Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

EUROPA

dame i gospodo, predstavljamo vam euroatlantske dezintegracije?

 

Ako čitate ovu knjižicu i živite u Europi (ajde, za ovu priliku ćemo malo nategnuto tu uključiti i Hrvatsku), čestitamo – po svim trenutnim podacima i pokazateljima živite na kontinentu na kojem je ostvaren najveći stupanj kvalitete života za najveći broj ljudi. Ovdje je ostvaren najveći stupanj ljudskih prava, socijalnih davanja, zdravstvenih i obrazovnih usluga, prava žena, zaštite okoliša, dostupnosti javnog transporta, ekipa bira svoje predstavnike na izborima i da dalje ne nabrajamo. Čak i krajnje crni scenariji energetske krize u budućnosti, kakvih se ne bi posramio ni uobičajeni vjerski fanatik što krade Bogu dane iščekujući sudnji dan s iste te adrese, predviđaju najveće mogućnosti za nastavak kako-tako normalnog života upravo na kontinentu kojeg obitavamo.

Jasno, tu sad žestoko povlačimo kočnicu svjesni kako kao i kod svih priča do sada, i u samoj Europi imamo čitave nizove na lepezi s jedne strane ratova za resurse i održivog razvoja s druge strane. Općenito je Europa toliko razlomljena između sebe da ti nekad nije jasno tko ili što sve to drži na okupu? Imamo u Europi države, regije i gradove koji su nekoliko desetljeća ispred ostatka svijeta u održivim rješenjima, ali imamo i one koji saugaju li ga saugaju kao da im je učo bio osobno Dick Cheney. Imamo nezapamćeni razvoj korištenja energije vjetra na obalama oceana ili u Njemačkoj, ali će zato narednih godina u jugoistočnu Europu preko europskih razvojnih agencija i banaka sliti 18 milijardi dolara u projekte iskorištavanja fosilnih goriva i u nuklearnu energiju, a u obnovljive izvore energije svega 253 miljuna dolara. Imamo Španjolsku koja naprednom vizijom pokušava integrirati u društvo (ilegalne) imigrante, ali imamo i Poljsku čijeg se odnosa prema manjinama ne bi odrekla ni izdajnička vlada endehazije. Imamo pokušaje da se uspostave drugačiji principi u vođenju vanjske politike, ali imamo i nuđenje EU teritorija, ugleda i dosljednosti za bagatelu, neovisno radi li se o mučenju ilegalno zatočenih ljudi, raketnih štitova ili držanja tute SAD-u dok se ovi prosipaju po cijelom svijetu.

Nekadašnji ponos različitosti koje se sjedinjuju u zajedničke vrijednosti i politiku koja poštuje socijalna i ljudska prava te zaštitu okoliša, prečesto prijeti izobličiti se u suprotstavljene uskogrudne brloge, gdje caruju lokalni kaprici. U tom smislu strukturalne klimavosti, sporosti povezane s neučinkovitošću te opće neusuglašenosti oko temeljnih pitanja, Europskoj Uniji su jedina konkurencija Ujedinjeni narodi.

No, ne kaže narod džaba da se treba bojati zla, a ne dobra. Tako i nas nije strah poboljšanja tih uparenih klimavaca, dapače, već nam je upravo vuna da od pretjeranog čačkanja po njima ne kolabiraju i otvore prostor još gorima. Tako i nije bez vraga dok grintamo na UN, zapravo imamo prpu da im mjesto ne zauzmu globalne siledžije koje samo čekaju da ih se spusti s lanca i da se ugase kamere. Isto, dok opravdano zahtijevamo od EU birokrata da se prisjete onog ponosa različitosti, treba s drugim okom gledati i paziti na nanovo upakirane feudalne nacoše koji bi opet pjevali ode krvi i tlu, a vrebaju iza sve većeg broja grmova pa čak i onih nakinđurenih žutim zvjezdicama.

I čovjek se onda zbilja može zapitati pa dobro, ali što njih onda sve u Bruxellesu drži skupa? Istina je da EU rjeđe od prekooceanskog rođe možemo optužiti za bombardiranje demokracijom, ali kako lijepo kaže pjesma, isto je tako istina i da para vrti tamo di burgija ne može. A uspješna EU para vrijedi više od neuspješnog EU Ustava. Tako se EU voli hvaliti kako po glavi stanovnika daju više od SAD-a ili Japana za pomoć siromašnim zemljama, ali će manje spominjati sitnicu kako po glavi stanovnika od te pomoći više calta za prosječnu kravu europljanku, a kamoli za poljoprivredu općenito. Dakle, za isti sektor od kojeg siromašni ljudi siromašnih zemalja ovise. Uvijek se pomoć siromašnim zemljama veže za dolazak europskih korporacija koje onda zagospodare određenim sektorom k’o u dobra stara vremena. Uvijek tamo gdje EU para vrti: banke, telekomunikacije, visoka tehnologija, hrana, gospodarenje otpadom, voda i gospodarenje vodom…

Umjesto kolateralne štete, dobiješ kolateralnu štelu.

Ali ima i još nešto što kao nevidljivo, ali opako omamljujuće ljepilo, veže ekipu u Bruxellesu. To je moć. Gotovo sa sigurnošću možemo tvrditi kako se namiriše izdaleka i kako su svi koji ondje rade kao birokrati, lobisti, ili parlamentarci svjesni težine tog mirisa. Jasno, ta moć skrene i na grbave kaldrme pa ih popločava više uglancanim kockama (sjetimo se samo di bi mi bili da nisu uvijek spremne EU packe na domaće svinjarije), ali biti svjestan moći daje i osjećaj važnosti. U tom smislu EU zaista postaje moćna gomilica na okupu – radi se o gotovo pola milijarde i više nego solidno potkoženih potrošača, a i ukupna godišnja zarada smanjuje razmak od SAD-a. Unatoč svim parolama o globalizaciji, u trgovini kao da su u 20. stoljeću jer od ukupne trgovine Europske Unije, na međusobnu trgovinu njezinih članica otpada velikih dvije trećine.

Kad se sve to zbroji i stavi na trpezu jasno je kako je EU najvažniji i jedini ozbiljni, istovremeno i partner i pandan SAD-u. No, upravo je taj ambivalentni odnos prema potomcima starog kontinenta jedan od trenutno najvećih problema Europske Unije. Europa je tradicionalni partner SAD-u, a i svoj poslijeratni razvoj duguje prekooceanskom bratu (premda jasno ovi to nisu potpomogli bez svog interesa), no što je veći stupanj odsustva zdravog razuma u vrhovima moći SAD-a, to je teže izražavati zahvalnost zbog skladne prošlosti. Nakon odlaska Blaira, Bush za svoje globalne agresije može očekivati bezrezervnu podršku još uglavnom iz nekadašnjeg istočnog bloka, posebno ako to ide kontra bivšeg tiranina Rusije. EU ima i dodatni problem koji nadilazi dimenzije nesimpatija prema metodama „najvećih žderača planete“.

Fora je u tome kako jest točno da je Europska Unija manji žderonja od SAD-a, ali da ga i oni vole papati, vole: i energije i stakleničkih plinova, i hrane i pesticida, i čistog neba i jeftinih letova avionom. I to sve u količinama puno puno većima nego što ovaj planet pa i ljudi na njemu mogu podnijeti. A dodatna je fora što se i SAD trenutno sapliće sam sebi o izraubane noge koje su donedavno mišićavo šutirale u guzicu koga god su htjele. Bratska podrška je tada išla ovako – mi vama jeftinu energiju, a naće se i koja kinta, a vi nama samo ponavljajte yes yes – euroatlantske integracije su milinica. No, sada sve veći dio EU-a vidi da oni nogari nisu više tako mišićavi, već puni rana, a vene strše k’o norveški fjordovi. I tu je sad isto ona klackalica koju tako često spominjemo jer EU nema tako moćnu svoju vojsku da glumi još jednu američku konjicu, vlastitih energetskih resursa također ima sve manje, a kako smo rekli nije da su neki uzor u maloj potrošnji na razini cijele Unije, čast iznimkama. EU je sve više ovisna o uvozu energenata i tamo gdje bi oni sve riješili, kako se to lijepo kaže, direktnim stranim ulaganjima, SAD i dalje burgija k’o kakav tumpasti rmpalija bez obzira na posljedice, a za EU to uzrokuje dodatno drmusanje klackalice. Zalihe nafte i plina u Sjevernom moru, koje su godinama bile energetsko zaleđe Europske Unije i posebno pojedinih članica, sada se polako približavaju svojim vrhuncima iscrpljivanja i tu se sad klackanje komplicira jer je bogata i naftom i plinom u susjedstvu rebrendirana energetska goropadnica Rusija. EU je o Rusiji posebno ovisna zbog opskrbe plinom. Kako bi zadovoljili odredbe iz Kyoto protokola, zemlje EU su počele s izgradnjom elektrana na plin koje manje emitiraju stakleničkih plinova od onih na ugljen i naftu, ali umjesto da se potrošnja smanji pa da taj prijelaz ima i neke dugoročne pozitivne posljedice, potrošnja se povećala i sada plina treba sve više. Europa uvozi više plina nego SAD, Kanada, Indija i Kina zajedno. Čak pet zemalja EU, 100 posto ovisi u opskrbi plinom od Rusije, a deset ih ovisi za više od polovice svojih potreba. Svjetski energetski gigant iz Rusije Gazprom, opskrbljuje Europu sa trećinom plina, s godišnjom prodajom od 25 milijarde dolara.

Tu se sad naziru i ozbiljne pukotine između stare i nove Europe. Stara troši više energije i tu ih nikakva niti tradicija, niti povijest, niti autokracija Putinovog stila vladanja ne dotikavleju. Rusija gradi 1200 kilometara dug plinovod prema Njemačkoj, od kuda dalje ide prema ostatku kontinenta. Glavni udio u projektu vrijednog 4,7 milijarde dolara ima ruski Gazprom, a onda slijede njemačke korporacije BASF i E.On, a konzorcijem za izgradnju predsjeda bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder. Plinovod ide ispod Baltičkog mora i zaobilazi Poljsku, baltičke zemlje i Ukrajinu – zemlje koje se smatra lojalnima SAD-u.

To se tom kružoku nove Europe, one koja je živjela u totalitarnim sustavima istočnog bloka nikako ne sviđa pa ponekad imaš dojam kao da žele izgraditi novu željeznu zaštitu, ovog puta prema Rusiji. Poljski je ministar obrane usporedio budući plinovod s dogovorom Hitler-Staljin iz 1939. godine koji je raskomadao Poljsku na dva dijela. To uzrokuje mnogo tapkanja u mjestu EU kao kolektiva pa se gomilaju teme na pat pozicijama. Rusija jasno ne skriva političke implikacije svojih odluka i gotovo da možemo vidjeti Putina kako se ceri dok traju unutareuropske razmirice, jer kako god bilo, struja se mora upaliti, a radijatori odvrnuti. Rusija uvijek čuva u rukavu druga gladna tržišta, gdje kao najvažnije vidi Kinu i Indiju. Ruski Transfet gradi naftovod od istočnog Sibira prema Dalekom istoku uglavnom za Kinu, ali i za ostatak istočne Azije. No, kao što smo napomenuli u poglavlju o Rusiji i Centralnoj Aziji, pitanje je koliko će još dugo Putin uživati u tom cereku, jer ni ruske mogućnosti opskrbe energentima nisu vječite. Prošla zima u Europi je bila iznimno blaga, pa potrošnja nije bila prevelika, no uz koju težu, pa i uobičajenu zimu plus suludi ljetni sindrom klima uređaja, energenata će trebati sve više. Rastu zahtjevi i stanovništva u samoj Rusiji gdje su cijene energenata niske, no ukoliko se smanji zarada izvan granica, niti doma cijene neće moći biti još dugo povlaštene. Rusiji su potrebna investicije i ulaganja da se svo to blago u tlu iscrpi do kraja, a Europa kako smo to rekli ima i voljna je uložiti.

Tampon zona zemalja bivšeg istočnog bloka ima sve manje prostora za ucjene jer je sve više strateških pravaca koji ih zaobilaze i mogli bi ostati na suhom kao posljednja zakerala na kontinentu. U godinama koje dolaze, zaštitnici iz Bijele kuće će imati sve više problema sa namirivanjem vlastitih potreba, a kamoli da razmišljaju još o drugima. No, možemo biti sigurni da razmišljaju o najslađoj europskoj simbiozi između para i osjećaja moći – zajedničkoj valuti euru.

Euro je zasigurno jedan od žešćih razloga osjećaja važnosti svih koji vode EU i usmjeravaju njenu politiku. Posebno je slađe uživati u njegovim trenutnim uspjesima, jer su predviđanja većine vodećih ekonomskih stručnjaka prije svečane inauguracije europske valute bila, jadni ne bili, k’o da se radi o otvaranju europske Pandorine kutije. No, k’o se tada kladio na euro, danas masnih brka juhu večera. U razdoblju 2001.-2005. vrijednost dolara je pala za 28 posto u odnosu na euro, a kliznuće se nastavlja i do dana kada dovršavamo knjigu. U prošlom poglavlju smo spomenuli kako i centralne banke u cijelom svijetu smanjuju udio dolara u odnosu na euro (pa i druge valute) u svojim rezervama.

Dodatno u Washingtonu konzumiraju povećane doze Gastala i zbog sve glasnijih razmišljanja u samom OPEC-u o prelasku na euro u trgovanju s naftom. Ne treba smetnuti s uma kako zemlje OPEC-a uvoze iz EU-a gotovo 40 posto svoga uvoza, a zemlje OPEC-a su glavni opskrbljivači naftom EU-a. Danas EU trguje sa zemljama OPEC-a više nego te zemlje sa SAD-om.

A sjećate se kad smo u poglavlju o Bliskom istoku spomenuli odluku Irana da potpuno izbaci dolar iz trgovine svojom naftom isto kao onomad onaj bivši „our son of a bitch“ Saddam Hussein. Tada je nezahvalna uloga glumatala zapala glasnogovornicu Amelie Torres, koja je odbila komentirati odluku Irana kao „ijuuu, pa nemojte mene, pa što baš to pitanje, a lele, baš mi nešto neugodno“ pa lijepo smuljala kako je za glavešine EU to pitanje „slobodna volja vlade ili kompanije da koriste određenu valutu za prodaju vlastitih proizvoda“. E, a isto se sjećate kako smo spominjali već svima poznatu Skupinu za energiju potpredsjednika SAD-a Dicka Cheneya koja se sastojala od probranih glavonja republikanske elite, preplaćenih savjetnika za energetiku i drmatora najmoćnijih naftnih i energetskih korporacija. Vrijeme paklenog sastančenja bilo je nekoliko mjeseci prije terorističkog napada na SAD, u rujnu 2001. godine i slinilo se nad mapama nafnih polja, rafinerija i glavnih pravaca za prijenos nafte u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Iraku. Taj sastanak je dosta spominjan i u nekim medijima i brojnim knjigama. A puno manje je poznata i razglabana Rezolucija Europskog parlamenta od 14. lipnja 2001. godine u kojoj se ističe kako je potrebno poraditi na dijalogu (pazi ti to – dijalogu) sa zemljama OPEC-a da se nafta za EU počne plaćati u eurima. Glasnogovornica Torres bidna, nije tada bila na svom trenutnom radnom mjestu, inače se ne bi onako snebivala na pitanje o odluci Irana da počne koristiti euro umjesto dolara za trgovinu svojom naftom. U prošlom poglavlju smo opisali što bi to značilo, ne samo za SAD, već i za cijeli svijet. I dok se većina zemalja OPEC-a i dalje klacka s tim pitanjem, Rusija je još 2004. godine pristala prodavati Njemačkoj plin u eurima te se razmatra takva transakcija za cijelu EU. Klackalica je sve više klimavica. Eh, sad si striček Huntington misli, a joooj kakve li sam ono pisao bljezgarije o sukobima civilizacija na koje se onda napaljivali balkanski autokrati i njihovi lakeji, a vidi ti ovo danas.

Veze između Europe i SAD-a su jake i teško je za očekivat njihovo rušenje preko noći. Dapače, ukoliko se ta klackalica zbilja do kraja rasklima, to neće proći bez posljedica niti po samu EU, posebno s obzirom na očitu neslogu unutar same Unije oko odnosa prema SAD-u. Ipak, danas Washington ne može očekivati da će na svaki njegov agresivni napadaj kihanja, Europljani kolektivno trčati s maramicama i tapšati ga po leđima. Ili, kako smo rekli na početku, da će baš svi držati tutu. Napredniji dio Europe je svjesniji kako i sam SAD još uvijek sipa iz rukava obećanja kao prije deset i više godina, ali ih sve teže ispunjava.

A kako se mi u tome snalazimo saznajemo na kapaljku između vijesti o mafijaškim obračunima, estradnom žmulju i n-toj zavjeri protiv Hrvatske. No, i to nešto govori o nama.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.