Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

E) ZAŠTITA BIOKAPACITETA

Ovo područje nisam stavio u tablicu, jer se manje odnosi na naš ekološki otisak, a više na jačanje biokapaciteta kojeg pritišćemo našim otiskom. Ipak, svi smo svjesni koliko je važno da svatko od nas na osobnoj razini pridonese i očuvanju biokapaciteta i bioraznolikosti planeta. Šume smo već istaknuli kao najbogatije riznice na planetu, ali ne smijemo zanemariti oceane, mora, rijeke i druge vodene resurse, plodna polja, livade i pašnjake te močvarna područja. Biokapacitet planeta je zaista bogat.

Važnost očuvanja šuma najbolje se iskazuje kroz podatak da 18 posto ukupne emisije stakleničkih plinova dolazi od našeg lošeg upravljanja šumama i tlom. Trenutno je u biljkama i tlu pohranjeno 7500 Gt CO2, što je više nego u svim naftnim rezervama i dvostruko više nego što je trenutno u atmosferi (Stern Report, 2007). U Sternovu izvještaju ističe se kako je potreba očuvanja globalnog šumskog fonda, posebno onog u tropskim područjima, od presudne važnosti za budućnost planeta i ublažavanje utjecaja klimatskih promjena. Ako izgubimo šume, izgubit ćemo i borbu za očuvanje zdravlja planeta. Tu je važno još jednom naglasiti kako gotovo cjelokupna emisija od deforesterizacije dolazi iz tropskih područja Azije, Južne Amerike i Afrike. Očito je kako bi narušavanje odnosa u šumama ubrzalo i povećalo emisiju iz tih ogromnih rezervoara ugljika, što bi dodatno narušilo stanje s klimom. Ovdje treba naglasiti kako je važnije sačuvati postojeće šumske zalihe, nego ih neodgovorno krčiti i zamjenjivati novima. Nemamo toliko vremena. Naime, jedno novo posađeno stablo ne zamjenjuje automatski gubitak ugljika nastao nestankom nekog drugog stabla. Prosječnom je stablu potrebno nekoliko desetljeća da nadoknadi emisiju CO2 nastalu kad se neko stablo poruši ili prirodno ugasi. Ovime naravno ne mislimo reći kako nije korisno, a u mnogim područjima svijeta i nužno, saditi nova stabla i pokrenuti masovne akcije reforesterizacije, ali sadnja stabala nam ne bi trebala biti izgovor od očuvanja postojećeg šumskog svijeta, a posebno ne izgovor za neodgovorne životne stilove i veliku potrošnju energije koje bi nove šume jednog dalekog dana trebale upiti.[52] Razlog je što pored samih krošnji, šumsko tlo je veliko skladište ugljika. Po istraživanju Riccarda Valentinija s talijanskog Sveučilišta Tuscia, šumsko tlo skladišti čak tri do četiri puta više ugljika nego sama stabla.

Važno je odlučiti kako ćemo što je moguće odgovornije i energetski efikasnije koristiti šumska područja. Hektar površine zasijane šećernom trskom može upiti 13 tona CO2, ali hektar šume upije 20 tona CO2. Prema istraživanju sveučilišta Sheffield Hallam, jedna funta uložena u proizvodnju biodizela sačuva 3 do 6 kilograma ugljika, a jedna funta uložena u proizvodnju struje od biomase štedi 20 kilograma ugljika. Dodatno, stabla koja bismo uzgajali za proizvodnju struje zahtijevaju manje kvalitetna tla od biljaka za proizvodnju biogoriva.

Uštede su još veće pri korištenju drva za grijanje jer je veća učinkovitost. Prilično je važno da koristimo lokalno proizvedeno drvo, inače nam učinkovitost opada. Ako koristimo drvo koje je putovalo 1.000 kilometara, prednost u uštedi emisije smanjuje se za 20 posto (Monbiot, 2006).

Vjerujem kako su to sve dovoljno jaki razlozi da se borimo za očuvanje postojećih šumskih površina i u kampanje koje sprečavaju uništavanje šuma zbog pašnjaka za stoku ili plantaža palmi za biogoriva, a da, ako kupujemo proizvode od drva, pazimo kako dolaze iz šuma koje se iskorištavaju prema načelima održivog upravljanja i gospodarenja.

BILJEŠKA

[52] Dobru ideju za globalnu kampanju sadnje stabala po osobi dao je permakulturni dizajner Tony Anderson (2009) u knjižici 10.000 stabala – ponuda za praktično rješenje klimatskog problema.