Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

PJESNICI, PLUS JEDAN

Miješali smo se tamo rubom Turopolja, opijali polja kukuruza, a onda se povukli u jednom kratkom srku svatko u svoje korito kao da se sramimo sebe. Ostavili vodoljube da skapaju.

Sve dogođeno izgubilo je vremenski slijed i uspostavilo svoj vlastiti. Kalendar ne znači ništa, padovi su također rast, lutanja, sukobi, sve je to rast koji možemo zaustaviti samo smrću. Trebam to nezadovoljstvo, koje osjećam uvijek kad nešto imam ili nemam, pretvoriti u mirnu rijeku koja prolazi prividno ista i voljeti ovaj trenutak ne zbog utjehe nego zbog sebe u njemu. Ne čekati da se dogodi nego znati da se događa. Voljeti sjećanje kakvo god bilo, osjećati dogođeno u sebi kao građu ljepote sada.

Sjedim s tri mrtva pjesnika. Mrtvi su pijani i mrtvi kao pjesnici. Dživo plače, ostavila ga je djevojka. Dvije godine nakon prekida napisao je pjesmu bivšoj, ali Anuška to nije mogla shvatiti.

„Rekao sam joj: Anuška, zlato moje, pjesma dođe i stanuje ti tu pod čelom dok se ne rodi ko dijete. Znaš, mogao sam poludjeti da je nisam napisao i što bi ti sa mnom ludim? Anuška, pametna si žena, ti znaš koja je to zmija bila. Pa, grudi, što grudi… I ti imaš grudi, ali toliku ljubav nemoguće je napisati, ja za tebe nemam riječi… Ti znaš što je važnije, Anuška, milo moje.“

Dživo se njiše na stolici i suza mu povremeno kapne u tanjurić sa solju.

„Jebeš poeziju, otvorit ću izdavačku kuću. Moram živit od nečeg. O tri zbirke se saplićem u kompu, a nijedan stih nije objavljen. Nitko više ne čita poeziju. Semantički konkretizam, to je sranje, ja to ne razumijem. Probao sam, bjež, ko da sjekirom odvajam riječi od panja.“ Antun čitavu večer ne prestaje o izdavaštvu. Antun bi me jebao. Mjerim mu bokove, uski kao u djevojčice, kao da nije baš sasvim odrastao.

„Je l’ ćeš izdavat poeziju? Evo, dat ću ti ovu moju novu zbirku, dobra je, najbolja.“ Dživo iz ruksaka vadi snop papira i gura ih Antunu na stol, pod pivsku bocu.

„Jesi lud? Neću izdavat poeziju. Da odmah propadnem. Neću ni svoju izdavat, to bi me ubilo. Proda mi se, recimo, trideset knjiga, a ja si mislim, ko ih je lud i kupio?“

Ne skidam pogled s tamnomodrih samterica. Dobro mu stoje. Usne su mu O.K. Mogli bi se malo ljubiti. Jedna tekila previše.

Uvijek je razlog mogućnost, pretpostavka, projekcija želja. Crtam portret na staklu prozora ove od dima posivjele birtije, dva vodena curka, i gotovo. Da bar mogu voljeti nešto što nisam sama kreirala, da je bar ono što sam mislila da jest, bio bi vrijedan tuge. Ovako, ostavljam sliku ispranu predugim gledanjem. Grebala sam i grebala po tom platnu i što imam? Ljuske pod noktima i grotesku koju nitko ne bi poželio na svom zidu. Ponovno bijes, i nemoć, i glazba što samo raspiruje vatru koja ždere svaku mogućnost da ga prihvatim takvog, osakaćenog. Godinama, od djetinjstva, samo taložimo smeće u sebi i postajemo karikature onih koji smo trebali postati.

Govorio je, a bosonoge riječi zebu.

Šutjela sam. Najmanje štete učinim kad šutim.

Te su rečenice onako bezobrazno i krajnje podlo zvonile kao praporci, želeći navijestiti nadu, upozoriti da griješim što se već okrećem i idem. Znala sam da mora postojati neka podvala, ali ja ne vidim ništa dok mi se ne pokaže, ja vjerujem riječima i lak sam plijen koji sâm dolazi ususret vabitelju.

Ne vidim dobro i treba mi Vanja, moj bijeli štap.

„Ne nasjedaj; on to ne misli, misli upravo suprotno. Time svjesno gradi tvoju poziciju koja tobože onda diktira tvoje ponašanje. To je najsvjesnija moguća manipulacija. Oni je jako dobro koriste, jer im omogućuje sve, tjerajući te na preispitivanje sebe umjesto njih, koji se doista ponašaju kao svinje ili zapišavatelji teritorija. To nisu bijele laži, to je kukavičluk, pakost… kao da nas žele uvjeriti da je preparirana životinja živa. Dimna zavjesa, trik. Rasprši ga! I što će ti takav? On nije vitez tužnog lika, on je tužni lik.“

Dok se tako raspada unutra i trga sve pred sobom krčeći put prema van, puca mi hrskavica i boli… jer riječi su ljepljive bobice imele istjerane iz ovojnice, zgnječene u kašu. Na njih se štošta nahvata.

Aljoša se budi: „Bi ti bila moja cura?“

„Ti znaš s kim razgovaraš?“, smijem se.

„Znam“, pijano sapliće. „Čuj, jebu me naočale, žuljaju me leće, a tebe se sjećam s plaže još dok sam vidio. Ne mogu više jebat, ja sam vizualni tip, i kad skinem naočale, sve mi je mutno, a ne mogu joj blizu s naočalama.“

„Gledaj je najprije s očalama pa onda u akciju. Kako si mene lijepo upamtio, sad upamti nju.“

Nije im lako. Stalno smo im pred očima. Eto i taj što jedva vidi, prisjeća se tijela, a ovaj pijano pogled lijepi za neznatni nabor tamo iznad raskopčanog dugmeta koje je hotimice ili, češće nehotice, takvo.

„Možda da nabaviš gumene okvire i fleksibilna stakla?“, predlaže Antun.

„A ima toga?“, ozari se Alj.

„E, nema, zajebo te“, smije se Dživo.

„Jesam duhovit, za krepat!“, raduje se Antun i unosi mi se u lice. „Ovako bi te Alj gledao, ovako izbliza, sve bi te mirisao i njuškao i recitirao ti stihove i dirao ti tu punašnu usnicu koju još pamti s one plaže. I ja bih ti dirao tu usnicu i vidio bih te, ne bih te prestao gledat, jer ti si breskvica jedna.“

„Što bi ti sa mnom? Nisu za tebe porculanske figurice“, govorim, ali ne uzmičem. Ostajem tih dvadesetak centimetara udaljena od mogućeg rješenja. Mogla bih pokušati prekriti sjećanje sjećanjem i znam da moram ostati ovdje. Sjetim se kako mi dodiruje usnu, kako je mirisan njegov krevet, kako je limun večeras prekiseo, kako ne želim biti ovdje.

Dvije tekile previše.

Pokušali smo Antun i ja još jučer, trijezni. Činilo se smisleno započeti nešto novo. Stari smo . dovoljno pa nam se ne da praviti kompromise, prilagođavati se, i prije no što započne jezik ljubavi, desi se trgovina. Isplati li mi se to? — pitala sam se sjedeći nasuprot čovjeku koji me držao pod rendgenom pogleda. Procjenjivao, analizirao, ni u jednom trenutku nije bio zbunjen, a ja sam se pretvorila u breskvu na tržnici. Hoće li me uzeti? Jesam li zrela? Voli li tvrđe ili one vinogradarske?

Trudila se istražiti uglove pogleda tamo gdje se spajaju trepavice, ali on je stezao oči pod suncem. Sve vrijeme znala sam da samo tražim novo. Bilo je jasno da živim za tu namjeru i moj se objekt otrgnuo. Sad, ovako pijan, hrabro se drži za mene, ali pustit ću da klizne kao s uglačanoga gelendera, neću mu pomoći da ostane.

Aljoša i Dživo se grle, obećavaju jedan drugome vjernost. Antun, podbočen, gleda u mene, trepće i tiho govori:

„Tvoji su obrazi dvije tople kajzerice, one iz djetinjstva i s televizije. Prošlost nam je oslikana u tv-reklamama. Naša generacija ih stvara nostalgično se sjećajući pravog života pa nam podvaljuje sliku tog istog života, kao da ne znamo da nema vraćanja, da slika peciva nije nahranila nijedan želudac već samo potakla još veću glad. Da smo mlađi…“

Poljubila bih ga. Ustajem i idem. Tri tekile previše.