Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

7. PREMA KRAJU, PREMA POČETKU

 

I eto nas ljudi dragi. Došli smo do kraja, ili možda do početka. Kako nas je lijepo naučio Fritjof Capra, svaki kraj krije i neki novi početak.

Na našem početku druženja razgibavali smo moždane vijuge mislima o održivom razvoju i kako je on zapravo danas postao poštapalica u svakodnevnom ćaskanju ili poligon za razne manipulacije i pretvaranja.

Nakon te jutarnje gimnastike krenuli smo podvući crtu i malo podebljati stanje održivog razvoja s brojkama kroz analizu dva indikatora održivosti: ekološkog otiska i indeksa ljudskog razvoja. Tu nam je glavni cilj bio objasniti njihov zajednički utjecaj na održivi ili neodrživi razvoj nekog društva.

Ekološki otisak predstavlja trenutno najprecizniji i najobuhvatniji indikator održivosti koji mjeri našu potrošnju resursa. Indeks ljudskog razvoja u sebi sjedinjuje druga dva stupa održivog razvoja: ekonomiju i društvo, te nam daje odgovor o kvaliteti života nekog društva. Uputili smo se i u skeniranje otiska malo dubljim uvidom u područja koja ga čine: od energije i transporta, preko hrane i biokapaciteta, do otpada i konzumerizma. Slika na kojoj su prikazane pozicije država i za ekološki otisak i za indeks ljudskog razvoja, dovoljno govori za sebe i bez previše komentara. Ta slika ogledalo je današnjeg svijeta, rastrganog između potrebe da se zadovolji kvaliteta života za što veći broj ljudi i naše nesposobnosti da to učinimo bez prevelikog ekološkog otiska s obzirom na bogatstvo i snagu globalnog biokapaciteta. To je pukotina koja upozorava o velikim podjelama u svijetu. Ozbiljnost situacije može se iščitati u gotovo praznom pravokutniku gdje se susreću održivi ekološki otisak i visok indeks ljudskog razvoja.

Ekološki otisak i indeks ljudskog razvoja istovremeno su problem i rješenje. Prikazuju nam zorno i jasno neodrživost i podijeljenost u razvoju današnjeg svijeta, a istodobno u sebi nose i poruku, sjeme kojim se mogu uzgajati rješenja za smanjenje ekološkog otiska uz održavanje kvalitete života.

Njihove vrijednosti posljedice su jačine i sveprisutnosti prepreka za održivi razvoj. Izdvojili smo kao najvažnije četiri prepreke koje su međusobno povezane pa krenimo odostraga. Nedovoljna osviještenost političkih i ekonomskih elita te neinformiranost i slaba educiranost javnosti za održivi razvoj uzrokuju prevlast neodrživih politika elita, te pasivnost i pesimizam kod javnosti. Kao posljedicu u području ekonomije kod elita imamo stvaranje sustava koji kao jedinu vrijednost priznaje profit te neobazrivi i nekontrolirani rast, a kod javnosti utopljenost u površni konzumerizam bez paralelnog povećanja zadovoljstva u životu. Kvaliteta života zahtijeva šire obzore od pukog gomilanja novca. Socijalni psiholog David Myers to je lijepo opisao “sindromom povećanja bogatstva, a smanjenja duha”, jer “imamo veće kuće, a slomljena srca, veće plaće, a manju etiku, veću sigurnost, a manja prava” (Laszlo, 2006: 69). Kao posljedicu tih dviju prepreka, analizirali smo klimatske promjene i ratove za resurse. Klimatske promjene predstavljaju trenutno najveći izazov za čovječanstvo i dugo nam treba da ih spoznamo i suočimo se s potrebom djelovanja protiv njihovih negativnih posljedica. Ovdje se najbolje vidi kako prepreke utječu jedna na drugu, jer naša nesklonost i nesposobnost aktivnog odnosa prema rješavanju problema uzrokovanih klimatskim promjenama imaju uzrok upravo u prevelikoj snazi ostatka prepreka za održivi razvoj. Ratovi za resurse odaju sliku današnjeg svijeta, gdje je nevjerojatna kratkovidnost elita najmoćnijih zemalja svijeta, a vrlo često i onih koje obiluju prirodnim resursima, jer se ponašaju kao da imamo alternativni planet. Dodajmo tome i bešćutnost u kršenju prava ljudi koji stoje na putu daljnjem nekontroliranom iskorištavanju resursa. Monbiot (2006) ističe kako svaka generacija ima svoj tabu, a naš je smanjenje dostupnosti resursa koji su nam osigurali izgradnju naših društava. Ne pričamo o tome, jer si ne možemo to predočiti. To je civilizacija negiranja.

Upravo zbog međupovezanosti prepreka za održivi razvoj, ne možemo raditi na rješavanju samo jednog njihova dijela, bez zahvaćanja ostalih. Bez osvješćivanja i edukacije za održivi razvoj nerealno je očekivati promjenu vrijednosti i načela koja vrijede u ekonomiji, jer bez drugačijih pravila i odnosa u tom području, globalni kasino će se i dalje kockati s našom budućnosti. Bez prihvaćanja potrebe aktivnog pristupa smanjivanju utjecaja klimatskih promjena, nerealno je očekivati da će se smanjiti količina i intenzitet ratova za resurse koji se i vode zbog prijeko potrebnih resursa za neodrživo funkcioniranje najbogatijih društava, pa i cijelog svijeta. Naša društva su ovisna o fosilnim gorivima i pred nama je dug put izlaska iz tog stanja ovisnosti zbog kojeg smo spremni i vršiti nasilje i agresiju nad planetom, drugim ljudima i generacijama koje dolaze.

Nakon tih gadnih prepreka osjećali smo se malo jadno i bez energije, pa smo krenuli u četvrto poglavlje s vježbanjem. Tu smo se zbilja iznojili, ali i osjećali dobro i ugodno, jer se nismo štedjeli u prikazivanju brojnih pokušaja ostvarenja visoke kvalitete života unutar granica biokapaciteta. Glavni cilj u tom poglavlju bio je pokazati kako se ekološki otisak može smanjiti odgovornijom potrošnjom resursa, ekološkim dizajnom u najvažnijim sektorima društva, energetski efikasnijim tehnološkim rješenjima koja ostavljaju manji otisak, održivijim pristupom transportu, povećanjem produktivnosti u proizvodnji hrane bez ugrožavanja kvalitete samog ekosustava, smanjenjem otpada i manjem zatrpavanju planeta našim neodgovornim konzumerizmom, te zaštitom biokapaciteta. Tu smo posebnu pozornost posvetili društvenim akterima koji su ključni čimbenik rješenja kroz korištenje dostupnih i primjerenih alata za održivi razvoj. Potvrdili smo i neku prvotnu misao kako danas postoje i alati i akteri za održivi razvoj, ali i još uvijek jače prepreke za održivi razvoj, koje onemogućavaju njihovu širu i aktivniju primjenu.

Potom smo se vratili kući i to sve ponovili za našu lijepu plavo-zelenu kiflicu Hrvatsku. I doista smo imali što vidjeti kad smo se vratili kući – ubrzani negativni trendovi rasta ekološkog otiska i smanjenja biokapaciteta. Unatoč visokom indeksu ljudskog razvoja, stopa obrazovanosti nam je na iznimno niskim granama, a već nam se potrošila tinta koliko smo puta isticali znanje kao jedan od presudnih alata za održivi razvoj. U slavljenju naših lokalnih koraka prema održivijem svijetu redale su se priče koje nam griju srca, krijepe dušu i pune grla pjesmama o hrabrim šetačima po stazama održivosti. Obrecnuli smo se i na Strategiju energetskog razvitka RH, a većinu potrebnih koraka za Hrvatsku trebamo pokrenuti u ovom smjeru:

• provođenje ozbiljnih strategija smanjenja potrošnje i korištenja efikasnog dizajna u svim važnim područjima društva,
• iskorištavanje obnovljivih izvora energije, posebno biomase i sunca,
• očuvanje te održivo gospodarenje šumskim fondom i vodama u Hrvatskoj s obzirom na njihovu važnost i utjecaj,
• ekološka proizvodnja hrane u svrhu zaštite okoliša, povećanja kapaciteta proizvodnje, investiranja u socijalnu komponentu subgradskih i ruralnih krajeva te ublažavanja nelojalne konkurencije,
• unaprjeđenje sortiranja i gospodarenja otpadom kao jednim od najvećih ekoloških problema Hrvatske,
• smanjenje emisije u transportu te ublažavanje ovisnosti o automobilima u cestovnom prometu jačanjem javnog prijevoza u većim gradovima te željezničke i autobusne povezanosti,
• investiranje u ispunjenje osam Milenijskih razvojnih ciljeva, posebno u područje obrazovanja te prestanak življenja na dug.

Za ispunjenje svih osam Milenijskih ciljeva, među koje spada i održivost okoliša, prema Izvješću o ispunjenju Milenijskih ciljeva u Hrvatskoj, trebat će uložiti ukupno 940,5 milijuna kuna. Ovdje bi se kao velika opasnost mogao pojaviti utjecaj našeg vanjskog duga od 40,2 milijarda eura, od čije je same vrijednosti problematičnija činjenica što je proteklih godina rastao dva do dva i pol puta više od godišnjeg BDP-a. Ti podaci stavljaju Hrvatsku u poziciju otežanog ulaganja u daljnje osiguravanje visokog društvenog razvoja.

S obzirom na važnost ciljeva za povećanje kvalitete života stanovništva Hrvatske, a budući da iznos potrebnih ulaganja nije pretjerano velik u odnosu na ukupni proračun, ispunjenje bi trebalo biti jedan od prioriteta društvenih aktera za održivi razvoj Hrvatske. Sa svojim posebnostima i kvalitativnim specifičnostima, Hrvatska ima šansu da očuvanjem biokapaciteta i zaustavljanjem rasta emisije stakleničkih plinova smanji ekološki otisak, te zadrži sadašnju razinu visokog indeksa ljudskog razvoja uz značajna ulaganja u područje obrazovanja.

Dosad je iznimno bogat i kvalitetan biokapacitet osiguravao ravnotežu u odnosu na potrošnju. Trendovi nas upozoravaju kako nam ekološki otisak raste uz smanjenje sposobnosti biokapacitata da nadoknadi tu potrošnju. Iz toga možemo izvesti zaključak: Ako nastavimo dosadašnje trendove, Hrvatska će smanjivati i ograničavati mogućnosti za aktivnu primjenu održivog razvoja.

Nekako je možda logično da smo nakon Hrvatske, gdje nam kaska obrazovanje o kvaliteti života pa kako neće obrazovanje za održivi razvoj, došli i do pjevanja Zemljinih nota kroz ekološko opismenjavanje kao početni, presudni i najvažniji korak na putu osposobljavanja nas samih za stvaranje održive ljudske zajednice. I to zajednice prakse. Ekopismenost je najbolja masaža za naše izmrcvareno tijelo i dušu. Kako je to lijepo rečeno u vizionarskoj knjizi o spontanoj evoluciji, trebamo napustiti svjetonazor koji nas drži u kavezu praznine i koji nas je uvjerio kako će nas novac učiniti sretnima, oružje sigurnima, lijekovi zdravima, a ovisnost o današnjim medijima informiranima (Lipton and Bhaerman, 2009). S ekološkom pismenošću postajemo sposobni prakticirati održivi razvoj.

U knjizi smo isticali kako nam je najpotrebniji održivi razvoj onaj koji će biti primjenjiv i odlučan. Primjenjiv znači da je praktičan, da nije jedna od mnogih tehnoloških nada ili teško izvediva i skupa nadopuna fosilnim gorivima. Odlučan znači da iza njega postoji volja za djelovanjem i društvena svijest o razvoju koji ne ugrožava okoliš i zdravlje ljudi. Jedan od većih izazova knjige bio je pokazati kako postoje društveni akteri za takav održivi razvoj i kako koriste brojna znanja i tehnologije, alate i vještine, modele i strategije za aktivnu primjenu svojih razvojnih planova. Potreban nam je aktivan pristup, smješten između zlogukih proroka koji nagovješćuju neizbježan smak svijeta i apatičnog stajališta kako se “ništa ne može učiniti”. Samo tako ćemo se baviti uzrocima globalnog osiromašenja, klimatskih promjena i političke nestabilnosti. Samo tako ćemo shvatiti zašto su se problemi uopće i pojavili. I koje odgovore zahtijevaju. Trebali bismo se više koncentrirati na konkretna rješenja nego na “izgradnju alternativno pogonjenih luksuza koji funkcioniraju po istoj paradigmi koju bismo trebali napustiti” (Ruppert, 2006).

Političke elite su dosad uglavnom investirale u područje opskrbe, pokušavajući osigurati utrku obnovljivih izvora energije s fosilnim gorivima. Time se zapravo ne dovodi u pitanje način na koji trošimo energiju i nema preispitivanja našeg životnog stila. Energiju možemo trošiti neracionalno i bahato, neovisno o tome dobivamo li je iz elektrane na mazut ili vjetroelektrane. Budući da je riječ o jednom od temeljnih stajališta u knjizi, možemo ga još jednom ponoviti. Nemoguće je zamijeniti sadašnju potrošnju fosilnih goriva s bilo kojim od obnovljivih izvora energije, a posebno se situacija komplicira ako uključimo proizvodnju hrane te iskorištavanje biokapaciteta.

Premda se nekako nazire i u priči o vježbanju za manji otisak, a i u priči o ekopismenosti, dosad nisam izravno naglasio pravednu raspodjelu, bez čega nema održivog razvoja, upravo zato što trebamo osvijestiti kako živimo na jednom planetu koji ima jedan biokapacitet.

Obnovljivi izvori mogu osigurati pristojne količine energije, ali ne za neodrživi životni stil prosječne osobe iz zapadnih zemalja. Isto tako, energetska efikasnost ima smisla ako prihvatimo da svatko od nas ima pravo na jednaku potrošnju energije. Svatko od nas ima pravo na jednaki ekološki otisak. I ovdje nam je potrebno usvojiti koncepte primjenjivosti i odlučnosti.

Primjenjivost se ogleda u sposobnosti koncepta pravedne raspodjele da bude ostvariv i u skladu s realnošću. Znamo koliko je to važno, jer ponekad i ekološki svjesni i socijalno pravdoljubivi pojedinci nude nerealna i neostvariva rješenja. Ako su i ostvariva, vrlo često tim pojedincima nedostaje društvene moći da promoviraju i osiguraju korištenje tih rješenja. To je najočitije u nesposobnosti kreiranja globalnog ugovora koji bi nas odveo u tom smjeru.

Problem s ugovorima koji reguliraju pitanja održivog razvoja, problem s neučinkovitošću brojnih konferencija i strategija o održivom razvoju jest nepostojanje jasnog i preciznog vremenskog roka kada bi se određene aktivnosti i programi trebali i ostvariti. Preciznije, aktivnosti i programe ne prati nikakav obvezujući dokument koji onda za sobom povlači i određenu odgovornost, da ne kažemo kaznu zbog neispunjavanja obećanja iz potpisanih dokumenata. Primjerice, Kyoto protokol će završiti fijaskom bez da itko od upravljača svijetom, a onda i nas drugih, shvati da je išta propalo.

Jedno od konkretnih i primjenjivih rješenja koje ide u smjeru pravedne raspodjele, jest ideja Aubreya Meyera s Instituta Global Commons, u kojoj se ističe kako svijet za pravedno, postupno i efikasno smanjenje emisije CO2 treba usvojiti dva modela djelovanja: “contraction and convergence” (stezanje i približavanje). Stezanje znači dogovor o globalnom smanjenju emisije CO2 kako se ne bi prešla točka od 2°C. Iza modela približavanja stoji ideja o kretanju prema uravnoteženoj emisiji, odnosno o pravu na globalnu emisiju po glavi stanovnika koja bi se dodjeljivala svakoj državi. Dakle, riječ je o primjeni dvaju jedino valjanih i primjenjivih principa: prvi ističe kako je potrebno smanjiti emisiju stakleničkih plinova, posebno CO2, a drugi kako globalno upravljanje tim procesom mora biti utemeljeno na pravdi i poštenom određenju odgovornosti i obaveza.

Trenutna globalna emisija CO2 po stanovniku je 4,2 tone, a trebala bi do 2050. godine pasti na 1,3 tone s obzirom na očekivan rast stanovništva. Slični princip koristi i Heinberg (2006) u svojem Protokolu iscrpljivanja nafte, unutar kojeg je izradio ravnopravne kvote smanjenja izvoza i uvoza nafte za zemlje ovisno jesu li proizvođačice nafte ili je uglavnom kupuju. Kvote se određuju s obzirom na godišnje smanjenje svjetskih zaliha nafte koje iznosi 2,6 posto. Heinberg tu ističe kako njegov Protokol ne može zaživjeti bez prihvaćanja paralelnog smanjenja emisije CO2. Ako se prihvati potreba smanjenja emisije CO2 i stvori globalni dogovor za potrebnu količinu smanjenja, svaka zemlja treba dobiti svoju kvotu dopuštene emisije i na temelju toga svaki građanin ovog svijeta dobiva isto tako dopuštenu emisiju.[69] Koncept počiva na uvjerenju kako je emisija ugljičnog dioksida pravo svih ljudi na planetu, te kako u tom pravu svi trebaju sudjelovati na jednakopravnim osnovama. Ono gdje “koncept stezanja i približavanja” nosi svoju originalnost, ali i mogućnost globalnog prihvaćanja jest upravo drugi dio koncepta oko kojeg uvijek nastaju sporenja. Ovdje se ističe kako nema spora oko pravednog zahtjeva zemalja u razvoju za povećanom emisijom ugljičnog dioksida kako bi se makar približile razvoju bogatih zemalja. Također, nema spora kako bogate industrijski razvijene zemlje moraju značajno smanjiti svoju emisiju. I također, nema spora da nakon određenog ugljičnog kreditiranja zemalja u razvoju i one moraju početi sa zaustavljanjem rasta i smanjenja emisije. No, ovdje su po prvi put precizirani i transparentno predstavljeni potrebni koraci smanjenja emisije uz vremenske okvire.

Bogate zemlje trebaju napraviti najveće stezanje, no ostavljen im je razuman vremenski rok za taj zahtjevan i težak proces. Zemlje u razvoju imaju manju kvotu potrebnog smanjenja, ali isto tako trebaju uravnotežiti svoju emisiju s ravnopravnom globalnom razinom u odnosu na broj stanovnika. Tim Flannery istaknuo je kako je “C&C ideja zapravo ultrademokratska varijanta Kyoto protokola” (2005: 299).[70]

Hrvatska se voli hvaliti kako u ukupnoj globalnoj emisiji sudjelujemo sa svega 0,1 posto pa smo kao nevažni i kao nije niti bitno što mi poduzimamo po pitanju smanjenje emisija i utjecaja na ekosustave. No prema C&C scenariju naša kvota po pravednoj raspodjeli u odnosu na broj stanovnika ne bi trebala prelaziti emisiju od 0,06 posto. To je sitnica od razlike za “nebitnih” 60 posto. Po scenariju susretanja dobili bismo nešto veću kvotu na 0,08 posto, ali i to je daleko od 0,1 posto.

S obzirom na broj stanovnika u 2020. godine (4,180.000 milijuna) tada bi nam emisija trebala pasti na 0,07 posto globalnih emisija, a do 2050. godine (3,825.000 milijuna stanovnika) na 0,04 posto. E sad, hajde da zatvorimo u sobu naše neambiciozne autore i autorice Energetske strategije uz poruku kako će dobiti ključ kada izrade strategiju koja će zadovoljiti to smanjenje od 60 posto. Ostali bismo brzo bez kandidata.

Zaključak knjige bio bi: Bez usvajanja na globalnoj razini koncepta pravedne raspodjele, nije moguća primjena i ostvarenje održivog razvoja. I to čak dok na globalnoj razini pravedna raspodjela ne postane dio općih ljudskih prava. Znamo da imamo tri generacije ljudskih prava:[71]

Prva generacija ljudskih prava

Uglavnom se koncentrirala na zadovoljenje slobode i participacije sudjelovanja u političkom životu. Glavni cilj je bio uspostaviti prava koja bi štitila pojedinca od države. Prva generacija uključuje slobodu govora, pravo na pravedno suđenje, slobodu religijskog izražavanja i pravo na izražavanje stava izlaskom na izbore. Većina ovih prava nalazi se u poznatoj Univerzalnoj deklaraciji ljudskih prava UN-a iz 1948. godine.

Druga generacija ljudskih prava

Na drugoj generaciji počelo se raditi između dva svjetska rata, ali aktivnije u drugoj polovici 20. stoljeća. Prava ovdje zalaze u socijalna, ekonomska i kulturna područja. Tu spominjemo pravo na zaposlenje, pristojan stambeni prostor i zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost i beneficije za nezaposlene. Velik dio ovih prava također se nalazi u Univerzalnoj deklaraciji ljudskih prava UN-a.

Treća generacija ljudskih prava

Ove vrste prava dolaze na red poslije i danas se nalaze u većini progresivnije složenih međunarodnih ugovora, deklaracija i protokola. Primjerice, možemo spomenuti Stockholmsku deklaraciju na poznatoj Konferenciji o okolišu 1972. godine ili Deklaraciju iz Rija 1992. godine. Riječ je o “mekanim zakonima”, koji uglavnom nastaju kao posljedica pregovora o bitnim pitanjima za svijet, te je na kraju ostavljeno svakoj od država potpisnica da, bez obveza, u svoje zakone implementiraju donesene odredbe. U tom smislu nemaju još uvijek takvu pravnu težinu, premda bismo mogli povesti raspravu i koliko je to uvijek slučaj, posebno na međunarodnoj razini, i s ljudskim pravima prve i druge generacije. U treću generaciju ljudskih prava ubrajamo: prava kolektivnih skupina i grupa, pravo na samoodređenje, pravo na ekonomski i društveni razvoj, pravo na čist okoliš, pravo na prirodne resurse, pravo na komunikaciju, pravo na participaciju kulturne baštine te pravo na međugeneracijsku jednakost i održivost.

Ako kroz mehanizme Ujedinjenih naroda ne stvorimo četvrtu generaciju ljudskih prava koja će se temeljiti na konceptu pravedne raspodjele svjetskih resursa neće biti moguće smanjiti ekološki otisak i osigurati zadovoljavajući indeks ljudskog razvoja za veći broj ljudi.

Scenarij nemogućnosti smanjivanja ekološkog otiska vodi nas u svijet u kojem će biti teže ostvariti visok indeks ljudskog razvoja za veći broj ljudi nego što je to danas. Logično, u takvom svijetu nema niti održivog razvoja.

Treba priznati kako u ovom trenutku kronično nedostaje aktera za održivi razvoj koji bi imali političku moć djelovanja, posebno ako govorimo o nacionalnim i globalnim liderima. Trenutne elite, ali i većina stanovništva, nije spremna ozbiljno se upustiti u borbu protiv klimatskih promjena i osiguranja osnovnih energenata bez sukoba. Sreća u nesreći jest sve veći utjecaj klimatskih promjena i destruktivnost ratova za resurse, koji osvješćuju i najveće ignorante i pospance iz svijeta društvenih aktera na presudnim političkim i ekonomskim pozicijama. Potrebna nam je radikalna obnova vrijednosnih obrazaca i poželjnih smjerova razvoja. Ozbiljnost problema ipak sve više ljudi tjera na razmišljanje, na djelovanje i akciju, pa ponekad i mnogo odlučnije nego što bi se očekivalo.

Drugo što će ubrzati proces širenja vrijednosnih obrazaca utemeljenih na održivom razvoju jest stasanje novih generacija, koje će odrastati sa sviješću o klimatskim promjenama i važnosti prirodnih resursa, te će kao takve iskrenije i efikasnije preuzeti odgovornost za njihovo rješavanje. Generacije koje dolaze, neovisno o vlastitim odlukama, naslijedit će probleme našeg sadašnjeg svijeta. Ako nastavimo tapkati u mjestu i površinski pristupati najvažnijim svjetskim problemima, buduće generacije će se probuditi u svijetu s puno više neprijateljstva i nepravde. Ako i počnemo sada aktivno raditi na borbi protiv klimatskih promjena, pozitivne posljedice će se početi uočavati tek u drugoj polovici 21. stoljeća, pa će buduće generacije biti svjedoci velikih rezova i pozitivnih promjena u prošlosti. No i u tom slučaju, oni će biti ti koji će preuzeti odgovornost za daljnji tijek razvoja.

Najteže će biti bogatim industrijaliziranim društvima, gdje se stotinama godina navikavalo na rast zahvaljujući prvo kolonizaciji, a nakon toga kontroli globalne ekonomije. U sljedećih 50 godina bit će potrebno da bogata društva smanje potrošnju energije za 75 do 90 posto, što se čini neostvarivim ciljem. Važno je usvojiti činjenicu kako su ekološki otisak i indeks ljudskog razvoja kao indikatori održivog razvoja promjenjive kategorije i kako na njih utječemo svojim ponašanjem i djelovanjem. A sigurno utječemo ekološkom pismenošću i dizajnom. Time dobivamo ono što Ivan Illich naziva alatima za stvaranje radosti.

 

* * *

Je l‘ dođe vama nekad da poludite? Iskreno, meni da. Mislim, nije zdravo potiskivati stvari. Jednostavno je previše toga za izluditi. Prevelika je količina grozota koje činimo jedni drugima, planetu i drugim živim bićima. Ponekad se osjećam da ću, ako samo malo zastanem i osluhnem bol koja se sakuplja na planetu, svisnuti od muke i raspasti se. A ne želim se još raspasti, jer bih toliko toga lijepoga volio učiniti kad bih našao snage i pameti, želje i ljubavi. I kad se ne bih raspao. Dugo me to mučilo, kako se nositi s tim osjećajima. Nije mi bilo privlačno popustiti i utopiti se u prevelikoj količini lošega. Još je manje bila opcija ignorirati sve i praviti se da ne postoji, jer ionako ja tu ništa ne mogu učiniti. Kako pomiriti da često sve izgleda kao da ide dođavola, a opet da se svaki novi dan iznova budimo i krećemo u život. Derrick Jensen (2009), koji me uvijek ostavi u mislima nakon što ga čitam, kaže kako njega baš briga, jer nema više nade da će ovaj svijet opstati. Ali kako je miran i spokojan, sretan i zadovoljan jer se više ne samozavarava. Kako se osjeća super jer nema više nade koja je ionako s jedne strane iluzija, nešto što niti ne postoji, a s druge strane tamnica, nešto što nas zatvori kao pasivne promatrače i čekače promjena koje bi se kao trebale dogoditi izvan nas samih. Kaže kako otpuštanje nade oslobađa srce i bistri um.

Čini mi se da je puno toga što ovaj svijet uništava i da je to ogromno i brutalno. Neću reći kako će ovaj svijet nestati, ali isto tako nisam toliko nepismen da kažem kako bih se jako iznenadio da se to dogodi. Ne znam, zapravo sam shvatio kako me baš i briga, već da je važnije da pokušamo to spriječiti pa čak i usporiti. Koliko je tužnoga u ovom svijetu, toliko je i lijepoga. Ako uspijemo makar i usporiti nestanak nečeg lijepoga, to isto vrijedi. Ako će jedno stablo listati negdje trideset godina duže, ako će jedna pješačka zona služiti pješacima nekoliko godina duže, ako će se jedna ugrožena vrsta tigra u Aziji tigriti osam godina duže, ako će jedne solarne ćelije davati nekome struju petnaest godina duže, ako će negdje biti organski vrt dvadeset i tri godine duže, ako će negdje solidarnost biti prisutna nebrojeno puta duže, onda to vrijedi, onda to ima smisla. Ne zato što znamo vremenski rok pozitivnih posljedica našeg djelovanja, to niti ne možemo znati i to nije bitno, već zato što smo svjesni i što znamo kako neke stvari, neke priče, neka bića mogu danas opstati samo ako mi pozitivno djelujemo. To je kao poanta, da djelujemo, da smo živi.

No, mene je Jensen rasturio u pozitivnom smislu kad je dao odgovor na pitanje iz publike: Dobro, ako je sve tako negativno i bez perspektive, zašto uopće išta radiš? Odgovorio je: Zato što sam zaljubljen.

Potrebno je da se ponovno zaljubimo u svijet oko nas. Jer ako nešto ili nekoga volimo bez figa u džepu, onda tu nema kalkulacija i mjerkanja uspjeha. Naravno da je bitno da spasimo svijet, ali to ne određuje hoćemo li se boriti za održive zajednice ili ne. Za njih ćemo se boriti jer volimo život, jer smo zaljubljeni. A ako nam nije stalo do nečega, kao što se vrlo često ponašamo, onda tu niti nema ljubavi.

Dok god postoji ljubav, postoji život. I za to se vrijedi boriti…

 

 

BILJEŠKE

[69] Koncept “stezanja i približavanja” prihvaća ideju trgovanja emisijom CO2. Za razliku od uobičajenih trgovačkih shema stakleničkih plinova, ovdje je trgovina moguća samo nakon javno i transparentno prihvaćene obveze smanjenja emisije CO2 i kvote koju svaka osoba dobije s obzirom na to u kojoj zemlji živi. Kao valuta za tu trgovinu prihvaća se prijedlog poznatog ekonomista Richarda Doughtwaitea, koji je kreirao valutu ebcu (engl. Emissions Backed Currency Unit – valutna jedinica osigurana emisijom). Uvođenjem takve valute, umjesto postojećih, sprječava se i danas prisutna situacija da bogate zemlje nesmetano i nekontrolirano kupuju pravo na zagađenje, bez smanjenja ukupne emisije CO2 na planetu.

[70] Zbunjujuće je stajalište prema ovoj ideji u Living Planet Reportu gdje se naglašava kako zahtjev za podjelom prava na globalnu emisiju stakleničkih plinova “nije politički realan, već nagrađuje zemlje s većom populacijom, ignorira povijesne okolnosti i previđa različite potrebe u različitim dijelovima svijeta” (WWF & GFN, 2006: 25). S druge strane, u studiji Europe 2005 – The Ecological Footprint, istih autora, ideja stezanja i približavanja se hvali, i čak joj se daje i istovjetni naziv “shrink & share”. Upravo kako bi obeshrabrio takve manipulacije, C&C koncept ističe pravo na emisiju u odnosu na trenutne trendove rasta ili pada broja stanovnika neke zemlje. To ne znači da zemlja nema pravo na pronatalitetnu politiku, no ako se dogode značajnije promjene u broju stanovnika, neće dobiti veće kvote u emisiji ako nije na vrijeme najavila rast populacija.

[71] Prvotno je 1979. godine ovu podjelu na tri generacije ljudskih prava predložio češki pravni stručnjak Kaler Vasak, s Međunarodnog instituta za ljudska prava u Strasbourgu. Tri generacije ljudskih prava nalaze se u pojedinim rubrikama Povelje osnovnih ljudskih prava Europske unije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.