našeg ponašanja ovisi o „programiranom ja”, onog kojeg smo dobili od najbliže okoline do šeste godine života kada uglavnom podsvjesno doživljavamo podražaje od roditelja, rodbine, prijatelja i lokalne zajednice.

Sjećate se kako smo kod Capre spominjali krizu percepcije jer ne shvaćamo na koji način se stvara i djeluje život na našem planetu, na koji način smo i mi unutar mreže života povezani s čitavim planetarnim ekosustavom, a s druge strane koliko je svatko od nas manji ekosustav sam za sebe.

Pogledajmo koja su tri izvora naše percepcije:

1. Nasljeđe – naš genom posjeduje programe ponašanja za refleksna ponašanja koja najčešće opisujemo kao instinkte tipa micanje ruke s vruće peći. Ne mora nam nitko reći da to boli i viknuti da maknemo ruku. Ne moramo nigdje učiti da to učinimo.

2. Pohranjena sjećanja (podsvjesna) – prva dobivamo još od majke dok smo u utrobi. Pola naše osobnosti se već tada formira s obzirom na psihofizičko stanje majke.

Kao što smo već istaknuli, do šeste godine nekritički opažamo događaje, poruke i scene iz okoline te to čini osnovni podsvjesni program koji oblikuje karakter naše osobnosti!!!

Pogledajmo zašto je tako s obzirom na stanje u našoj glavi:

 

 

Prema frekvencijama koje možemo izmjeriti EEG-om do šeste godine smo u „sanjivom stanju”, i ne razlikujemo stvarnost od iluzije. To pak znači da smo od svoje najbliže okoline „programirani”. I to je tih naših 95 posto ličnosti koje vrlo često i ne preispitujemo upravo zato jer smo ih dobili nesvjesno. Nismo svjesni da su to obrasci po kojima se ponašamo i reagiramo.

To je sve i logično jer svjesni um se ne razvija preko noći, i nastaje zapravo nakon određenog iskustva, spoznaja, saznanja, akumuliranih doživljaja i osjećaja… Tako naš mozak vježba i razvija se. Problem je što tada još nemamo razvijen kritički pogled na ono što upijamo.

3. Aktivnosti samosvjesnog uma

To je mogućnost izražavanja naše slobode izbora i slobodne volje. Ovo nam je osobni životni cilj. Samospoznavanjem svijeta odnosno percepcijom koja počiva na aktivnostima samosvjesnog uma možemo zaista razumjeti svijet i probleme s kojima se suočavamo. Samo korištenjem samosvjesnog uma možemo kvalitetno pokretati i stvarati modele dobre ekonomije. Ovdje smo kreatori i samo ovdje možemo napraviti refleksiju na učinjeno i orijentirati se na budućnost bez čega nema inovativnosti i stvaranja.

Ukoliko u zreloj fazi svog života ne dosegnemo sposobnost razumijevanja svijeta i samih sebe korištenjem trećeg izvora percepcije, izgledno je ili da smo budala pa ko ga šiša i lijepo nam je ili zapravo patimo od čitavog niza psihofizičkih oboljenja i tegoba, jer jednostavno nismo uravnoteženi i stalno nam na neki način stvarnost klizi iz ruku.

Tako smo došli do još jedne velike laži koju nam je sistem prodao, a mi je ko kviki gric reklamu posaugali bez razmišljanja. Velika laž glasi da mi ne kontroliramo ništa i da je sve negdje zapisano, u zvijezdama, u karmi, u prošlim životima, u budućim životima, u talogu kave, u genima. Koliko puta ste čuli onu jako pametnu: a takvi su im geni, vele naši talog doktori u narodu. Ako vam je nešto i zapisano negdje, opet imate šansu sa svojom voljom, ljubavlju, samosvjesnim umom, sa svim sa čim raspolažete to promijeniti. Vi odlučujete. Geni su zapravo naša skladišta informacija, ali nešto ili netko treba izvaditi sadržaj iz skladišta. Mi smo ti koji mijenjamo. Mi i društvo. To je kao e-mail koji je napisan, ali još nije poslan i može se mijenjati (Church, 2011.). Tu je i postoji, ali tek kao potencijal.

Geni su samo zapis koji ako nikada ne bude pročitan kao da ga i nema. Kao note koje ako se ne odsviraju ostaju „mrtvo slovo na papiru”. A papir znamo sve trpi? Točno je da postoji primjerice geni koji osobu determiniraju da li će doživjeti PTSP u odrasloj dobi, no PTSP će se prije pojaviti ako ga mi našim životom trigamo i dozivamo. Kao i svugdje u prirodi, ostajemo slijepi ako se bavimo samo analizom strukture i dijelova. Više nam govore procesi i cjelina.

Konvencionalna medicina i biologija nas uvjeravaju kako je naše tijelo zapravo samo nakupina dijelova, kao mašina sprčkana raznim biokemijskim sastavnim dijelovima. To nas vodi do genetskog determinizma i stava kako geni određuju naše fizičke karakteristike i ponašanje. Mi smo žrtve gena (Lipton i Bhaerman, 2009.). Mi nemamo odgovornost zapravo. Kako nemamo odgovornosti sami za sebe i prepuštamo se genetičkom determinizmu zaostale medicine, tako i u društvu nemamo odgovornost i dozvoljavamo ekonomskoj i političkoj eliti da odlučuje što je najbolje za nas. Sve je tako nevjerojatno isto. Izuzimanjem odgovornosti prestajemo biti samosvjesne osobe i aktivni građani, već samo nerealizirana bića i nesretni potrošači. Jedna od ljepših misli koju sam nedavno čuo, a najava je za koncept Održivi čovjek kaže: Ljudi su stvoreni da budu voljeni. Stvari su stvorene da se koriste. Razlog zašto je svijet u kaosu jest što stvari volimo, a ljude koristimo.

No, postoji nešto što može utjecati na naše gene, a to su proteini.

Proteini zapravo osiguravaju strukturu i funkciju bioloških organizama. Oni su fizički građevni oblici našeg tijela i zajedno djeluju prema stanicama i njihovom ponašanju i funkcijama. Svaki protein je jedinstvena struktura koja se sastoji od 150.000 dijelova i prema tome je bilo koje naše tehnološko dostignuće s kojim se toliko hvalimo čista igračkica. Mi smo najsavršeniji izum svijeta. Projekt humanog genoma krenuo je od krive postavke da gena treba biti kao i proteina, preko 100.000. Ali našli su samo 23.000 gena, ostalo što nisu našli lakonski su proglasili „smećem genima”. Proteina je preko sto tisuća, a kombinacija do sada pronađenih četiri milijuna i broj im raste.

Proteini su stalno u pokretu i kretanju, i to je primarna karakteristika života – kretanje. Ako se proteini u našem tijelu prestanu kretati na najboljem smo putu postati zombie. I novac se mora kretati i kružiti – to je prirodno. Inače imamo zombie ekonomiju.

Proteini reagiraju na obilje podražaja iz naše okoline, od početka i kraja na našoj koži do početka i kraja u našem svemiru. Signali iz okoline utječu na proteine da mijenjaju oblike, kreću se i odgovaraju na te podražaje. „Mozak” cijelog tog procesa nisu geni, kako nas opet poučava konvencionalna medicina i biologija, već membrana stanice, njena koža, koja se sastoji od proteina receptora koji primaju prvi određeni podražaj i proteina efektora koji onda djeluju. Lipton i Bhaerman (2009: 28) pojašnjavaju da kao što poticaji izvana, iz naše okoline utječu preko proteina na stanice i funkcioniranje te ponašanje, tako utječu i na gene preko sekundarnih signala (proteini efektori) koji su preko membrane stanice ušli u nukleus (jezgru) stanice. U jezgri ti signali biraju programe gena i kontroliraju stvaranje specifičnih proteina.

Geni nisu samoizranjajuće pojave i ne kontroliraju sami svoje aktivnosti. Oni ne kontroliraju biologiju, već su kontrolirani od biologije. Epigenetički mehanizmi (epi na grčkom iznad ili iza) nas poučavaju kako je moguće „poučiti” gene da proizvode ili zdrave ili disfunkcionalne proteine od istog genskog zapisa. Konvencionalnoj korporativnoj medicini to uopće ne paše. Bilo bi im lakše da nas se može samo utipkati, reprogramirati, napraviti kiruršku operaciju gena. Zato se toliko kroz istraživanja i kroz medije forsira genetski determinizam pa se stalno navodi kako je pronađen ovaj ili onaj gen presudan za ovu ili onu bolest.

Ali to je veliko preusmjeravanje prave i točne informacije. Primjerice, postoji čak 600 gena koji se drugačije izražavaju kod srčanih bolesnika. U odgovor na stresni podražaj kod većine ljudi odvije se više od 1400 kemijskih reakcija i promijeni više od 30 hormona i neurotransmitera (Church, 2011.). Fokusiranost na jedan gen ili neke gene otvara zlatnu groznicu za medicinu i biofarmaceutske korporacije. To se dogodilo serotoninu i lijekovima – selektivnim inhibitorima reapsorpcije serotonina (SSRI) popularnim antidepresivima. Oni doista stvaraju veće razine serotonina u našem tijelu, no u čitav niz nus pojava pa čak i sklonosti suicidu. Super, ubiješ se, al bar nisi depresivan.

Oko svake niti DNA je proteinski rukav. Da bi DNA profunkala, odnosno počela imati utjecaj, rukav se mora skinuti. Ako se ne skine ta zaštita, možemo reći da je DNA neaktivna. Ako se skine omot, onda možemo reći da se „gen izražava”. Iza svake tjelesne funkcije stoje proteini: reakcije imunološkog sustava grade nosivi kostur koji podupire strukturu svake stanice, tvore enzime koji kataliziraju kemijske reakcije te prenose informacije između stanica. Proteini imaju ulogu u svakom koraku naše fiziologije. Grčka riječ protas znači od prve važnosti (Church, 2011).

Geni su više „davatelji prilika”, „izvori mogućnosti” nego „dostavljači naredbi”. Projekt humanog genoma jest izniman i vrijedan posao. To je popis svih članova orkestra i njihovih instrumenata. No on nam ne govori kako sviraju. Ne govori nam ništa o ljepoti glazbe. O interakciji između svirača, o načinima na koji sviraju note, o zvuku (isto:25).

Kada je naše tijelo bolesno imamo samo dva uzroka: ili su proteini defektni ili je signal poremećen i u prekidu. „Svega” 5 do 10 posto svjetske populacije se rađa s nekim oblikom „defektnih” proteina što se onda manifestira i na genima. Za ostale je došlo do problema u komunikaciji s okolišem, poteškoćama sa signalom. Tri su razloga za to (Lipton i Bhaerman, 2009.):

→ TRAUMA
Doživljena trauma u ranoj dobi vrlo često je potisnuta i djeluje „podmuklo” u zasjedi. Ukoliko je ne osvijestimo gotovo u pravilu imamo poteškoće sa signalom i čitav niz na površini neobjašnjivih problema i obolijevanja. Vrijeme ne liječi sve rane ako im ne posvetimo vrijeme i pažnju. Neka iskustva ako ostanu u nama, a ne izvučemo ih na površinu i osvijestimo te im pristupimo aktivno i pozitivnim stavom prema sebi i našoj posebnosti, jednostavno ostanu u nama i utječu na naše psihofizičko zdravlje, naše tijelo ih ne može preboljeti. Ukoliko smo kao beba ili dijete izloženi različitim „stresorima” (nasilje u obitelji, alkoholizam ili neka druga ovisnost…), veća su šanse da naslijedimo „mrežu obiteljske disfunkcionalnosti”. I palimo gene koji nam štete. Što je više stresora više se lijepe za našu budućnost. Prema istraživanju na preko 17.000 ljudi koji su koristili usluge bolnice Kaiser Permanente u San Diegu, ti ostaci su bili jaki i nakon 50 godina. Depresija je bila veća za pet puta kod osoba koje su odrastale u disfunkcionalnim obiteljima. 30 puta veća sklonost samoubojstvu . „Brižno roditeljstvo je epigenetska terapija” (Church, 2011.).

→ TOKSIČNOST
Okolina koja ne izgrađuje i podupire razvoj zdravog tijela, donosi nam život obilježen čitavim nizom bolesti. Zrak koji udišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo, uređaji kojima smo okruženi, radni i životni prostor, razina stresa i drugo, uzrokuju obolijevanje našeg tijela i psihe. Zato je toliko često da osobe koje žive u toksičnom okolišu obolijevaju češće od raznih oblika karcinoma i autoimunih bolesti. To nije zapisano u genima i nisu ti ljudi krivi. A nije im niti neka viša sila poslala to iskustvo. Kad se nekome nameće takav teret, ma bljak.

→ MISAO
Najvažniji i najopasniji razlog jer smo ga nesvjesni.

Zdravlje funkcionira na procesima živčanog sustava da točno prevede i primi informaciju iz okoliša te adekvatno reagira štiteći organizam odgovarajućim ponašanjem. Kad naša glava i srce krivo protumače signale iz okoline i pokrenu spiralu neadekvatnih i štetnih odgovora, nastaje bolest jer naše ponašanje nije u skladu s našim tijelom i okolinom oko sebe. Stanice, tkiva, organi, ne propituju informacije nervnog sustava, nego samo reagiraju, i ako dobiju krivu informaciju, takav će biti i njihov odgovor. Točna percepcija je ključ našeg zdravlja!!! Ovisnost o hejtanju, svakodnevna srdžba i ljutnja, emocije nezadovoljstva nas truju.

Što vrijedi negativno za signale koji nam štete i čine nas bolesnima vrijedi pozitivno za signale koji proizlaze iz zdrave hrane i životnog stila, sretnog života oslobođenog stresa, osjećaja prihvaćenosti i ljubavnosti i slično lijepo. Mi stvaramo imunološku branu za sve loše, gene koji nam mogu štetiti, ako ih imamo, pošaljemo na spavanac, a one koji nas osnažuju i koriste nam pozovemo na to najljepše moguće slavlje di svatko želi doći.

Dakle, još jedna stvar koja se kosi s genetskim determinizmom jest upravo objašnjena spoznaja kako su geni u komunikaciji i suglasju s našom svijesti. Na njih ne utječu samo činjenice i iskustvo, već i značenja koja mi činjenicama i iskustvu pridajemo. Naše tijelo prima signale od nas samih i iz okoliša te ih pretvara u skup kemijskih ili elektromagnetskih uputa za naše gene.

Na razini cijele naše vrste možemo reći kako danas nismo adaptirani, odnosno naša evolucija kasni u odnosu na brzinu promjena, tempo života i vrijednosti u civilizaciji. U čitavom nizu situacija lučimo kortizol, glavni hormon stresa. To smo naučili od naših predaka, koji su stalno bili u situaciji udari ili bježi u susretu s ogromnim zvijerima i drugim beštijama. Za našeg pretka takvo stanje je bilo „normalno”, dapače presudno u preživljavanju. Bilo što prijeteće iz okoline (epigenetski input) aktiviralo je takav rezultat bijega ili napada. I to se prenosilo iz naraštaja u naraštaj. Naš predak nije sjeo na deblo i promišljao o tome što da napravi. Jednostavno bi odmah reagirao. I danas takvi osjećaji nisu preveliki problem ako traju ograničeno i u određenim uvjetima (primjerice bavljenje profesionalnim sportom, brzo reagiranje kad trebamo izbjeći sudar…). Dapače, imaju oni svoje uloge.

Problem je što nam se stres uvlači nesvjesno i ima sve češće dugoročni efekt, a naše tijelo ne prepoznaje da li je razlog opravdan (dolazi zvijer) ili se radi o našoj subjektivnoj percepciji (frustriranost što radimo više poslova odjednom, preopterećenost, nezadovoljstvo poslom, obitelji, svijetom…). Naše tijelo na biokemijskoj razini to isto doživljava. Ovdje najčešći utjecaj na naše zdravlje ima prisutnost stresa u ranim danima života i usamljenost, ali i loš socijalni status (Wilkinson i Pickett, 2010.). Zbog nametanja osjećaja krivnje ako ne možemo sudjelovati u potrošačkom ludilu i pripadamo ekonomski nižim slojevima, konstantno smo u stanju stresa jer se nameće potreba uspoređivanja s drugima koji imaju više i ulazimo u prostor društvene tjeskobe.

Ukoliko smo stalno u takvom stanju, onda nam brzinski antistres konzumerizam poput tečajeva joge, meditacija, zen ove one, razne terapije neće pomoći.

Ljudi danas žive svoje male mini verzije bijega ili napada. Primjerice: ako pazimo na naše dijete i vidimo da će pasti sa stolice ili tobogana, pohitamo ga uhvatiti. Tijelo nam se tada nafila stresnim hormonima adrenalinom i kortizolom, ali to brzo prođe i ne uhvati se kao zapis. Ali ako smo stalno ljuti, bijesni i nesretni, onda hormoni koji nas mogu spasi­ti kada se nađemo u opasnosti, postaju otrov koji nas sporo ubija. Ako to ne razumijemo, možemo sabotirati i najljepše radnje ili postupke našeg svjesnog uma. Ako smo dugotrajno nesretni izražavamo upravo gene koji kodiraju naše imunološke markere za različite bolesti i time slabimo or­ganizam. Identični blizanci u prosjeku umiru s deset godina razlika prem­da imaju isti genom i to je dokaz da odluke koje su donosili i život koji su živjeli ima snažno epigenetsko djelovanje i utjecaj (GEO, 2010.).

Razlog zašto smo mi „geniji u našim genima” (Church, 2011.) ako sve ovo znamo i primjenjujemo je što možemo reći kako nikada nije kasno da si priuštimo sretno djetinjstvo. Kao film Povratak u budućnost s tim da svoju budućnost oblikujemo u sadašnjosti koja je obilježena prošlošću. Ako živimo u ljubavi i sreći, možemo utjecati na procese na našim genima. Svake minute u našem tijelu umire milijun stanica i isto toliko ih se rađa. Nove možemo napuniti boljom i zdravijom energijom. U mozgu se svaka pojedina molekula zamijeni svaka dva mjeseca. Svaka pojedina stanica u našem tijelu zamijeni se svakih sedam godina (isto: 207).

Razlog zašto pripadanje i socijalna integracija toliko utječu na naše zdravlje jest što kada smo voljeni, u fizičkom kontaktu s nekim do koga nam je stalo (majka – dijete, seksualni odnos, zagrljaj prijatelja ili prijateljice…) oksitocin nam je visok, raste naša opuštenost i povjerenje u osobu, osobe ili situaciju u kojoj se nalazimo.

Tamo gdje se razbija snaga lokalne zajednice i povezanosti, rastu konzumeristički oblici isfuravanja vlastite sreće i osobnosti. Potrebna su nam ekonomski ravnopravnija društva kako bismo ojačali ne samo soci­jalnu koheziju, već i kako bismo ojačali zdravlje u nama. To je i povezano s održivijim oblicima ponašanja, jer su nam potrebni društvena odgovor­nost, solidarnost i osjećaj pripadanja. Tamo gdje je jak „sebični mem” nastaje i sebični gen i teško je govoriti o pravdi i održivom življenju.

Kako na nas utječe odrastanje u društvu gdje odmalena vidimo i učimo kako se trebamo natjecati s drugima za sve što dobijemo, kako se teži individualizmu i zadovoljenju naših individualnih potreba kao glavnog cilja? Kakve to sposobnosti od nas zahtijeva da razvijemo? Kakvo razmišljanje o svijetu i ljudima oko nas?

Tri su temeljne postavke koje trebamo promisliti i odrediti se prema njima:

1. Ova civilizacija će propasti.
2. Propadanje će biti teško i bolno.
3. Što se duže odgađa propadanje, biti će intenzivnije i teže (Jensen, 2006.).

Ne sumnjam u točnost ovoga i brojni su dokazi i podaci koji ih potkrepljuju. Zdrav razum dok promatramo i spoznajemo svijet i njegova kretanja govori isto. Naša zapadna civilizacija počiva na tome i ima ugrađeno u svoj operativni sustav (auto)destruktivnost. Kako god, neminovna je propast ovog sistema, jer je uspio u nezamislivom – funkcionirati kao iluzija perpetuum mobila, a realnost svemirske crne rupe. S obzirom na krpeljivost sistema, jasno je da kada nas sve ili većinu isisa i iscijedi iz nas posljednju kap energije da više neće imati na čemu se održavati. Jer se zapravo ovaj sistem ne zna održavati bez uništavanja drugih. Problem je što je ovo jako pametan, žilav i strpljiv krpelj, a i svijetli ko krijesnica pa nam često izgleda privlačan i krasan i uopće ne kužimo što nam radi.

Mnogi moji prijatelji i kolege najavljuju godine kad će se ovaj sustav sam se urušiti, i moram priznati da me u tim trenucima iskreno zabrinu i rastuže, jer vidim koliko se za to navještenje kraja drže grčevito kao za zadnju slamku spasa. Neki su zbog financijske krize 2008. godine davali kapitalizmu još najviše par godina. U tim trenucima mi manje izgledaju ko pametni aktivisti, a više ko neki apokaliptični sektaši koji ne mogu proživjeti svoju rolu i prihvatiti svoj identitet, a da se ne uhvate za neku brojku, za neku godinu koja je kao jedino relevantno, jedna jedina točka nakon koje više ništa neće biti isto. I nakon koje će oni moći reći a jesam vam ja govorio.

Na žalost mojih prijatelja i drugih koji tako misle, a i na žalost svih nas ostalih, a posebno onih koji najviše ispaštaju, ovaj sistem će se još održavati, upravo ovako kao i dosad – isisavajući i cijedeći energiju iz svega živoga. Naime, pored toga što je proždrljiv i nezasitan, lascivan i svjetlucav, brutalan i destruktivan, ovaj sistem je pametan pa zapravo zna da bez mušterija za obradu niti njega nema.

Osim… osim ako mu mi sami malo ne pomognemo i samo ga lagano pogurnemo preko litice.

S obzirom na ludost ovisnosti o profitu i moći, sklonost nasilju i uništavanju svega što mu ugrožava opstanak, a pogotovo s obzirom koliko smo mi svi ovisni o ovom sistemu, njegovo propadanje će biti bolno i teško. Nema tu kviki gric kirurgije, ap cap i u smeće s ostatkom, već je to maratonsko obolijevanje s pogrešnim dijagnozama i još gorima kurama liječenja, gdje se nakon svake osjećamo još gore.

Ovaj sustav neće sam stati. Nada mnogih ekologa da će primjerice veće cijene fosilnih goriva koja dolaze iz već istrošenih polja i izvora dovesti do njihovog manjeg korištenja te svjesnog, aktivnog i širokopojasnog korištenja obnovljivih izvora energije, pokazuje se kao buahaha. Plin iz škriljevca je do 2000. godine u SAD-u zauzimao 1% ukupne energije plina, a 2011. godine to je bilo 25%. Uz neizvjesne posljedice po pitku vodu i zdravlje ljudi te životinja zbog koktela od nekoliko stotina otrovnih kemikalija koje se ubacuju u stijene i stvaraju pukotine stijena kako bi se došlo do plina. Zato i nije čudno što je dobivanje plina iz škriljevca izuzeto od Zakona o čistom zraku, Zakona o čistoj vodi i Zakona o čistoj pitkoj vodi.

Danas je dovoljno da Saudijska Arabija zbog svojih interesa otvori pipu i da svijet pliva u nafti i imamo pad cijene. Evo, sad ekolozi mogu početi slaviti jer je bitumenska nafta, jedno od najgorih stvari koje radimo u ime progresa, sada preskupa i događa se prava bežanija iz tog dijela naftnog sektora. Mada je to pirova pobjeda.

Kao u nekom apsurdnom scenariju pat pozicije naša ovisnost o sistemu odgađa suočavanje s potrebom njegova uništenja, a time produžujemo cijelu agoniju – što se duže odgađa propadanje biti će intenzivnije i teže. Intenzitet nasilja i destruktivnosti sustava neće opadati, a pogotovo neće opadati kako će mu biti sve teže mlatarati i maltretirati sve živo i neživo na planetu. Spoznaja da je predstavi kraj samo će još više razgoropadi zvijer ko kad se počne bacakati i vrištati neiživljeno, nezrelo ili razmaženo derle. Što više i što duže sistem bude uništavao planet i život na njemu, njegova neminovna propast će biti s jačim i dubljim posljedicama, a samim time će i naša borba za bolji svijet biti teža i na manje stabilnim temeljima.

Cijela kultura boluje od PTSP-a. Na osobnoj razini bolujemo kada doživimo veliku traumu, teror, gubitak povezanosti, gubitak kontrole vlastitog života i slično. Kada nema akcije, bez obzira je li to otpor ili bijeg, naš obrambeni sustav se preopterećuje i postaje disfunkcionalan i neorganiziran te nas dovodi do PTSP-a. Ljudi koji boluju od PTSP-a imaju osjećaj kao da ne pripadaju trenutku, sadašnjem životu, okrenuti su prema onome što je bilo, a ne prema sada i sutra. Doktorica Judith Herman koja se dubinski bavila PTSP-jem ističe da poseban problem nastaje kada smo izloženi traumatičnom događaju duže vremena, jer se tada često poistovjećujemo sa izvorom traume te počinjemo gledati na izvor traume kao na nešto normalno (Jensen, 2006.).

Tako smo se i mi poistovjetili sa sustavom koji nas traumatizira i terorizira. Postali smo ovisni o njemu. Baš kao u svakoj pravoj nasilničkoj vezi. Jer, hej… ipak nam ovaj sustav osigurava hranu, energiju, ovakve onakve sitnice… a doći će opet i ono što zovu dobre godine u ekonomiji pa će biti opet jeftinih kredita. Treba se samo malo strpiti. To je pravi temelj opstanka kapitalizma što god činio po planetu i onima isključenima. To da ga nekih 15-30% ljudi na Zapadu i onim što se kolokvijalno naziva ljudima koji su uspjeli i relativno dobro žive, neupitno treba dok god ispunjava njihove potrebe. Za sve ostalo tu su prigodne uplate za djecu u Africi i neku već ugroženu životinjsku vrstu. Zato je malo onako i tipično zapadnjački postrance cijela priča Occupy pokreta nas 99% i njih svega 1%. Da, to je tako slatko smatrati da je njih samo 1 %, a viđu nas ima nas milijarde i milijarde… nas je 99% i svi skupa i zajedno i juriš. Ili još bolje kad se to ide umanjivati do besmislenih razmjera pa se raspravlja o bogatstvu onih 0,1% ili 0,01% ili njih troje najnajbogatijih. Točno je da ekstremno raste ekonomska nejednakost i točno je da sve veća količina bogatstva skuplja u krilo onih već bezobrazno bogatih. No, malo tko želi pričati kako je sljedećih 2-5% stanovništva u razdoblju 1983.-2009. povećalo vrijednost svoje imovine za 75%, a sljedećih 20% stanovništva je povećalo za 32%.

Da budem jasniji, nikako ne odobravam nezasluženo bogaćenje onih na krajnjem vrhu piramide i bila bi žešća gracka pacovina da se mene pita. Sve po špagici i bez vatre… samo uređeno društvo i sustav oporezivanja izrazitog bogatstva. No, problem ovog svijeta nije toliko bogatstvo njih 50, 100 ili koliko već neumjesno bogatih niti naše zgražanje nad njihovim eksponatima, ispadima obijesne dječurlije i slinjenjem svjetskih medija nad svakim njihovim korakom ili iskašljavanjem. Puno veći problem je što ih mi slijedimo. Po glavi stanovnika taj najbogatiji sloj stanovništva naše planete sigurno ima najveći ekološki otisak i iza njih trava ne raste, ali njihov broj je minoran i ukupni otisak zanemariv. Nisu oni temelj zapadnjačkih potrošačkih društava koje za sobom onda povlače kako smo objasnili na početku knjige planet smeća, suludo zaduživanje i krađu resursa. Taj temelj činimo mi, mi koji smo između najsiromašnijih i najbogatijih, većinu resursa na planetu u ukupnoj količini potroši nekih 15-30% stanovništva, ovisno o zemlji i ovisno da li elite odluče da je vrijeme za dobru ili lošu godinu pa se onda više ili manje troši.

To je tabu tema čitavog društva i o tome ne želi nitko pričati pa čak niti oni koji se bore za bolje sutra. Ako se nađete na nekoj prosječnoj radikalno-ljevičarskoj konferenciji gdje su zaista nabrijani aktivisti i ljudi kojima se treba diviti zbog zalaganja za bolji svijet, kada se dotaknete ove teme optužit će vas za kontrarevoluciju ili će pitati kakvo to gluposti pričaš, jer je navodno samo problem u tih 1% koji su nam ukrali sve: demokraciju, škole, bolnice, medije… ajde u nekim promilima neko spomene i prirodu onda. Ali nisu nam samo oni ukrali, nego smo im mi i dali. Ako smo imali sreće ili bili uspješni ili oboje i upali u tih 15-30% stanovništva na planetu i mi cijelo vrijeme mastimo brk i ponašali smo se kao pijani milijarderi i trošili nemilice i zaduživali se kao da sutra ne postoji. Zato mi na Zapadu prosvjedujemo protiv kapitalizma kad ta potrošačko-destruktivna revolucija počne jesti svoju djecu. Do tada mi baš i nismo previše glasni, ili ako jesmo dotičemo se nekih specifičnih tema ili izvedenica kapitalističkog poretka, a ne samog sistema. Razlog? Ovisnost!

Dok god smo ovisni o destruktivnom sustavu da nas hrani, oblači, zabavlja, grije i liječi nećemo učiniti nikakav ozbiljan korak prema nečem boljem. I nećemo niti primijetiti da smo sve gladniji, da smo sve sličniji, da nam je sve dosadnije, da nam je u srcu sve hladnije i da smo sve bolesniji. Zato se trebamo emancipirati od sustava. Kad to kažem ne mislim na neki apstraktni sustav, ne mislim na svijet koji nas okružuje, ne mislim na društvo koja nas okružuje niti na ljude oko nas.

→ Bitno je da se emancipiramo od upravo onog dijela kapitalističkog poretka koji ubija život na planetu. Jer je nama stalo do života na planetu, a ne do smrti ili sporog umiranja kao što je životarenje.

→ Bitno je da se emancipiramo od korporacija koje proizvode hranu koja nas i prirodu truje, da se emancipiramo od fosilne industrije koja zagađuje politiku svojim darovima, a planet svojim emisijama.

→ Bitno je da se emancipiramo od sustava koji monopolizira znanje, informacije, umjetnost odnosno sjeme, energiju i pitku vodu.

→ Bitno je da se emancipiramo od reklamno-propagandne industrije kojoj je jedini cilj da smo nesretni dok trošimo u uvjerenju da trebamo još više trošiti bez da primijetimo kako smo još više nesretni.

→ Bitno je da emancipiramo našu djecu od svega toga, jer su najranjivija.

→ Bitno je da se emancipiramo od političara koji ne šire suradnju i toleranciju, nego iskorištavaju ovo teško vrijeme na „paljenje vještica” i gomilanje mržnje nas jednih prema drugima.

→ Bitno je da se emancipiramo od svega što ima veze s vojno-industrijskim kompleksom koji širi patnju po cijelom svijetu.

→ Bitno je da se emancipiramo od financijskog mastodonta koji je dosegnuo neviđene i apsurdne razmjere i izjeda sve što vrijedi na našem planetu.

→ Bitno je da se emancipiramo od nasilnog obrasca odnošenja prema ljudima i živom svijetu kojim smo okruženi, jer je nasilje ugrađeno u ovaj sistem i hrani ga.

→ Bitno je da se emancipiramo od samih sebe koji su ljenguze i cinična glumatala.

Zato se nalazimo u stanju ovisnosti kao narkić koji je dovoljno svjestan da je u zamci, ali mu je lijepo i nastavlja dalje. Ili kao žena koja živi pod obiteljskim nasiljem, ali ne izlazi iz tog odnosa jer je ovisna o nasilniku ili se boji reakcija okoline. Trebamo širiti prostore slobode i boriti se protiv straha, jer je to najveći garant sustavu da će i dalje moći po starom. Osloboditi se straha i boriti se za slobodu. Svake osobe. Svakog kutka na planetu. I zato su nam modeli dobre ekonomije toliko bitni, jer svaki na svoj način, a pogotovo kada ih uvezemo u prirodno spiralno kretanje, smanjuju ovisnost o destrukciji i nasilju.

A za njih nam nasušno trebaju proizvođači i oni koji su sposobni stva­rati. Kreativci i oni koji se ne boje. Proizvodnjom naprednih, pozitivnih i ostvarljivih rješenja u hrani, energiji, stanovanju i u kulturi, umjetnosti, zabavi, mičemo se od ovisnosti o destrukciji i nasilju i približavamo stva­ralačkoj energiji života i sposobnosti da napravimo Veliki preokret. Kada uspijemo stvoriti sustav koji zadovoljava potrebe većine ljudi a temelji se na solidarnosti i pravednosti odnosno obzirnosti i održivosti onda ćemo mi biti u poziciji određivati pravila političkim i ekonomskim elitama. Tada im svo nasilje i ucjene koje posjeduju neće pomoći, jer će biti dovoljan broj emancipiranih ljudi. Slobodnih. Da im kažemo da ih ne trebamo više. Do tada, oni nama određuju pravila igre i s obzirom da su si naštelali ta pravila, jasno da gubimo. I mi i planet i buduće generacije. Zato nam tre­ba još dobre ekonomije, još ljudi koji su slobodni. Još ljudi koji žele sma­njiti utjecaj destrukcije. Još ljudi koji će stvarati nešto bolje. A što nas je više lakše ćemo se štititi i braniti život na planetu.

Tony Andersen je za nas starije u ZMAG-u naš učitelj i mentor permakulture iz Danske. Cijeli svoj život je posvetio stvaranju i dizajniranju održivih i pravednih prostora. Napisao je knjigu 10000 stabala – ponuda za praktično rješenje klimatskog problema (2009.). Vodili smo uvijek otvorene razgovore pa sam ga jednom dok smo se nacvrcali pecnuo da kaj više ta stabla, a kak će stabla preživjet u ovom svijetu gdje se prirodu ne poštuje i kako će stabla preživjet ako ih uništavaju klimatske promjene? Velim ja njemu nisi to dobro, trebo si napisati knjigu 10000 aktivista – ponuda za praktično rješenje svega. Dobro, nemere samo 10000, treba bar još koja nula. A on se nasmijo kao zanimljivo zanimljivo i reko hrapavim glasom: Well, Dragen you and your ideas… your brain never stay calm, does it? E pa da dragi moj voljeni učo, ne treba samo stabla saditi. Treba ljude saditi. Ako imaš osviještene i aktivne ljude, onda ćeš lako i do stabla. A ako nemaš pametnu i hrabru raju, onda će ti stabla usahnuti, jer gdje nema pametne i hrabre raje nema života pa ni stabloidnog.

Zato nam trebaju ljudi koji su spremni inicirati i širiti rješenja koja nam pružaju emancipaciju od destrukcije i nasilja. Oni koji mogu kako kaže Robinson (2004) dati odgovor, pozitivnu i ostvarivu alternativu na organsku krizu kapitalizma i što se tiče strukture i legitimiteta.

Stigli smo do središnjeg dijela knjige koji odgovara na pitanje kako promijeniti ovaj sustav koji ne poštuje život? Naveli smo 12 sistemskih rješenja. Neka su lakša i mogla bi biti dio naše stvarnosti u jednom danu da postoji politička volja ili dovoljno jak pritisak nas odozdo. Neka su dio naših velikih borbi i snova koji nas napajaju eliksirom slobode još od prvih pokušaja da nemamo vladare i vlastodršce.

Objasnili smo i kako nas ovaj sistem truje iznutra i na koji način je bitno da krenemo u ozdravljenje nas samih kako bismo mogli činiti zdra­vim i dobrim društvo. Iznimno je bitno shvatiti povezanost ekonomskog sustava s našim mlitavljenjem ili čak i umrtvljivanjem i obolijevanjem.

Psiholog Tim Kasser identificirao je četiri potrebe koje su nam bitne za motivaciju, funkcioniranje i osjećaj dobrobiti (Hopkins, 2011.):

→ Sigurnost, zaštita i potpora – esencijalno za život (hrana, krov nad glavom, odjeća, emocionalna sigurnost, skrb…)

→ Sposobnost, učinkovitost i samopoštovanje – osjećaj da smo vrijedni i da dobro radimo ono što smo izabrali

→ Povezanost – potreba za povezanošću i pripadanjem, ljudima i široj zajednici

→ Autonomija i autentičnost – želimo raditi stvari koje su izazovne, svrhovite i uživancirane, ali imati i sposobnost pratiti svoje interese i želje, imati svoj put.

Sigurnost i samopoštovanje, povezanost i autentičnost – sve zajedno. Za naše optimalno funkcioniranje. A ako malo proširimo obzore možemo reći i za optimalno funkcioniranje ekonomije. Dobra ekonomija prati ove četiri potrebe, ona je njihova posljedica, a ujedno ih pomaže izgraditi.

Tu se nalazi i bitna razlika između dobre ekonomije i mnogih velikih priča i pozicija koje bi promijenili sustav odmah i sad, i to cijeli. Smatram kako zbog iznimne destruktivnosti sadašnjeg ekonomskog sustava i zbog toga što smo ovisni o njemu nismo u stanju uopće izrealizirati neka od 12 sistemskih rješenja posebno ona najdalekosežnija i najdublja.

Nemamo još dovoljno jaki alternativni sustav – nemamo dovoljnu brojnost ljudi koji u praksi rade promjene, nemamo dovoljno konkretnih paralelnih sustava koji mogu zamijeniti servise koje pumpa kapitalizam i privlači nas svojim omamljujućim otrovima. Naš društveno-aktivistički imunološki sustav nije na dovoljnoj razini i trebamo ga dodatno ojačati da bude spreman za taj završni korak. Kao kad idemo liječiti neku opaku bolest pa nam bilo koji holistički pristup zdravlju prvo savjetuje da osnažimo svoje psihofizičko stanje. E, to mi trebamo napraviti s aktivizmom i borbom za bolji svijet. Ako krenemo s najdubljim promjenama prije nego dovoljno ojačamo i naučimo roniti ostat ćemo vrlo brzo bez zraka i utopiti se.

Dati ću vam primjer baš na Hrvatskoj. Svi znamo koliko našu zemlju opterećuje zaduženost i gotovo pa nemoguća misija da osiguramo dovoljno sredstva s obzirom na visinu javnog duga i kamata koje čine neizdrživom otplaćivanje. U tom smislu je legitiman zahtjev da proglasimo odustajanje od daljnjeg plaćanja jer nam to uništava mogućnost da ulažemo u obrazovanje i znanost, zdravstvo i socijalne potrebe, razvojne projekte i sve što nekom društvu je nužno da osigura kvalitetan život za svoje stanovnike. Ali mi smo ovisni i nismo slobodni. Hrvatska je ovisnik. Ne kontroliramo na dovoljnoj razini hranu koja nam treba, energiju koju trošimo, budućnost prema kojoj idemo.

Zbog te pozicije, ukoliko bi Hrvatska povukla neki samostalan instant potez odbijanja daljnjeg plaćanja duga ionako punih džepova bankama i kreditorima, sigurno bi nam bila pripremljena i odaslana disciplinska komisija u vidi cjelokupne liste kojom nas se i inače plaši, a to je pad kreditnog rejtinga, prekid dotoka kapitala, moguće i opadanje uvoza svega još uvijek potrebnog. To bi rezultiralo za većinu stanovnika još težom ekonomskom situacijom, a vrlo izvjesno i pravom društvenom krizom s obzirom kakvi ideološki žmukleri čine političku elitu spremni da uvijek preusmjere mržnju prema najslabijima. To s obzirom na povijest ne samo Hrvatske nego i čitavog ovog područja i regije, može izazvati samo brrrr… Trebamo biti svjesni kako u ovom trenutku jedini palac gore za takav naš samostalno „neću se više igrati” može poduprijeti spremnost običnih ljudi na takvo kažnjavanje odnosno spremnost na puno puno skromniji život. Realno, a i prema ispitivanjima stavova samih građana i građanki, većina ljudi na to ne bi bila spremna i ne priželjkuje takvu opciju. Bez obzira što bismo takve prijetnje i ucjene mogli mirne duše ocijeniti nepravednima i huljskima. To stoji. Ali stoji i kako nemamo spremnu društveno-ekonomsku i osviješteno-razvojnu platformu da se ovaj tren sa takvim scenarijem kvalitetno suočimo.

Zato nam treba osnaživanje potencijala i smanjenje gubitaka. Trebamo ojačati našu proizvodnju i učinkovitost, korištenje prirodnih resursa i lokalnih materijala, umrežiti vrijednu i kreativnu energiju kao i znanja i vještine koje posjedujemo, prestati u ideološkom smislu živjeti u prošlosti i gubiti se u opravdanjima zločina. Ako to napravimo, imat ćemo šanse i temelje da učinimo velike stvari. Doći ćemo u poziciju da smanjujemo svoju ovisnost i da jednoga dana osjetimo kako miriše sloboda i kako opija životnom energijom. Prije trčanja treba znati hodati. Ali i to je bolje nego da gmižemo.

 

*

Trenutna nas situacija ne treba deprimirati u smislu da nas blokira i čini apatičnima. Zašto i bi, kada osjećamo i volimo. Volimo ovaj svijet i borimo se da bude bolji. Trebamo osvijestiti svoju trenutnu i realnu situaciju i biti spremni na promjenu. Trebamo biti spremni i poželjeti ozdraviti. A to ne vrijedi samo za nas, već za cijeli svijet, cijelu našu vrstu. Suočavamo se sa sustavom koji na perfidan način nam zamagljuje pravo stanje stvari, kupuje nas sitnim lažama i lizama, stavlja pred sliku koju gledamo posebne leće za uljepšavanu dioptriju, koji ne preza da zgazi sve koji mu stanu na linearni put rasta, uništavanja i zagađenja.

Suočavamo se sa sustavom di njegovi apologeti kada skreneš pažnju da ljudi po svijetu umiru od gladi pored obilja hrane, kako djeca umiru jer nemaju novaca za lijekove protiv zaraznih bolesti, kako uništavamo ži­vot u tlu i proizvodimo „mrtvu” hranu jer biotehnološke i poljoprivredne korporacije tako ostvaruju veći profit i kontrolu, onda ti oni kažu da je nekad bilo gore i da zašutiš jer ništa kao ne razumiješ i da napredujemo kao vrsta i civilizacija. Ne smijemo pristati da nam bolest neko prodaje kao zdravlje. S obzirom na potencijale koje danas imamo kao ljudi, s ob­zirom na sva znanja i vještine, našu sposobnost za prilagodbom i željom za kreativnošću te inovacijama, mi možemo bolje. Možemo dizajnirati ovaj svijet da bude bolje mjesto za nas i za druga bića na planetu.

Stvara se carstvo neuroza i osjećaja neispunjenosti, jer nam je kreiran ovaj potrošačko-dužnički svijet ne na sliku našu niti na sliku ičega u ekosustavima. Zato je takav svijet neodvojiv od neuroza i nasilja, jednostavno ide potpuno suprotno od naše biti i posebnosti. „Naša posebnost u mreži života jest što imamo svijest, možemo stvoriti svijest o svojoj posebnosti i shvatiti evolucijske procese i potencijale. Tu smo kako bismo iskoristili tu našu svijest da podržimo harmoniju u ekosustavima” (Lipton i Bhaerman, 2009.).

Postoji dosta naznaka koje potvrđuju stav kako je „kapitalističko društvo nezreli sustav koji intrinzično stremi rastu sve dok ga ne zaustavi odgovor od sistema više razine – u ovom slučaju prirodni okoliš. To znači da samo nakon šoka fizičkog ograničenja kapitalistička društva će biti u stanju prihvatiti radikalne promjene, odnosno „sveobuhvatne institucionalne reforme u ekonomiji” (Matutinović, 2012.). Ovo je točno, ali pored prirodnog okoliša imamo modele koji s druge strane, neki potiho neki glasno, neki izvana a neki čak iznutra rade na ograničenju nezrelosti sustava. Zovemo ih dobra ekonomija.