Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

DOGAĐAJ OD PROŠLE NOĆI

 

Jedne večeri gospodin Utterson je poslije objeda sjedio uz vatru kamina kad ga je iznenadio posjet batlera Poolea.

– Dobro došli, Poole, čemu mogu zahvaliti ovaj dolazak? – uzviknuo je, a onda ga je još jednom promotrio dodavši: – Zbog čega ste zabrinuti? Je li doktor bolestan?

– Gospodine Uttersone – reče Poole – nešto nije u redu.

– Sjednite, a evo vam i čaša vina – reče odvjetnik. – A sad se pokušajte smiriti i recite mi što želite.

– Vi znate, gospodine, kakav je doktor – odvrati Poole – i kako se zatvara u svoju sobu. E pa, opet se zaključao u svoj kabinet, a to mi se, gospodine, ni najmanje ne sviđa… nek’ sam proklet ako mi se to sviđa… Gospodine Uttersone… gospodine, ja se bojim.

– No, dobri moj čovječe, budite jasniji – reče odvjetnik. – Čega se točno bojite?

– Bojim se već oko tjedan dana… – odvrati Poole uporno zaobilazeći postavljeno pitanje. – I više to ne mogu podnijeti!

Pooleov izgled jasno je svjedočio o istinitosti njegovih riječi; više se nije trudio da mu ophođenje bude besprijekorno, te osim u trenutku u kojem je obznanio svoj užas, nijednom nije pogledao odvjetnika u oči. Čak je i sad sjedio držeći na koljenu čašu vina koje nije kušao, pogleda uprtog u kut sobe.

– Ne mogu to više podnijeti – ponovi.

– Pa, dobro – reče odvjetnik – vidim Poole da za to imate neki dobar razlog. Vidim da nešto ozbiljno nije u redu. Pokušajte mi objasniti što.

– Mislim da se dogodilo ubojstvo – reče Poole promuklim glasom.

– Ubojstvo! – uzvikne odvjetnik ozbiljno uplašen i stoga sklon srdžbi. – Kakvo ubojstvo? Čovječe, što želite time reći?

– Ne usuđujem se reći, gospodine… – glasio je odgovor – no hoćete li poći sa mnom da se sami uvjerite?

Jedini Uttersonov odgovor bilo je to što je ustao, te uzeo šešir i ogrtač. Začuđen, primijetio je golemo olakšanje koje se pojavilo na Pooleovu licu, a dok je odlagao svoju čašu vina primijetio je, možda ništa manje začuđen, da ga nije ni kušao.

Noć je bila burna, hladna noć primjerena ožujku, s bljedunjavim mjesecom koji se doimao izvrnutim na leđa, kao da ga je izvrnuo vjetar, i oblacima koji su ličili na leteće olupine sazdane od providnog, koprenastog tkiva. Vjetar ih je ometao u razgovoru, a obrazi su im se prošarali crvenim mrljama. Ulice na kojima je bilo neuobičajeno malo prolaznika zbog vjetra su izgledale pometeno. Gospodin Utterson pomisli da još nikad nije vidio taj dio Londona tako opustošen. Mogao je poželjeti da pustoš nestane. U svom životu još nikad nije bio svjestan toliko snažne želje da ugleda i dotakne drugo ljudsko biće, jer koliko god se opirao, u njegovu se umu rodio ubojit osjećaj iščekivanja propasti. Trg je, kad su došli do njega, bio obavijen vjetrom i prašinom, a tanko drveće u vrtu lupalo je granama o ogradu. Poole, koji je cijelim putem išao korak-dva ispred Uttersona, odjednom je zastao nasred pločnika, te je usprkos snažnom nevremenu skinuo šešir i brisao čelo crvenim džepnim rupčićem. Ipak, koliko god da se žurio u hodu, nije otirao kapi znoja od napora, nego vlagu od neke tjeskobe koja mu je oduzimala dah, jer lice mu je bilo blijedo, a kad je progovorio glas mu je zvučao grubo i napuklo.

– Pa, gospodine, stigli smo – reče Poole. – I daj Bože da ne bude nikakvog zla.

– Amen, Poole – odvrati odvjetnik.

Tada batler vrlo oprezno pokuca; s vrata spadne zaštitni lanac, a glas iznutra upita:

– Jes li to ti, Poole?

– Sve je u redu – reče Poole. – Otvorite vrata.

Ušli su u predvorje koje je bilo jarko osvijetljeno, vatra se razgorjela u visinu, a oko ognjišta su stajali svi članovi posluge, muškarci i žene, zbijeni jedni do drugih poput stada ovaca. Kad je ugledala gospodina Uttersona jedna služavka brizne u histerični plač, a kuharica uzvikne:

– Hvala Bogu! Evo gospodina Uttersona! – i pohrli kao da će ga zagrliti.

– Što je? Što? Zar ste svi tu? – upita odvjetnik zlovoljno. – Kakav je to red? Kakvo je to neodgovorno ponašanje? Vaš gospodar ne bi bio nimalo zadovoljan.

– Svi su uplašeni – reče Poole.

Uslijedio je posvemašnji muk, nitko se nije pobunio, samo je služavka povisila ton i sad je glasno ridala.

– Jezik za zube! – odvratio joj je Poole žestokim tonom koji je svjedočio o tome da su i njemu popustili živci. Doista, kad je djevojka onako iznenada povisila ton svoje jadikovke, svi su se trgnuli okrenuvši se prema unutarnjim vratima, a na licima im je bio izraz užasnog iščekivanja.

– A sad – nastavio je Poole obraćajući se čistaču stolnog pribora – dodaj mi svijeću, pa da to već jednom sredimo.

Zatim je zamolio odvjetnika Uttersona da pođe za njim, te ga je poveo u vrt iza kuće.

– Sad, gospodine, hodajte što tiše možete – reče. – Želio bih da sve čujete, ali ne i da vas čuju. I ako vas kojim slučajem pozove da uđete, nemojte to učiniti!

Zbog ove užasne izjave Uttersonovi živci toliko su popustili da mu se tijelo zatreslo svom snagom, i gotovo je izgubio ravnotežu. Ipak, prikupi hrabrost, te pođe za Pooleom u zgradu laboratorija, prođe kroz dvoranu za seciranje u kojoj je bila gomila sanduka i boca, sve do podnožja stepenica. Tu mu je Poole pokazao rukom da stane na jednu stranu i sluša, a on je odložio svijeću, te se, očito skupivši svu hrabrost, popeo po stubama gdje je pomalo nesigurno pokucao na vrata kabineta koja bijahu obložena crvenim flisom.

– Gospodine, ovdje je gospodin Utterson, želi vas vidjeti – doviknuo je, a još dok je to govorio dade odvjetniku odlučan znak da pažljivo sluša.

Iz unutrašnjosti kabineta odgovori mu pomalo razdraženi glas:

– Reci mu da ne mogu nikoga primiti.

– Hvala vam, gospodine – odvrati Poole s nekako slavodobitnim prizvukom u glasu, pa dohvati svijeću i povede gospodina Uttersona natrag preko dvorišta u veliku kuhinju u kojoj je vatra bila ugašena, a žohari su poskakivali po podu.

– Gospodine – reče batler gledajući gospodina Uttersona direktno u oči – je li ono bio glas mojeg gospodara?

– Čini se da se dosta izmijenio – odgovori Utterson vrlo blijeda lica, uputivši prema Pooleovim očima isti onakav prodoran pogled.

– Izmijenio? Pa da, i meni se čini – reče batler. – Zar bih se nakon dvadeset godina provedenih u kući ovog čovjeka, mogao zabuniti oko tona njegova glasa? Ne, gospodine, moj gospodar je ubijen. Ubijen je prije osam dana kad smo ga čuli kako glasno zaziva ime Božje, a tko je sad tamo unutra umjesto njega, i zašto je ta osoba i dalje tamo, to je pitanje koje, gospodine Uttersone, vapi do neba!

– Ovo je, Poole, vrlo neobičan slučaj, ovo je, čovječe, doista misteriozna zagonetka! – potvrdi gospodin Utterson grizući nokte. – Uzmimo da je (kao što ste pretpostavili) doktor Jekyll doista… pa recimo, ubijen. Što je moglo navesti ubojicu da ostane? Takve pretpostavke ne drže vodu zbog toga što se ne temelje na zdravom razumu!

– Pa, gospodine Uttersone, vi ste čovjek kojeg je teško zadovoljiti, no ja ću to ipak učiniti – reče Poole. – Tijekom cijelog proteklog tjedna taj… (shvaćate na što mislim) taj čovjek (ili to biće, ili što god to bilo) obitava u onom kabinetu, te dan i noć vapi za nekakvim lijekom, a nikako ne uspijeva nabaviti pripravak koji mu pomaže. Katkad je on – to jest moj gospodar – pisao narudžbe na komadiće papira koje je ostavljao na stepenicama. Prošlog tjedna nismo ništa drugo ni dobivali, ništa osim tih ceduljica i zaključanih vrata kabineta, a ostavljeno jelo pred vratima uljez bi uzeo potajno, kad nitko nije gledao. Pa, gospodine, svakog smo dana, ah, čak i dva ili tri puta na dan, dobivali narudžbe i pritužbe, tjerao me da jurim po gradu od jednog do drugog veletrgovca lijekovima. Kad god bih mu donio narudžbu uslijedila bi cedulja na kojoj je pisalo da vratim ono što sam donio, jer preparat nije dovoljno čist, te bi uslijedila još jedna narudžba koju je trebalo uzeti od drugog veletrgovca. Njemu je, gospodine, taj lijek svakodnevno neophodno potreban, što god da liječi.

– Imate li ovdje koju od tih cedulja? – upitao je gospodin Utterson.

Poole je opipao svoj džep. Izvukao je zgužvani papirić kojeg je odvjetnik sagnuvši se približio svijeći, te ga je pomno proučio. Poruka je glasila ovako:

„Dr. Jekyll preporučuje se g.g. Maw i uvjerava ih da je njihov posljednji uzorak bio nečist i potpuno neupotrebljiv za dr. J. sadašnje potrebe. Godine 18.. dr. J. je kupio poveću količinu istog pripravka od g.g. M., i sada moli neka vrlo pomno potraže to isto, pa ako je ostalo štogod od te iste kakvoće, neka mu to odmah isporuče. Cijena nije u pitanju. Važnost ove narudžbe je za dr. J. neprocjenjiva.“ Do tog je mjesta pisamce bilo vrlo uredno napisano, ali tu su odjednom, uz nenadanu packu tinte, na vidjelo izbili autorovi osjećaji. „Za miloga Boga“, dodao je, „pronađite mi još nešto od tog starog preparata!“

– To je neobično pismo – reče Utterson, a onda oštrim glasom upita Poolea: – Kako to da je otvoreno?

– Namještenik kod Mawa, gospodine, jako se razljutio, pa mi ga je dobacio kao kakvo smeće – odgovori Poole.

– A znate li, Poole, je li ovaj rukopis bez ikakve sumnje Jekyllov? – nastavi odvjetnik.

– Čini mi se da jest – reče batler prilično mrzovoljno, a onda doda drukčijim tonom: – Ali zar je važan rukopis? Ja sam osobno… vidio njega!

– Vidjeli ste ga? – ponovi gospodin Utterson. – Zaista?

– Tako je – potvrdi Poole. – Bilo je to ovako. Iz vrta sam naglo i neočekivano uletio u dvoranu za seciranje. Izgleda da se on na trenutak bio spustio u prizemlje kako bi potražio svoju ljekariju, ili što god to bilo, jer su vrata kabineta bila otvorena, te sam ga spazio na drugom kraju dvorane kako kopa po onim sanducima. Kad sam banuo u prostoriju on je podigao pogled, zatim je vrisnuo i odjurio po stepenicama u kabinet. Vidio sam ga samo na trenutak, ali mi se kosa digla na glavi. Ako je to, gospodine, doista bio moj gospodar, zašto je onda na licu imao masku? Ako je to bio moj gospodar, zašto je zacvilio kao štakor i pobjegao od mene? A ja sam tako dugo bio u njegovoj službi. Pa onda… – tu ušuti i prijeđe rukom preko lica.

– Sve su to vrlo čudne okolnosti – reče gospodin Utterson – ali mislim da počinjem shvaćati o čemu se zapravo radi. Vaš je gospodar, Poole, očito obolio od jedne od onih bolesti koje muče i deformiraju bolesnike. Otud, koliko ja znam, potječe ta promjena glasa. Otud maska na licu i izbjegavanje prijatelja. Otud i mahnita želja da pronađe taj lijek s pomoću kojeg se, jadnik, koliko-toliko nada da će se potpuno oporaviti – daj Bože da ima pravo! To je moje objašnjenje, prilično žalosno, Poole, pa i strašno, ali kad se dobro promisli, sve se uklapa jednostavno i prirodno, povezuje sve činjenice i oslobađa nas svih pretjeranih strepnji.

– Gospodine… – opet će batler dok mu je u lice nadiralo bljedilo – ono biće nije bilo moj gospodar i to je sva istina. Moj je gospodar – tu se obazre oko sebe i nastavi šaptom – visok, dobro građen čovjek, a ovaj je više ličio na kepeca. – Utterson mu se pokuša usprotiviti, ali Poole vikne: – O, gospodine, pa zar vi zbilja mislite da nakon ovih dvadeset godina ne prepoznajem svog gospodara? Zar mislite da ne znam dokle mu dopire glava kad stoji na vratima kabineta, gdje ga vidim svakog dana otkad sam ovdje u službi? Ne, gospodine, ono maskirano stvorenje nipošto nije bilo doktor Jekyll – sam Bog zna što je ono bilo, ali doktor Jekyll nije bio, i ja sam čvrsto uvjeren da je tu počinjeno ubojstvo!

– Poole – odvrati odvjetnik – ako je tako kako vi tvrdite, onda je moja dužnost da to i provjerim. Koliko god želio poštedjeti osjećaje vašeg gospodara, i koliko god me zbunjivala ova poruka koja, čini se, dokazuje da je on još uvijek živ, smatram svojom dužnošću provaliti kroz vrata kabineta.

– Ah, gospodine Uttersone, to se traži! – uzvikne batler.

– A sad dolazi na red drugo pitanje – nastavi Utterson. – Tko će to učiniti?

– Pa vi i ja, gospodine – uslijedio je neustrašiv odgovor.

– To ste dobro rekli – odvrati odvjetnik. – I kakav god bio ishod, pobrinut ću se da vi ne budete na gubitku.

– U dvorani za seciranje ima jedna sjekira – nastavi Poole – a vi možete uzeti žarač iz kuhinje.

Odvjetnik uze tu grubu, ali tešku stvar i odvagne je u šaci.

– Jeste li svjesni, Poole – reče dižući pogled – da ćemo se i vi i ja izložiti stanovitoj opasnosti?

– Moglo bi se reći da je doista tako, gospodine – odvrati batler.

– Zato bi bilo dobro da otvoreno porazgovaramo – reče Utterson. – Ni vi ni ja nismo rekli sve što nam je na umu. Zato hajde da stavimo karte na stol. Jeste li prepoznali onu maskiranu spodobu koju ste vidjeli?

– Pa sad, gospodine, sve se dogodilo jako brzo i spodoba je bila toliko zgrbljena da se ne bih baš mogao zakleti… – glasio je odgovor. – Ali, ako ciljate na to da se radilo o gospodinu Hydeu – no, da, mislim da je to bio Hyde! Spodoba je bila otprilike njegove visine i kretala se s istom brzinom i okretnošću, a osim toga, tko bi drugi mogao ući na vrata laboratorija? Ne smijete zaboraviti, gospodine, da je on u vrijeme kad je ubojstvo počinjeno još uvijek kod sebe imao ključ. Ali ni to nije sve. Ne znam, gospodine Uttersone, jeste li vi ikad upoznali tog gospodina Hydea?

– Jesam – odgovori odvjetnik – jednom sam razgovarao s njim.

– Onda sigurno znate, kao i svi mi, da u tom gospodinu ima nešto čudno – nešto od čega se čovjek lecne – i ne znam, gospodine, kako bih to točno opisao nego ovako: osjetili biste do srži kostiju nekakvu hladnoću i slabost.

– Priznajem da sam osjetio nešto poput toga što ste opisali – reče Utterson.

– Upravo tako, gospodine – odvrati Poole. – Pa, kad je to maskirano stvorenje iskočilo poput majmuna usred onih kemikalija i odjurilo u kabinet, kičmom su mi prošli srsi. Ma znam ja da to nije nikakav dokaz, gospodine Uttersone, dovoljno sam načitan da bih to znao, ali čovjek ima neke svoje osjećaje, i kunem vam se na Sveto pismo da je ono bio gospodin Hyde!

– Da, da – reče odvjetnik. – I ja se toga pribojavam. Bojim se da je nesreća potekla – a do nesreće je moralo doći – iz tog njihovog poznanstva. Da, doista vam vjerujem: vjerujem da je jadni Harry ubijen, i vjerujem da se njegov ubojica (a sam Bog zna zašto ga je uopće ubio) još uvijek krije u sobi svoje žrtve. Na nama je sad da se osvetimo. Pozovite Bradshawa!

Sluga je došao na poziv blijed i nervozan.

– Saberite se, Bradshaw – reče odvjetnik. – Znam da ova neizvjesnost utječe na sve vas, ali sad kanimo stati tome na kraj. Poole i ja ćemo provaliti u kabinet. Ako sve dobro prođe, moja pleća su dovoljno jaka da mogu preuzeti svu krivicu na sebe. A dotle, da ne bismo ništa propustili, ili da zločinac ne bi pokušao pobjeći na stražnji izlaz, ti i najmlađi sluga morate stati iza ugla s dvje debele štapine da pazite na vrata laboratorija. Dajemo vam deset minuta da zauzmete svoja mjesta.

Kad je Bradshaw otišao, odvjetnik je pogledao na svoj sat.

– A sad, Poole, idemo i mi na svoje mjesto – reče, te uze žarač pod ruku i pođe u dvorište.

Mjesec su zastrli oblaci tjerani laganim vjetrom i sad je već bio mrkli mrak. Vjetar koji je puhao samo na mahove propuhivao je duboko stubište zgrade pomičući svjetlo svijeće tamo-amo pred njihovim nogama sve dok se nisu sklonili u dvoranu za seciranje, gdje su bez riječi sjeli i čekali. Vani je sa svih strana svečano brujao London, no u dvorani je tišinu koja je vladala oko njih remetio samo zvuk koraka što su se pomicali tamo-amo po podu kabineta.

– Tako, gospodine, hoda po cijele dane – šapnu Poole. – A prehoda i veći dio noći. Kratka tišina nastane samo kad stigne novi uzorak iz apoteke. Ah, nečista savjest je najgori neprijatelj počinka! Da, gospodine, svaki taj korak je natopljen nasilno prolivenom krvlju! No osluhnite opet malo bolje, baš napnite uši, gospodine Uttersone, i recite mi je li to doktorov korak?

Ma koliko bili spori, koraci su bili lagani i neobični, sa stanovitim prizvukom posrtaja. Doista su se razlikovali od teškog, škripavog tabanja Henryja Jekylla. Utterson uzdahne.

– Zar se nikad ništa drugo ne čuje? – upita.

Poole kimne.

– Samo jednom – odgovori. – Jednom sam ga čuo kako grca u suzama.

– Grca u suzama? Kako to? – upita odvjetnik svjestan nagle jeze koja mu je naježila kožu.

– Grcao je u suzama poput žene ili izgubljene duše – reče batler. – To me toliko duboko potreslo da sam i ja mogao zaridati.

No, deset minuta je isteklo. Poole je izvukao sjekiru ispod hrpe slame za pakiranje, stavio je svijeću na najbliži stol da im svijetli kad krenu u napad, te su se obojica susprežući dah primakla vratima iza kojih su, u noćnoj tišini, ravnomjerno odzvanjali oni strpljivi koraci gore-dolje, gore-dolje…

– Jekylle! – vikne Utterson snažnim glasom. – Zahtijevam da te vidim! – Zastao je na trenutak, ali odgovora nije bilo. – Upozoravam te da su nam neke stvari u vezi s tobom pobudile sumnju. Ja te moram vidjeti i, tako mi svega, vidjet ću te! Ako ne milom, onda silom! Ako ne s tvojom privolom, onda s grubom silom!

– Uttersone – odazvao se onaj glas – za ime Boga, imaj milosti!

– Ah, to nije Jekyllov glas, to je Hydeov glas! – poviče Utterson. – Srušite vrata, Poole!

Poole je visoko zamahnuo sjekirom; udarac je potresao zgradu, a vrata obložena crvenim flisom poskočila su zajedno s bravom i zidnim držačima. Iz kabineta je odjeknuo očajnički vrisak, kao od posve životinjskog straha. Sjekira se opet podigla u vis, i opet su prasnule drvene ploče, a okvir je poskočio; zaredala su se još četiri udarca, ali drvo je bilo tvrdo i okovi su bili odlične izrade. Tek se nakon petog udarca mehanizam brave razletio i odvojio, a razbijena vrata srušila su se unatrag na sag.

Uplašeni bukom koju su sami digli i tišinom koja je potom nastala, napadači su malo ustuknuli i pogledali unutra. Pred njima je bio kabinet osvijetljen blagim svjetlom lampe, na ognjištu je plamtjela i pucketala velika vatra, čajnik je pjevušio tankim glasićem, jedna ili dvije ladice bile su izvučene, na radnom stolu bili su uredno složeni spisi, a bliže vatri bio je posložen pribor za čaj. Da nije bilo staklenih ormara punih kemikalija, reklo bi se da je to najtiša, najobičnija soba te noći u Londonu.

Na samoj sredini sobe ležalo je tijelo muškarca bolno iskrenutih kostiju koje se još uvijek trzalo. Prišli su mu na prstima, okrenuli ga na leđa i promotrili lice Edwarda Hydea. Bio je odjeven u odjeću koja je bila prilično prevelika za njegov stas, odjeću koja bi pristajala stasu doktora Jekylla. Mišići njegova lica još su se uvijek pomicali u prividu života, no života više nije bilo. Po razbijenoj bočici u ruci i oštrom mirisu biljnih zrna koji se zadržao u zraku, Utterson je znao da gleda u tijelo samoubojice.

– Zakasnili smo – reče Utterson ozbiljnim glasom. – Prekasno je da spasimo jednog kao i da kaznimo drugog. Hyde je otišao Bogu podnijeti račune, te nam samo preostaje pronaći tijelo vašeg gospodara.

Najveći dio zgrade sačinjavali su dvorana za seciranje, koja je zauzela gotovo čitavo prizemlje, te je bila osvijetljena odozgo, i kabinet koji je jednom stranom zauzeo golemi dio prostora prvog kata, a gledao je na dvorište. Hodnik je povezivao dvoranu za seciranje s onim ulaznim vratima u uličici. Kabinet je s uličicom bio povezan direktno jednim zapuštenim vanjskim stubištem. Osim navedenog bilo je tu i nekoliko vrlo malih, mračnih sobičaka, a postojao je i prostrani podrum. Utterson i Poole sad su temeljito pregledavali svaku prostoriju. U mračne sobičke bilo je dovoljno tek zaviriti jer su svi bili prazni, a sudeći po prašini koja je padala s okvira njihovih vrata nitko ih već prilično dugo nije otvorio. Podrum je pak bio pretrpan kojekakvom drvenom građom još iz doba kirurga koji je bio vlasnik zdanja prije doktora Jekylla. No, još dok su otvarali podrumska vrata uvidjeli su besmislenost daljnje potrage jer ih je poklopila prava prostirka od paučine koja je ovim vratima godinama služila kao pečat. Nigdje nije bilo ni traga ni glasa od Henryja Jekylla, ni mrtvog, ni živog.

Poole je zatoptao nogama po pločama na podu hodnika.

– Vjerojatno je tu dolje pokopan – reče osluškujući zvuk topota.

– A možda je i pobjegao? – odvrati Utterson i okrene se kako bi proučio ona vrata koja su vodila do uličice. Bila su zaključana, a pokraj njih je na podnim pločama ležao ključ koji je mjestimice već bio nagrižen hrđom.

– Ovaj ključ ne izgleda kao da se upotrebljavao – primijeti odvjetnik.

– Upotrebljavao! – ponovi Poole. – Zar ne vidite, gospodine, da je napukao? Baš kao da je netko po njemu gazio.

– Aha – nastavi Utterson – i napuknuća su isto tako hrđava.

Dvojica muškaraca su se pogledala sa strahom.

– Ovo mi, Poole, ne ide u glavu – reče odvjetnik. – Hajdemo natrag u kabinet.

Šutke su se popeli uza stube, te su (još uvijek bacivši tu i tamo ustrašeni pogled na mrtvo tijelo) produžili dalje da pomnije razgledaju stvari u kabinetu. Na jednom stolu bilo je tragova rada s kemikalijama; u petrijevim zdjelicama bile su različito izmjerene hrpice neke bjelkaste soli, kao da su tog nesretnika spriječili prije nego li je izveo nekakav eksperiment.

– To je ona ista ljekarija koju sam mu uvijek donosio – reče Poole, a još dok je to govorio čajnik je zapištao vrištavim tonom uzavrele vode.

To ih ponuka da priđu kaminu pokraj kojeg je bio privučen naslonjač, a sve što je potrebno za pripremu čaja stajalo je nadohvat ruke onoga koji bi sjedio u naslonjaču – baš sve je bilo pri ruci, čak i šećer u šećernici. Na polici je bilo nekoliko knjiga, a jedna je ležala otvorena uz pribor za čaj. Utterson se zapanjio kad je shvatio da se radi o nabožnom djelu o kojem se Jekyll više puta vrlo pohvalno izrazio, ali na koje je vlastitom rukom nadopisao itekako bogohulne primjedbe.

Dok su razgledavali tu prostoriju naišli su na veliko, uspravno zrcalo na rotirajućoj osi, u čije su se dubine, i nehotice užasnuti, zagledali. Ali ono je bilo okrenuto tako da nije odražavalo ništa do rumenog žara plamena koji je titrao na stropu, vatru što je u stotinu odbljesaka iskrila na glatkim, staklenim plohama ormara, te njihova vlastita blijeda i prestrašena lica koja su zastala da vide svoj odraz.

– Ovo se ogledalo, gospodine, nagledalo nekih neobičnih stvari – šapnu Poole.

– A opet je ono samo najčudniji predmet u ovoj sobi – odvrati odvjetnik istim tonom. – Jer čemu je Jekyllu… – pri tom se imenu trgne, a onda svlada trenutnu slabost – jer čemu je Jekyllu ogledalo uopće služilo? – reče.

– To bih i ja htio znati – reče Poole.

Zatim su pogledali radni stol. Na njemu se, među uredno složenim spisima, na samom vrhu nalazila velika kuverta koja je bila Jekyllovim rukopisom naslovljena na gospodina Uttersona. Odvjetnik ju je otpečatio, a nekoliko svezaka spisa palo je na pod. Prvi je bio oporuka sastavljena na onaj isti, neobičan način kao i ona koju je odvjetnik vratio Jekyllu prije šest mjeseci (a koja je trebala poslužiti kao ostavinsko pismo u slučaju smrti i kao darovnica u slučaju nestanka) samo što je umjesto imena Edwarda Hydea odvjetnik sad, obuzet neopisivim zaprepaštenjem, pročitao ime Gabriela Johna Uttersona. Pogledao je Poolea, pa opet spis, i na kraju u mrtvog zlotvora ispruženog na sagu.

– Zavrtjelo mi se u glavi – reče. – Hyde je sve ovo vrijeme imao ovaj spis u svojim rukama, a nije imao razloga da me voli; mora da je pobjesnio kad je vidio da je izbačen iz oporuke; pa ipak nije uništio ovaj dokument.

Uzeo je i drugi spis; bilo je to kratko pisamce napisano liječnikovom rukom i pri vrhu datirano.

– O, Poole! – uzvikne odvjetnik. – Jekyll je još danas bio živ, i bio je ovdje! Nije mogao biti likvidiran u tako kratkom roku, mora da je još živ, vjerojatno je pobjegao! A opet, zašto bi pobjegao? I kako? I u tom slučaju, smijemo li onda ovo proglasiti samoubojstvom? Ah, moramo biti oprezni. Sve mi se čini da bismo vašega gospodara mogli još uvaliti u neku užasnu nevolju!

– Pa zašto ne pročitate to pismo, gospodine? – upita Poole.

– Jer se bojim – svečano odgovori odvjetnik. – Daj Bože da je moj strah bez osnove!

Tad prinese pismo bliže očima i pročita sljedeće:

 

Dragi moj Uttersone,

kad ti ovo dođe u ruke, mene više neće biti. Nisam dovoljno dalekovidan da predvidim u kakvim ću prilikama nestati, ali mi nagon i sve okolnosti moje neizrecive situacije govore da je kraj neminovan i da će uskoro nastupiti. Stoga pročitaj najprije iskaz Lanyona, koji me upozorio da mu je namjera dostaviti iskaz u tvoje ruke, a ako želiš saznati nešto više, prijeđi na ispovijest

Svoga nevrijednog i nesretnog prijatelja

HENRYJA JEKYLLA

 

– Na pod je pao i treći svežanj spisa? – upita Utterson.

– Evo ga, gospodine – odgovori Poole i preda mu u ruke poveći svežanj zapečaćen na više mjesta.

Odvjetnik ga strpa u džep.

– Na vašem mjestu ne bih nikome spomenuo ove spise. Ako je vaš gospodar pobjegao ili je mrtav, bar ćemo mu sačuvati dobar glas. Sad je deset sati. Ja moram otići kod sebe i pročitati ovaj svežanj papira u miru, no vratit ću se prije ponoći, a onda ćemo pozvati policiju.

Izašli su i zaključali za sobom vrata dvorane za seciranje. Utterson je još jednom ostavio poslugu okupljenu oko vatre u predvorju, te se teškim korakom zaputio u svoj ured da pročita oba iskaza koji će razjasniti misterij.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.