Krist, vino i voda | Jurica Starešinčić

JA I JA

 

prljavi dronjci na njegovim leđima
lutaju s njim po prljavim cestama
na plovidbama provincijskim birtijama
i u svađama s prijateljima
želim ga pitati zašto hoda grbav
među duhovima mrtvih traži ljubav
ali se, naravno, bojim odgovora
da nema tunela iz ovog zatvora.

sunce grije pijesak do usijanja
plameni grm nastaje iz suhog granja
rijeka mu se tiho miče s puta
bog mu je kompas u bijegu iz ropstva –
nije li tuđa trešnja uvijek bolja?
a obećana zemlja su tuđa polja
gdje će njegov narod postati slobodan
da bude pobijen, mučen i protjeran.

robinson je ostao sam na svijetu
zauvijek zatočen na istom mjestu
svladao ga je neopisiv užas
niotkuda se nije nazirao spas
i robinson je digao ruke od svega
brzo je izgubio vjeru u boga
brzo je pokopao sve uspomene
i zadnji metak potrošio na sebe.

srećem ga ponovno u nekoj birtiji
prilazim mu ljubazno, on me se boji
pitam ga zašto ne otputuje negdje
a uplašene oči me pitaju – gdje?
moja ljubav je mrtva i pokopana
ne sjećam se ni kako je izgledala
dijete, ja ne tražim naša plodna polja
jer cesta je moja obećana zemlja.