Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

ČUDAN RAZGOVOR KROZ PROZOR

 

Slučaj je htio da jedne nedjelje odvjetnika Uttersona, dok je bio u redovitoj šetnji s gospodinom Enfieldom, put još jednom odvede u uličicu, pa kad su došli pred ona vrata zastali su i zagledali se u njih.

– E pa, toj je priči konačno došao kraj – reče Enfield. – Nikad više nećemo vidjeti gospodina Hydea.

– Nadam se da nećemo – odvrati Utterson. – Jesam li vam ikad rekao da sam ga jednom ipak vidio i da je na mene ostavio isto onako odbojan dojam kao i na vas?

– Nije ni moglo biti drugačije – reče Enfield. – Usput budi rečeno, sigurno ste pomislili da sam prava budala kad nisam znao da je ovo stražnji ulaz na posjed doktora Jekylla! Ali to sam i uspio dokučiti zbog nečeg što ste vi nenamjerno rekli.

– Ipak ste to dakle otkrili? – upita Utterson. – No, kad je već tako mogli bismo ući u dvorište i pogledati u prozore. Iskreno govoreći, zabrinut sam za sirotog Jekylla. Čak i dok stojimo ovdje vani u sebi osjećam da bi mu društvo prijatelja moglo koristiti.

U dvorištu je bilo hladno i pomalo vlažno, zrak je bio ispunjen preuranjenim sumrakom iako je u visinama nebo još vijek bilo obasjano žarkim suncem na zalasku. Srednji od tri prozora bio je napola otvoren i Utterson opazi doktora Jekylla kako sjedi uz sam rub prozora i s beskrajnom tugom na licu teško uvlači zrak u pluća, poput nekog neutješnog zatvorenika.

– Oho! Jekylle! – uzvikne Utterson. – Nadam se da ti je bolje.

– Ne osjećam se dobro, Uttersone – umorno odgovori liječnik. – Nije mi dobro. Ali, hvala Bogu, neće to dugo potrajati.

– Previše se zadržavaš u kući – reče mu odvjetnik. – Morao bi izlaziti da potakneš krvotok, kao gospodin Enfield i ja. (Ovo je moj rođak – gospodin Enfield – doktor Jekyll). Hajde, uzmi šešir i na brzinu prošeći s nama.

– Vrlo si ljubazan – uzdahne Jekyll. – Jako bih se volio prošetati s vama, ali ne, ne, nikako ne mogu, ne usuđujem se. Ipak, stvarno mi je drago što te vidim Uttersone; ovo mi je doista veliko zadovoljstvo. Pozvao bih tebe i gospodina Enfielda da dođete gore, ali stan mi je u velikom neredu.

– Pa dobro, onda – dobroćudno će odvjetnik – najbolje će biti da mi ostanemo ovdje dolje i da razgovaramo s tobom kroz prozor.

– To sam upravo i ja htio predložiti – odvrati liječnik smiješeći se. Ali tek što je izgovorio te riječi, smiješak mu je nestao s lica, a zamijenio ga je izraz takva užasa i očaja da se obojici gospode u dvorištu sledila krv u žilama. Samo su na tren vidjeli taj izraz jer je prozorski kapak bio smjesta naglo spušten, ali je i letimičan pogled bio dovoljan da se obojica okrenu i bez riječi izađu na ulicu. Šutke su prošli cijelu dužinu uličice i tek kad su skrenuli u susjednu ulicu u kojoj je čak i nedjeljom bilo živo, gospodin Utterson se napokon okrenuo i pogledao pratioca. Obojica su bili blijedi, a oči su im izražavale isti užas.

– Bože, pomozi nam, Bože, pomozi nam! – izusti gospodin Utterson.

Gospodin Enfield samo ozbiljno kimne i produži dalje šuteći.