Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

MRTAV

 

I onda sam pomislila na svu tu količinu užasa u kojem se davi Svijet i na ljepotu koje ima toliko da pokrije i užas i druge ljepote. Mislila sam na onu ljepotu što čuči u ljudima i nazivaju je dobrotom, a imam je pa se izvrnem kao meka čarapa i dajem, dajem…

A ne mogu i nikako ne mogu ispuniti tu prazninu u njemu, jer je golema kao grotlo, kao rupa meteora i sve bi se to biserje otkotrljalo na dno i stislo u kut, u malu nevidljivu ogrlicu.

Počela sam se smijati i rekla sam:

„Ti si snob. Ti si sitna duša.“

I nisam se ljutila jer ne možeš se ljutiti na dijete, na nedoraslog, na nekog sebi samom tako nevidljivog. Više ga nisam htjela dotaknuti jer bi se raspao u sivu prašinu, a ja ne volim mrtvace raspršene po kući.

On je pitao, malo prigušeno:

„Bi li htjela?“

Pravila sam se da ne razumijem što, kao što uvijek radim kad točno znam da neću, a plašim se gnjavaže koju donese odbijanje ma čega. Poziv na obiteljski ručak, izlazak s Anitom u lov na frajere, odlazak na sprovod nepoznatoj tetkovoj tetki, jer „što će ljudi reći?“. Sve su to mrakovi što me uzimaju i traže od mene da lažem, vadim se ili naprosto ne razumijem što su me pitali, a to nerazumijevanje je tako puno prijetnje i smrzava dah. Nitko se nikad ne usudi ponoviti pitanje kad ja kažem: „Oprosti, odlutale su mi misli. Rekao si nešto?“

„Molim? Što? Išao bi van? Ili?“

Imam zmijski pogled i prijetnju u gesti ili izgledam sasvim naivno i zaokupljeno nečim što ne može čekati.

Šuti. Gleda me. Kaže:

„Umoran sam. Mnogo radim. Idem. Rano ustajem.“ Kao kratki rafal.

Ne osjećam olakšanje. Nisam ni bila napeta. Odnos snaga je takav da nemam mogućnost izgubiti; mogu se igrati, sad počinje drobljenje, sitna pakost; ništa strašno, ali sasvim neočekivano i time gore od ičega. Prestajem ga voljeti i primjesa sažaljenja traži da budem pravedna, da budem nježna, ali privid prošlog ponovo će ga učiniti nadmenim i konačno ću mu zariti tu oštru potpeticu, zdrobiti mu Adamovu jabučicu i gledati kako crkava, ne bez žaljenja za zajedničkim portretom koji sam naslikala za nas.

„Imaš usne koje traže poljubac“, kaže.

Znam, meni ljubav stanuje na usnama, tamo se ulijeva i istače. To sasvim nevino mjesto prekriveno tankom kožicom, čestom metom mojih sjekutića i prstiju. I to je lijepo, to je najčišća i najljepša točka u kojoj se susrećemo, sastajalište s kojeg odlazimo na neka druga mjesta koja su nekad široke livade, a češće mutni disko-klubovi s lošom glazbom i očajnim plesačima. Osjećaj tog kažiprsta i palca na donjoj usni ponijet ću sa sobom jer je vrijedio, možda samo on.

Ali sad, u ovom trenutku, to postaje sjećanje. Njegova je rečenica molitva, prošnja, pad ničice. Svjesno oblizujem usnu, pritišćem je gornjim zubima, sjajnu kao zrno nara.

„Da, i ja sam umorna, rano ustajem.“

Ispraćam ga, on spušta svoje usne na tu mrtvu stvar što ne uzvraća.