Pisma divljem Skitu | Damir Šodan

DIJETE SUDBINE

draga Beyoncé,
mjesec dana
pred tragični pad WTC-a
gledao sam te gore na Istočnoj strani
kod Centralnog parka
gdje si zajedno s tadašnjim bandom
Destiny’s Child
na sklepanoj pozornici
u sklopu neke reklamne kampanje
na platformi otkrivenog šlepera
senzualna do boli
i oskudno odjevena
redala pregršti
svojih tadašnjih hitova:
Bills, Bills, Bills, Bug a Boo, Bootylicious, Survivor…

nekim čudom
uspio sam se probiti
do prvih redova
da bi me tu posve nenadano
zapljusnula zlatna struja tvog pogleda;
nešto poput udarca električne vlasulje
osnažene lepetom tisuća
Teslinih golubinjih generatora
s pročelja Hotela Waldorf-Astoria;
bio je to doživljaj
jači od najjačeg satorija,
tako da sam činio sve
da mu se oduprem
raspet kao Laokont
među vodenastim gmazovima tvojih zjenica,
u ispranim plavim All Starkama,
zanijemio i ukopan u asfalt
na križanju
Pedeset devete ulice i Pete avenije
nedaleko Pulitzerove fontane.

pa sam u svojem jadu
da se otrgnem toj magiji
počeo misliti na kojekakve opačine,
na balkanske ratne zločince
i žive kosture iza žica njihovih konclogora,
na slinavku i šap i otrovane glave govedâ,
na hrvatsku stranačku politiku,
na profecije i skazila Magde Logomer,
križevačke coprnjice,
na crnokošuljaše i otajstvo hrvatske Pretvorbe,
na polaznike tečajeva duhovne preobrazbe,
na stigme jednog velečasnog otočanina,
na Vileda krpe
i Gagarinove podočnjake,
na Bonobo čimpanze
koji sve „političke“ probleme razrješavaju
uzajamnom masturbacijom,
na Algol, Vražju zvijezdu koja tamni
svakih 2 dana 20 sati i 53 minute,
na božićne fotografije ujaka iz Canberre iz ranih 70-tih
gdje cijela obitelj stoji na travnjaku u kariranim košuljama
uz brižljivo probrani cvjetni aranžman
dok im se lica presijavaju i razvlače
po uglancanoj haubi najnovijeg Holdena
& sve dalje
– tom asocijativnom linijom –
do Lijanovićevih uvoznih pršuta
od čiste klokanovine
i beskućnićkih didjiridooa
što bruje niz amsterdamske pločnike…

ali ništa nije pomagalo
jer u plamtećem bljesku tvog pogleda
kojim si me tako besprijekorno ošinula
sagledao sam kao omamljen
dobar dio svoje budućnosti
(koja mi se i nije svidjela, onako mokra i drvena
kao netom izrezana tunjevina)
i bilo mi je jasno da sa ženom
pokraj koje sam u tom trenu stajao
neću moći zadugo ostati,
iako smo tih dana bili izuzetno nježni
i prisni jedno s drugim
i još tog istog popodneva oduševljeni ručali
u Woody Allenovom Carnegie Deliju
izdašne sendviče Broadway Danny Rose
i potom se u Little Italy
slučajno slikali pod nekim zahrđalim
požarnim stepenicama
iznad kojih je netko zaboravio ukloniti
blještavi natpis
Perfect Relationship.

ali ništa nije pomagalo,
jer taj tvoj pogled, Beyoncé,
govorio je: čovječe, još ćeš ti mnogu pustinju
prehodati prije nego li…

ali mi nisi dospjela reći što?
i tako sad ovdje sjedim sâm
u stranoj zemlji
u stanu iznad zadimljenog coffeeshopa
s reprezentativnim uzorcima
marokanskog hašiša
(Tbisla, King Hassan, Caramello, Polm, Zero)
čiji dim svrdla rasušene daske tavanice
starog holandskog herenhuisa,
i pišem ove proste ali istinoljubive
takorekući mim-etične versi za tebe
La Belle Dame Sans Merci,
Beyoncé Giselle Knowles,
čudesna ljepotice.

so this one’s for you,
dear Beyoncé,
Honey Bunny,
sweet child of mine,

za tebe božanski skladno i tamnoputo
Dijete sudbine
koje si me tako učinkovito i neopozivo
gotovo biblijski ureklo
između dva teška i mazna
r’n’b poskoka
tvojih sjajnih riđih kovrdža
tako okrutnih i pravičnih
kao šare na gipkom tijelu
nekovrsnog udesnog udava,
koji isto tako može biti
i najobičnija cirkuska životinja
čiji se pravosnažni skrbnici
odazivaju na imena
Orfej & Moira.