Pisma divljem Skitu | Damir Šodan

NA BRODU LJEPOTE

zlikovac se zadovoljno smije
i maše nehajno s palube kroz pjenu
tranzicijske sapunice, jer on je

čovjek koji zna što hoće, ima
konzultantsku tvrtku, pogon za proizvodnju
umjetnih glista, Ferrari 575 M Maranello

i osmijeh rezak i čist kao zvuk
motorke (Remington 076728K 1.5 hp 12″)
od kojeg manekenkama lica mrznu

i međunožja bride tako da ih gospođa
Suzy vlasnica casting agencije mora držati
na oku kao Rebeka u Bibliji

one deve jer inače bi nahrupile
poput Menada i rastrgle tog uglednog
nijemog lijepog sredovječnog poslovnog

Orfeja koji upravo ustaje iz ležaljke
da provjeri da more oko broda
nisu preko noći opkolile meduze

a onda se izvija mladolik i preplanuo
i skače u kupaćim tan thru gaćama
Ermenegilda Zegne u svoje teritorijalne vode

takvom lakoćom kao da ulazi
u vlastiti La Scala jacuzzi, taj uspješni
entrepreneur (čija kći upravo ljetuje

u bungalowu u La Pointe aux Canonniers
na Mauritiusu sa sinom glasovitog ginekologa
koji je zbog optužbe za krađu jajnih stanica

svojih pacijentica sada u bijegu…)
taj poduzetni poskok u modrini čijeg oka
lako spoznaješ da je Lukrecije imao pravo

kad je kazao da pobožnost
na sve gleda vedrom dušom,
i da se angažiranu poeziju

više ne isplati pisati jer je od nje učinkovitiji
Glassex Multiuso kupljen u Mercatoneu,
koji besprijekorno uklanja mrlje

sa savjesti koju će kad kucne čas
misice do neslućenih oblina napuhati
i on će kao Cesarićev oblak

ni od kog iz dubine gledan
uznijeti se sav blažen u nebo
tri … dva … jedan!