Pisma divljem Skitu | Damir Šodan

LISABON

njen mobitel ponovno zvrči.
u kasno ljetno popodne u Rua Garrett
s nogom preko gole noge & licem

Monice Vitti (iz Antonionijeve L’avventure)
dok lista Marie Claire & ispija svoj espresso
ona nema razloga za brigu. A poesia está na rua

s fasade za njenim leđima pod hrpom
poderanih postera zijeva stari plakat
iz doba Salazara; u areni nedaleko od stadiona

upravo muče (ali ih nikada ne ubijaju)
bikove. njihov otegnuti urlik uvlači se
na balkone, zalazi u begonije i klima uređaje,

dok s radija lagano dopire vječna Amália, jer
fado je fado je fado je fado
taj mali čekić duše

koji kucka o unutrašnje zidove lubanje
diskretno kao njene potpetice
o izlizane lučke pločnike.

& tad ponovno diže pogled da se uvjeri
da je još uvijek motrim podjednako znatiželjno
kao maloprije. nešto dalje

na slobodnom mjestu za Pessoinim stolom
njena klinka slaže Pokémone.
koje li udaljenosti pomislim

i sjetim se Friedrichove rečenice:
kad istjeruješ vraga pripazi
da ne istjeraš ono najbolje.