Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

DVIJE

Ogrtač od tamnozelenog pamučnog satena kupio je jednog besmislenog popodneva. Šetao je gradom, zalazio u ulice u koje inače nije išao, visok, pognut, u crnom krombi kaputu. Na glavi šešir. Uvučena ramena, ruke duboko zabijene u džepove. Lišen svake ležernosti hodao je kao po zadatku.

Privukla ga je boja. Tamnozelena boja norveških šuma. Na leđima žuti zmaj razjapljenih čeljusti rigao je vatru po zelenilu. Nije mu se svidio taj zmaj no, nasreću, bio je na leđima, a ogrtač tako jeftin i zelen; mali ženski ogrtač.

Odnekud se probio miris sezamova ulja, netko je kuhao u stražnjim prostorijama, i kao da je taj miris odlučio, on otkopča jedno dugme na kaputu, posegne za novčanikom i baci narančastu novčanicu na oslikani pladanj pokraj blagajne. Metalni mobil obješen na stropu zanjiše se pod naletom zraka i isprati ga lijenim zvoncanjem.

Vodili smo ljubav. Željela sam ga upoznati, htjela sam upoznati tijelo, prošetati po njemu, zaviriti pod kožu; htjela sam ga impresionirati mogućnošću da se uvučem duboko u njegove misli. Nije mi dao. Ljubio mi je usne, obraze, kapke. Gdje su mu bile ruke? Osjetila sam ih kad me žustro povukao pod sebe. Gledali smo se u oči, usredotočeno, kao da tijela nisu naša, kao da ih puštamo da čine što žele. Taj me pogled fiksirao bez upitnika, napeto. Prešla sam jezikom preko gornje usne, zatvorio je oči, po kupio vlagu sletjevši na nju u nečujnom poljupcu. Leptir bez lepeta krila. Tijela su znala. Smiješila sam se, on me gledao. Bio je tu zbog mene. Trajao je.

Kad ga je upitala ima li i za nju neki ogrtač, slavodobitno je izvukao zelenu sklisku tkaninu.

„Ima, doduše, zmaja, ali bio je jako jeftin.“

„Lijepa boja.“

„Zbog boje sam ga i kupio, u nekom malom kineskom dućanu. Lijepo ti stoji. Baš ti lijepo stoji.“

„Da, zeleno mi pristaje.“

Ona nikad ne bi kupila takav ogrtač, a osobito ne bi dozvolila da je netko do čijeg joj je mišljenja imalo stalo vidi u njemu. Ipak, tako lijena i memljiva, kao magla što se nazirala kroz prozor dnevne sobe, osjećala se umotanom ali i golom u satenskom sjaju. Tkanina je bježala pri svakom pokretu otkrivajući koljena. Dodirivao ju je, posvećeno, s oduševljenjem istraživača. Dopunjavao je nesagledani portret, rabio je ruke kao što ih je prije sputavao, dovršavao je koktel dodajući posljednje tri zlatne kapi Amaretta.

Sjeo je za klavir, prebrzo prelazio preko tipki ispuštajući usput poneku, pa je ta kljasta pjesmica sebe samu sustizala. Htjela je pjevati. Nije mogla. željela je pustiti zvuk, ali tijelo je bilo tromo. Nije htjelo biti ona. Htjela je da prestane.

Zavrtio se na klavirskoj stolici, pljesnuo istovremeno rukama po bedrima i rekao:

„Nisam baš neki pijanist.“

Osmjehnula se: „Dobar si.“

Riječi su odjeknule, iako tiho izgovorene ostale su razrijeđene zrakom visjeti uokolo.

Bilo je kasno. Bilo je gotovo.

Spavalo joj se. Magla se već sasvim zalijepila za okna, željela je ući unutra, a ona je morala van. Navlačenje najlonki, gnjila noć koja će zamijeniti toplinu… svi oni bijeli, gusti pramenovi čekali su samo da je uguše ledenim rukama. Mrzila je taj brlog muškarca lovca, njegovu mirisnu uškrobljenu posteljinu. Htjela je plakati. Htjela se sakriti pod krevet. Htjela je noktima zaderati po tom nestrpljivom licu koje je s iščekivanjem piljilo u nju. Smaknula je ogrtač i prebacila ga preko stolice.

A onda, slučajni susret u gradu.

Hodali su jedno uz drugo, ne zajedno. Pogledao je lijevo i desno, hitro obuhvaćao lica. Bježao je.

Bilo joj je neugodno. Čega se plašio? Produžavao je korak. Nisu govorili ništa. Onda se neki osmijeh očešao o njene misli i scena je postala gotovo lijepa. Dvoje zgodnih ljudi hita nekud oslobođeno jedno od drugog. Ona je vedra, smiješi se zadovoljno, on je ozbiljno posvećen, kao da traži nekoga. Kaputi im se dodiruju i zatim samovoljno odmiču, a oni, bez zastajkivanja, poneseni težinom izvikuju pozdrav, rastaju se slobodni u ropstvu toplih debelih tkanina.

Brinuo se: Zar moramo baš zajedno? Ovo je vrijeme kad bi smo je mogli sresti. Što bih joj rekao? Prijateljica? Postavila bi mi tisuću pitanja, lovila me u zamke. Ne treba mi to. Želim biti slobodan, oslobođen svakog upitnika, pogleda sumnje, pretpostavke. Stvari se uvijek, prije ili kasnije, počnu zaplitati. Bi li bilo lakše u nekom drugom gradu, ili svagdje svi žive u krugovima?

Osjetio je drhtaj u džepu, pa još jedan, tri uzastopce.

Gdje god bio, sustizale bi me poruke – mislio je. Nekad bih ga mogao tresnuti o zid.

U dane lova volio ga je kao najdražu igračku, a onda, kad ga je počinjao proganjati, tražio je novi plijen i jedva se suzdržavao od mrštenja kad bi na ekranu ugledao ime ulovljene. Trenutak pred otvaranje pretinca zamislio bi ime i bivao ushićen kao prorok kad bi se ono i pojavilo. Baš kad se telefon oglasio, ona ga je pozdravila i naglo skrenula. Bilo je prebrzo da bi bilo slučajno. Viknuo je pozdrav. U kratkome bljesku osjetio se razotkriven. Nije bilo vremena za stid.

Stajala je nasred sobe u zelenom kućnom ogrtaču. Osvrtala se.

„Nisi nabavio novi namještaj?“

Zaustio je. Htio je reći. Čak je i započeo:

„Daj, kad budeš mogla, pomogni mi izabrati…“

„Ima na tone dobrih dvosjeda“, prekinula je nedovršenu rečenicu jer je naslutila misao. Ugnijezdila se u kratkom trenu uvlačenja zraka u pluća. Vidjela je da se udisaj ne kani završiti u nastavku rečenice. Znala je da se tu smjestila tanana iskustvena nit i spoznaja da ne smije dovršiti jer se plašio da bi ona to mogla protumačiti onako, ženski.

Obuzimala ga je panika. Ako joj ponudim da mi izabere trosjed pomislit će daj joj dajem veću važnost. S tim predmetom uselit će se i ona. Neće shvatiti da je izbor trosjeda samo izbor trosjeda. Htjet će više, mislit će daje trebam. I onda je, nasreću, pljusnula ta njezina rečenica o milijunima dvosjeda ili tako nešto i on je iskliznuo glatko ispustivši zrak bez glasa, a ona, čije riječi inače srljaju pretječući i vlastite i sve druge misli, riječi sasvim nedomišljene, ona je složila još jedan, ali sasvim bezazlen, upitnik: „Gdje je moj čaj?“

Pobjegao je, sretan što je završilo, po čaj koji ju je davno trebao zagrijati. Smijao se, olakšan. Smijao se svojoj nespretnosti.

Pobjegao je smijući se svojoj zaboravljivosti kao da je znao da čaj više nije važan, da joj ne treba sad kad već mirno leži zavaljena na toj neudobnoj sofi. Ne, smijao se zbog olakšanja, zbog progutane priče o dvosjedu. On nije mogao razumjeti da je dvosjed samo dvosjed, čak i onda kad je trosjed.

Čaj je bio hladan. Nije trebao biti.

Poželjela ga je putem sjedeći na hladnom sjedištu tramvaja. Kristalna noć sa zvijezdama nadohvat. Taj čaj trebao je biti spona, nešto za što se željela uhvatiti u prvim trenucima zbunjenosti; obgrljena šalica kao dokaz da postoji ovdje i sada; puhanje u čaj, prirodna ili davno naučena gesta, most prema sebi samoj. Ugasio je svjetlo u kuhinji. Još se žarila spirala pod staklokeramičkom pločom i kupala prostor u ružičasto. Cirkus, pomislila je, tako svijetle slova nad šatrom pokraj autoceste u predgrađu. Mirisala je menta.

Tražio je brzinu, trenutak, divljinu, trganje odjeće. Pamtio je to odnekud, znao je kako izgleda, bio je gore, u uglu bojom poprskanog stropa i promatrao zamišljeni prizor. Nešto nije valjalo, ona se smijala, nećkala i zasigurno bi pobjegla da se nije tako čvrsto i uporno oslanjao na nju. Zašto govori? To nije potrebno. Ona mora znati da to ne ide tako.

Pritisnuta tijelom smijala se, branila od panične nasrtljivosti. Bilo je prebrzo. Odjenula je nekako tu misao i trud joj se razmrskao o moć njegove želje. Bio je uzbuđen, nije želio propustiti trenutak, jer oni su rijetki ovakvi, u kuhinji, na nogama. On je odavno domislio prizor i nije mogao stati, a ona se smijala. Što je drugo mogla, a da ne raspe taj Tiffany zaslon što ga je strpljivo slagao za sve vrijeme njenog dugog dolaženja. Sad kad je upalio lampu, on je sedefasto bljesnuo i nije se mogao, nije se smio ugasiti.

Dodir, trenutak kad je cirkus raspalio glazbu, boje, ritam daha i mirisa, i želja obgrljena njenom vlažnom rukom. Mrak i svijest da može stajati tako uspravno samo pridržana. Stopala odignuta od poda, uronjena u mekoću zraka što ju je polako preuzimala. Ona, ovdje i sada, kao šipak što se rastvara, zrnevlje protjerano iz ljušture, sok sladak i hladan poprskan po nepcu, nadlanici, preponama.

Pristala je, utrnula je luč na tren pa je ponovo raspalila tko zna čime i kako. On ju je pretjecao, zamalo postao žrtvom očekivanja. Žustro ga je sustizala ne bi li spasila njegov plan. Dala se da bi ga potom uzela, a kasnije, puno kasnije, željela je još, istinski duboko, polako i dugo… nije mogla, jer to nije bila njegova Tiffany lampa. Ostala je utrnuta u kuhinji, u potpunom mraku, pod cirkuskom šatrom, kraj hladnog ringa na štednjaku.

Kasno je.

„Mogla bih ovdje spavati.“

Još jedna mina. Tresak. On nije mogao razumjeti da to znači usnuti, probuditi se i otići. On nije mogao znati da u ježevoj kućici prespavaju šumske životinje nakon zabave, iako toga nema u priči.

Okrenuo je glavu. Stavila je pramen iza uha. Dohvatio je telefon. Zavukla je ruke dublje pod prekrivač. Pročitao je SMS. Promeškoljila se.

„A da odemo van?“, rekao je.

Vrijeme se otkotrljalo pod nogama. Našla se jedne večeri sama pred izlogom malog kineskog dućana. Bio je zatvoren. Na staklima polijepljeni papiri. Nekoliko muha, nehotičnih samoubojica, ležalo je na blijedozelenoj dasci uz sam rub. Puhao je vjetar. Netko je prošao biciklom ostavivši škriputavi trag u zraku. Mirisala je šećerna vata. Možda je baš ovdje kupio ogrtač boje norveških šuma.

Sjećala se. Pomilovao ju je po licu jedne noći u pubu da bi prekinuo nasrtljivog prijatelja osamljenika. Nekoliko šala, samo njima poznatih. Kao predstava. Poslije su se ljubili čekajući taksi na uglu pospanih ulica, salijetali jedno drugo usnama. Živahna, nježna skulptura satkana od šapata, odjevena u grimizno vinsko isparenje.

Bili su bliski. Ruka joj je spavala u njegovoj. Dugo. Držao je otvorena vrata automobila, već je bio vani, a ta ruka je ostala unutra. Kolijevka.

Trebala sam je ponijeti sa sobom.

Premišljao je da li da je pozove. Bilo je kasno. Da li bi to imalo ikakva smisla za tih par sati? Bilo bi ugodno usnuti zajedno. Možda drugi put.

Pred malim mrtvim dućanom sjećala se i odjednom joj je postalo jasno koji miris želi udahnuti. Hodala je mirno, nije se željela zadihati.

Dočekalo ju je radosno iznenađenje. Proplesala je prstima po njemu. Bila je užareni oblutak dalekog dalmatinskog otoka. Bila je podne, prepuna cvrčaka i mirisne smole, trunila je bijeli kremeni prah, posipala se po njemu ostavljajući svjetlucavi trag. Trajala za njega odavde do zamišljene Venerine putanje. Bez grča i straha po prvi put pustila se da je nosi.

Ležao je zatvorenih očiju, spokojan, dok je ona prebacivala zeleni ogrtač preko ramena.

„Zatvorili su tvoj mali kineski dućan. Tamo si ga kupio?“

Otvorio je oči naglo, pružio ruku i viknuo:

„Ne!“

Ustuknula je. Pomislila je da se nešto ruši.

„Ne“, produžio je tiho. „Ne taj. Obuci moj.“

Pustila je da saten klizne. Žuti se zmaj beživotno skvrčio.

Ponovno se o njene misli očešao osmijeh, morao je.