Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

UVOD

 

Održivi razvoj je danas jedan od najprisutnijih pojmova u znanosti, medijima i civilnom društvu, a opet je često nepoznanica kako održivost primijeniti u stvarnosti. Stoga krećemo u potragu za održivim razvojem, za realnim i praktičnim alatima i znanjima, tehnologijama i modelima koji u ovome trenutku mogu biti najbolji reprezenti ekološke održivosti i socijalne pravde.

Pomoću indikatora održivog razvoja, ekološkog otiska i indeksa ljudskog razvoja, tražimo odgovore o svijetu u kojem živimo i koji ostavljamo budućim generacijama. Pitamo se postoje li društveni akteri koji su spremni, koji imaju sposobnosti i odlučnosti, poslužiti kao eventualni model održivog razvoja? Ako postoje, s kojim to političkim strategijama, primjenjivim znanjima i praktičnim vještinama ostvaruju održivi razvoj? I tu nas posebno zanima stanje u Hrvatskoj, tranzicijskoj zemlji koliko iznimnoj u biološkoj raznolikosti, toliko upornoj u razvojnoj jednolikosti.

Glavni motiv knjige je pokazati kako danas za primjenu održivog razvoja nije problem nedostatak znanja ili strategija o tome kako živjeti održivo, već prevlast prepreka za aktivnu primjenu održivog razvoja.

Znamo za najpoznatiju definiciju održivog razvoja koja ističe kako trebamo zadovoljiti sve svoje potrebe bez ugrožavanja mogućnosti zadovoljenja potreba budućih generacija. No, sve je jasnije kako ćemo zbog brzine klimatskih promjena i prevelikog pritiska na resurse koji osiguravaju energiju imati sve više problema i sa zadovoljenjem potreba sadašnjih generacija. Za razliku od prvotnih predviđanja, koja su isticala najveći utjecaj klimatskih promjena na buduće generacije, mnogi ističu kako sadašnji trendovi navode na zaključak o suočavanju s izravnim posljedicama klimatskih promjena još za vrijeme naših života.

S obzirom na sve veće iskorištavanje resursa, zagađenje okoliša, globalne klimatske promjene, ekonomsku i političku nejednakost u svijetu, širenje gladi i bolesti, energetske krize, rast populacije i druge globalne odnosno lokalne probleme, koncepti održivosti ključni su za opstanak života kakvog poznajemo.

Nakon uvoda u kojem se predstavljaju glavni ciljevi i motivi knjige, slijedi prvo poglavlje u kojem se razgibavamo teorijskim promišljanjem održivog razvoja. Ovdje smještamo održivi razvoj unutar društvenog konteksta u kojem nastaje i razvija se, jer je kao koncept proizvod prevladavajućih vrijednosti u društvu, pa u određenom smislu i preslika odnosa moći u svijetu.

Upravo različiti doživljaji održivog razvoja, pa sukladno tome i različiti pogledi na određivanje “upravitelja” procesa uvođenja održivog razvoja u društvene politike, uzrok su i različitih reakcija na održivi razvoj. Jednima je održivi razvoj kao novi termin pomirbe gospodarskog rasta i zaštite okoliša bio šlag na torti duge borbe ekoloških udruga i javnosti kojim je konačno priznat njezin legitimitet. Drugi su pak cijelu halabuku oko održivog razvoja primili sa skepsom te isticali kako Brundtland komisija pa i kasnija konferencija u Riju zapravo grebu po površini problema suodnosa čovjeka i okoliša, te su u skladu s tim nedovoljna i rješenja koja se nude (De la Court, 1990; Hildyard, 1995; Sachs, 1995; Shiva, 1995). U tom kontekstu danas se ističe postojanje slabe i jake održivosti, pri čemu se one razlikuju po “vrednovanju ljudskih i prirodnih resursa, od tehnocentrizma do ekocentrizma” (Carter, 2004: 219).

U drugom poglavlju podvlačimo crtu održivosti s analizom dva indikatora održivog razvoja, ekološkog otiska i indeksa ljudskog razvoja. Prvo ću predstaviti koncept ekološkog otiska kojim mjerimo održivost pojedine osobe, sela ili grada, regije, države i planeta. Izračunava se u hektarima koji su nam potrebni da zadovoljimo sve svoje potrebe, trošenje resursa i gospodarenje otpadom. Uz ekološki otisak, provest ćemo i analizu indeksa ljudskog razvoja (HDI – Human Development Index) UN-a, koji mjeri kvalitetu života kroz rezultate neke zemlje u područjima životne dobi, pismenosti, dostignute edukacije i kupovne moći stanovnika. Ekološki otisak u sebi sadržava jaku poruku iskorištavanja prirodnih resursa i stanja u okolišu, a HDI socijalnu i ekonomsku dimenziju. Zajedno pokrivaju tri temeljna stupa održivog razvoja – ekološki, socijalni/društveni i ekonomski. Ekološki otisak i HDI će se komparirati kako bi se dobila jasnija slika o održivom razvoju cijelog planeta.

Nakon što smo se dotakli brojki i podataka o stanju u svijetu, postavit ćemo pitanje o njihovu karakteru. Važno nam je izdvojiti prepreke za održivi razvoj jer njihova jačina i sveprisutnost stoje obrnuto proporcionalno u odnosu na deklarativno prihvaćanje održivog razvoja kojim se bavimo u prvom poglavlju. Stoga kao prepreke za snažniju primjenu održivog razvoja spominjemo nedostatak svijesti i znanja za aktivnu primjenu održivog razvoja, trenutno prevladavajuće obrasce globalne ekonomije gdje se profit stavlja na prvo mjesto, klimatske promjene i, sve češće, ratove za prirodne resurse.

Kako će pokazati četvrto poglavlje o vježbanju održivog razvoja, već danas imamo znanja i vještine, društvene politike i strategije kako aktivno i praktično krenuti prema ekološki održivijem i socijalno pravednijem svijetu. Postojanje aktera za održivi razvoj podupiremo i obiljem alata za održivi razvoj koji tim akterima stoje na raspolaganju. Stoga ćemo ponuditi pregled aktera koji mogu biti promotori i reprezenti aktivne primjene održivog razvoja, kao i strategije i programe te znanja i tehnologije kojima pokušavaju dosegnuti to stanje. U tom kontekstu se nužnom nameće simbioza znanja i vještina za održivi razvoj, prostora na kojima se prakticiraju ta znanja i vještine, te društvenih aktera koji su ih voljni i u stanju promovirati i primjenjivati. Ljudi koji već danas grade održiviji svijet su dio naše neodržive svakodnevnice, i kao ponekad skriveni ili tihi temelji, čekaju da oko njih počnemo graditi jedan drugačiji, jedan bolji i pravedniji svijet.

Petim poglavljem se vraćamo kući gdje aktere, strategije, znanja i vještine promišljamo na razini Hrvatske. Kao na globalnoj razini, i ovdje započinjemo s analizom ekološkog otiska, pri čemu je iznimno važan odnos prema prirodnim resursima kojima Hrvatska obiluje. Uz prikaz našeg indeksa ljudskog razvoja saznajemo o stvarnoj poziciji održivog razvoja u Hrvatskoj. Time ćemo dobiti odgovore na pitanja o razini održivosti stanovnika Hrvatske te kvaliteti njihovih života. Najvažniji odgovor za kojim tragamo jest gdje se nalaze lokalne staze prema održivosti i tko su akteri koji njima kroče.

U najvažnijem šestom poglavlju se bavimo ekološkim opismenjavanjem kao presudnom potrebom shvaćanja kako žive ekosustavi i kako pomoću te svijesti i tog znanja možemo krenuti u stvaranje naših održivih zajednica. Možemo to shvatiti i kao životnu školu za primjenu održivog razvoja. Premda su informiranje, obrazovanje, osposobljavanje i osvješćivanje za održivi razvoj ušli u Lokalnu agendu 21 kao njezin integralni i važan dio, prilično je jasno kako obrazovanje za održivi razvoj ne može ostati na razini deklarativnih izjava i priopćenja (Keating, 1994). Obrazovanje za održivi razvoj mora služiti svrsi, mora ući u prostor ispunjavanja potreba današnjih društava, jer te potrebe realno postoje. I tu nam se ekopismenost javlja kao glavni alat. Možemo reći kako bez ekopismenosti ne možemo shvatiti ukupnost i važnost bogatstva ekoloških sustava, ali i kako bez ekopismenosti uopće nismo sposobnosti stvarati održive sustave.

U završnom sedmom poglavlju još jednom sumiramo najvažnije misli i poruke knjige te iznosim glavnu poantu knjige.

Knjiga je pokušaj da izvučem na površinu, istaknem i naglasim održivi razvoj kao praktičan i primjenjiv, s jasnom idejom i koracima, područjima primjene te, najvažnije, akterima svjesnim potrebe i osnaženima znanjem o tome kako održivi razvoj prebaciti u stvaran svijet, u stvarne potrebe i živote ljudi.

 

* * *

Glavni razlog za pisanje knjige ne leži u potrebi da pišem o problemima današnjeg svijeta, ali niti o rješenjima. Nekako sam se u zadnje vrijeme štufa toga, a i pisao već dosta i o tome što nam tišti grud i o tome što nam pumpa srce da kuca. Imam osjećaj kako se većina nas ponaša kao da su nam problemi poznati, a rješenja nadohvat ruke. Ono što me jedno duže vrijeme više zanima pa i buni jest da ako smo već tako svi pametni, kako onda ne uspijevamo, kako se onda prema problemima ponašamo češće kao prema potpunim neznancima, a ona rješenja što su nadohvat ruke nikako da zaista i uhvatimo u nama samima, u našim životima? Manje me dakle zanima što i kako, a više zašto. I zato vam odmah na početku skrećem pažnju na povezanost prepreka za održivi razvoj, njihovu sljepljenost u čvor često podcjenjujemo i bavimo se samo jednom od prepreka. A s obzirom na njihovu čvoravost, ako se bavimo samo jednom preprekom, kao da se ne bavimo niti jednom. Tu se krije dio odgovora na ono zašto. Ne shvaćamo niti se ponašamo kao da su prepreke povezane, već im pristupamo kao izoliranim, gotovo pa slučajnostima u navodno inače dobrom i kvalitetnom sustavu. I tako za bagatelu kupujemo vrijeme guranjem čepa u jednu rupu istovremeno otvarajući nekoliko drugih. Ako ne razumijemo temelje i dubinu problema, onda ne razumijemo niti oblike i sadržaje rješenja.

Drugi dio odgovora na zašto, krije se upravo u tim aljkavim i površnim kvazirješenjima i kako nas uči Fritjof Capra dok ne krenemo shvaćati obrasce i principe djelovanja ekosustava, ostat ćemo nepismeni i zapravo nezreli, i kao osobe i kao društva. Ako smo nezreli, nismo se u stanju brinuti niti za sebe, a kamoli za druge i za planet. Ako će knjiga barem malo pomoći u ekološkom opismenjavanju društva, onda je barem malo imala smisla.

Od ekološkog otiska ne možemo pobjeći, stalno nas lovi poput sjene koje se zapravo bojimo, poput neželjenog mikroskopa nam ocrtava obrise i prodire u nutrinu našeg ponašanja. Ekološki otisak nam zrcali kako zaista živimo, iskreno i precizno nam priča priču kako je razvoj zgazio održivost. Znamo da kada god nešto zgazimo kako je potrebna iznimna njega i pažnja, briga i skrb da se zgaženo ponovno uzdigne i nastavi rasti i živjeti. Ekopismenost nas uči kako zgaženo može ponovno izrasti i živjeti održivo.