Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

2.1. EKOLOŠKI OTISAK

 

Ekološki otisak svoj razvoj duguje Mathisu Wackernagelu koji ga je obrađivao u doktorskom radu 1990. godine, a poslije je cijeli koncept razvijao William Rees koji je i stvorio ime ekološki otisak. Plod njihove suradnje je prva knjiga na tu temu objavljena 1996. godine pod nazivom Our Ecological Footprint – Reducing Human Impact on the Earth.[5]

U knjizi Sharing Nature’s Interest: Ecological Footprints as an Indicator of Sustainability, ekološki otisak opisan je kao alat kojim mjerimo količinu “tla i vode potrebnih da podrže materijalni standard određene populacije uz korištenje prevladavajuće tehnologije” (Chamber, N., Simmons, C. and Wackernagel, M., 2004: 177). Dakle, imamo četiri kategorije: prirodne resurse, životni stil, populaciju i tehnološku efikasnost.

Ideja koja se nalazi u pozadini ovakvog računanja ističe kako ne možemo ići preko granica nosivog kapaciteta ekosustava. Nosivim kapacitetom definiramo maksimalnu količinu populacije određene vrste koja može obitavati na nekom području. Primjerice, zna se točan broj jelena koji mogu obitavati u određenoj šumi s obzirom na raspoloživu hranu i resurse. Pastir zna koliko stoke može pasti na određenoj površini jer pozna nosivi kapacitet okoline. Nosivi kapacitet ekosustava “zahtijeva kapacitet ekosustava koji podržava zdrave organizme održavajući njihovu produktivnost, prilagodljivost i sposobnost obnove. Takav način gledanja je važan, jer nas podsjeća na važnost ekoloških procesa i činjenice kako se nosivi kapacitet za bilo koju vrstu, uključujući i ljudsku, mora odrediti unutar konteksta zdravlja i produktivnosti drugih vrsta” (Munro, 1995: 4).

Postavlja se problem prebacivanja koncepta nosivog kapaciteta na ljude, jer je naše ponašanje određeno i kulturnim obrascima, simbolima i vrijednostima koje su promjenjive. Ljudi imaju sposobnost mijenjati svoje navike, želje, životne stilove i ostalo što utječe na odnos prema nosivom kapacitetu prirode. Izračun nosivog kapaciteta samo za životinjske vrste prilično je lak posao, jer se njihovo opterećenje okoliša odnosi uglavnom na hranu. Mi kao ljudska vrsta imamo puno veće zahtjeve, ali smo u stanju izvoditi i promjene na nosivom kapacitetu kao niti jedna druga vrsta. Stoga ekološki otisak modificira koncept nosivog kapaciteta u smislu postavljanja drugačijih prioriteta u opterećenju koji ostavljamo na okoliš. Nosivi kapacitet najviše se koncentrira na brojnost populacije određene vrste na nekom području. Ekološki otisak, premda ne umanjuje značaj brojnosti populacije i utjecaja velikog broja ljudi na neko područje, ističe kako “cilj ekološkog otiska nije mjeriti broj glava, već veličinu stopa” (Chamber, N., Simmons, C. and Wackernagel, M., 2004: 59). Logično bi bilo da veći broj populacije ima jači utjecaj na iskorištavanje resursa, no kako ćemo vidjeti kasnije, ekološki otisak nam pokazuje da živimo u svijetu gdje je očita premoć određenog životnog stila i potrošnje u odnosu na kategoriju populacije. Globalni ekološki otisak raste brže od broja stanovnika, a kao dokazana rješenja za države s prekomjernim rastom populacije možemo navesti osiguravanje edukacije, zdravstvenu zaštitu i ekonomsku neovisnost za žene. Zemlje koje su to učinile, uspjele su usporiti prekomjeran rast populacije bez nasilja nad ljudskim pravima.

Ono što je mene privuklo ekološkom otisku jest ne samo njegova preciznost i jasnoća, nego i primjenjivost. Ekološki otisak računamo na globalnoj razini, ali računamo i ekološki otisak pojedinih država, regija, gradova pa i raznih institucija kao što su korporacije ili škole. Na internet stranici www.myfootprint.org možemo izračunati i naš osobni ekološki otisak. To nam sve omogućava kvalitetne analize o razini i opsegu utjecaja na planet različitih skupina, kao i korisne usporedbe s obzirom na rezultat. Možemo također računati i ekološki otisak određenih procesa, primjerice otisak proizvodnje neke robe ili usluge, ili otisak putovanja…

Izdanje ekološkog otiska iz 2009. godine pratilo je naš utisak unutar šest područja: usjevi, pašnjaci, šume, područje ugljika, područje izlova riba i područje graditeljstva ili infrastrukture. Premda nije neko otkrivanje tople vode i radi se o zdravorazumskom zaključku, važno nam je ovdje naglasiti kako od ovih šest područja najveći utjecaj na naš ekološki otisak ima područje ugljika odnosno područje koje nam je potrebno da apsorbira našu emisiju CO2 i područje na kojem proizvodimo hranu. Područje ugljika možemo iščitati i kao našu potrošnju fosilnih goriva i ovdje se nalazi čak skoro polovina našeg ukupnog ekološkog otiska. Radi preciznosti potrebno je reći kako ćemo danas u literaturi i na internetu često naići na “carbon footprint” ili CO2 otisak, posebno u kontekstu rasprava o klimatskim promjenama. Tu se radi gotovo uvijek o nečijoj emisiji CO2 izraženoj u tonama. Područje ugljika ili energije u ekološkom otisku izgleda malo drugačije i pita se koliko veliko treba biti područje da se apsorbira emisija koja potječe od nečije potrošnje energije. Ta dva pristupa ne treba brkati. Ekološki otisak u sebi sadržava i našu emisiju CO2, ali je ne stavlja u odnos s atmosferom nego ekosustavima koji nas podržavaju i kao takav predstavlja širi koncept.

Sljedeću trećinu u ekološkom otisku zauzima područje na kojem proizvodimo i uzgajamo hranu. S obzirom na utjecaj našeg korištenja energije i hrane, jasno je kako se radi i o područjima presudnim za smanjenje ekološkog otiska.

Naš ekološki otisak uvijek stavljamo u odnos s biokapacitetom planeta te ekosustavom koji nas okružuju i koje koristimo. Riječ je zapravo o odnosu ponude (biokapacitet) i potražnje (otisak). Dakle, u kontekstu ekološkog otiska, biokapacitet je kapacitet ekosustava da proizvede korisne biološke materijale i apsorbira otpad koji proizvode ljudi koristeći prevladavajuće tehnologije. Održivost zahtijeva “življenje unutar regenerativnih kapaciteta biosfere” (Wackernagel et al., 2002: 9266).

Kada govorimo o računanju ekološkog otiska onda u obzir uzimamo isključivo bioproduktivna područja na planetu, znači ona koja zaista koristimo za svoje potrebe, odnosno ona na koja ostavljamo otisak. Možemo izreći definiciju ekološkog otiska i kao “područje potrebno da biomasa uz pomoć procesa fotosinteze može proizvesti određenu količinu energije i materijala dovoljnu za nadoknadu ljudske potrošnje”. (Kitzes et al., 2007: 2).

Pogledajmo sada kako računamo ekološki otisak. Ekološki otisak izračunavamo u usporedivoj jedinici, globalnim hektarima. Znači, izračunavamo koliko nam je površine u hektarima potrebno da zadovoljimo sve svoje potrebe u proizvodnji hrane, energije, zgradama u kojima živimo i radimo, u transportu, brojnim uslugama, odlaganju otpada te drugim važim kategorijama. Ekološki otisak nam zapravo pokazuje na koji način živimo. Dakle, svu proizvodnju, potrošnju i gospodarenje otpadom pretvaramo u hektare, nakon što standardiziramo odnose između biološki produktivnih vrsta tla.[6]

U National Footprint Accountsu iz 2009. godine, u zadnjem izvještaju o ekološkom otisku kojeg producira najprisutnija i najuglednija organizacija za ovu temu Global Footprint Network, ističe se kako smo 2006. godine imali na raspolaganju 11,9 milijarda globalnih hektara (gha) biokapaciteta planete.[7] S obzirom da je tada živjelo oko 6,6 milijarda ljudi, ispada kako je svakom pojedincu, s obzirom na kapacitete planeta u bioproduktivnom području, bilo dostupno 1,8 gha da zadovolji sve svoje potrebe.[8] No, 2006. godine za potrošnju i odlaganje otpada zahtijevali smo 17,1 milijarda gha, odnosno kažemo kako je prosječni globalni ekološki otisak 2,6 gha.[9] Znači, na globalnoj smo razini u ekološkom minusu od 0,8 gha. Što nam to govori?

To nam zorno pokazuje kako živimo iznad održivosti planeta, iznad njegovog kapaciteta da podrži našu silnu potrošnju i nekako pospremi i proguta silne količine otpada koje ostavljamo nakon konzumiranja. Potrebno nam je 1,4 planeta kao što je naš da to podnese, odnosno možemo reći kako planetu treba godinu dana i četiri mjeseca da nadoknadi i apsorbira sve ono što mi potrošimo u godinu dana. Znači, Zemlja zaostaje četiri mjeseca.

Kada je ekološki otisak veći od biokapaciteta govorimo o ekološkom minusu, dok u obrnutoj situaciji govorimo o ekološkom plusu. Na prvi pogled možemo se upitati kako je moguće da živimo iznad održivosti planeta, kako je moguće da trošimo više nego što nečega ima. S planetom i njegovim resursima ne ponašamo se ništa drugačije nego u mnogim drugim područjima. Dok ide, ide. Kao što u ekonomiji možemo jedno vrijeme trošiti iznad naših realnih kapaciteta i praviti se kao da se ništa neodrživo ne događa, isto je i s ekološkim otiskom. Sve veće zaduživanje prema prirodi dolazi na naplatu, što vidimo po sve većem broju i utjecaju klimatskih nepogoda.

Ovako je na globalnoj razini ekološkog otiska, ali važno je ući malo dublje u cijelu priču i prebaciti analizu na područje odgovornosti, pa istražiti koliki je čiji udio u ukupnom globalnom ekološkom otisku.

Pogledajmo prvo ekološki otisak po kontinentima za 2006. godinu:

 

 

Iz tablice vidimo kako Zemlju najviše pritišću stanovnici najbogatijih dijelova svijeta, premda tu živi manji broj ljudi. U ekonomski razvijenim zemljama, što zapravo znači ekstremno potrošačkim društvima koja slave rastrošnost, veća je potrošnja resursa i promoviraju se neodrživi životni stilovi.

Najveći ekološki otisak na planetu imaju Ujedinjeni Arapski Emirati (10,29 gha), zatim slijedi SAD (9 gha), Irska (8,2 gha), Kuvajt (7,9 gha) pa Novi Zeland (7,58 gha). Već smo istaknuli kako za svakoga od nas na planetu na raspolaganju imamo 1,8 gha. Znači, kada bismo svi željeli živjeti kao prosječna osoba u SAD-u, trebalo bi nam 5 planeta kao što je naš, s trenutnim bogatstvom ekosustava i resursa. Kada bismo htjeli živjeti kao prosječan stanovnik EU-a prije proširenja 2004. godine, trebala bi nam gotovo tri planeta.

Imamo žešći problem što se životni stil upravo tih stanovnika globalno promovira kao poželjan za sve druge. Podaci koje nudi ekološki otisak govore nam o ogromnim nepravdama i nejednakostima u svijetu.

Najveći utjecaj na nosivi kapacitet i resurse u prirodi nema većina stanovništva koja je siromašna, nego bogata manjina. To vrijedi i unutar samih država – ekološki otisak pokazuje kako bogatiji slojevi populacije imaju znatno veći ekološki otisak od siromašnijih. Ne samo da imamo problem što se životni stil zemalja koje previše troše planet promovira kao najpoželjniji za sve druge, nego imamo i dodatni problem što ti drugi to i žele pa bismo mogli reći da žive u iluziji kako je to doista moguće. Teško nam se suočiti s golom činjenicom kako Zemlja neće moći izdržati još toliko ekoloških otisaka kakve imaju ekstremno potrošačka društva. Nemamo resursa za još toliko SAD-ova i EU-ova. Kina, Indija, ili neka druga zemlja u galopirajućem srljanju prema razvoju koji se ogleda u gaženju ekosustava, u ovom su trenutku još uvijek daleko manjeg utjecaja na planet. Ekološki otisak Kine je jako malo iznad granice globalnog biokapaciteta i iznosi 1,85 gha, Indija je na svega 0,77 gha. Izazov cijelog čovječanstva u kontekstu potrošnje resursa jest upravo smjer kretanja prema SAD-u, Europi i sličnima, a ne obrnuto.

Uglavnom, najbolji prikaz odgovornosti za ekološki otisak prikazan je na sljedećoj karti svijeta:

 

 

Dvije stvari su tu bitne. Prvo je boja neke države, a kao što se vidi iz tumačenja, što je veći ekološki otisak po stanovniku, boja ima tamniju nijansu. Drugi zanimljivi detalj je oblik, a države koje imaju izdužen, razvučen oblik, u ekološkom su minusu s obzirom na vlastiti biokapacitet. Zato govorimo o državama dužnicima (ekološki minus) i državama kreditorima (ekološki plus).

Možemo si ovdje postaviti retoričko pitanje: što se događa ako neka država ili skupina ljudi ne može zadovoljiti sve potrebe na teritoriju na kojem živi?

Važno je da budemo svjesni, a posebno kada računamo svoj vlastiti ekološki otisak, kako uslijed svjetske povezanosti i globalizirajućih procesa ljudi koji nastanjuju određeno područje ne troše biokapacitet samo tog područja, već i resurse udaljene tisućama kilometara. Dakle, troše biokapacitet drugih ljudi. Možemo reći kako i zbog međunarodne trgovine, ne samo robom i proizvodima, već i otpadom, “hektari određene populacije mogu biti bilo gdje u svijetu” (Kitzes et al., 2007:1). Ne možemo imati veliki ekološki otisak, a da nismo uzeli biokapacitet od nekoga drugoga, nekoga koga možda nikada nećemo upoznati, osim što ćemo licemjerno pomisliti na njega u kakvim humanitarnim prigodama. Već danas trgovina robama i uslugama sudjeluje s 40 posto u ukupnom svjetskom ekološkom otisku, ali taj postotak značajno raste kako idemo prema konzumerističkim društvima koja više ništa ne proizvode, već su ovisna o uvozu iz zemalja u razvoju i siromašnih zemalja jer im je to ekonomski isplativije.

Kod ekonomski razvijenih država udio trgovine u ukupnom ekološkom otisku ide čak do 61 posto. To nas uči i da budemo oprezni ako je neka država zbog iznimnog biokapaciteta u ekološkom plusu, jer to ne znači da njeni stanovnici žive održivo i da svojim ekološkim otiskom ne ugrožavaju planet i druge ljude, već je moguće kako kradu biokapacitet drugih područja, a svoje čuvaju i štite.

Dakle, jasno je kako neodrživi životni stil zahtijeva unos resursa iz drugih biokapaciteta. No, time se izravno uskraćuje ljudima tog područja korištenje lokalnih resursa za svoje potrebe i oni gube svoju suverenost kao zajednice i narodi (Moore, 2006). Tako se siromašnim ljudima cementira siromaštvo. Konzumerizam bogatih uništava mogućnost za razvoj i budućnost siromašnih bez obzira na to što u siromašnijim zemljama živi veći broj stanovnika.

Ono što nas posebno treba zabrinuti zbog rasta ekološkog otiska jest što se taj rast događa s istovremenim padom biokapaciteta. Dakle, vršimo dvostruki napad na planet – povećavamo svoju potrošnju, a sustavu koji bi nam to trebao omogućiti smanjujemo proizvodne i regenerativne funkcije. Trend pokazuje da ćemo morati zadovoljavati svoje potrebe na sve manjoj površini ako ne promijenimo ponašanje. Stvaramo shizofrenu situaciju u kojoj se od sve manjeg kolača želimo sve više najesti.

 

* * *

Sumirajmo sve do sada izrečeno kroz šest ključnih pretpostavki koje stoje iza ekološkog otiska:

1. Putanju većine resursa koje ljudi konzumiraju i većinu otpada koji proizvode moguće je pratiti. Većina tih podataka nalazi se razbacana po statističkim tablicama.

2. Većinu putanja tih resursa i otpada moguće je pretvoriti u biološki produktivno područje potrebno da podrži te putanje.

3. Različita područja moguće je izraziti u istoj jedinici (hektarima), nakon što uravnotežimo različit stupanj produktivnosti tih područja. Dakle, svaki hektar možemo prevesti u standardiziranu mjeru ekvivalentnu prosječnoj svjetskoj produktivnosti tla.

4. Područja koja koristimo za različite aktivnosti i standardizirana područja izražena u hektarima zajedno daju ukupan zahtjev ljudi, odnosno ekološki otisak. Isto vrijedi i za područja iz globalnih ekosustava koja zajedno daju biokapacitet.

5. S obzirom da koristimo standardiziranu i usporedivu mjernu jedinicu – globalne hektare, ekološki otisak pogodan je za uspoređivanje s globalnim, regionalnim, državnim ili lokalnim biokapacitetom.

6. Područje koje zahtijevamo za naš ekološki otisak može biti veće od područja koje nam je dostupno. Ako se to događa u dužem vremenskom razdoblju, neizbježno je trajno narušavanje stabilnosti ekosustava. Takvo stanje nazivamo i “overshoot” ili prekoračenje (GFN, 2009).

Premda je trenutno najpreciznija mjera za izračun našeg utjecaja na okoliš, ekološki otisak ne daje rezultate koji uključuju naš ukupni utjecaj na planet i u tom ga smislu podcjenjuje. U zadnjem izvještaju pobrojana su sva područja za koja trenutno nema dovoljno podataka, nema dovoljno preciznih mjernih instrumenata za izračun ili nema mogućnosti da se neki utjecaj na ekosustave izrazi u bioproduktivnim područjima. Tako primjerice izvještaj uključuje emisiju CO2, ali ne i drugih stakleničkih plinova (dušikov dioksid, metan…);[10] ne mjeri izravno utjecaj štetnih poljoprivrednih metoda kao što su korištenje umjetnih gnojiva, pesticida ili veće mehanizacije, već je on vidljiv nakon nekog vremena kroz smanjeni biokapacitet; ne uključuje aktivnosti u kojima se koriste spojevi i materijali koji imaju predugi period razgradnje kao što je radioaktivni otpad, plinovi PCB, CFC i slično[11], premda njihovo korištenje uništava regenerativne sposobnosti biokapaciteta; ne uključuje procese koji trajno i nepovratno uništavaju biosferu kao što je primjerice nestanak biljnih i životinjskih vrsta[12] (SERI, Ecologic and Best Foot Forward, 2007).

Ove “manjkavosti” ekološkog otiska zapravo nam govore kako je naš konačni utjecaj na planet najvjerojatnije još i veći nego što je ekološki otisak to u stanju izračunati. Ipak, kako smo već i naveli, ekološki otisak je trenutno najpravedniji i najtočniji pokazatelj našeg utjecaja na planet. Izračuni ekološkog otiska napreduju u svakom novom izvještaju. Zadnji izvještaj računao je ekološki otisak i biokapacitet za 201 državu, pri čemu je korišteno više od 800.000 jedinica za izračune. Također najbitnije, stručnjaci koji koriste ekološki otisak uvijek naglašavaju kako on nije indikator koji daje ukupnu sliku o održivosti današnjeg svijeta, ali da sigurno popunjava prazninu u računanju našeg utjecaja na ekosustave i planet (Bell and Morse, 2003).[13] Prihvaćenost i primjena ekološkog otiska kao jednog od najboljih dokaza utjecaja na planet sve je raširenija. Sama organizacija Global Footprint Network ima preko 70 organizacija partnera širom svijeta koji surađuju na izradi ozbiljnih planova smanjenja ekološkog otiska sa sve većim brojem država, regija i gradova.

Rekli smo kako na ekološki otisak planeta, neke države, pa čak i naš osobno, najviše utječe potrošnja fosilnih goriva i emisija CO2 te proizvodnja hrane. To posebno vrijedi za konzumeristička i ekonomski bogata društva. Prva komponenta ekološkog otiska utječe na njegovu konačnu vrijednost s gotovo polovinom, a proizvodnja hrane utječe na konačnu vrijednost s trećinom udjela. Možemo sa sigurnošću zaključiti kako je nemoguć ikakav napredak u kretanju prema održivijem svijetu, borbi protiv klimatskih promjena pa i većem miru, stabilnosti i boljim međuljudskim odnosima, ako ne učinimo nešto da se smanji otisak potrošnje fosilnih goriva i proizvodnje hrane. Pogledajmo malo dublje naš odnos prema pojedinim područjima ekološkog otiska.

 

 

BILJEŠKE

[5] Možemo navesti i neke ranije primjere koji su išli u smjeru osnovne ideje ekološkog otiska: Mark Jefferson je još 1917. godine u svojim studijama o urbanizmu isticao kako engleski gradovi ovise o uvozu roba i materijala izvana; Gandhi je često isticao kako London treba pola svijeta da bude to što je, a slično je tvrdio i George Orwell; Georg Borgstom je 1965. godine govorio o “nevidljivim ralima”, a William Catton o “fantomskom tlu” gdje su oboje mislili na područje koje je na prvi pogled nevidljivo, ali je potrebno da bi ljudi na određenom području osigurali sve materijale, robu i usluge koje su im potrebne. Vidjeti detaljnije: McManus, P. and Haughton, G. (2006) Planning with Ecological Footprints: a sympathetic critique of theory and practice, u: Environment & Urbanization Vol 18(1): 113-127.

[6] U analizi ekološkog otiska koristimo dva važna faktora. Za usporedbu različitih područja koristi se faktor prinosa – primjerice tona pšenice u Argentini i Velikoj Britaniji stavlja se u odnos prema svjetskom prosjeku produktivnosti polja pšenice. Također se koristi i faktor jednake vrijednosti, koji uravnotežuje razliku u prosječnoj produktivnosti različitih područja na planetu (primjerice prosječna produktivnost šuma u odnosu na polja ili pašnjake izražena u globalnim hektarima). Kako smo rekli, faktor prinosa računa se svake godine za svaku državu za svaki tip bioproduktivnog područja. S druge strane, faktor jednake vrijednosti računa se svake godine za svaki tip bioproduktivnog područja, ali je nakon toga jednakovrijedan za sve države. Faktori prinosa odnose se na sposobnost biokapaciteta, a faktori jednake vrijednosti na naše zahtjeve prema različitim područjima biokapaciteta, odnosno na naš ekološki otisak. Bez faktora prinosa i faktora jednakih vrijednosti ne bismo mogli uspoređivati hektare iz različitih zemalja i hektare različitih bioproduktivnih područja. (Dobiveno privatnom komunikacijom s dr. Allesandrom Gallijem, sa Sveučilišta u Sienni, Odjel za kemijske i biosistemske znanosti).

[7] Gha znači globalni hektar. Kao i kod stavljanja uravnoteženih i jednakovrijednih odnosa u komponentama ekološkog otiska i biokapaciteta, i ovdje globalni hektari znače hektare bioproduktivnog područja tla i mora u odnosu na svjetsku prosječnu produktivnost.

[8] Važno je napomenuti kako tu nije uračunato područje koje je potrebno drugim vrstama na planetu, a koje također koriste neka od bioproduktivnih područja.

[9] Ekološki otisak neovisno od GFN-a računa i organizacija Redifining Progress iz SAD. Rezultati su im prilično slični pa i Redifining Progress u svom zadnjem izvještaju Ecological Footprint of Nations 2005 Update zaključuje kako smo u ekološkom minusu od 0,39, odnosno kako nam svake godine treba dodatnih tri mjeseca više da ekosustavi nadoknade sve ono što potrošimo u godinu dana.

[10] Ovdje se predlaže rješavanje ovog problema korištenjem potencijala globalnog zagrijavanja koji drugi staklenički plinovi imaju u odnosu na CO2 ili preko računanja trajanja tih plinova u atmosferi, odnosno sposobnosti biokapaciteta da ih apsorbira.

[11] Po autorima ekološkog otiska takvi oblici otpada trebali bi biti izbačeni iz upotrebe ili, ako bi ih se koristilo, ne bi smjeli ulaziti u biološko kruženje.

[12] Zato GFN pored samostalnog objavljivanja ekološkog otiska, radi to i s ekološkom organizacijom World Wide Fund for Nature (WWF) kroz izvještaj Living Planet Report. Pored ekološkog otiska, u njemu je sadržan i Living Planet Index koji mjeri stanje životinjskih vrsta. Zadnji izvještaj iz 2008. godine pokazuje kako je broj populacije kralješnjaka od 1975. do 2005. opao za 30 posto. Vidjeti URL: http://assets.panda.org/downloads/living_planet_report_2008.pdf.

[13] Privatna komunikacija s dr. Allesandrom Gallijem sa Sveučilišta u Sienni, Odjel za kemijske i biosistemske znanosti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.