Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

3.2. KLIMATSKE PROMJENE

 

Klimatske promjene zaslužuju biti istaknute kao jedna od većih prepreka za održivi razvoj jer se održivost, a i socijalna pravda, iz godine u godinu smanjuju uslijed kontinuiranog povećavanja klimatskih varijabilnosti. Možemo gledati i obrnuto, da su klimatske promjene posljedica nedostatka održivog razvoja i socijalne pravde na globalnoj razini. Pored svih ostalih problema koji muče svijet njima dajemo posebnu važnost jer su doista globalnog karaktera. One su najbolji dokaz teza o globalizaciji i procesima koji nas “skupljaju” u jedan svijet, u jedno globalno društvo (Cohen and Kennedy, 2000). U skladu s tim, niti jedna zemlja na svijetu ne može samostalno riješiti problem klimatskih promjena i gotovo da nema kutka na planetu koji neće osjetiti njihov utjecaj.

Oko klimatskih promjena postoji još dosta nepoznanica i nejasnoća na koje se nadovezuju poslovično pasivni građani ili pak čitava vojska zaduženih skeptika koji pjevaju urotničke ode, mada nije jasno kako bi u te svoje zavjereničke sheme ubacili činjenicu da najmoćnije elite svijeta zapravo ne rade ništa ozbiljno na potrebi suočavanja s klimatskim promjenama.

Mogli bismo sumirati tu pasivno-opsesivnu kombinaciju sljedećom zakletvom: “Atmosfera se ne zagrijava, a ako se i zagrijava to je zbog prirodnih ciklusa, a ako i nije dio prirodnih ciklusa, tada je količina zagrijavanja zanemariva, a ako postane značajna, koristi od toga će nadmašiti štete, a ako i neće, onda će tehnologija sve riješiti, a ako i neće, ne smijemo štetiti ekonomiji, jer je još uvijek puno nesigurnosti u znanstvene podatke” (Henson, 2006). A zapravo možda je riječ o globalnom zahlađenju?

U sumnji prema nesklonosti znanstvene zajednice da nešto ocijeni sa 100-postotnom sigurnošću, ostaje nam upitati se zašto se to zahtijeva ovdje, a ne u čitavom nizu drugih rizika s kojima čovječanstvo živi? Ili u našem svakodnevnom životu? Ako znamo da neki problem ima 10 posto šanse ostvarenja i ako smo svjesni da će pojava tog problema imati negativne posljedice, učinit ćemo sve da ga umanjimo ili eliminiramo. Ipak, danas postoji čitava kampanja o nevjerodostojnosti utjecaja čovjeka na promjenu klime jer se ne može znanstveno 100 posto dokazati takva veza. Ovdje je važno napomenuti kako se sve relevantne znanstvene institucije slažu oko postojanja klimatskih promjena i presudnog utjecaja čovjeka na njihovo trenutno stvaranje. Brojna istraživanja i mjerenja koja su proveli NASA Goddard Institute for Space Studies i Climatic Research Unit, School of Environmental Sciences sa Sveučilišta East Anglia pokazuju kako se klima mijenja i kako prosječna globalna temperatura raste. Klimatske promjene danas priznaju se i u izvještajima Pentagona te ih se smatra prijetnjom globalnoj sigurnosti. Početkom 2007. godine IPCC iznio je podatak kako se konačno sa 90-postotnom sigurnošću može zaključiti da je čovjek uzrokom klimatskih promjena s kakvima se sada suočavamo. To pokazuju brojni podaci dobiveni iz promatranja različitih izvora: otapanja ledenjaka, podizanja razine mora, otapanja područja vječnog leda (permafrost), satelitskih podataka, radiosondi i ostalog.

Kada pričamo o klimatskim promjenama važno nam je obratiti pažnju i na njihov opseg i na brzinu promjena. Nitko ne može negirati kako naš planet poznaje razdoblja izmjenjivanja temperature, ali sadašnji trendovi su zaista globalni i događaju se u kratkom razdoblju, u svega nekoliko godina, dok su prije promjene u temperaturi imale mnogo sporiji ritam, čak oko 30 puta sporiji (Flannery, 2005). Današnje promjene događaju se tako brzo da je biolog sa Stanford Universityja Cagan Sekercioglu istaknuo kako se čak ni ptice ne stignu adaptirati, a one imaju veću sposobnost prilagodbe na promjene jer imaju najveći radijus kretanja od svih životinja. U izvještaju s početka 2006. godine Britanski Royal Society istaknuo je kako imamo svega 20 godina da smanjimo utjecaj stakleničkih plinova na klimu. Dodatni je problem kumulativno djelovanje stakleničkih plinova kada dođu u atmosferu. Ostaju gore desetinama godina tako da bi se današnje pozitivno rješavanje prevelikog utjecaja na klimu moglo osjetiti tek nakon 2050. godine.

Kao kontraargument klimatskim promjenama ističe se često kako je emisija stakleničkih plinova iz prirodnih izvora gotovo 30 puta veća nego ona proizvedena čovjekovim aktivnostima. Ovdje se zanemaruje kako priroda održava ravnotežu u svom sustavu, a upravo smo mi svojim aktivnostima narušili taj krhki balans koliko god to bilo malo u odnosu na ukupnu emisiju. To je kao da u prepunu čašu natočimo još jednu kap i kažemo kako ona nije imala nikakve veze s prelijevanjem, jer je u čaši ionako puno drugih kapi i bez naše intervencije.

Otkada smo prije 150 godina počeli emitirati velike količine stakleničkih plinova u atmosferu, dotada tisućama godina stabilna koncentracija povećala se za 35 posto. Globalni godišnji rast emisije CO2 iznosi 1,4 posto. Emitiramo ugljični dioksid brže i u većim količinama nego što ga oceani i živa biomasa mogu upiti.

Uočili ste kako govorim o klimatskim promjenama, a ne o globalnom zatopljenju ili, kako su usred zime 2010. godine neki jedva dočekali pričati, o globalnom zahlađenju. Klimatske promjene su globalni fenomen i ne možemo ih ignorirati. Doduše, treba priznati kako nam svi trenutni dostupni podaci, posebno dugogodišnji, više govore da se suočavamo s globalnim zatopljenjem. Prosječna temperatura na planetu porasla je za 0,8 ºC u zadnjih 100 godina, ali više na sjevernoj polutci, a Europa je zabilježila povećanje temperature od 1 ºC.

Globalno zatopljenje funkcionira slično efektu staklenika. Sunce prolazi kroz atmosferska polja i oblake. Od toga se 30 posto odmah vrati reflektiranjem od oblaka, prašine ili tla, posebno ledenih bijelih površina.[31] Više od 20 posto zadrži se u atmosferi, u oblacima ili u obliku vodene pare. Znači, oko pola se apsorbira na Zemljinoj površini – tlu, šumama, oceanima, pločnicima i ostalom. Od tih 50 posto sve veća količina se zadržava, jer je povećana količina plinova u atmosferi koji djeluju poput staklenika i zadržavaju toplinu, ne puštajući je da ode u svemir.

Globalno je zagrijavanje opasno i zbog otapanja ledenih područja Sjeverne Amerike i Rusije koja sadržavaju velike količine metana, pa ako se globalno zatopljenje nastavi sadašnjim rastom doći će do oslobađanja ogromnih količina ovog plina, 25 puta potentnijeg stakleničkog plina od CO2. Emisija iz ovog izvora imala bi devastirajuće posljedice na klimu, posebno ako bi do nje došlo u kratkom roku.

E sad, postoji i teorija globalnog zahlađenja, koja se počela forsirati usred zime 2010. godine kada se dogodilo nešto nevjerojatno, a to je da je usred zime – hladno(!).

Svijet je doživio hlađenje od 1940-ih do 1970-ih, ali uglavnom na sjevernoj polutci, jer je tu bila veća emisija aerosolnih plinova koji stvaraju takav efekt. Najviše pozornosti zadnjih godina zahlađenje dobiva zbog slabljenja Golfske struje koja donosi toplinu Velikoj Britaniji i sjevernom dijelu Europe. Inače topla Golfska struja dolazi do britanskog otočja i grije ga, a tek kod arktičkog područja između Grenlanda i Barentsova mora postaje hladnija i gušća te tone na morsko dno. Globalnim zatopljenjem i topljenjem leda dolaze veće količine slatke vode u more čime se reducira gustoća i salinitet mora pa Golfska struja gubi na snazi i utjecaju. Dugoročno bi mogla i nestati čime bi se temperatura u Velikoj Britaniji smanjivala, što je već uočeno u razdoblju 1992.-2006. Zato i govorim o klimatskim promjenama, a ne o zatopljenjima i zahlađenjima, posebno sezonskim, jer je ovo dobar primjer kako su mogući različiti scenariji na lokalnoj razini uz konstantu da se klima mijenja. Trenutno se kao granica zaustavljanja porasta temperature odredilo 2 °C iznad temperature prije Industrijske revolucije. Riječ je o 1,4 °C iznad sadašnje temperature, a rok je godina 2030., kada se predviđa da ćemo dostići tu visinu ako se nastavi sadašnji trend. Tome se dodaje granica emisije CO2, no ona je prilično različita od izvora do izvora. IPCC stavlja granicu na 445-530 ppm-a, a britanska vlada, koju se kolokvijalno navodi kao jednu od predanijih u borbi protiv klimatskih promjena, diže tu granicu čak do 550 ppm-a, što je maksimalan iznos i u Sternovu izvještaju. Mnoge ekološke organizacije kritiziraju podizanje emisije te ističu kako nema šanse da se s tako visokom koncentracijom mogu zaustaviti klimatske promjene. Simon Retallack s Public Policy Research Institutea ističe kako bi tolika koncentracija ugljičnog dioksida smanjila mogućnosti za zaustavljanje rasta temperature do 2 °C na svega 10-20 posto (Monbiot, 2006). Andrew Weaver sa Sveučilišta Victoria iz Kanade ističe kako za neprelazak granice od 2 °C do 2050. godine ekonomski razvijene zemlje trebaju ispuniti smanjenje emisije CO2 za 80-90 posto. Upravo je odnos između presudnog utjecaja bogatih zemalja na klimatske promjene, posebno u historijskom smislu, i troškova, odnosno posljedica koje trenutno najviše plaćaju siromašne zemlje, nažalost odličan primjer nepravde današnjeg sustava i svijeta. Prema podacima britanskog Ureda Vlade za međunarodni razvoj, 94 posto prirodnih katastrofa i 97 posto smrti uslijed djelovanja tih katastrofa dogode se u zemljama u razvoju (Christian Aid, 2006). Isto vrijedi i unutar najbogatijih zemalja kada ih pogodi slična nepogoda.

Različite su procjene troškova borbe protiv klimatskih promjena. IPCC ističe kako bi “energetska tranzicija” trebala usporiti globalnu ekonomiju za svega 0,12 posto na godinu. To znači sporiji rast za 3 posto do 2030. godine. Dok s potpunom sigurnošću možemo reći kako individualni napori (ili oni u malom omjeru) u smanjivanju ekološkog otiska mogu i financijski pomoći, promjene koje su potrebne da cijelo društvo pa i svijet počne živjeti održivije zahtijevat će značajnija financijska ulaganja barem u početku, jer je potrebno promijeniti cijeli sustav. Opet, i ti su troškovi određivani unutar pogrešne matrice sadašnjeg ekonomskog sustava ignorirajući kako danas trošimo stotine i stotine milijarda dolara na potpuno neodržive i destruktivne radnje i projekte, a vrlo često se podcjenjuju značajne ekonomske koristi koje bi donijela uspješna borba protiv klimatskih promjena.

Protivnici prihvaćanja potrebe borbe protiv klimatskih promjena zbog neupitnosti ekonomskog rasta zanemaruju kako bi nas odugovlačenje s aktivnom borbom protiv klimatskih promjena koštalo još više nego bilo kakvi troškovi takvih napora. Možemo zaključiti kako je jedina dilema hoćemo li promijeniti svoj ekonomski sustav utemeljen na nekontroliranom stjecanju profita dobrovoljno, ili ćemo pustiti promjenama u klimi da to učine umjesto nas, s daleko pogubnijim posljedicama (Barnes, 2006).

Već spomenuti Sternov izvještaj, objavljen na 700 stranica koncem listopada 2006. godine, nazvan po njegovu voditelju, bivšem ekonomistu Svjetske banke Nicholasu Sternu, šokirao je svijet zaključkom kako bi klimatske promjene mogle smanjiti globalnu ekonomiju za 20 posto. Upozorenje je pojačano dodatkom kako bi se radom na klimatskim promjenama moglo spriječiti takav scenarij i to za 1 posto današnjeg godišnjeg globalnog BDP-a. U izvještaju se ističe kako nas svaka emisija jedne tone CO2 košta u štetama 85 dolara, dok bi emisiju te jedne tone mogli smanjiti s investicijom od 25 dolara po toni.

Naša vjera u nemogućnost da nešto što smo sami proizveli dovede u pitanje naš opstanak priječila je put aktivnoj borbi protiv klimatskih promjena u fazi kada se još nisu razvijale takve posljedice kakvima svjedočimo danas. Trenutna nesposobnost naših društava da se suoče s klimatskim promjenama rezultira time da mnogo više raspravljamo o tome koliko smo mi ljudi odgovorni za sadašnje promjene, umjesto da se suočimo s posljedicama klimatskih promjena. Neovisno o uzroku, klimatske promjene uglavnom negativno utječu na kvalitetu života čovječanstva i kao takve zahtijevaju prilagodbu i svijet koji je spreman reagirati.

 

 

BILJEŠKA

[31] Ledene bijele površine reflektiraju čak 70 posto svjetlosti, a guste šume tek 10 posto.