Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

ISKAZ DOKTORA LANYONA

 

Na dan 9. siječnja, prije četiri dana, primio sam po večernjoj dostavi pošte preporučeno pismo naslovljeno rukom mog kolege i starog školskog druga Henryja Jekylla. To me prilično začudilo, jer inače nismo nikad imali običaj dopisivati se; štoviše, osobno sam se susreo s njim prethodne večeri kad smo zajedno i večerali, a u našim odnosima nisam vidio ništa što bi opravdalo ovako formalno ophođenje. Sadržaj pisma još je više pobudio moje čuđenje, jer evo što je u njemu pisalo:

10. prosinca 18..

Dragi Lanyone,

ti si jedan od mojih najstarijih prijatelja, pa ako smo se katkad i razilazili po znanstvenim pitanjima, ne sjećam se da je ikad, bar s moje strane, došlo do prekida naklonosti koju gajimo jedan za drugog. Nije bilo dana kad ne bih, da si mi rekao „Jekylle, o tebi ovisi moj život, moja čast i moj razum“, žrtvovao za tebe sve što imam na ovome svijetu, samo da ti pomognem. Lanyone, moj život, moja čast, moj razum, ovise o tvojoj milosti; ako me večeras iznevjeriš, propao sam. Nakon ovakvog uvoda možda ćeš pomisliti da ću zatražiti od tebe da učiniš nešto nečasno. Prosudi sam je li tako ili nije.

Molim te da otkažeš sve svoje obveze za večeras – pa makar te pozvali i do carskog uzglavlja. Uzmi fijaker, ako ti kočija ne stoji pred vratima, te s ovim pismom u ruci zbog uputa dođi ravno k meni. Moj batler Poole već je dobio potrebne upute; on će te dočekati, a biti će prisutan i jedan bravar. Tada ćete silom otvoriti vrata mog kabineta, ali ti ćeš u kabinet ući sam, otvorit ćeš stakleni ormar (označen slovom „E“), koji se nalazi na lijevoj strani, razbit ćeš bravicu, ako bude zaključana, i izvući ćeš (sa svim onim što je unutra) četvrtu ladicu odozgo, ili (što je isto) treću ladicu odozdo. U ovoj svojoj duševnoj rastrojenosti osjećam bolestan strah da te ne uputim pogrešno, ali čak ako i pogriješim znat ćeš je li to prava ladica po sadržaju u njoj: nekoliko prašaka, bočica i bilježnica. Molim te da tu ladicu i sav njezin sadržaj odneseš sa sobom na Cavendish Square.

To je prvi dio usluge, a sad o drugom dijelu. Ako kreneš čim primiš ovo pismo, vratit ćeš se kući poprilično prije ponoći, ali ostavit ću ti vremena do ponoći, ne samo iz straha od eventualnih prepreka koje se ne mogu spriječiti ni predvidjeti, već i stoga što je vrijeme kad je posluga već u krevetu pogodnije za ono što tada treba učiniti. Dakle, molim te da u ponoć budeš sam u svojoj ordinaciji, i da osobno pustiš u kuću čovjeka koji će ti doći u moje ime, te da mu predaš ladicu koju si donio iz mog kabineta. Nakon što sve to učiniš tvoja uloga završava, a ja ću ti biti neizmjerno zahvalan. Pet minuta kasnije budeš li zahtijevao objašnjenje shvatit ćeš da su sve ove odredbe bile od prvorazredne važnosti, te da si zanemario i jednu od njih, koliko god ti se to činilo nadrealnim, mogao opteretiti savjest mojom smrću ili gubitkom razuma.

Iako vjerujem da nećeš ovu moju molbu shvatiti olako, boli me srce i drhti ruka pri samoj pomisli na takvu mogućnost. Pomisli na mene kako u ovom času na nekom nepoznatom mjestu patim pritisnut mračnom mukom od koje ni jedna mašta ne može smisliti gori jad, a ipak svjestan da će moje muke prestati poput priče koja je završila samo ako točno ispuniš sve što te molim.

Pomozi mi dragi moj Lanyone i spasi svog prijatelja

H. J.

P. S. Već sam bio zapečatio ovo pismo kad mi je dušu obuzela nova strepnja. Može se dogoditi da me pošta iznevjeri, pa da ovo pismo dođe u tvoje ruke tek sutra ujutro. U tom slučaju, dragi moj Lanyone, učini ovo što sam te zamolio tijekom sutrašnjeg dana kad god ti bude najzgodnije i ponovo očekuj moga glasnika u ponoć. Tada će već možda biti kasno; a ako se te noći ništa ne dogodi, znaj da više nikad nećeš vidjeti Henryja Jekylla.

Kad sam pročitao ovo pismo, bio sam uvjeren da je moj kolega poludio, ali dok to pouzdano ne utvrdim, smatrao sam da moram učiniti sve što me je zamolio. Što sam manje razumio ovu zbrku, to sam manje mogao prosuditi koliko je to sve skupa važno, a ovako sročenu molbu nisam mogao odbiti a da ne preuzmem na sebe veliku odgovornost. Stoga sam ustao od stola, sjeo u fijaker i odvezao se ravno do Jekyllove kuće. Njegov je batler očekivao moj dolazak, jer je u isto vrijeme kad i ja primio preporučeno pismo s uputama, pa je odmah pozvao bravara i tesara. Ti su majstori stigli još dok smo nas dvojica razgovarali, pa smo se svi skupa zaputili u nekadašnju dvoranu za seciranje doktora Denmana, iz koje je (kao što se zasigurno sjećate) bilo najlakše ući u kabinet doktora Jekylla. Vrata su bila vrlo čvrsta, a brava izvrsna; tesar je priznao da će se morati dobrano namučiti i napraviti veliku štetu ako bude morao silom provaliti, a bravar samo što nije očajavao. No, ovaj drugi je bio spretan momak, pa su nakon dva sata vrata bila otvorena. Stakleni ormar obilježen slovom „E“ nije bio zaključan, pa sam izvukao označenu ladicu, obložio je slamom, omotao plahtom i odnio je sa sobom u Cavendish Square.

Tu sam pregledao njezin sadržaj. Prašci su bili pomno pripravljeni, ali ne onako stručno kako bi to učinio ljekarnik, pa je bilo jasno da ih je pripremio sam Jekyll. Kad sam otvorio jedan smotuljak ugledao sam nešto što mi se učinilo poput obične kristalizirane soli bijele boje. Bočica na koju sam potom obratio pozornost bila je možda dopola puna neke krvavocrvene tekućine jetkog mirisa, i činilo se da sadrži fosfor i eter. Ostale sastojke nisam uspio prepoznati. Bilježnica je bila obična, a u njoj su bili upisani samo nizovi datuma. Datumi su se odnosili na neki dugogodišnji period, no zapazio sam da je unos podataka prestao prilično naglo prije gotovo godinu dana. Tu i tamo je uz neke datume bila dodana kakva kratka primjedba, obično ne duža od jedne riječi; riječ „dvostruko“ pojavilo se otprilike šest puta u ukupno više stotina unosa, a na jednom je mjestu na samom početku popisa stajalo „totalni fijasko!!!“ popraćeno s nekoliko uskličnika. Sve mi to nije otkrivalo bogzna što o cjelini situacije, iako je pobudilo moju znatiželju. Dakle, bila je tu bočica nekakve tinkture, smotuljak neke soli i zapisi o nizu pokusa koji nisu doveli (kao već i previše Jekyllovih istraživanja!) ni do kakvih praktičnih rezultata. Kako je prisustvo ovih predmeta u mojoj kući moglo utjecati bilo na čast, bilo na duševno zdravlje, ili na život moga hirovitog kolege? Ako je njegov glasnik mogao doći na jedno mjesto, zašto nije mogao ići i nekamo drugdje? A ako je već morala postojati kakva zapreka, zašto je tog gospodina trebalo primiti u tajnosti? Što sam više o tome razmišljao to sam postajao sve uvjereniji da imam posla s duševnim bolesnikom. Pa iako sam poslao služinčad na počinak, napunio sam svoj stari revolver kako bih se u slučaju napada mogao obraniti.

Tek što se Londonom razlegao zvuk zvona koje ja oglasilo dvanaest sati, na vratima se začulo tiho kuckanje zvekira. Osobno sam otvorio vrata i ugledao nekog oniskog čovjeka skutrena uz stupove trijema.

– Jeste li došli u ime doktora Jekylla? – upitao sam.

On mi je suzdržanom kretnjom odgovorio potvrdno , a kad sam ga zamolio da uđe, poslušao me tek nakon što se nepovjerljivo osvrnuo na tamu Cavendish Squera. Nedaleko od nas prolazio je policajac s fenjerom u ruci. Kad ga je moj posjetilac spazio, učinilo mi se da se lecnuo i požurio ući.

Moram priznati da su me te pojedinosti neugodno iznenadile, i dok sam išao za njim u svoju jarko osvijetljenu ordinaciju, ruku sam držao na oružju. Tad sam ga napokon imao priliku dobro promotriti. Bio sam posve siguran da ga nikad prije nisam vidio. Kao što sam rekao, bio je onizak. Bio sam zgranut zbog stravičnog izraz njegova lica koje je bilo neobična mješavina velike pokretljivosti mišića i vidno nerazvijene tjelesne građe, te na kraju (ali zato ne i manje strašno) bio sam obuzet nekim čudnim, nerealnim nemirom uzrokovanim njegovom blizinom. Taj je osjećaj bio sličan početku groznice i popraćen naglim usporavanjem pulsa. Tada sam to pripisivao nekoj osobnoj, samo za mene karakterističnoj odbojnosti (jedino me čudila oštrina fizičkih simptoma), ali sam poslije imao razloga vjerovati da uzrok mog osjećaja odbojnosti leži mnogo dublje u samoj ljudskoj prirodi i da ga pokreće neka emocija koja je uzvišenija od zakona mržnje.

Ovaj je čovjek (koji je, čim je ušao, pobudio u meni nešto što mogu opisati samo kao nakaznu radoznalost) bio odjeven tako da bi obična osoba u takvoj odjeći bila smiješna – sve je na njemu, iako je bilo sašiveno od bogatih i finih tkanina, bilo preveliko u svakom pogledu – hlače su mu visile oko nogu i bile su zavrnute da mu se ne vuku po podu, struk ogrtača dopirao mu je do iznad kukova, a ovratnik mu je bio razdrljen na ramenima. Ipak, to njegovo nakaradno ruho nije me nipošto poticalo na smijeh. Štoviše, kao da je u samoj srži ovog stvora koji me sad gledao u oči bilo nečeg abnormalnog i izobličenog, nečeg što je plijenilo pogled, iznenađivalo i strahovito odbijalo, pa se činilo da se ovaj dodatni nesklad uklapa sa svim tim osobinama, i još ih pojačava. To je bio razlog da se interes koji sam gajio za njegovu osobnost proširio i na želju da doznam odakle potječe, kako živi, te kakvi su mu imutak i društveni položaj.

Premda se činilo kao da su mi ova zapažanja oduzela mnogo vremena, u stvarnosti su potrajala svega nekoliko trenutaka. Moj gost je doista bio obuzet nekim mračnim uzbuđenjem.

– Jeste li donijeli ono? – uzviknuo je. – Jeste li donijeli ono?

Toliko je bio živahan u svojoj nestrpljivosti da me uhvatio za nadlakticu i pokušao me prodrmati. Odgurnuo sam ga svjestan da mi se od njegova dodira sledila krv u žilama.

– No, no, gospodine – rekao sam. – Zaboravljate da još nemam čast poznavati vas. Izvolite sjesti.

I pokazujući mu primjerom, sjeo sam na svoje uobičajeno mjesto, te sam oponašao svoj stav koji zauzimam prema pacijentima, onoliko koliko mi je to najviše s mukom uspijevalo, uzevši u obzir kasni noćni sat, brige koje su me morile i jezu koju sam osjećao prema ovom posjetitelju.

– Oprostite, doktore Lanyone – odvrati on donekle uljudno. – Imate potpuno pravo, moja je nestrpljivost bila brža od moje pristojnosti. Dolazim k vama na zahtjev vašega kolege, doktora Henryja Jekylla, zbog prilično važnog posla, a koliko znam… – zastao je uhvativši se za grlo i mogao sam vidjeti, usprkos sabranom ponašanju, da se bori s nadolazećom histerijom – koliko znam jedna ladica…

Ali tu sam se sažalio zbog napetosti mog posjetitelja, a možda sam se sažalio i zbog svoje sve veće znatiželje.

– Eno je, gospodine – rekao sam pokazujući na ladicu koja je ležala na podu iza stola, još uvijek pokrivena plahtom.

On ustane skokom i učas se nađe kraj ladice, zatim zastane uhvativši se za srce; čuo sam kako škripi zubima od grčevita stezanja vilica. Lice mu je bilo toliko sablasno da sam se pobojao i za njegov život, i za njegov razum.

– Saberite se! – rekao sam.

Osmjehnuo mi se groznim osmijehom, te je očajničkom gestom strgnuo plahtu. Kad je ugledao sadržaj ladice, ispustio je tako glasan uzdah neizreciva olakšanja da sam ostao sjediti skamenjen od straha. U idućem trenutku upitao me glasom kojeg je već prilično uspio kontrolirati:

– Imate li možda menzuru za mjerenje tekućine? – upitao je.

Ustao sam sa stanovitim naporom i pružio mu ono što je zatražio. Zahvalio mi je kimnuvši uz smiješak. Izmjerio je nekoliko kapi crvene tinkture i dodao je tome mjericu jednog praška. Ta mješavina, koja je isprva bila crvenkasta, postajala je sve svjetlija kako su se kristali topili, te je glasno kipjela izbacujući mjehuriće od isparavanja. U tom trenutku, odjednom, vrenje je prestalo, a mješavina je poprimila tamnoljubičastu boju koja je, nešto sporije, još jednom izblijedjela, ovaj put u blijedozelenu. Moj posjetitelj koji je budnim okom pratio te promijene, nasmiješio se, te je odložio čašu na stol, a zatim se okrenuo odmjerivši me ispitivačkim pogledom.

– A sada, hajdemo riješiti i ostalo – reče. – Hoćete li postupiti mudro? Hoćete li slijediti moje upute? Hoćete li mi dopustiti da uzmem ovu staklenu posudu i bez riječi odem iz vaše kuće? Ili vas je već previše obuzela pohlepa radoznalosti? Dobro promislite prije nego što odgovorite, jer biti će onako kako vi odlučite. Prema tome kako odlučite, ostat ćete kakvi ste i dosad bili, ni bogatiji, ni pametniji, osim ako se osjećaj da ste učinili uslugu čovjeku koji je u smrtnoj opasnosti može smatrati nekom vrstom duševnog bogatstva. Ili će se, odlučite li tako odabrati, pred vama otvoriti novo područje znanja i novi putovi do slave i moći, ovdje, u ovoj sobi, ovoga časa i pogled će vam rasvijetliti čudo koje bi pokolebalo i nepovjerenje samog Sotone.

– Gospodine – rekao sam glumatajući hladnokrvnost koju nisam ni najmanje osjećao – vi govorite u zagonetkama, pa vas možda i neće iznenaditi to što na mene ne ostavljate dojam nekoga kome treba vjerovati. Ali učinio sam isuviše neobjašnjivih usluga da bih odustao prije nego li vidim i shvatim kamo to sve vodi.

– U redu – odvrati moj posjetitelj. – Lanyone, sjećate li se svoje liječničke zakletve: ono što slijedi mora ostati zapečaćeno pečatom profesionalne tajne. A sad, vi koji ste tako dugo robovali skučenim nazorima medicinskog materijalizma, vi koji ste poricali vrijednost transcendentalne medicine, vi koji ste se rugali vrednijima od sebe – stanite i gledajte!

Prinio je posudu usnama i ispio njezin sadržaj jednim gutljajem. Odjeknuo je krik. Zanio se i posrnuo, grčevito se uhvatio za stol i ostao je tako stajati izbuljenih očiju, dašćući razjapljenih usta; dok sam ga gledao učinilo mi se da se na njemu nešto počinje mijenjati – činilo se da nekako natiče – lice mu je odjednom pocrnilo, a crte lica kao da su se istopile i izmijenile – idućeg sam trenutka skočio na noge i ustuknuo do zida podigavši ruke pred sobom kako bi se obranio od tog čuda, a duh mi je preplavila strava.

– O Bože! – zaurlao sam. – O Bože, o Bože!… – urlao sam i urlao, jer pred mojim je očima stajao blijed, potresen, naslijepo pipajući rukama u polusvijesti poput čovjeka koji je uskrsnuo iz mrtvih –Henry Jekyll!

Ono što mi je ispričao u idućih sat vremena ne usuđujem se zapisati na papir. Vidio sam što sam vidio, čuo sam što sam čuo, i duša mi se od tog razboljela, a opet, sad kad mi je taj prizor izblijedio pred očima, pitam se vjerujem li u sve to, i ne znam što da kažem. Život mi je uzdrman do temelja, više ne spavam, najužasnija strava prati me neprekidno dan i noć; osjećam da su mi dani odbrojani, a ipak ću umrijeti ne vjerujući samome sebi. Duhovu gadost koju je taj čovjek iskazao preda mnom, ne mogu čak ni obliven pokajničkim suzama, prizvati u sjećanje, a da ne zadrhtim od jeze. Reći ću ti samo jednu stvar, Uttersone, ali to će biti i više nego dovoljno pod uvjetom da mi uspiješ povjerovati. Stvor koji mi se te noći uvukao u kuću poznat je, po priznanju samog Jekylla, pod imenom Hyde, i traže ga po svim zakucima naše zemlje kao ubojicu Sir Danversa Carewa.

HASTIE LANYON

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.