Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

ČOKOLADA

Čitam Dostojevskog. Ne čitam. Kakva glupost, ponijeti Dostojevskog. Okrećem se na bok i uigranom kretnjom guram jastuk pod trbuh. Mirišem zrak. Ne osjećam ništa. Hvala bogu, navikla sam. Već sat vremena nitko nije dolazio… i evo ih, ulaze. Dva studenta. Jesu li već bili? Poznati su mi. Stoje kraj mog kreveta. Čekaju. Odnekud se stvori sestra, na licu joj isprika.

Pognutih ramena, nečujno i snishodljivo podiže potrgani prekrivač. Strogog izraza lica koji govori nemoj me još i ti, daje mi znak da se okrenem. Ne da mi se, spora sam, lijena i nespremna na suradnju. Studenti se, malo nagnuti, došaptavaju gledajući jedan drugome u rame. Sestra ih nekakvim piskutanjem podsjeti na mene i oni se složno, svaki sa svoje strane kreveta, zagledaju u moje međunožje. Ne govore ništa. Jedan gleda u papir pričvršćen na metalnu ploču skinutu s ruba kreveta. Drugi mi razmiče stidne usne, lagano mi gura koljeno, savija se tako nisko da ga više ne vidim. Prvi mi sad, rukom ohlađenom od one metalne ploče, prelazi po trbuhu, opipava, traži položaj – rekla bi sestra. Ne pitaju ništa, ne obraćaju se sestri. Izdvojeni u svom vaginalnom svijetu igraju se doktora.

„Mora da su blizanci“, izgovara onaj s pločom. Budala, pomislim, što li je čitao s onog papira. Ne gledam ih. Uzimam knjigu. Čitam.

Došao je danas. Nije donio juhu. Ni voće.

„Jesi donio novac?“

„Ma daj, to je glupost, ako sve prođe kako treba, dat ću mu nešto.“

Umorna od postavljanja istog pitanja ipak sam pokušala još jednom. Šaptala sam, cijedila kroz zube, neću da Jedinica čuje.

„Ivana je rekla da je bolje da nešto damo prije. Ona je tako napravila i sve je bilo O.K.“

„Pričaš gluposti“, odmahnuo je. Htjela sam spavati. Rekla sam to. Otišao je. Bio je ljut. Zagrabila sam u njegov novčanik.

Drhtim u hladnoj ordinaciji. Liječnik u crnoj vunenoj dolčeviti i samtericama navlači bijeli mantil i rukavice. Ne gleda me. Stojim kraj stola za preglede i čekam da postavi zaštitni papir. Koliko li je tu golih guzica leglo?

„Lezite“, govori i uzima u ruke nekakav obli metalni štap. Ništa od prostirke, ništa od pogleda. Izuvam papuče, zadižem spavaćicu i pokušavam se s onim strašno velikim trbuhom popeti i potom zakačiti bose noge na metalne držače. Nervozan je. Gleda u stranu, otpuhuje i čeka da se namjestim. Instinktivno se stežem. Ne želim da ugura u mene tu ogromnu spravu. Hladna je. Ulazi sve dublje. Bože, ubit će mi dijete. Ubit će mene.

Suze mi se kotrljaju niz sljepoočice u kosu.

„Siđite. Možete ići.“

Propuh u hodniku pojačava osjećaj hladnoće koji je ostao zalijepljen unutra. Ništa ne curi. Nije mi ubio dijete.

Ležala sam, kao Kafkin kukac. Čitala sam svu noć. Dan je trebalo iskoristiti za san između igle i igle, mjerenja i vaganja, ne gledanja i negledanja. Dvica me zabavljala u tom polusnu. Bosanka mliječne puti, plava, garavih očiju. Igra gena učinila je slatkom poput topla peciva s pekmezom od marelica. Živahna, nosila je svoj okrugli trbuh kao da ga i nema. Sve ono plavo, meko, nježno podvlačila je vrckava ćud, glasan govor, lamatanje punašnim ručicama. Obraćala se Jedinici:

„E taj ti je doktor u komšiluku bio poznat po dobrim ćevapima što ih je vazda nedjeljom okretao na ražnjači iza kuće. Domaći ga znali po priči iz mladosti. Govorilo se da je, kad je babo umro, uzeo sve pare i otišao daidži u Ameriku. Oni se onda zajedno zaputiše u Meksiko. Nije se nikad saznalo šta su htjeli tamo, nego kad se za šest mjeseci vratio bez para, naširoko je prič’o da ti je Evropa ništa i da to što oni tamo imaju nema nigdje. Veli da sam jeo dvanaest vrsta krompira, a koliko ih ima to ni Meksikanci ne znaju.“

Ponovno sam zaspala. Bez snova. Probudili me. Na ormariću me čeka gruda hladnog ljepljivog pirea, čaša vode i tableta. Ispijam. Ne jedem. Opet mi nije donio hranu. Hladno je. Zračili su pola sata. Ne mogu se zagrijati. Čitam Dostojevskog ispočetka. Zima je i mrak pada već u četiri. Dolazi sestra, odiže pokrivač, okrećem se na leđa, otkriva mi trbuh i odlazi. Čekam. Jedinica priča mobitelom o čistim košuljama, Dvica odvrće radio: Doris Dragović. O, bože. Sestra se vraća. Gura aparat s kotačima, natiče stetoskop na uši i okruglim metalom šeta mi po trbuhu. Pali se lampica. Udara ritam. Kao disko. Bebino srce pleše.

„I još je govorio da ti lijekovi što se u nas koriste ne valjaju ništa. Da bi njemački doktori imali šta od njihovih seljanki naučit, a gdje neće on iz Bosne. Jeste, draga, ti stari narodi prije ‘iljadu i po godina znali su i za sifilis i za vodenu bolest i tumore. Imaju ti oni neke trave što samo tamo rastu pa sve izliječe. A ne tu u nas — penicilina i C vitamina za sve.“

Šest ujutro. Vadi mi krv. Boli me prst. Bode uvijek u isto mjesto. Zatim istače iz vene. Šuti, ne gleda me. Cijedi sad prst, sad venu. Moja krv više neće iz mene. Odlazi. Uzimam plastičnu koktel-čašu okrznutih rubova i idem u kupaonicu. Ne mogu čekati red u WC-u. Tamo je prozor stalno otvoren, hladno je, pa čekajući osjetim kako mi mokraća curi niz noge, nezadrživo. Ulazim. Ne mogu zaključati. Brava je razvaljena. Izuvam papuče, ulazim u tuš-kadu, namještam čašu i polako, odupirući se dlanovima o zidove pokušavam čučnuti raširenih nogu. Ne uspijevam pogoditi. Panično se pomičem naprijed, obaram čašu, bacam se na koljena pa je jednom rukom guram među noge. Djelomično. Žuta tekućina kupa mi lijevo stopalo.

„Govorio je, matere mi, da u njih žene rađaju u polju, da ne viču i ne plaču nego žvaču neki korijen što sve bolove k’o rukom odnese. I poslije uzmu čokoladu, pa se krijepe. A mene, bona, već triput zašivali i opet vele — nije vrijeme.“

Čokolada, pomislih. A da ga pitam da mi donese čokoladu? Pa ako i zaboravi, može otići do bolničkog dućana i kupiti je.