Pisma divljem Skitu | Damir Šodan

KOKI SA BRIJUNA

kako čitamo
u domaćim tiskovinama
Titov papagaj Koki
odlična je zdravlja i raspoloženja
unatoč pojavi ptičje gripe
ali je nedavno preventivno
za posjete domaćeg i češkog premijera
sklonjen u tzv. zimsku nastambu
budući da još uvijek naveliko
psuje i kriješti
Brozovo ime.

i Flaubert je imao papigu
koja je navodno vikala
Madame Bovary, c’est moi,
pa je postala predmet književnih studija
i o njoj je davno nakon smrti pisca
napisana knjiga.

ali naš Koki je više onako
narodski „čovjek“
i neodoljivi, izgleda, kozer i šarmer.
za njega se dotjeruju novinarke
i glumice i alabasternim mu prstima
glade krestu.
a prilaze mu udivljeno stariji, djeca i regruti
(oni rijetki koji prispiju do Brijuna)
sve dok im on u lica ne istrese
ono svoje znamenito – eto vidiš, Kočo!

ali Koki je zaslužio
osobni feature
u više tjednika i tabloida
dapače i nekoliko intervjua
povodom pedesetogodišnjice
svoga lika i djela.

i kao da nikome ne smeta
što je on bez pardona
vriskao svoje
(baš kao Stasijevi mučenici)
još u onome režimu
i to sasvim slobodno
po vlastitoj volji i ćefu
usprkos zloglasnoj „Sto trideset trojci“
što zabrtvila je mnoga
daleko umnija usta.

pitamo se samo
što bi bilo da tako uskrsnu
i drugi fantomi iz Titove povijesti:
Ćulafić, Ranković, Đilas, Bakarić, Huska Miljković
i njegove tri tisuće, kraške fojbe, Kočevski Rog,
galijoti s Golog, poezija Vukajla Kukalja
i Radonje Vešovića
ili ne daj bože poslovično ljutiti
majstor Karas?

ali, ako je povijest vječno vraćanje,
kako tvrde Nietzsche i Giambattista Vico
(koji je počeo kao pjesnik 1693. poemom Affetti di un disperato),
tj. svojevrsni centrifugalni circulus vitiosus,
tada je još uvijek moguće da Koki
na koncu zasluži i Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a
i to nakon što je već prethodno bio odlikovan
Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića
za udarnički doprinos
dadaističkom semantkonkretizmu
u nacionalno-označiteljskoj klasi.

a nije isključeno ni da drmne
kakvu kristalnu plaketu
na nekoj festivalskoj večeri
slobodnijih formi.

no ako priznanja i nagrade i izostanu
Kokiju uvijek ostaju
špiglo i kadica
redovita njega i prehrana,
plaćeni krletka i režije,
kao i sloboda nesmetanog blebetanja
(dulce et decorum est pro patria garri!)
i po tome će mu i dalje biti bolje
negoli većini njegovih zemljaka
koji ovih dana s razumljivom zavišću
i jalom
gledaju na javne eskapade
tog „čovika-tice“,
tog kočopernatog i neuništivog
svjedoka povijesti,

jer vrijeme je uvijek
kako to lijepo reče Parni valjak
– na njegovoj strani.