Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

1.2. ODRŽIVI RAZVOJ KAO SUPERBRAND

Uz globalizaciju, održivi razvoj je još jedna riječ koja odzvanja. Dobro, dvije riječi koje odzvanjaju. Dapače, možemo čak reći kako se globalizacija očito umorila od prevelike halabuke u ‘90-ima prošlog stoljeća i slavljenja “kraja povijesti”, pa je u ovom stoljeću izgubila korak s održivim razvojem koji postaje sveprisutan. U same temelje i viziju održivog razvoja zaklinju se gotovo svi presudni akteri naših društava. Predstavnici gotovo svih političkih opcija, kao i oni iz poslovnog sektora, natječu se u izjavama podrške održivom razvoju. Time prihvaćaju stav kako “ignoriranje održivog razvoja danas znači zaostajanje u osobnim horizontima” (Lay, 1998).

Jasno, održivi razvoj nema previše razloga za slavlje, jer druga strana medalje pokazuje da ako je nešto sveprisutno po pravilima današnjeg sustava, onda je to zapravo prisutno kao roba na tržištu, kao reklama, kao apstraktni politički slogan, kao što tanji paketić općih savjeta za što veću osobnu sreću. Tako je održivi razvoj zavladao počekom 21. stoljeća kao larpurlartistička mantra.

I budimo pošteni, u tom cvrkutavom “fejkanju” sudjeluju sve društvene skupine, premda svaka voli upirati prljavim prstom na trnje u tuđim očima. Građani se žale na korporacije tvrdeći kako one najviše zagađuju, korporacije se kunu u uspjeh održivog razvoja samo kad bi političari bili malo ambiciozniji i donijeli prave strategije, a političari jurcaju od niškoristi samita do mrtvog slova na papiru i ističu svoju predanost održivosti, ali samo pod uvjetom da ne ugrožava razvoj koji zahtijevaju nezasitni građani. Zatvoreni krug prebacivanja odgovornosti uz guranje glave u pijesak.

Ima nešto iskreno dosljedno u nesposobnosti i nevoljkosti svjetskih političara da rješavaju najveće probleme današnjice, jer je nakon propasti samita o klimi u Kopenhagenu kao mjesto nastavka farse odabran Meksiko. George Monbiot (2009) lucidno primjećuje kako je Meksiko odabran i kao mjesto nastavka propalih pregovora o trgovini na konferenciji WTO-a u Dohi 2001. godine, pa do danas nemamo globalni ugovor o trgovini. Monbiot ističe kako time svjetski lideri Meksiko pretvaraju u nezasluženo odlagalište svjetskih ugovora i sporazuma.

Globalne korporacije i poslovni svijet doslovno se laktare tko će dalje otići u lickanju biografija zelenom bojom. No, čim padne prva lijepa, svježa kiša i ode ta slabo prikeljena boja, vidi se kako sama struktura i temelji korporacija stoje netaknuti i nepromijenjeni. Ne želim sada potrošiti cijelu knjigu na nizanje nebrojeno mnogo slučajeva. Opsesivna potreba da se vlastito uvjerenje i stav potkrijepi nepresušnim nizom dokaznih materijala zna vrlo često ugušiti glavnu poruku i cilj neke knjige. To sam radio prije, a čovjek uči dok je živ – da se malo ogrnem samoironijom. Ali zar nije stvarno smiješno da globalne korporacije iz godine u godinu više potroše na promoviranje i reklamiranje svoje nove fasade nego što zaista potroše na njezino obnavljanje?

Ako ćete si dati malo truda, primijetit ćete da korporacije gotovo uvijek kad spominju održivi razvoj zapravo podvaljuju kajlu kroz napredak tehnologije koji će dovesti do veće efikasnosti i boljih, dakle zelenijih proizvoda, a kako to sve treba biti obavljeno bez presinga i polako. Zapravo govore o tržištu i kako i dalje zadržati kontrolu.

Građani su pak puni samohvale u svim mogućim istraživanjima javnog mnijenja kada izražavaju zabrinutost zbog uništavanja okoliša ili klimatskih promjena, ali čim čujemo ograničenje potrošnje počinjemo se bacakati, a nervozni tikovi izbajaju iz naših tijela kao žuti narcisi u rascvalo proljeće. Udo Kuckartz sa Sveučilišta u Marburgu iznio je na samitu o klimi u Kopenhagenu zanimljive rezultate Eurobarometra 300 (EC, 2008), gdje se ispitivao odnos između slatkorječivosti, znanja i konkretnih djela građana europskih zemalja vezano za klimatske promjene.

Proizlazi da deklarativno izražavanje stavova zabrinutosti za planet dosiže razine od čak 80 do 90 posto, ovisno o zemlji, realno znanje o stanju na planetu i klimatskim promjenama pada na nekih 50 posto, a spremnost na akciju i vlastiti doprinos pada na svega 5 do 20 posto. Pametnome dosta. U SAD-u je još i poraznije pa me štreca i klijetka i pretklijetka kad vidim kakve su posljedice desetljeća i desetljeća propagande i odgojno-obrazovnog utuvljivanja u glavu kako se bilo koje rješenje koje preispituje američki način života uopće neće uvrstiti u rubriku rješenje. Dobro, ruku na srce, radi se zapravo o stoljetnom širenju osjećaja kako nitko nikome nema pravo govoriti kako će živjeti i kako su sva prava pojedincu otvorena na vlastitu korist i užitak. To je duboko ugrađeno u psihu i djela stanovnika SAD-a još od brutalne makljaže autohtonog stanovništva do dubokog oranja po cijelom planetu. Zadnje veliko istraživanje na globalnoj razini analiziralo je stavove stanovnika u 19 najvećih država svijeta gdje živi 60 posto svjetske populacije. Od svojih vlada najmanje jake aktivnosti po pitanju klimatskih promjena žele stanovnici SAD-a, Iraka i Palestinskog teritorija. I dok možemo shvatiti zašto stanovnici Iraka i Palestinskog područja imaju i prečeg posla od bavljenja rastom emisije stakleničkih plinova, očito je da trebamo shvatiti i zašto stanovnici SAD-a ne očekuju puno od svoje vlade po pitanju klimatskih promjena. Oni naime nemaju prečeg posla od bavljenja rastom emisije stakleničkih plinova jer su time zaokupljeni više nego itko drugi na planetu s obzirom koliko svaki izbaci plinova.[4] I tako se zatvara krug između političara, biznismena i građana.

Kao da je svima održivi razvoj utetoviran na svaku imenicu, glagol i prilošku oznaku vremena, mjesta i stanja, pa je češće na jeziku nego na srcu. Svatko je dobio svoju dozu umirujućih sredstava i naočale za ljepši pogled na svijet. Političari su dobili strategije održivog razvoja koje nikada neće ostvariti i prigodna obraćanja povodom Dana planeta Zemlje svedena na dramatične poruke pune skrbi i zabrinutosti koje se precvikaju s prvim svečanim rezanjem vrpci nekog novog progresa.

Korporacije su prihvatile društveno odgovorno poslovanje koje se svelo na ekonomsko-propagandni program za održivi razvoj unutar kojeg su korporacije tako dobre pa štede papir šaljući dokumente elektronski umjesto da ih tiskaju, ili im na kakvom razvaljujućem team buildingu padne na pamet odlična ideja da među uposlenicima pokrenu humanitarnu akciju spašavanja madagaskarskog prstaša od izumiranja. Uplata po pozivu svega 3,64 kuna plus PDV. Istovremeno, korporacije i dalje kolju zemlju, pilaju planine, pljuju izlučevine u mora i rijeke, paraju zrak, režu sve živo i neživo i ubijaju nas u pojam. I još nas zezaju reklamama.

Građani su pak dobili tiraniju etičkog konzumerizma, individualnog razvoja i rada na sebi. Ako ekološke aktivnosti svedemo isključivo na same sebe, na vlastitu osobnost, također sudjelujemo u zidanju iluzije kako individualne akcije mijenjanju društvo, a to zapravo najčešće završi divljenjem vlastitoj slici u ogledalu i tepanjem samima sebi kako smo ekološki osviješteni.

* * *

Dosta smo se istezali pa privedimo kraju razgibavanje, jer je vrijeme za ozbiljan trening. Naše ignoriranje, a u boljem slučaju zbunjenost oko održivog razvoja leži i u njegovim samim temeljima. Navodno je kostur održivog razvoja pozicioniranje između međuodnosa temeljnih stupova: okoliša, društva i ekonomije. Problem je što ta tri stupa u našem svijetu ne zauzimaju ravnopravne omjere i uravnotežene pozicije. Ekonomski stup vrlo često karakterizira daljnje mahnito fokusiranje na gospodarski rast pod svaku cijenu, pri čemu je glavna karakteristika gomilanje profita i linearni odnos prema svijetu. To je apsurd, budući da ekonomija ne može funkcionirati bez društva, a društvo ne može funkcionirati izolirano od svog okoliša. Ekonomija je dimenzija koja ne postoji odvojeno od društva, ona izranja iz njega. Često zaboravljamo kako priroda postoji neovisno i od ekonomije i od društva.

Drugačiji pristup zastupa Roger Levett sa svojim modelom “babuške” (Chambers et al., 2004), gdje je ekonomija stavljena u sredinu, unutar koncentričnih krugova, što simbolizira njezinu svrsishodnost samo onda kada osigurava kvalitetu života za ljude i kada pojačava kvalitetu života u društvu. Oko nje je društvo koje ostvaruje svoj razvoj, pa i ekonomski, bez ugrožavanja okoliša koji zauzima krajnji koncentrični krug, jer nas priroda okružuje i o njoj ovisimo. Razlika je očita.

U prvom primjeru održivi smo razvoj zgužvali između okoliša, ekonomije i društva, uz neko neobično očekivanje kako će se taj sitni detalj proširiti na ogromna područja svih dijelova koja su izvan osjenčanog održivog razvoja i zapravo nastavljaju živjeti odvojeno od njega. Za razliku od toga, unutar Levettova modela održivi razvoj obuhvaća cijeli sustav.

To nas vodi i do stava kako je potrebno preispitati način na koji shvaćamo održivi razvoj i kako mu pristupamo. The World Conservation Union (IUCN) objavio je vizionarski tekst početkom 2006. godine: The Future of Sustainability – Re-thinking Environment and Development in the Twenty-first Century. U tekstu su autori zaključili kako “problem s održivošću i održivim razvojem nije u tome da su vrijednosti koje se tu zastupaju pogrešne, već da su sami ti pojmovi prevladani i umorni” (IUCN, 2006: 10). Posebno se ističe da održivi razvoj, kako se sada definira, ne može odgovoriti na probleme energetskih resursa i klimatskih promjena.

Iz tih razloga, u spomenutom tekstu o potrebi dublje reforme koncepta održivog razvoja, David Orr predlaže princip po kojemu “niti jedna osoba nema pravo ugrožavati život i dobrobit druge osobe, pa tako ni jedna generacija nema pravo ugrožavati život i dobrobit niti jedne generacije koja dolazi” (IUCN, 2006: 13). Zajedno s definicijom održivog razvoja koja pozicionira unaprjeđivanje kvalitete ljudskog života unutar nosivog kapaciteta ekosustava, Orrov pristup zaobilazi teorijske dubioze i natezanja oko pojmovnih definiranja. Jedino takav održivi razvoj priželjkujemo i jedino nam takav treba. Je, je, volio bi razvoj reći održivosti dobro jutro kad se sretnu, samo je problem što razvoj često ustane na krivu nogu.

BILJEŠKA

[4] Vidjeti rezultate istraživanja na www.worldpublicopinion.org