Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

Prije nešto više od dvije godine, pronašao sam na Aveniji napuštenu kutiju s mnoštvom crno-bijelih fotografija. Isprva sam bio uvjeren da je dovoljno tek nepovezano ih pregledati, ostaviti što manje otisaka prstiju na njima i spremiti ih natrag u kutiju. Vraćajući im se ponovno jednom drugom prilikom, uvidio sam da su fotografije povezane u narativ i da commuteri uhvaćeni na njima imaju imena. Shvatio sam da se radi o likovima koje, da ih nema, trebalo bi ih izmisliti. Stoga sam to i učinio. Kao i uvijek, fotografije šute, ali govore međuprostori.

Ovo je priča o sedam osoba, uhvaćenih u presjeku na Aveniji, u sasvim određenom vremenu i prostoru. Pretpostavljam da će čitatelju biti odmah jasno da ovim pjesmama ipak dominiraju međuprostori. U svakom slučaju, supstrat ovog narativa su oni – commuteri – i situacije u kojima ih ovi stihovi nalaze.

Julien i Gemma od završetka fakulteta uređuju i vode, kako se to već kaže, poslijepodnevno-večernji program na gradskom radiju. Oni izbliza i vrlo up-to-date prate, promišljaju i prenose elemente pop-kulture u svakodnevnicu grada. Vrlo su blizu nekomercijalnosti, no imaju čvrstu podršku glavnog urednika u čiju se programsku viziju, barem zasad, uklapa takav, pomalo indie pristup.

Jonas i Edith su bračni par, u trenutku u kojem ih zahvaćaju ovi stihovi imaju troje djece, on je vrhunski stručnjak na području društvene teorije s najvišim referencama, ona je doktorica pravnih znanosti.

Oba para pokošena su galopirajućom gospodarskom krizom koja prodire, poput rastuće vode, u sva područja grada i uvlači se u njihove živote. Povrh toga, u vrijeme kad se diferencijacija u pogledu na svijet i fenomene u njemu svodi na crno-bijelu i eventualno još jednu temeljnu boju, događa se da vrhunski stručnjaci, a pogotovo na devalvirajućem području kulture i društvenih znanosti, postanu jednostavno „prekvalificirani“. Možda ova dodatna temeljna boja u kratkim vremenskim razmacima metamorfira. U očima naših likova ona se pokazuje kao „skarlet“ boja. Čitava dramatika, možda i više od okolnosti gospodarske krize, dodatno je podcrtana činjenicom da se oni nalaze u ionako redefinirajućem životnom razdoblju, u kojem pitanja nadilaze ekonomsku razinu: kako integrirati činjenice smrtnosti, ljubavi, odgovornosti za drugu osobu. Svjesni su (između ostalog i iz vlastitog iskustva) da na ovim područjima nema laganja, ukoliko ne nalaziš veritativne odgovore, stvari se vraćaju sigurno kao bumerang u potiljak.

U vremenu kad ih život odvodi na dublju razinu – gdje se stvarni metro njihovog grada, na karti nepostojećeg metroa našeg grada, stapa s alegorijskim metroom njihovih nutarnjih gradova – pitaju se što preostaje kada prostor postane uglavnom zapreka.

Potom, tu je Jan, osoba koja vodi jedan od najboljih arhitektonskih studija u gradu, te pjeva u lokalnom post-rock / alt.country bendu Nestalne frekvencije, u kojem Jonas svira klavijature. Nakon dugo godina lomljenja u sebi on stječe sigurnost koju je čekao, te uskoro napušta grad i odlazi, kako nam to pojašnjava jedna od pjesama, „u posvećeni život / ne ulazim u detalje“. Njegova odluka nije puka nuspojava stanja u društvu, niti eskapizam u radikalnu promjenu potaknut privatnim potresima, već temeljno nasljedovanje nutarnjeg glasa. Ona svakako ostavlja duboki trag na život Juliena, Gemme, Jonasa i Edith, njegovih prijatelja.

Naposlijetku, tu je i pomalo misteriozan lik koji se potpisuje kao dos_toyevsky u svojim glazbenim recenzijama, koje piše za Kazalište lutaka – gradski portal o kulturi koji izlazi kvartalno kao tiskano izdanje. On se nalazi sasvim izvan kružoka spomenute petorke. Radi kao bibliotekar. U svojim tekstovima promišlja umjetnost i načine nadogradnje formata njezine prisutnosti u ovom vremenu, te sve više bilježi vlastito rastuće nezadovoljstvo njezinim aktualnim izričajima koji su, po njegovom mišljenju, repetitivni, samoreferencijalni i – jednostavno – nekreativni. Ovo mišljenje dijeli ne_mirovsky, još jedan (i zadnji) pseudonim impresuma Kazališta lutaka. Poput dos_toyevskog, i ona, dok piše, radi druge dnevne poslove. Ili, bolje rečeno, kad ne radi, piše. Trenutno je konobarica u jednom malom, nekonvencionalnom gradskom restoranu. Iako pišu za isti magazin, sve što znaju jedno o drugome proizlazi isključivo iz njihovih tekstova. Sasvim dovoljno za uvod. I previše. Vrijedi ponoviti samo to da je ova priča uhvaćena u pokretu, u grubom presjeku. Kao dokument jednog vremena i međuprostora.