Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

KADENCA

Ja uistinu ne znam zašto je i kad pošlo krivo ili mi više nismo isti ljudi. Postali smo lutke kojima rukovodi navika, živimo kao što dišemo, inertno i plitko. Nema nas. Mi se čak ni ne gušimo. Drže nas aparati, hiberniramo. I smijem li ja sad i mogu li za sebe otkinuti komad života? Imam li pravo na to ili moram okajavati grešku do stvarne smrti? Grešku, kažem, a znam da greške nema, jer ona je bila sunčan dan, baš kao i ja. Kakav ushit, kakva uvjerenost u vječnost, potpuni nedostatak sumnje. Smrt nas je zaskočila, a mora da se tuda povlačila dugo, nismo je znali vidjeti. Pa tko i bi? Tko bi prepoznao nešto na što nikad ni pomislio nije? I sad mi Bog u kojeg ne vjerujem šalje nju, novo sunce. Gledam je i opet mislim da je vječna, da je nagrada… godine su kad treba odlučiti tko će nam sjediti kraj postelje bolesničke i one smrtne i ja želim dati tu nedatu nježnost i strast sad dok još mogu i imam kome. Ovo je moj život, jedan, jedini. Pomišljam da je kušnja možda; može li biti da sve prođe, pa ako ovo preživimo možda se stara strast vrati… a ako se ne vrati, hoću li zauvijek izgubiti priliku biti? Znam, sve nešto obilazim i ne spominjem, bojim se zveketa te riječi… je, vidim i ti znaš, o djeci se ovdje prešućuje. A sjetim se svog oca i majke i nas dvoje… ja ne mogu reći da je bilo neke tuge, tek osjet kao da si danas ošišan, pa kad prođeš češljem kroz kosu, on onako u prazno tresne, otme se prerano. I moja sestra isto kaže.

Evo, vidim ljude oko sebe, svi se nešto bore, a ima i onih za koje sam govorio da su kukavice što trpe, što ne znaju stvari posložiti kako treba i živjeti s najmanjom mogućom štetom za sve… Jer ni ona ne može biti sretna, pa ja sam se u led pretvorio od leda njenog. Naš je krevet daska nikom potrebna, da je barem s Titanika pala, ali tu gdje mi plutamo ni vode nema, ničega i kad pravo pomislim niti plutamo nit’ se pomičemo; mi smo kadar zamrznut, ni krika, ničega, film je na tom mjestu izgorio. A djeca… hoću li pakao paklom zamijeniti? Ovako je bar njima dobro, ali oni će otići i ostaviti nas, dva trupla, u tišini. I nećemo više zašto imati šutjeti, a nećemo imati ni što reći.

Kažu da si nađem ljubavnicu… Ne treba to meni, meni treba ljubav i evo je, tu je… centrifuga u želucu samo razbacuje biserje i ne staje nikako. I ne mislim da sam lud, ni zaljubljen, jer kad bih i zaljubljenost odvadio ostalo bi mnogo, mnogo više no što sam ikad imao. Hoće li ona moći, draga moja, hoće li moći izdržati te košmare i imam li pravo na nju taj teret nakalemiti? Nije ona od jučer, prošla je svoje, ali i nju je sustiglo. O Bože, kakva mi pisma piše, kako joj glas zvoni, i taj dodir što krene pa stane, jer nećemo dok ja ne odlučim što ću, ta sjena dlana što me takne učini da zazvone praporci… i nisam lud, i nisam zaljubljen, jer znam, ona je rukavica za tu moju ledenu ruku… i muškarac sam, i stvaratelj, i lovac, i moreplovac, i dijete… A djeca… eh, djeca.

I ako baš hoćeš znati, ja nemam kud. Mogu samo stajati tu i čekati. Navikla sam, uvijek je to meni tako, sve o drugima ovisi. Ja čekam. Mislim nekad da sam kriva što mi se uvijek iznova iste stvari događaju… Ma ne, nije mi se baš ovo i ovako nikad, ali ispadne nekako da ne mogu sama, da nije do mene. Stalno kuljaju misli i ne znam gdje da ih više taložim. Počne od prstiju, kao kad si uvečer slano jeo pa se ujutro probudiš, a oni bubre i ne možeš ih saviti. Onda ruke, ramena, grudi, trbuh… bujam mislima, rastem i postajem golema, a samo jedan izlaz ima. Ruka mi poleti, a dalje od obraza nije došla. On stoji ukipljen i vidim mu u očima da ne može više, mučim ga tako… pa odem, okrenem se, ne njišem bokovima… hodam kao vojnik da ne izazivam, da mu bol na bol ne našijem. Ne pišem više pisma, ne usuđujem se, bojim se da bih i prošlost i sadašnjost i budućnost na papiru mogla proživjeti, da ništa neće ostati za nas žive. Šutim mu o svemu. Diram predmete kao da njega diram. Može li se od toga poludjeti? Malo me poprijeko gledaš i znam što misliš, ali nisam ja birala da on ima djecu i sve to što ima. Koliko sam mu puta rekla da gdje je gledao i što li je mislio, a on kaže da se ljudi mijenjaju i da nije isto. Znam ja to, i moja su se zgarišta već odavno ohladila i nisu više moja.

Vidi, lijepa sam. Stanem pred ogledalo i vidim da mi oči sjaje, da su mi usne pune i da se ništa ne mreška pod očima i svi kažu da bih mogla koga hoću imati, ali nije to lako. Ja sam kao oni satovi starinski s vječnim mehanizmom kojeg rijetki urari znaju uštimati i svaki put, kad i uđe neka mrva prašine, sve je teže naći poštenog majstora da to popravi.

Dugo sam sama i nije tako teško kad mi sobe jeka puni, ali kad znam da on ima glas što zidove u jastuke pretvara… boli kad se od tišine odbije tišina. Eto, pekla bih kolače i onaj digitalni sat na pećnici bi trebalo resetirati… to je minut posla, ali nekako neću… mogla sam bez njega pa ću i sad nekako… a bilo bi lijepo dočekati nedjeljno popodne uz miris vanilije i toplinu koja se iz ugla kuhinje širi u valovima, on nešto petlja odvijačem, ja natičem naočale iako ih ne nosim, ali hoću sigurno, i držeći lončić s orhidejom gledam je l’ joj korijenje zdravo.

I jedna ruka u prolazu ostane i odmori se na mom struku, upije mir i nestane, a još uvijek je tu… od nemira posijanog trese se zrak, nema ni vremena ni prave potrebe da se zatvaraju rebrenice i mol se pretoči u dur pa zatim zgasne sve… pod kapcima mir, u rukama tišina.

Metronom spava.

Je l’ tako izgleda smrt?

Ona kaže da bi mogla umrijeti nakon što se spojimo i kaže da možda smrt tako i izgleda, a ja samo mislim kako bih joj k’o glinu tijelo mijesio punim dlanovima, kako bih je rukama nanovo stvarao. Nema te strasti za nju, ni zamišljene, ni stvarne, nigdje nego tu kod mene. I mislim, možda sam se samo zato i rodio da joj klizim bokovima, jezikom mjerim put od struka do koljena, da joj ježim nevidIjivo paperje pod pupkom… ili sam budala, ili sam… Je’l znaš ti što je pustara? Nije ti to pustinja, nego ona zemlja koju su ogoljeli i na njoj ne raste ništa već služi za uzgajanje svinja. E pa to sam ti ja, kao jesam nešto, ali iz mene ništa dobro ne niče, a moglo bi, jer moja prava priroda jest da dajem, ali i da stvorim. Evo kako ja to zamišljam: imali bi kuću, malu, na selu, ali ne u selu… mora biti polje uokolo. Sadili bi lavandu i ogrozde, imali bunar i izgradio bi malenu vodenicu na tom potoku što prolazi rubom šume i mostić, znam da ne treba kad se i samo tako može prijeći, ali kad djeca dođu da im bude ljepše. Ona bi izašla na trijem i s rukama u džepovima modre pregače, gledala prema nama i smijala se. Tako bi bilo.

Mogao bi i umrijeti, a da tu smrt o kojoj ona govori ne doživim. Bilo je vremena kad sam mislio da dodirujem nebo. Moja je… moja je žena… vidiš, smiješno je to, ja već dugo drugu ženu u sebi ženom nazivam, ali moram ovako da se lakše shvati. Je, moja je žena vrijedna svakog poštovanja, ali o njoj mi se uopće ne govori… ne mogu je spomenuti niti na nju pomisliti da ne prizovem neko drugo doba kada se činilo da je život pitak i sam po sebi razumljiv takav kakav jest, da nema prepreka sve do drhturavih ruku i štapa, iako ja starost s njom i nisam zamišljao, ona se podrazumijevala. I nismo mi loši ni danas. Šutimo, tako je. Ne dodirujemo se. Smijemo se ponekad, djeca nešto izvedu, ali to je nekako van kruga i ne mislim da to radimo na silu niti da tu neke ljubavi nema… Mi smo kao staro stablo koje odbija davati plodove i neiskusnom oku još nosimo vječnost u sebi. Hodam tom kućom, premjeravam stvari i čudim se sebi samom kako me se to sve skupa više ne tiče. Nije to moje, kao da nikad nije ni bilo, kao da se nismo i posvađali nekad, hoćemo li u plavo ili u sivo, hoćemo li od drva ili kamena trice nebitne, ali lako ih je bitnima praviti kad nemaš drugih briga. Ja, evo, već stotinu kila oblutaka sakupio za žalo onog našeg potoka kraj sela.

Ne treba meni više dokaza, ne treba meni ništa da se desi da bih otišao, ali treba mi vrijeme da saznam hoće li mi se svetiti, hoće li ih od mene okrenuti… evo pogledaj samo one ljude što nedjeljom lutaju oko nekih kuća, pilje u osvijetljene prozore i onda se nalakte na šank i govore bez kraja o djeci kao što ja sad tebi o ženi, znaš već kojoj, govorim.

Ja neću biti ljubavnica, nikad.

U početku sam se još i pitala hoću li se jednom naći na cesti ne znajući kuda idem i koliko je sati ili dana ostalo do jutra, ne obazirući se na rosulju, slijepljene kose i razmazane maskare s dilemom prolaznika jesam li luda ili samo čudna… ali prošlo je to. Sad vrijeme više nema te proporcije, nema perspektive u dubinu, nije to lijevak s rupom kroz koju prodire svjetlost pa da znaš koliko su mu se rubovi iskrzali od trošenja, tamo na kraju. Ništa ne teče i sve je istovremeno tu. Pitala sam se hoću li šaptom pasti, biti kolateralna žrtva u nekoj raspravi o kući ili zemlji, talog pod emocionalnom ucjenom djecom, manje grizodušje od dva, hoće li se sva ova moja snaga skrckati u mužaru oca koji mora i kad neće, kojeg želje raspoluju i imam li pravo za sebe tražiti… ali nisam sama u tome i zašto bih baš ja morala biti ta koja preciznim kirurškim rezom zadivljuje druge? Moram li čuti pljesak, jer sam tako moralna, empatična, samozatajna i samosklanjajuća… znaš ono: pusti nek’ se djeca najedu palačinki, pusti neka gosti obuju tvoje papuče, pusti neka starci sjede u autobusu, kisni zbog poklonjenog kišobrana gologlavom beskućniku… Ej, kad će moj red? Kažeš, moraš se za sebe pobrinuti, ali ne na tuđu štetu. Pa nema toga, što ti je? Uvijek netko ili ostane praznih džepova ili punog dućana… ma ne živim ja da bi mi se netko digao u tramvaju zbog osteoporotičnih kukova. A vrijeme… to ti je sad kao razliveno ulje, širi se u svim pravcima i ne znaš gdje će se konačan rub stvoriti i hoće li ga biti… sve je tu, pred okom, na obzoru svevremenskom.

Pisala sam mu pismo, oproštajno i nisam mu ga dala. Stoji tamo čeka trenutak kojeg sad ne vidim na tom živom ulju i ne prizivam ga da dođe, samo sam spremna. A znaš kakvo je? E takvo je da tjera, ali zato i mami i kao pomirljivo, a uznemirujuće… Nije proračunato, ako to misliš, ili malo samo, ali to je i borba i čista istina, jer ne treba meni da on odluči nešto što neće, ne treba meni da ga slovima zavedeni, ali hoću da u tom zadnjem posezanju osjeti tko poseže i tko će ustuknuti. Vadim ga nekad iz kutije pa čitam da vidim je li se nešto promijenilo, ali za sad nisam mijenjala ništa; stoji preparirano kao i ja, kao ona moja fotografija što je drži u korici knjige o kvantnim poljima: ja, sasvim ozbiljna, prepletenih prstiju pod bradom i sjajem blica u kristalu naušnice kao male zvijezde… slušala sam nekoga, fotografirali su drugi i nisam mislila na njega, a bio je tu u ciliku poruke koja je tren kasnije došla. Vidjet ćeš to pismo jednom kad se sjetim ponijeti ga.

Prošlo je sad to –  što će biti, a što neće. Neka drugi odluče, ali ljubavnica nikad neću biti, neću dočekivati i čekati, živjeti u tuđem kalendaru. Neću strepiti nad satom, telefonom, poštanskim sandučićem. Ja neću jednu moru zamijeniti drugom i uzgajati gorčinu kao sjeme ambrozije.

Netko je tamo čučao na žalu djelomično ispunjenom kamenjem i morao sam prići bliže da vidim što je pronašao. Znalo se ondje naći krasnih okamina puževa i školjaka. Nije bilo udara groma niti mi je Bog dojavio da je to ta žena. Samo sam je pitao je što našla, a ona je rekla, kao da se znamo i kao da ja točno znam kud će s tim kamenjem: „Pogledaj ove, dobri su, ha?“

I tako je to krenulo i sad smo tu, nekad negdje, nekad nigdje. Mi smo ti k’o djeca na klackalici, malo ja više volim nju, malo ona mene. Dođe mi da pomislim kako ću se ugušiti od te njene želje i potisnute strasti što samo prokulja iz nje bez najave kroz pisma ili onaj njen pogled, pokret rukom, a onda odjednom utihne i u meni razbuja strah i čežnja. U tom jednom momentu stojimo sučelice i zajedno s onom ljuljačkom mi smo nešto što samo čudom mogu nazvati.

E slušaj, ja ne znam kako više izdržat da ne kažem ženi… moram još malo, a ne mogu dočekati tren da je taknem. Reci mi, je li glupo što se mi ne dodirujemo i nismo uopće… znaš već, a sve je jasno i sve se zna? Rekla je da neće biti ljubavnica. Dobro, kažem, ako neće, neće.

Nađemo se i ja više ne znam je l’ bih te dane slavio ili proklinjao. Priđem joj i stanem… gledam u one njene oči i nagovaram je pogledom da razdvoji usne, jer znam da bi to bio i kraj i početak svega. Sve je ozbiljnija; prije bi se nasmijala i rekla nešto, makla se korak unazad, a sad samo stoji zuba prekrivenih onom istanjenom rozom crtom, u grču, i čeka… kao da pušta mene, a ja ni sam ne znam otkud snagu izvlačim da ne nasrnem odmah. Obećao sam da neću i čini mi se da nam je čitav život u tom obećanju upisan pa mislim, ako je sad razočaram, nikad mi više neće vjerovat… i odem sam, trčim šumom, obilazim stabla, igram se slaloma oko borova. Okrenem se tek kad sam siguran da je od nje ostala samo mutna mrlja… Vraćam se i što sam bliže to sam mlađi, vedriji i zahvalniji što se imam kome vratiti.

Kamenjem razbija tvrde ovojnice pinjola i sjemenke stavlja u papirnatu vrećicu. To je stara šuma pinije i posvuda su rasute šišarke.

„Ti to ne smiješ jesti. To je afrodizijak“, kaže pa odmah doda: „Spremam ih. Već dvije staklenke imam… Samo da ne užegnu.“

Ma o čemu govorila, u taj njen cvrkutavi glasić probije se tuga i nevjerica. Neću čekati ljeto. Moram s tim završiti. Izdahnut ćemo ovako.

„Ne vjeruješ dovoljno u nas“, rekao mi je. Šutjela sam kao što šute oni koji bi dozivali pomoć u planini gdje prijeti lavina. Znaš, to ti je ono, izgovor za sve što bi se poslije moglo događati… jer ako si suviše vjerovala on uvijek može reći da si se zanijela i tko ti je kriv. Mogla bi to biti rečenica poput: „Ti si odrasla osoba, budimo realni, možda si i nisi trebala dozvoliti da se tako nepromišljeno pustiš.“

I sad ti misliš da sam ovako pametnija? E nisam, isto je, jer i tu leži odgovor: „Sve bi drugačije bilo samo da si malo više vjerovala…“

Da… nakon što je to rekao, potrčao je raširenih ruku travnjakom uz obalu. Ovoga puta nije zalazio u šumu… nekad zna otići pa trči među stablima, ostavi me i pola sata samu, ali ovoga se puta brzo vratio, stao pred mene i u kratkom letu pogledom od mog jednog do drugog oka, izgovorio:

„U ovom smo zajedno, Tuffey, i ma što bilo pomoći ćemo jedno drugom, jer smo mi takvi ljudi. Zaboravi tuđe priče i ne guraj nas u stereotip.“

Plašim se da nećemo znati živjeti van ovoga potraje li predugo.

Prestane li jedno od nas dolaziti, ovaj će drugi, jednom zauvijek, naučiti ugrađivati prošlost u sadašnjost, sjećanja u svakodnevicu, ne bi li iznova živio bez osjećaja prevare i samoprevare, jer to jest bit svevremenosti, a dana nam je sloboda da izaberemo lakši put koji se ovdje i sad čini i jedini mogući.

Onaj tko na klackalici ostane dolje otići će tek onda kad shvati da to što je nasuprot pa malo gore nije božanstvo s aureolom oblaka, već samo potka zakrpe životnog šala koji se omata sve dok nas napokon toplinom ili stiskom ne zaguši. Čovjek, običan čovjek. Smrtni smo i maleni i u ovom piru emocija skloni zaboraviti smjernost. Tu su naše najtanje niti, tu je slutnja poderotine.

Napisala sam mu pismo, ali drugačije… nije to ono o kojem sam ti govorila. Htjela sam mu pokazati onaj dio sebe koji bi me učinio ljubavnicom, a znam da mu nedostaje. Želim ga uza se i ne prezam ni od čega da ga dobijem, a opet ne želim da ga boli i neću da me po boli pamti ukoliko… znaš već. Život može biti još jako dug, vremena ima napretek i, tko zna, ako ne sad, možda jednom ipak… pa neka sjećanja ostanu lijepo zapakirana… Želiš li pročitati? Nije ljubavno, više je onako… nama ljubav ionako već na nos izlazi… a ipak jeste, jer bez ljubavi ja to ionako ne bih mogla. Evo ga, tu je:

Dear Pebble,

Zamišljam izlazak koji se možda nikada neće dogoditi i zato ga pomno planiram, jer samo takav, zamišljen, može biti dotjeran do perfekcije koja u stvarnosti nije ni važna ni poželjna. Savršenstvo i nje moguće napisati, jer je ono osjet sam i izlišno je kakve cipele uistinu nosim i je li rublje Chantelleovo ili ga uopće nema.

Opis zamišljenog izlaska je moj, mojim mislima viđen, ali će ga tvoje čitanje učiniti novim i drugačijim. Ja ću brinuti o odjeći, a ti ćeš je u hipu skinuti preletjevši ulomak o odijevanju brzo i nestrpljivo tražeći događaj. Tako ćeš moje pretvoriti u svoje, bezobzirno i drsko, baš kao što je bezobzirna i drska ta samoobmana da mi je dovoljno s tobom živjeti u nedogođenom, u mislima.

Ovo ipak, rekla bih, nje ljubavna priča s onim što takva priča podrazumijeva; ovo je priča o ljubavi tijela čije vlasnike nekad zaboravimo i uzimamo si za pravo ponijeti ih kao izgubljeni novčanik, bez osobnih dokumenata, pronađen na pločniku.

Večeras odijevam malu crnu haljinu jer želim da mi noge budu otkrivene, jer mi treba biserna ogrlica zbog onoga što će se dogoditi kasnije. Kopčam tu nisku i dodajem naušnice, male bijele bisere.

Želim da nam usne budu blizu pa obuvam salonke s visokom potpeticom i malom kožnom mašnom koja je tu samo zbog Chanel kaputića i neće imati nikakvo značenje osim stilske zaokruženosti, meni večeras tako važne. Još samo samostojeće čarape, svilene i skliske, tebi nepotrebne, meni jako važne. Ne nosim rublje večeras i to je ustupak, mamljenje ushita.

Da je sve ovo stvarnost odabrala bih više mogućnosti, gledala kroz prozor i čekala da vidim što imaš na sebi, a onda bih hitro odjenula nešto odgovarajuće i sjurila se stubištem. Ne brinu me traperice na baletnoj predstavi, ali ljepše mi je vidjeti nas, večeras, kao par. Kreiram sama. Sjećam se, imaš tamno odijelo, kaput i šešir i izgledaš… nedostaje mi riječ… izgledaš kao tvoj automobil: nov, vrijedan, sjajan, nepretenciozan, odmjeren, savršen u kategoriji tijela, a ovdje je o tijelima riječ.

Večer je, zima što prepušta tron proljeću, ali ipak, zima. Vodiš me, ne znam gdje, ne pitam, ne zanima me… tek hoću da je što dalje. Tvoja ruka na mjenjaču, udaljena od mene mali pedalj magnetski privlači moju lijevu nogu i razmiče mi koljena. Glazba je nježna, ali ne ljubavna. Koju god glazbu da zamislim suviše je ljubavna… Norah Jones, Nat King Cole, Sinatra… ne, nitko od njih. Izaberi sam, ja poznajem i volim samo ljubavne.

Čim mi se koljena razdvoje ja ispustim zvuk nemoći i boli zbog svježine što mi se munjevito penje uz bedra. Čuješ me i ne poduzimaš ništa. Voziš sporije, kao da se želiš zaustaviti, ali se ne zaustavljaš.

Povlačim haljinu do ruba čarapa. Na tren zabjelasa tvoja manžeta na crnoj podlozi pa se izgubi u mraku.

Chiaroscuro — pomislim – kao na slici starih majstora.

Gledam te, ozbiljan i napet pratiš kako se automobil kreće crnim asfaltom. Usne su ti razdvojene, nosnice ti se šire pod zrakom koji plitko udišeš. Oblizujem prst i prislanjam ga na tvoju donju usnu.

Ne želim izlazak, večeru, zveckanje čaša… hoću da staneš. Istovremeno, želim plesati tango s tvojom nogom medu mojima, kliziti podijem i gledati te u oči, biti svjesna naših usana i nemogućnosti da se dotaknu. Želim biti marioneta, porculanska, u tvojim rukama bez moći da se obranim od glazbe, daha i čvrstine tvog stiska.

U posljednjim taktovima ne plešemo više, privlačiš me sebi. Naginješ se uhu. Zub zvecne o biser i ti kažeš: Želim te poljubiti.

Kasnije, mnogo kasnije, sjedit ćemo sučelice, držat ću ti lice dlanovima i ljubiti ti kapke, sljepoočice i, najzad, usne sve dok ti se jezik ne probije duboko između mojih sjekutića. Ostavit će me ogrlica, rasperlati se podom… i tu ću stati, jer samo želim da me naslutiš takvu kakvu me možda nikada nećeš upoznati, a želim da znaš.

Tvoja

Subotom kad ustanem kuća je mirna i prazna. Ovi moji idu na selo, već godinama, a ja sam, nekim čudom, pošteđen toga. Sretnik, ha? Kad bolje razmislim, to je jedini čisti zrak koji sam stvarno dobio i ja sam ga podlo iskoristio… Ma ne, i ona bi morala znati da me to robijanje u hladnoći i neprestanom odbijanju moralo gurnuti nekud dalje ili stvarno misli da sam takav jadnik… moja žena, a bila je… da, bila je.

Ni sam ne vjerujem da me moja Tuffey želi… a možda me i ne želi ili je i ona ista? Nije, nju je samo strah da bih nakon toga otišao… a ne bih, tek bih onda ostao.

U devet ujutro dolazi poruka: „Krenula“, a za tri sata parkirat ću se pored jedinog automobila na praznom parkiralištu mrtvog kampa. Ona će već sjediti na stijeni. Hodat ću polako, odlagati susret, pripremati se da je ne dotaknem.

Ja sam budala, tko bi još pristao na to? I ti misliš? Eh, ne znam…

Padala je kiša. Pljuštalo je i nije se imalo kud. Znaš, to je kamp s onim malim bungalovima koje bi zimi pohodili narkomani samo da imaju kakav prijevoz iz grada.

Ponijela sam ono pismo i nisam znala kad ću mu ga dati i hoću li uopće… ne oproštajno, drugo. Kasnila sam malo, on je već stigao. Otvorio mi vrata, zaklopio kišobran i navlačeći kapuljaču, zaglušen bubnjanjem kapi, viknuo je glasnije no što je bilo potrebno:

„Stavi kapuljaču!“

Poslušala sam i izašla. Zagrlio me i utisnuo poljubac u obraz. Usne su mu meke i tople. Uzima mi ruku. Trčimo. Prolazimo kraj niza drvenih kućica obojenih u zeleno. Oprezni smo, iglice pod nogama skliske su od vlage. Ovdje, pod borovima, ne pada tako jako. Na rubu šume skrećemo prema posljednjem bungalovu, raspetljava žicu kojom su vrata pričvršćena, odguruje ih. Nedostaje mi njegova ruka, znoj nakupljen na dlanu hladi me. Ulazimo. Mračno je. Iz jakne vadi svijeću i upaljač. Stijenj tinja i polako raste. Otvara se prizor: drveni zidovi, široka daska kao podloga za madrac, gola i smeđa, drvena šipka smještena u niši na kojoj se klati jedna žičana vješalica, rubom zatvorenog okna klizi mutna crta svjetlosti zagušena kišnim danom, miriše smola.

„Pogledaj, tu su“, kaže i prinosi svijeću prema dubini s desne strane kreveta. Pod jecavom svjetlošću blješte i prelijevaju se oblutci čineći kameni brijeg, čudesnu skulpturu koja izgleda kao da je iz same zemlje izrasla i probila se u ovaj malen, premalen dom. Lice mu sjaji. Oči, pomalo grozničavo, traže moj pogled. Zasigurno sam ushićena, jer vidim da je sretan. Stojimo okrenuti prema toj stijeni kao da je u njoj deset zapovijedi uklesano. Otirem tu misao, okrećem se njemu. Podižem ruku i od dlana pravim kolijevku za njegov obraz.

„Nisi lagao“, izleti iz mene kao da je netko drugi rekao. On kima glavom i hrapavim glasom kaže:

„I ja volim tebe.“

Smijem se. To baš na njega sliči… ali on ostaje ozbiljan. Naginje se i spušta usne na rub mojih kao da provjerava smije li. Ostaje blizu, diše i čeka. Okrećem glavu, samo malo, pogledam ga u oči. Pita me želim li, a ja samo spuštam kapke pa ih na brzinu opet podignem. Gledam ga i dalje i on zna da se u tom jednom treptaju baš sve promijenilo. Lijevom rukom obuhvaća mi struk, desnu ispruži ravno. Desnu ruku polažem na njegovo rame, lijevi dlan prislanjam uz njegov desni, grli ga prstima. On zviždi Fly me to the moon i mi se lagano, sitnim koracima pomičemo u krugu pred krevetom i kamenjem.

Koga on to laže, sebe ili mene, pomislila sam, jer ako sebe laže, neka… on je dijete… kao da ja za sebe sad mogu znati jesam li ili nisam… i što bih učinila kad ga mrak spopadne, bi li ova želja bila dostatna da vrati vrijeme bezbrižnosti. Mi ne slušamo glazbu, mi ne kuhamo, mi ne obilazimo prijatelje ni rodbinu, ne hrvamo se s dječjim bolestima i pubertetima… u čemu mi to živimo, na čemu li plutamo i što će dan učiniti od nas? Jesam li ovo ja ili ona od prije? Tko je uopće on? Je li šutljiv kad ustane, podiže li glas kad je ljut, kako guli naranču? Što ako sad kaže da je spreman učiniti to, ići do kraja, promijeniti život… hoću li ja imati otvoreni račun na koji će se upisivati dječji neuspjesi, njene osvete, tri života… četiri? Pa opet, uvijek i jeste tako i kako bi itko znao što ga čeka… nama je bar dio budućnosti jasan, znamo da će biti teško… znam da će biti, ali zna li on, želi li uopće obojiti ijednu svoju plahutavu misao realnošću? Želje su lažljive, jer zanemaruju kontekst, one se rađaju u svili i bez menstrualnih bolova, uraslih noktiju, prijekora djece, grižnje savjesti… Želje su otkinute od svega. Zato valjda i jesu tako nestalne… ali ova je uporna, izvire iz neke iskonske gladi, znači li to nešto, znači li nešto rok trajanja te želje… ova je limenka iz ratnih rezervi, ukorijenjena, ali u što? Možeš li u oblak pustiti korijenje? Ovo je racionalno razmišljanje, nije strah, zar ne? Nije kukavičluk i bijeg od mogućnosti da se jednom zauvijek sve na dobro okrene… a jesam li bila racionalna dok je gulio košulju s mojih ramena, dok sam halapljivo proždirala taj pogled prepun ushita, u ushit se čitav pretvorio… plesali smo, nismo prestali biti plesači, znali smo koreografiju bez brojanja koraka kao da to uvijek iznova već stoljećima radimo, kao da zato i jesmo ovdje, kao da je to jedini smisao postojanja, a sve su drugo samo putevi do toga… je l’ to uvijek i svima tako prvi put? Ne sjećam se više svojih prvih puta… ovo je sve izbrisalo, rasjekao mi je život na tom mjestu i ja nikad više neću željeti manje… Bio je moja misao…

Bila je moja misao, prelazila je rukama kao da sam prelazim, dah mi dahom vraćala… tako mi Boga tamo nisam bio ja, bili smo oboje odjednom, u jednom i to je bilo treće neko biće, konačno čitavo… ja sad znam tajnu, tako treba biti, tako bi uvijek trebalo. Kakvo dnevno trošenje, pražnjenje, oslobađanje napetosti… ovo samo rađa novo i novo iznova… mogli smo i umrijeti tamo. Pitala je jednom da li tako smrt izgleda… pa ako izgleda ja bih umirao i ne bih se vraćao nikud, samo bih u smrti bio.

Otišla je. Iznenadila me s tim. Nisam ni sebi došao, a već je nije bilo. Mislio sam, javit će se, a kad danima nije, znao sam da je ozbiljno mislila i onda su počele muke.

I rekla sam mu:

„Dobro, sad znaš sve. Ja ljubavnica neću biti. Ti odluči.“

Što li sam očekivala? Taj je trenutak trajao, zgusnulo se vrijeme… Sad znam da i toga ima, jer to čekanje nije moglo trajati više od par sekundi, a trajalo je… Između nas bile su razapete niti i njima su polako i oprezno išle misli, nade, želje, potrebe, djeca neka, starac sa štapom, možda se i smrt tuda gegala, možda se njihala držeći se vršcima nožnih prstiju, ali ja to nisam vidjela… Misli su padale kao debele kaplje s tih žica i ne znam koja je prešla, koja ga je sustigla, ali do mene ništa nije došlo osim te njegove zaslijepljenosti i djetinjeg izraza, izgubljenosti u do sada nedoživljenom, fantastičnom, nevjerica… nekako sam znala i nije to bio strah… A bilo je… Znali smo oboje kako može biti… Ni vidjeli, ni čuli, pretvorili se… Eto.

Ne znam je li on baš shvatio, je li mi povjerovao… samo je onako opijen sjedio i smiješio se dok sam se oblačila… posegnuo je, ali nisam vidjela što mu se s osmijehom dogodilo, jer sam otišla, okrenula se od njega kao da ga i nema… Mogao me dozvati, reći nešto, ali nije.

I otišla sam… Nema sad tu koliko ću čekati ili neću; živjet ću kao i prije, vrijeme će se rastočiti, a on neće učiniti ništa. Velik je to korak… Nisam mu dala ni jedno pismo… Što su riječi? Ništa.

Čuj ova mlađa mi je malo popustila u školi, starija nije prošla audiciju i sad je drama, iz sobe izlazi samo da ode na nastavu. Žena se jučer vratila s mamografije, hvala Bogu, dobro je… Mislio sam joj reći, javiti se…, ali svaki je dan bilo nešto, kao da su znale… najprije viroza, pa ova mlađa slomila ruku, pa ta kvržica, onda je i cijev pukla… Trebam ja njima, ne može ona sama s tom djecom, a i moja su… Tuffey će se snaći, jaka je… Bože, kakva je to žena, a opet je vrijeme sve pojelo… Čudo je to, kao da me tamo nije ni bilo… drugi je to svijet… A volio sam, znao sam tada da je to pravo i sada se više ne mogu sjetiti…, na tom mjestu nema ničega.

Kažeš, otvaraš restoran… hajd’, navratit ćemo, samo nek’ mi se malo sredi ta situacija s djecom. A jest, omekšala je malo žena. Vidjela i sama da to ne može tako… ma kakvi, ne zna ništa ili se pravi, ali mir je… kao da joj se i malo mladosti vratilo, onako, življa je.

Idem, svratit ćemo… samo nek’ ovo s djecom malo prođe.

Ej, je l’ znaš treba li nekom par sto kila kamenja, bijelih oblutaka…? Lijepi su za dvorište ili nešto…

Dani se trune kao prhut, sporo i uporno i svaki ostavi trag novog prisjećanja ili zaborava. Tišina je bremenita. Subote su rupe u vremenu.