Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

3.3. GLOBALNI KASINO: PROFIT PROTIV ODRŽIVOG RAZVOJA

 

Ovim poglavljem ne želim poslati poruku kako projekti koji promoviraju održivi razvoj nisu korisni ili još točnije isplativi u ekonomskom smislu. Uostalom, tome su dokaz i sve veća ulaganja u projekte obnovljivih izvora energije te energetske učinkovitosti. No, profit koji se ostvaruje djelovanjem protiv održivog razvoja i socijalne pravde još je uvijek daleko veći, odnosno nemjerljivo veći u ekonomskom smislu. Primjera za to imamo nebrojeno, čak i kod društvenih aktera koji deklarativno izjavljuju predanost održivom razvoju.

Svjetska se banka iz godine u godinu kune u predanost obnovljivim izvorima energije, a opet nekim čudom iz godine u godinu više povećava svoja ulaganja u iskorištavanje fosilnih goriva nego onih obnovljivih. Tako je Bank Information Center analizirao izvještaje same Banke i došao do podataka kako je 2008. godine rast ulaganja u OIE bio 11 posto, naspram rasta ulaganja u iskorištavanje fosilnih goriva od 102 posto u odnosu na prethodnu godinu (BIC, 2009).

Brazilska vlada najavljuje ulaganja u zaštitu Amazone u iznosu od 135 milijuna dolara, a istovremeno provodi 40 milijarda vrijedan projekt Avanca Brazil (Napredni Brazil) u kojem planira izgraditi autoceste, plinovode, hidroelektrane, proširiti kanale u području Amazone.

Naftna korporacija Shell hvali se investicijom od milijarde dolara u zadnjih pet godina u “čistu energiju” kao što su biogoriva, vjetar i sunce te vodik. No, to je manje od jedne petine od investicije u samo jedan projekt iskorištavanja katranskog naftnog pijeska u Kanadi u suradnji sa Chevron Texacom. Početkom 2008. godine Shell je u tišini, bez prevelikih objašnjenja i reklama prodao gotovo cjelokupnu proizvodnu liniju solarnih fotovoltaičnih modula uz objašnjenje kako u tom sektoru nema profita.

Fondacija Billa i Melinde Gates je bez premca najveća karitativna organizacija na svijetu s ukupnim godišnjim sredstvima od gotovo 70 milijarda dolara. Gates fondacija, koja se najviše reklamira borbom protiv zaraznih bolesti i pomoći siromašnima, upravo najviše zarađuje na poslovima koji te probleme stvaraju. Novine Los Angeles Times u velikoj priči početkom 2007. godine objavile su kako Gates fondacija ima udjele u najvećim svjetskim zagađivačima te u biotehnološkim korporacijama koje odbijaju pojeftiniti lijekove protiv AIDS-a.

U svrhe gomilanja profita na štetu prirode i zdravlja ljudi često se koristi novac građana koji u svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja ističu privrženost nužnosti zaštite okoliša. Svake godine u svijetu se na ekološki destruktivne aktivnosti kao što su sagorijevanje fosilnih goriva, iscrpljivanje rezervoara pitke vode, neodrživo krčenje šuma i pretjerano iscrpljivanje mora, potroši 700 milijarda dolara državnih subvencija koje plaćaju porezni obveznici. Samo industrije fosilnih goriva godišnje dobiju 210 milijarda dolara. Lako je tvrditi kako energija sunca ili vjetra ne bi mogla zadovoljiti naše potrebe, a nikada im se nije ni dala prava šansa. U tom smislu, ekonomski sustav vrlo često dolazi u sukob za zaštitom okoliša i poštivanjem ljudskih prava, odnosno s održivim razvojem.

Sve ovo nam govori kako je teško iskreno se opredijeliti za održivi razvoj unutar sustava utemeljenog na linearnom rastu potrošnje.

Današnji trgovinski, ekonomski i financijski sustav organizirani su tako da je profit na prvome mjestu. Ako se ne ostvaruje kontinuirani i neprekidni rast profita, sustav počinje pokazivati znakove krize, jer u stanju ravnoteže nije sposoban funkcionirati.

Tijekom 2005. godine 50 najmoćnijih korporacija ostvarilo je profit od 433 milijarde dolara, što je bio porast za 27 posto u odnosu na prethodnu godinu. Više od petine njih su banke, a odmah potom slijede korporacije koje se bave naftom, plinom i općenito energetikom. To su sektori koje će zahvatiti velike promjene u desetljećima koja dolaze, a danas su generatori neodrživih strujanja. Na svjetskim burzama 95 posto svih transakcija odnosi se na obično špekuliranje vrijednostima valuta i nekretnina, a svega pet posto ulaganja ima veze sa stvarnom ekonomijom. Unutar dereguliranog tržišta dozvolilo se financijskom sektoru da prenapuše svoje vrijednosti i za nekoliko stotina puta. U virtualnom svijetu sve je izgledalo savršeno, a kada je virus zahvatio većinu sustava i prelio su u stvarnu ekonomiju i radna mjesta, svi smo se šokirali.

Rješenje koje su svjetski politički i ekonomski moćnici otkrili je još veća potrošnja (kao da ona nije imala nikakve veze s potpaljivanjem krize), utiskivanje u bankarski sustav još većih količina novca (kao da on nije imao nikakve veze s potpaljivanjem krize) i davanjem još veće uloge parazitskim institucijama (kao da nemaju nikakve veze s potpaljivanjem krize). Iza takvih kvazirješenja dobili smo daljnju ovisnost rasta ekonomije o nekontroliranom trošenju resursa i gomilanju otpada, povećavanje javnog duga i darivanje financijskog sektora za neodgovornost i pljačkanje, te na kraju uzdizanje do presudne uloge u spašavanju svijeta institucija poput MMF-a koje su cijeli dužnički sustav desetljećima pirjale na laganoj vatrici i vadile mast običnim ljudima.

Izranjanje MMF-a iz vlastitog pepela posebno je vrijedno pozornosti. Prve godine našeg desetljeća mnoge je države krasila gotovo opsesivna težnja da skinu MMF sa grbače pa su upregle svoje financijske politike da vrate dugove i ponovo zadobiju ekonomsku samostalnost. Dugove su unaprijed otplatili Argentina, Brazil, Indonezija, Rusija, Venezuela i brojne druge zemlje. To je uzrokovalo da zemlje u razvoju prestanu biti zlatna koka besplodnih pijevaca (ili sam htio napisati pijavica?) u vrhovima svjetskog bankarskog sustava. Krediti koje daje MMF pali su sa 70 milijarda dolara 2003. godine na nešto malo više od 20 milijarda dolara 2006. godine. Zbog smanjenja prihoda 2007. i 2008. godine, MMF je bio prisiljen posegnuti za svojim zlatnim rezervama – zlatnim polugama kako bi namaknuo novac za tekuće troškove. I onda se u kriznoj 2009. godini MMF opskrbljuje stotinama milijarda dolara od najbogatijih država kako bi “reagirao na potrebe” država koje su se našle u financijskim problemima, te se pojavila nepregledna kolona država koje su izrazile upravo te potrebe.

Jedan od većih problema u prihvaćanju održivog razvoja jest prevlast voluntarističkog pristupa. I politički predstavnici i poslovni sektor još od prvog samita o okolišu u Riju inzistiraju na dobrovoljnim projektima i akcijama u borbi protiv zagađenja i klimatskih promjena.[32] Problem je što se i jedni i drugi ne trse previše oko te dobrovoljnosti. Političari su, ako i naizgled voljni, prespori u donošenju potrebnih odluka, a biznismeni se žestoko protive stvaranju strožih regulatornih i zakonskih prava i odgovornosti. Tako su nam prodali foru spontanosti zapakiranu u održanje postojećeg neodrživog stanja, jer bi ih stroži zakoni i precizne uloge i odgovornost navodno jako sputavale i uznemiravale. Teror dobrovoljne pasivnosti. Tu nema mjesta za zdrav razum i čisto srce. I dalje se kocka u globalnom kasinu.

Godine se nižu, bore mi se kližu pa imam sve više prijatelja i prijateljica koji imaju djecu. Znate i sami da je, ako si mlad roditelj, normalno da te strah svega u vezi s djetetom i sada je neprijatelj broj jedan Bifenol A. Većina znanstvenih istraživanja zadnjih godina pokazuje kako Bifenol A uzrokuje brojne štetne posljedice po zdravlje djeteta i odraslih, posebno stvara razvojne i neurološke probleme, maligne (karcinome prostate i dojke) i kardiovaskularne bolesti (angina, koronarne bolesti srca, srčani udar), sklonost debljanju, te metaboličke poremećaje poput šećerne bolesti. Pored konzervi iz kojih ručamo, tetrapaka iz kojih pijemo sokove, limenki iz kojih pijemo pivo, Bifenol A nalazi se i u plastičnim bočicama kojima hranimo djecu. Nevjerojatno, netko proizvodi otrovnu odurnu kemikaliju koja onda postaje sastavni dio stvari kojom mi ljudi hranimo najslabije, bebe i malu djecu. I mi smo najnaprednija vrsta na ovom planetu?! Godišnje se proizvede preko dva milijuna tona Bifenola A od strane ekoloških korporacija kao što su Bayer, Dow Chemical i drugi, pa onda to upakiraju u svoje proizvode još jače ekološke korporacije kao što su Coca-Cola, Nestle, Kraft, i da ne nabrajam, ima sad već previše tih korporacija koje se ne smije sputavati u naporima za održivi razvoj. Razlog zašto ovo pišem nije naravno da se običajno zgražamo nad bešćutnošću i beskrupuloznošću korporativnog miljea, već zato što vijest na koju sam naišao dalje glasi kako nakon godina i godina negiranja, od siječnja 2010. godine i američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) priznaje kako Bifenol A i nije baš siguran za šopanje potrošača i njihove djece. Ali ono što slijedi može vas doista dotući ako niste s obje noge na zemlji. FDA u svom izvještaju s početka godine ističe opasnost od Bifenola A i najavljuje svoje promptno djelovanje, jer ipak su nam, kako pokazuju brojne reklame za hranu i piće, osmijeh i zdravlje djece najvažniji. Nadam se da niste tako naivni i da vam društvena korporativna odgovornost nije popila koji gram zdrave kritičnosti, pa mislite da je FDA objavila trenutnu i bespogovornu zabranu Bifenola A. Oni to nisu učinili jer, pazite sad, po zakonu nemaju prava nalagati onima gore spomenutim nesputanim korporacijama. FDA je na svojoj internet stranici najavila tri velika koraka:

• potporu industriji da prestane s proizvodnjom bočica i drugih proizvoda te prehrambenih pripravaka koji sadrže Bifenol A;
• facilitiranje razvoja alternativa za Bifenol A;
• podršku naporima da se zamijene ili minimaliziraju razine Bifenola A u proizvodima u kojima se drže hrana i piće.

Eto, tako smo kroz tragikomediju u tri čina došli do toga da korporacijama koje nas otvoreno i nasmiješeno truju, ponudimo facilitirajuću podršku kako bi i dalje mogle vrijeđati našu inteligenciju.

Mnogi se s pravom pitaju zašto se za korporacije vrijede drugačiji standardi nego za obične ljude (Mattera, 2006)? Hoćemo li za pljačkaše reći kako su odgovorni građani ako recikliraju papir? Hoćemo li roditelju koji zlostavlja svoje dijete izreći pohvalu jer sudjeluje donacijama u humanitarnim akcijama? Od ljudi očekujemo da slijede sve zakone i norme, a ne samo one koji im u tom trenutku odgovaraju. Zašto to isto ne možemo učiniti s korporacijama? Koliko je nehuman ekonomski sustav kojeg smatramo jedinim mogućim dobro pokazuje i činjenica kako korporacijama raste vrijednost dionica na burzama ako otpuste radnike ili ostvare profit bez obzira na posljedice u okolišu. U tom smislu možemo reći i kako je teško očekivati značajniji udio aktera za održivi razvoj iz poslovnog sektora sve dok ukupna načela i pravila globalne trgovinske i financijske ekonomije ne podržavaju načela i pravila održivog razvoja.

Užasan odnos prema radnicama i radnicima čak i u razvijenijim zemljama pokazuje istraživanje Cornell Universityja u kojemu je bar svaki četvrti poslodavac priznao da je otpustio najmanje jednog zaposlenog ako je zastupao radnička prava i radio na osnivanju sindikata. Istraživanje iz prosinca 2006. godine pokazalo je kako bi se čak 58 posto zaposlenih koji nisu na menadžerskim ili direktorskim pozicijama učlanilo u sindikat ako bi imali priliku. Kao da se vraćamo na prijelaz u 20. stoljeće kada se trebalo boriti za sindikalno udruživanje. Baš kao što pjesma kaže – gdje je nestao čovjek?

Današnje stanje na području ljudskih prava i socijalne pravde i u svjetskim ekosustavima pokazuje kako su nam potrebni upravo zakoni koji bi transparentno i jasno propisivali načine iskorištavanja prirodnih resursa, ali i veću odgovornost ako se to ne poštuje.

Sve dok ne izađemo iz stanja ovisnosti o ovom sustavu, nastavit ćemo s izbjegavanjem istine prema planetu, ljudima oko nas, samima sebi. Baš kao ovisnici kada nemaju snage okrenuti novi list u životu. Na kraju završimo ismijavanjem samih sebe. Ili je to samosažalijevanje?

Kod nas definicija kaže kako se “pojam i praksa društvene odgovornosti poduzeća odnose na cjelokupni raspon njegova djelovanja i na sve odnose koje pritom uspostavlja. Što neko poduzeće proizvodi, kako kupuje i prodaje, kako utječe na okoliš, kako zapošljava, osposobljava i utječe na razvoj vlastitih ljudi, kako ulaže u društvenu zajednicu i poštuje ljudska i radna prava – sve to zajedno određuje ukupni utjecaj tog poduzeća na društvo” (UNDP, 2005). Ako dobro čitam, napisali su “cjelokupni raspon djelovanja”, pa onda nije jasno zašto trešte fanfare i dijele se nagrade zbog zanoktica, a ne ponašanja čitavog tijela?

Inače, otkada sam vidio kako u praksi funkcionira društveno odgovorno poslovanje, kao neki trenutak spoznaje i odsjaj s neba neočekivano mi je sinulo kako je skraćenica za društveno odgovorno poslovanje – dop. I sad vi recite da sam zločest.

Inače, priručnik UNDP-a (2005.) za društveno odgovorno poslovanje zove se “Časno do pobjede”(!?). Što časno i koje pobjede? Nad kim? Nad nama i prirodom? I sad vi (opet) recite da sam zločest.

 

 

BILJEŠKA

[32] Dobar primjer za to je razvikana kampanja gradonačelnika američkih gradova koji su potpisali ugovor prihvaćanja Kyoto protokola na gradskoj razini te najavili smanjenje emisije. Institute for Local Self-Reliance je u studiji objavljenoj početkom 2007. godine istaknuo kako gotovo nitko od gradova potpisnica sporazuma neće uspjeti zadovoljiti odredbe iz Kyoto protokola, ako ne ulože značajnije napore od dosadašnjih. Gradovi potpisnici u prosjeku su imali emisiju stakleničkih plinova veću za 6,5 do čak 27 posto u odnosu na 1990. godinu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.