Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

NEOBIČAN DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA

 

Vrijeme je prolazilo, raspisana je nagrada od više tisuća funti jer je smrt Sir Danversa doživljena kao uvredljiva nepravda za sve stanovnike grada, ali Hyde je iščeznuo policiji iz vida baš kao da je propao u zemlju. Mnogo toga iz njegove prošlosti bilo je razotkriveno, i doista, sve je izašlo na zao glas: izašle su na vidjelo priče o njegovoj okrutnosti, bešćutnoj koliko i žestokoj, o njegovu nečasnu životu, o njegovim čudnim prijateljima, o mržnji koja kao da je pratila njegove poslove, no o tome gdje je bio sada nije se mogla čuti ni riječ izgovorena šapatom. Od onog časa kad je ujutro nakon ubojstva otišao iz one kuće u Sohou, jednostavno je nestao. Kako je vrijeme prolazilo gospodin Utterson se postupno oporavljao od žestine svog straha koji je bio poput zvona za uzbunu, te je opet pronalazio svoj duševni mir. Po njegovu mišljenju, smrt Sir Danversa je bila obilno obeštećena nestankom gospodina Hydea. Otkako više nije bilo Hydeova zlog utjecaja, za doktora Jeyklla je započeo novi život. Izvukao se iz svoje osame, obnovio je odnose s prijateljima i tako je ponovo postao njihov prisni gost i domaćin. Kao što je oduvijek bio poznat po svojim dobročinstvima, tako se sada, ne sa manjim žarom, isticao pobožnošću. Imao je pune ruke posla, često je boravio na zraku i bavio se dobrim djelima; činilo se da mu se lice otvorilo i razvedrilo, kao da zrači spoznajom da pomaže drugima. Više od dva mjeseca liječnik je živio bezbrižno.

Na dan osmog siječnja Utterson je s omanjim društvom bio na večeri kod doktora Jekylla. Među gostima je bio i Lanyon. Domaćin je pogledom prelazio s jednog gosta na drugog, kao u ona dobra stara vremena kad su nih trojica bili nerazdvojni prijatelji. Dvanaestog siječnja, pa onda opet i četrnaestog, odvjetniku su zatvorili ulazna vrata Jekyllove kuće pred nosom. „Doktor se zatvorio u kuću“, rekao je Poole „i ne prima nikog.“ Petnaestog siječnja pokušao je ponovo, ali je opet bio odbijen. Kako se u zadnja dva mjeseca opet bio navikao da se gotovo svakodnevno viđa s prijateljem, zabrinulo ga je ovo njegovo ponovno povlačenje u samoću. Petog dana otkako se Jekyll povukao, pozvao je Guesta na večeru, a šestog je posjetio doktora Lanyona.

Ovaj ga je bar primio, ali se Utterson, kad je ušao, zgrozio nad promjenama koje su se dogodile u doktorovu fizičkom izgledu. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna osuda. Čovjek nekoć rumenih obraza postao je blijed, lice mu je upalo, bio je vidno stariji i ćelaviji, a ipak, odvjetnikovu pažnju nisu toliko zarobili ti znaci tjelesnog propadanja koliko Lenyonov pogled i držanje koji su, činilo se, svjedočili o nekoj duboko usađenom užasu koji mu je zaposjeo um. Nije bilo vjerojatno da se liječnik boji smrti, ipak, baš se ta misao nametnula Uttersonu. „Da“, mislio je, „sasvim sigurno zna u kakvom je stanju i da su mu dani odbrojani. Samo što je spoznaja da će umrijeti više nego što može podnijeti.“ No, kad mu je Utterson spomenuo da izgleda loše, Lanyon je dostojanstvenim tonom izjavio da je osuđen na smrt.

– Doživio sam šok od kojeg se više nikad neću moći oporaviti – rekao je. – Moj život će završiti za nekoliko sedmica. E pa, život mi je bio lijep i uživao sam u njemu, naravno, gospodine moj, da sam uživao. Ponekad pomislim kako bi nam bilo lakše umrijeti kad bismo u potpunosti upoznali život.

– I Jekyll je bolestan – spomenuo je Utterson. – Jesi li ga vidio?

Ali Lenyonovo lice se zgrčilo, te je podigao drhtavu ruku.

– Nikad više ne želim vidjeti ni čuti za doktora Jekylla – odsiječe glasno nesigurnim glasom. Ja sam raskrstio s tim čovjekom, i molim te da me ubuduće poštediš spomena na nekoga tko je za mene mrtav.

– Gle, gle… – zausti gospodin Utterson, a nakon duže stanke doda: – Zar ne bih ja mogao tu nešto učiniti? Nas smo trojica, Lanyone, stari prijatelji. Nećemo imati vremena da steknemo nove.

– Tu se ništa ne može – odvrati Lanyon. – Pitaj Jekylla.

– On me ne želi primiti – reče odvjetnik.

– Ne čudim se tome – glasio je odgovor. – Jednog dana Uttersone, kad ja umrem, možda ćeš doznati pravu istinu o svemu tome. Ja ti to zasad ne mogu reći. A dotle, ako možeš još ostati i popričati sa mnom o drugim stvarima, molim te, za ime Božje, da ostaneš; ako se pak ne možeš suzdržati da ne potežeš tu prokletu temu, onda odlazi, za ime Božje, jer ja to ne mogu podnijeti.

Čim se vratio kući, Utterson je sjeo i napisao Jekyllu pismo u kojem se potužio na činjenicu da ga Jekyll više ne želi ugostiti u svojoj kući, te ga je zapitao za uzrok tog nesretnog raskida prijateljstva s Lanyonom. Sutradan je dobio opsežan odgovor čiji je tekst na mnogo mjesta bio protkan patetikom s ponešto ubačenih mračnih, misterioznih aluzija. Više ništa mije moglo popraviti razdor između njega i Lanyona.

„Ništa ne zamjeram našem starom prijatelju“, pisao je Jekyll, „ali se slažem s njim da će biti najbolje da se više nikad ne vidimo. Odlučio sam odsad živjeti potpuno povučeno, to te ne smije čuditi, niti trebaš posumnjati u moje prijateljstvo ako moja vrata budu često zatvorena čak i za tebe. Moraš se pomiriti s tim da idem svojim mračnim putem. Navukao sam na sebe kaznu i opasnost o kojoj ne mogu govoriti. Ako sam najveći grešnik, onda sam i najveći patnik. Nisam ni slutio da bi na ovoj zemlji moglo biti mjesta za ovako okrutne muke i strahote. A ti Uttersone možeš učiniti samo jednu stvar da mi olakšaš muke, a to je da poštuješ moju šutnju.“

Utterson je bio zapanjen. Hydeov mračni utjecaj bio je otklonjen, Jekyll se bio vratio svojim starim poslovima i prijateljstvima. Još prije tjedan dana smiješila mu se budućnost koja je obećavala vedru i časnu starost. A sad, u trenu su mu propala prijateljstva, duševni mir, i sam smisao života. Ovako velika i neočekivana promjena upućivala je na ludilo, ali s obzirom na Lanyonove riječi i ponašanje, za to je vjerojatno postojao neki dublji razlog.

Nakon tjedan dana doktor Lanyon je zbog bolesti pao u krevet, a za nešto više od dva tjedna bio je mrtav. Navečer nakon sprovoda, koji ga je duboko ražalostio, Utterson je zaključao vrata svoje radne sobe, i sjedeći uz svjetlo otužne svijeće, izvukao je iz ladice i stavio preda se kuvertu naslovljenu rukom svog pokojnog prijatelja i zapečaćenu njegovim pečatom:“ POVJERLJIVO: samo na ruke G. J. Uttersona, a u slučaju da on umre prije mene uništiti nepročitano!“ Tako je izričito pisalo na omotnici. Odvjetnika je užasavala pomisao na sadržaj ovog dokumenta.

„Danas sam pokopao jednog prijatelja“, pomisli, „a što ako mi ovo oduzme i drugoga?“

A onda odbaci taj strah kao izdaju prijateljstva i slomi pečat. U kuverti je bila još jedna kuverta, zapečaćena na isti način, a na njoj je pisalo: „Ne otvarati prije smrti ili nestanka doktora Henryja Jekylla.“ Utterson nije mogao vjerovati svojim očima. Da, doista je pisalo „nestanka“. Kao i u onoj luđačkoj oporuci koju je odavno bio vratio njezinu autoru, ovdje su i opet bili povezani pojam nestanka i ime Henryja Jekylla. Samo, u oporuci je taj sklop riječi bio nastao na zlokoban poticaj onog Hydea, s vrlo određenom, odviše jasnom i užasnom svrhom. A što sad znači ovo, ispisano Lanyonovom rukom? Odvjetnika Uttersona koji je bio izvršitelj oporuke obuzela je velika radoznalost. Došlo mu je da se ogluši na zabranu, te da odmah zaroni do samog dna ovog misterija, ali profesionalna čast i obećanje dano pokojnom prijatelju povlačili su za sobom strogu obavezu – kuverta je ostala ležati u najskrovitijem kutku trezora.

Jedno je umrtviti, a drugo držati pod kontrolom radoznalost i zato će ostati otvoreno pitanje je li Utterson od tog dana jednako žarko želio biti u društvu svog preživjelog prijatelja. I dalje je prema njemu bio dobronamjeran, no misli su mu bile ispunjene nemirom i strahom. Odlazio mu je u posjete, ali bi možda i odahnuo kad ga je prijatelj odbijao primiti. Možda je u dubini duše radije s praga razgovarao s Pooleom, obavijen zrakom i gradskom bukom, nego da bude uveden u tu kuću dobrovoljnog ropstva gdje je morao sjediti i razgovarati s onim tajanstvenim samotnjakom. A Poole mu doista nije mogao prenijeti dobre vijesti. Činilo se da se liječnik više nego ikad povlačio u svoj kabinet iznad laboratorija gdje je ponekad i spavao. Bio je mrzovoljan, postao je mučaljiv, prestao je čitati i činilo se da mu je um zaokupljen teškim mislima. Utterson se već toliko navikao na nepromjenjivost Pooleovih izvještaja da je malo po malo smanjio učestalost svojih posjeta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.