Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

DOKTOR JEKYLL NIJE BIO IZNENAĐEN

 

Posrećilo se da je dva tjedna kasnije doktor Jekyll priredio jednu od onih svojih ugodnih večera za petoricu-šestoricu starih prijatelja, sve odreda inteligentnih, uglednih ljudi i poznavatelja dobrog vina. Gospodin Utterson je uspio ostati zadnji kad su se svi drugi već razišli. To nije bilo ništa novo, tako se često događalo. Oni koji su voljeli Uttersona voljeli su ga jako. Domaćini su rado zadržavali tog suhoparnog odvjetnika kad bi drugi gosti, razdragani i puni lascivnih riječi, već bili s jednom nogom na pragu. Voljeli su nakratko posjediti u njegovom nenametljivom društvu, privikavajući se tako na osjećaj samoće koji se pojavi nakon odlaska gostiju, te bi otrijeznili svoj um suočeni s njegovom rječitom šutnjom nakon ludog i razuzdanog veselja. U tom nepisanom pravilu doktor Jekyll nije bio iznimka i sad dok je sjedio pred vatrom kamina – (krupan, dobro građen pedesetogodišnjak glatko izbrijana lica), možda je i djelovao malkice prepredeno, no bili su očiti i znaci koji su odavali da je sposoban i ljubazan – iz njegovih se pogleda moglo razabrati da prema gospodinu Uttersonu osjeća iskrenu i toplu naklonost.

– Htio sam porazgovarati s tobom, Jekylle – započe Utterson – sjećaš li se one svoje oporuke?

Pažljivi promatrač možda bi zaključio da je razgovor o toj temi odraz lošeg ukusa, no doktor Jekiyll je veselo odvratio:

– Siroti moj Uttersone – reče on – nemaš sreće sa mnom kao klijentom. Nikad nisam vidio nesretnijeg čovjeka od tebe kad si dobio moju oporuku, osim možda onog zadrtog, sitničavog Lenyona zbog onog što je nazvao mojom znanstvenom herezom. Oh, znam ja da je on čovjek na svome mjestu – ne moraš se mrštiti – zaista dobar čovjek, i uvijek bih ga volio viđati češće, ali je svejedno zadrt i sitničav, neznalica i grozna cjepidlaka. Nikad me nitko nije razočarao toliko koliko me razočarao Lenyon.

– Znaš i sam da nikad nisam odobravao oporuku – nastavio je po svome Utterson nemilosrdno odbacujući ovu novu temu.

– Moju oporuku? Da naravno, znam to – reče liječnik pomalo oštro. – Već si mi to bio rekao.

– Pa… kažem ti to opet – nastavi odvjetnik. – Naučio sam ponešto o mladom Hydeu.

Krupno i pristalo lice doktora Jekylla je problijedjelo sve do usana, a oči su mu se zatamnile. – Ne želim dalje slušati – reče. – Mislio sam da smo se bili složili da se okanimo te teme.

– Ono što sam čuo je krajnje izopačeno – reče Utterson.

– To ne može ništa promijeniti. Ti ne shvaćaš moju poziciju u svemu tome… – odvrati liječnik pomalo nedosljedan u odrješitosti. – Ja sam u sve to bolno uvučen, Uttersone, moja pozicija je vrlo neobična – doista vrlo neobična. Radi se o jednoj od onih stvari koje se ne mogu izgladiti razgovorom.

– Jekylle – reče Utterson – ti me poznaješ; ja sam čovjek od povjerenja. Otvoreno mi, u povjerenju, reci o čemu se radi i ne sumnjam u to da te mogu izvući.

– Zaboga, Uttersone – reče liječnik. – To je doista lijepo od tebe, doista dobro, i ja ne nalazim riječi da ti zahvalim. Potpuno ti vjerujem; ja bih se pouzdao u tebe prije nego u ikoga drugoga, pa čak i u sebe sama, kad bih mogao birati, ali moja situacija doista nije ono što ti misliš da jeste; sve to uopće nije tako strašno, a samo da umirim tvoje dobro srce reći ću ti nešto: mogu se osloboditi Hydea kad god to poželim. Kunem ti se da govorim istinu, i hvala ti, hvala beskrajno. Samo ću, Uttersone, dodati jednu sitnicu, uvjeren sam da te njome neću povrijediti: ta situacija je osobna stvar i preklinjem te da je se okaniš, pusti je da počiva u miru.

Utterson se zamislio gledajući u vatru.

– Ne sumnjam da si potpuno u pravu – napokon reče ustajući.

– No, kad smo već dotaknuli tu temu, i nadam se da je to posljednji put – nastavio je doktor Jekyll – postoji nešto što bih želio da shvatiš. Meni je doista, doista stalo do sirotog Hydea. Ja znam da si ga ti vidio, on mi je sam to rekao i bojim se da se prema tebi ponio nepristojno. Ali ja za tog mladića gajim velik, doista golem interes, i zato, ako se dogodi da ja jednog dana doista nestanem, Uttersone, želim da mi obećaš da ćeš ga prihvatiti onakvim kakav on jest, i da ćeš mu osigurati sve što ga po oporuci pripada. Vjerujem da bi ti to učinio kad bi poznavao situaciju, i pao bi mi kamen s leđa kad bi obećao da ćeš postupiti po mom zahtjevu.

– Ne mogu se pretvarati da će mi ikad biti drag – reče odvjetnik.

– To ni ne tražim – doda Jekyll s prizvukom molbe, te položi ruku na prijateljevo rame. – Tražim samo ono što je pravedno. Jedino što te molim jest da mu pomogneš jer je to moja želja. Pomogni mu jednom kad mene više neće biti.

Utterson ispusti težak uzdah. – Dobro – reče. – Obećavam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.