Pisma divljem Skitu | Damir Šodan

VATIKANSKE SESTINE

I

pratio sam dugo
u stopu neke fratriće
do one krčme gdje služe pasta fagioli
s čvrstim uvjerenjem
da samo oni skrušeni i dobro skruhani,
koji redovito poste, znaju gdje su najbolji bokuni,

II

a prizivajuć usput iz nekog razloga
sve one dopola pročitane ulomke
iz P. P. Pasolinija, Unamuna, Chestertona,
Papinija, Hansa Künga i San Juana de la Cruza,
da bi već nakon niti pet minuta obavijeni
nekim crnovinskim drvenastim tmastim dimom

III

unisono kao sred koncelebrirane mise
sva sedmorica (šest božjih ljudi plus
putnik-namjernik Hrvat s putovnicom
pod lijevom grudi košulje od 15.000 lira)
pred vonjem masnog mrsa
veličanstveno rasklopili kosire

IV

k’o da će nas taj čas
odnekud stići hostija od božje mane,
u tom opakom vremenu milenijskom
gdje eshatologija se nonšalantno ispija
na slamku kao tropska Caipirinha
ili ona crna cola sred bejrutske šute…

V

potom prošetah, pa uđoh u Sv. Petra
bogomolju i povikah (u sebi) naglas:
gle koliko mrtvog Versacea na hrpi!
kao da smo božemiprosti na Floridi
na Ocean Driveu, a ne u srcu
grimizne dogme.

VI

i tu vodene zmije cijuknuše
negdje gore visoko
na Jakovljevim anđeoskim ljestvama
među sefirotima i fluorescentnim ribama,
i ja spoznah da inovjerac bez službene crkve
upravo najviše žudi Boga

VII

jer duh je njegov obrezan
i diše nasušno kao šuplja zračnica
u beduinskom lavoru punom svete vode;
i tu zavapih tako snažno
da su mi iz očiju suknule crvene suze
izrepane kao Guccijeve mini-suknje

VIII

i sva bižuterija Angelettija,
Massonija, Bvlgarija i Battistonija
namah zašuškala u ušima,
ter pomislih zgranut
pa nije valjda da je samo za nedjela bila mišljena
i ona davno ukradena vatra

IX

kad već u golotinji smo čistoj začeti
poput nijeme braće što se drže za staklene ruke:
ortodoksija, transcendencija, pravovjerje
i nisu toliko loši uzimaš li ih
poput antibiotka
dvaput dnevno, napomenula mi je poslije

X

jedna do-zla-vraga lijepa
agentica Opus Dei
dok sam je sred purpurne oblačnice
u Via Condotti
potezao za bretele na crnoj trici,
ali ja sam tad već bio obasjan saznanjem

XI

da će mi Bog ipak
kad-tad
oprostiti
budući da u meni i nije
drugog zla
doli onog pučkoškolskog

XII

što u mislima tek
perolake pjesmice sklada
dok silazim polako gospojo
stubama
tvojega
grada.