Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

D) OTPAD

Područje u kojem se najočitije pojavljuje potreba za smanjenjem potrošnje, odnosno uštedom energije, jest sektor otpada. Stvorili smo civilizaciju otpada. Kako smo vidjeli u poglavlju o ekološkom otisku, ovdje nam se kao očito rješenje nameće potreba da “odglumimo” ekosustave i zaokružimo proces, umjesto da nam u linearnom kretanju na kraju ostane neiskorišten proizvod koji zagađuje. Trebali bismo više oponašati prirodu koja ne poznaje koncept otpada, već materija neprestano kruži. Smanjenjem otpada povećavamo efikasnost, štedimo novac, prirodne resurse i energiju te otvaramo radna mjesta.

McDonough i Braungart (2002) lijepo su sumirali te potrebe stavom kako je otpad posljedica greške u dizajnu. Otpad je zapravo krivo upotrebljen, ili točnije rečeno, krivo neupotrebljen resurs. Kako je navedeno u tablici osobnih mogućnosti za smanjenje ekološkog otiska kod otpada, treba slijediti koncept “četiri R”, s tim da nisu slučajno rangirani s obzirom na utrošak energije:

• reduce – smanjiti
• repair – popraviti
• reuse – ponovno koristiti
• recycle – reciklirati

Dakle, prvi bi nam korak trebao biti smanjenje otpada. Smanjenjem potrošnje značajno smanjujemo količinu otpada. Koliko su nam povezana sva područja ekološkog otiska, pa i alati koje koristimo, možda možemo baš ovdje fino prikazati, jer ako kupujemo lokalnu i sezonsku pa k tome još i organsku hranu manje ćemo otpada proizvesti i još shvatiti kako je super jesti hranu koja nije iz celofana. Ne zaboravimo kako planet zagađujemo i emisijom stakleničkih plinova, što lokalna ekološka proizvodnja hrane značajno smanjuje.

Drugi korak u kvalitetnom pristupu otpadu je popravljanje uređaja ili robe dok još uvijek mogu biti korisni i dobri proizvodi, a često ih odbacujemo zbog mode ili hira. Popravak je isplativ i financijski i energetski.

Ponovnim korištenjem stvarima dajemo novi smisao, novi život, novu uporabnu vrijednost nečemu što bi se inače bacilo. Ponekad je moguće proizvodima pronaći nov oblik korištenja nakon što su iscrpili svoj prvotni. Primjerice, u ekološkom graditeljstvu vrlo često ponovno koristimo materijale koji bi završili kao otpad: iskorištene automobilske gume, staklene boce, drvo iz šume, baliranu slamu i drugo. Recikliranje dolazi tek na četvrto mjesto, premda to ne znači da nije važno. Na svu sreću, u mnogim zemljama zadnjih godina otpad sve češće postaje resurs za nove proizvode.

Organizacija Waste and Resources Action Programme (WRAP) pokrenula je istraživanje sa željom da pruži odgovore o ukupnim koristima recikliranja. Zaključili su kako recikliranje godišnje uštedi Velikoj Britaniji 10-15 milijuna tona emisije CO2. Korištenje recikliranog aluminija štedi energiju za čak 95 posto u odnosu na onaj koji se iskapa i rudari. Uštede za ostale materijale su: plastika 70 posto, čelik 60 posto, papir 40 posto i staklo 30 posto. Kada bi sve zemlje slijedile primjer Njemačke u recikliranju papira, uštedjeli bismo godišnje čak trećinu posječenog drva za proizvodnju papira.

Problem nastaje ako se otpad ne sortira, što je često jer sortiranje usporava proces gospodarenja otpadom gdje sve hoćemo, kao i drugdje, brzo obaviti. Tada u otpadu završe i toksični elementi i proizvodi koji zbog nedovoljno efikasnih peći u spalionicama odlaze kroz dimnjak i zagađuju zrak. Otpad proizvodimo kao potrošači i u tom smislu imamo odgovornost u postupanju s proizvodima i uslugama koje koristimo.

U kućanstvima je najvažnije odvajati otpad, jer više od pola naše kante za smeće odnosi se na otpad koji se lako da kompostirati (ostaci hrane i kuhanja) ili reciklirati (papir i karton). U SAD-u takav otpad zauzima čak tri četvrtine kante za smeće. Umjesto da stvorimo odličan resurs za naše vrtove i polja mi time dodatno opterećujemo odlagališta gdje se truljenjem organskog otpada stvara metan i otpušta u atmosferu. I otpad koji mi ljudi izbacimo iz sebe može postati visokovrijedan resurs kroz kompostiranje ljudskih fekalija i korištenje biljnih pročistača za otpadne vode. Ako pogledamo prosječnu potrošnju vode u kućanstvima, jasna nam je vrijednost kompostnih WC-a i biljnih pročistača.[51] Na ispiranje WC školjke potrošimo 33 posto vode u kućanstvu, a dalje slijede: tuširanje i kupanje 25 posto, piće i priprema hrane 18 posto, pranje odjeće 12,5 posto, pranje posuđa 8,5 posto, te pranje auta i zalijevanje vrta 3 posto.

U skladu sa četiri R, možemo posložiti i pitanja koja si trebamo postavljati ako smo u poziciji potrošača:

1. Trebamo li nešto doista?
2. Trebamo li nešto što doista trebamo kupiti?
3. Ako nešto doista trebamo kupiti, možemo li naći proizvod čija proizvodnja nije ugrozila planet i ljude?
4. Kada to kupimo, kako da učinimo da traje što je duže moguće?
5. Ako nešto što koristimo postane otpad, postoji li mogućnost iskoristiti ga kao resurs za nešto novo?

Kao i 4R koncept i ovdje su pitanja postavljenja redoslijedom po važnosti. Nakon što neki proizvod ipak moramo kupiti, pažljivim korištenjem i održavanjem produžujemo njegov životni vijek i tako također smanjujemo količinu otpada. Primjerice, neki ljudi godišnje promijene i do dva puta mobitel, a neki svoj model imaju dok se jednostavno više ne da popraviti.

BILJEŠKA

[51] Grad Sydney je posebno hvaljen zbog svog inovativnog pristupa rješavanju gradskih otpadnih voda. U suradnji s kompanijom Vermitech 2000. godine stvoren je 2,5 milijuna dolara vrijedan sistem odvajanja tvrde mase iz gradske kanalizacije, koju onda 40 milijuna glisti probavljuje i kompostira otpad te ga pretvara u visokokvalitetno prirodno gnojivo (Mason, 2003).