Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

POTPUNI ISKAZ SAMOG HENRYJA JEKYLLA O NJEGOVU SLUČAJU

 

Rođen sam 18.. godine kao pripadnik vrlo bogate obitelji. Uz to sam bio obdaren raznim sposobnostima, radišan po prirodi i željan da me poštuju dobri i mudri ljudi iz moje okoline, te se po svemu tome moglo pretpostaviti da će budućnost koja me čeka biti, bez imalo sumnje, časna i velika. Doista, najveća mana mi je bilo tek određeno veselo vrludanje od onog što je bilo uzorno do onog na što se gleda s negodovanjem, kakvo je mnogima donijelo sreću, ali koje je, smatrao sam, bilo teško pomiriti s mojom odlučnom željom da budem uznosit, te da pred drugima pokazujem i više nego uobičajenu ozbiljnost. Tako je došlo do toga da sam počeo skrivati prakticiranje svojih užitaka, te sam se, došavši u godine sagledavanja osobnih postignuća, stao ogledati oko sebe, prosuđivati svoj napredak i mjesto u svijetu, no već sam odavno bio strastveno posvećen dvostrukom životu. Mnogi bi se čak i dičili ovakvim neurednim životom (za koji me se moglo okriviti), ali ja sam na nj gledao s jednog višeg stajališta kojeg sam bio sebi nametnuo, pa sam ga procjenjivao i skrivao s gotovo bolesnim osjećajem stida. I stoga je vjerojatnije da me uzbudljiva priroda mojih težnji, a ne neka iznimna gadost mojih mana potaknula da budem onakav kakav sam bio, te je podijelila moju osobnost (granicom dubljom nego kod drugih) na područje dobra i područje zla – točke koje tvore i dijele dvostruku narav svakog ljudskog bića. Upravo me to potaknulo da duboko i neumorno razmišljam o onom krutom zakonu života koji leži u korijenu religije i koji je najčešći izvor nesreće. Iako mi je duša bila podijeljena na dobro i zlo, nipošto nisam bio licemjer; obje strane moje osobnosti bile su smrtno ozbiljne i iskrene. Ja nisam bio ništa više Ja kad sam odbacivao svaku suzdržljivost i uranjao u sramotne čine, nego kad sam se pred očima svijeta uporno trsio da unaprijedim svoje znanje ili nekome olakšam bol i patnju. Igrom slučaja moja znanstvena istraživanja koja su me vodila prema mistici i transcendentalnosti djelovala su na moju svijest rasvijetlivši je spoznajom o vječitom ratu koje moje tijelo vodi protiv mojeg duha. Svakim su se danom oba područja moje inteligencije – moral i intelekt – neprekidno približavala onoj istini, zbog čije sam djelomične spoznaje bio osuđen na tako užasan životni brodolom – da čovjek u svojoj srži, u svojoj biti nije jedna osoba, već dvije. Kažem „dvije“ jer svojim znanjem ne mogu proniknuti dalje od te točke. Doći će drugi, drugi će me preteći na ovim istim putovima; i hrabro poput onog koji sve stavlja na kocku usuđujem se pretpostaviti da će u nekakvoj konačnici ljudska bića sama sebe doživljavati tek kao zbroj raznovrsnih, neukalupljenih i nezavisnih „podstanara“ u jednom tijelu. Što se mene tiče, ja sam, u skladu sa svojom naravi, ustrajno išao u jednom smjeru, isključivo u jednom smjeru, a što se tiče mojeg morala, po zaključcima koje sam izvukao promatrajući sebe sama, naučio sam prepoznati sveukupnu primitivnu ljudsku dvostrukost; shvatio sam da, čak kad bih i mogao odrediti koja je od one dvije oprečne prirode što su se borile u mojoj svijesti moja istinski dominantna priroda, bilo bi to samo zato što sam do krajnjih granica bio ispunjen i jednom i drugom. Vrlo rano, još prije nego što su moja znanstvena otkrića nagovijestila da je takvo čudo bar donekle moguće, naučio sam s užitkom promišljati i sanjariti o ideji razdvajanja elementa dobra od elementa zla. Govorio sam si da, kad bi se svaki od njih mogao smjestiti u zasebnu osobnost, život bi se oslobodio svega što je nepodnošljivo – „nepravednik“ bi oslobođen težnji da bude dobar mogao ići svojim putem slobodan od osjećaja kajanja koje karakterizira njegova brata blizanca „pravednika“, a „pravednik“ bi mogao ustrajno i pouzdano ići svojim putem moralne ispravnosti čineći dobra djela u kojima bi nalazio zadovoljstvo, i ne bi ga više ono tuđe zlo izvrgavalo sramoti i kajanju. Prokletstvo ljudskog roda je to što su ti polarizirani blizanci, ta dva snopa tako čvrsto vezana jedan uz drugi da se u napaćenoj utrobi svijesti moraju neprestano boriti. Kako sam ih onda ja uspio razdvojiti? Pitanje kako razdvojiti elemente bila je točka do koje sam došao u razmišljanju kad mi je, kao što rekoh, pokrajnja svjetiljka s laboratorijskog stola rasvijetlila odgovor na ovo pitanje. Gledajući svjetlo počeo sam shvaćati, dublje nego što je to ikad ikome uspjelo, treperavu nestvarnost i maglovitu prolaznost tog, naoko čvrstog fizičkog tijela u koje smo odjeveni. Ustanovio sam kako određeni agensi imaju moć potresti i poderati to odijelo od mesa, baš onako kao što vjetar premeće tkaninu zastora u paviljonu. Zbog dva jaka razloga neću sada dublje ulaziti u znanstvenu stranu ove moje ispovijesti. Prvo, zato što sam bio prisiljen spoznati da su propast i teret našeg života ono što će zauvijek pritiskati pleća ljudskog roda, te čak i kad ih se pokušamo otresti, vraćaju nam se da nas još jače i bolnije pritisnu. Drugo, zato što su moja otkrića, kao što će ovaj iskaz, na žalost, odviše jasno pokazati, bila manjkava. Bit će dovoljno reći da nisam samo spoznao da je moje biološko tijelo tek puki zbroj aure i zračenja stanovitih sila koje tvore moj duh, nego sam uspio i spraviti supstancu pomoću koje bi se sile koje tvore moje fizičko tijelo mogle svrgnuti s prijestolja njihove vlasti, a zamijenio bi ih jedan drugi oblik i jedna druga svijest, koji meni nisu ništa manje prirodni jer su i oni izraz mene samog i nose pečat nižih elemenata moje duše.

Dugo sam oklijevao prije nego što sam svoju teoriju podvrgao testu prakse. Dobro sam znao da se izvrgavam smrtnoj opasnosti, jer svaka supstanca koja je s tolikom snagom mogla kontrolirati i potresti samu utvrdu mog identiteta mogla bi, kad bi se samo malo prekoračila doza, ili kad bi se u trenutku pokusa dogodila i najmanja nezgoda, do temelja uništiti ono nematerijalno tkivo koje sam htio promijeniti. Ali napast koju je u sebi imalo ovo otkriće toliko posebno i duboko, na kraju je nadvladala nagovještaj velike opasnosti – već sam odavno bio pripremio tinkturu, a sad sam na brzinu kupio u jednoj veletrgovini kemikalija veliku količinu jedne određene soli za koju sam iz prijašnjih pokusa znao da je posljednji potreban sastojak. I tako sam u kasni sat jedne proklete noći izmiješao sve elemente i promatrao kako se vriju i dime sjedinjeni u staklenoj čaši, pa kad je vrenje prestalo ispio sam napitak sav blistajući od hrabrosti.

Uslijedile su stravične muke – škripa kostiju, smrtno teška mučnina i užasne muke duha kakve ne mogu nadmašiti ni samo rođenje ni smrt. Potom su muke počele polako jenjavati, a ja sam se oporavio, baš kao da sam ozdravio od teške bolesti. Bilo je nečeg čudnovatog u mojim novonastalim osjetima, nečeg neopisivo novog i zbog same te novine, nevjerojatno ugodnog. Osjećao sam se mlađe, lakše, zadovoljnije u vlastitom tijelu. U sebi sam bio svjestan vrtoglave lakoumnosti, u mašti mi je promicao niz razuzdanih, putenih slika poput bujice, osjećao sam odrješenje od spona obveza, te nepoznatu, ali ne i nevinu duševnu slobodu. Poznavao sam sebe i znao sam da sam s prvim udahom tog novog života postao gori, deset puta gori čovjek, nego što sam bio i da sam prodan u ropstvo svog iskonskog zla, ali u tom me trenu ova misao okrijepila i ushitila poput vina. Ispružio sam ruke uživajući u svježini tih osjećaja, no pružajući ruke odjednom sam postao svjestan da sam se smanjio.

U to vrijeme u mojoj sobi nije bilo zrcala. Ovo zrcalo što sad stoji pokraj mene dok ovo pišem dopremljeno je kasnije kako bi poslužilo svrsi prilikom transformacija. Međutim, noć je već odavno bila odmakla prema jutru – jutro, koliko god bilo mračno, bilo je gotovo zrelo da začne dan – i moji su ukućani još uvijek bili zarobljeni unutar perioda najtvrđeg sna. Tada sam naumio, sav preplavljen nadom i trijumfom, izložiti se opasnosti, te u svom novom obličju otići do spavaće sobe. Prošao sam preko dvorišta gdje su, kako mi se činilo, zvijezde u čudu promatrale prvo stvorenje jedne posve nove vrste, stvorenje kakvo im njihova vječna budnost dotad još nije bila otkrila. Hodao sam kroz hodnike, bio sam stranac u vlastitoj kući, a kad sam došao u svoju sobu prvi put sam ugledao Edwarda Hydea.

Ovdje moram govoriti samo teoretski, tako da ispričam ne samo ono što znam, već da opišem ono što smatram najvjerojatnijim. Zla strana moje naravi, na koju sam sad prenio svu svoju djelatnu energiju, nije bila onako snažna i razvijena kao ona dobra strana, koju sam bio netom odložio. Tijekom mog života, koji je, uostalom, u devet desetina bio život napora, vrline i suzdržljivosti, ovu sadašnju stranu nisam toliko vježbao ni zamarao. Zbog toga je, mislim, došlo do toga da je Edward Hyde bio toliko niži, tanji i mlađi od Henryja Jekylla. Baš kao što je dobrota zračila iz lica jednog od njih, tako je i zloba bila očito i jasno ispisana na licu drugog. Osim toga zlo (za koje još uvijek smatram da je pogubna strana ljudskog roda) ostavilo je na tom tijelu trag izobličenosti i propadanja. Pa ipak, dok sam gledao u taj gadan lik u zrcalu, bio sam svjestan da prema njemu ne osjećam nikakvu odbojnost, prije bi se moglo reći da sam ga dočekao s dobrodošlicom. To sam također bio ja. Doimao se prirodno i ljudski. U mojim je očima taj lik bio življa slika mog duha, činio mi se izrazitijim i jedinstvenijim od nesavršenog i podvojenog obličja koje sam do tada imao naviku nazivati svojim. Što se toga tiče, bio sam nedvojbeno u pravu. Primijetio sam da kad sam „nosio“ obličje Edwarda Hydea, nitko mi se nije mogao približiti po prvi put bez da vidno svojim tijelom oda neki negativni osjećaj. To je, po mom mišljenju, stoga što su sva ljudska bića u trenutku međusobnog susreta mješavina dobra i zla, a Edward Hyde je kao zasebno biće, po kriterijima ljudskog roda, bio čisto zlo. Pred zrcalom sam se zadržao samo trenutak. Trebalo je obaviti pokus, drugi po redu, a koji će ujedno dati konačan odgovor na jedno pitanje – preostalo je još vidjeti jesam li izgubio svoj identitet u nepovrat, pa ću prije zore morati pobjeći iz kuće koja više nije moja. Požurio sam natrag u kabinet i još sam jednom spravio i popio čašu napitka, još sam jednom prošao kroz patnju raspadanja i još sam se jednom oporavio zadobivši osobnost, stas i lice Henryja Jekylla. Te sam noći stigao do kobnog raskrižja. Da sam svom otkriću pristupio s plemenitijim namjerama, da sam sa odvažio na eksperiment pod utjecajem dobrih i pobožnih stremljenja, sve je moglo biti drukčije i ja bih iz te agonije porođajnih i smrtnih muka izašao kao anđeo, a ne kao nečastivi. Sam napitak je bio neutralan, nije bio ni dijaboličan, ni božanski, samo je prodrmao vrata zatvorske ćelije u kojoj se nalazilo oslobođenje mog duha, i poput zatočenika kod Filipa, ono što je bilo unutra, izletjelo je van. U to je vrijeme moja moralna vrlina bila uspavana; zlo u meni ostajalo je budno hranjeno ambicijama i bilo je spremno da na brzinu iskoristi priliku za bijeg – ono što je izletjelo iz zatvora, ono što je provalilo iz mene bio je Edward Hyde. Zbog toga je, od dvije osobnosti i dva fizička obličja koja sam sad imao, jedno bilo izraz čistog zla, a drugo je još uvijek bilo onaj stari Henry Jekyll, ona stara neukalupljena mješavina dobra i zla u čiji sam moralni popravak i poboljšanje već odavno sumnjao. I tako sam se razvijao samo u smjeru zla.

Čak ni sad kad sam zlo mogao izraziti kroz Hydea, dok sam bio u koži Henryja Jekylla još uvijek nisam uspijevao svladati svoju odbojnost prema suhoparnosti života kakav vode znanstvenici. Zbog toga sam ponekad još uvijek bio ojađen. Kako su moji istinski užici bili (najblaže rečeno) prostački, te kako sam s vremenom postajao ne samo sve poznatiji i poštovaniji, već sam se i približavao životnoj dobi starijeg muškarca, ovakav životni nesklad između želje da činim što me volja i da budem ugledan svakim mi je danom postajao sve veći teret. Upravo me s te strane moja novostečena moć mamila, sve dok joj nisam počeo robovati. Trebalo je samo ispiti napitak, pa da u trenu odbacim tijelo časnog profesora, i da se ogrnem, gotovo kao plaštom, tijelom Edwarda Hydea. Nasmiješio sam se toj predodžbi koja mi se u to vrijeme činila šaljivom. Pomno sam obavio sve pripreme potrebne za skrivanje. Unajmio sam i namjestio onu kuću u Sohou do koje je poslije policija slijedila Hydeov trag. Za glavnu domaćicu uzeo sam osobu za koju sam pouzdano znao da nije razgovorljiva i da nema skrupula. S druge strane, obavijestio sam svoju poslugu da će doći stanoviti gospodin Hyde (opisao sam ga) kojem dajem dopuštenje da uživa punu slobodu i vlast u mojoj kući na trgu. A da izbjegnem nesporazume, čak sam i nazvao telefonom, te sam posjetio kuću u tom svom drugom obličju. Zatim sam sastavio onu oporuku kojoj si ti onoliko prigovarao, kako bih mogao, ako mi se što dogodi kao doktoru Jekyllu, preuzeti svu svoju imovinu kao Edward Hyde bez novčanih gubitaka. Tako zaštićen, kao što sam tada mislio, sa svih strana, počeo sam se koristiti neobičnim pogodnostima svog položaja.

Ljudi su i nekoć unajmljivali plaćene ubojice da za njih izvrše zločine, dok su oni sami i njihov dobar glas bili zaštićeni. Ja sam bio prvi čovjek koji je zlodjela činio iz vlastita užitka. Ja sam bio prvi čovjek koji je pred očima javnosti nosio teško breme dostojanstvenog ponašanja, a onda bih u trenu, kao kakav školarac, odbacio sve te obveze i naglavce skočio u more slobode. U svom neprobojnom ogrtaču bio sam potpuno siguran. Pomislite samo – nisam čak ni postojao! Pustite me samo da šmugnem kroz vrata laboratorija, dajte mi tek časak-dva da smiješam i popijem svoj napitak koji mi je uvijek bio nadohvat ruke, i što god učinio, Edward Hyde će se izgubiti poput mrlje od daha na zrcalu, a umjesto njega pojavit će se čovjek koji kod kuće mirno krati fitilj na noćnoj svjetiljci u radnoj sobi, čovjek koji si može dopustiti da se nasmije u lice svakoj sumnji – taj čovjek će biti Henry Jekyll.

Užici koje sam, tako prerušen, na brzinu tražio oko sebe bili su, kao što sam već rekao, prostački; teško da bih mogao upotrijebiti neku težu riječ. No ipak, uskoro su u rukama Edwarda Hydea užici počeli skretati prema monstruoznosti. Kad bih se vratio s takvih izleta često bih uronio u stanovito čuđenje prema svojoj izopačenosti. Taj meni dobro znani Hyde kojeg sam zazvao iz dubina svoje duše i odaslao u svijet s jednim jedinim ciljem za ispunjenjem užitaka, bio je po svojoj prirodi zlobno i podlo biće, svako njegovo djelo i svaka njegova misao bili su usredotočeni jedino na sebe sama – sa zvjerskom požudom nalazio je užitak u svakom obliku mučenja drugog ljudskog bića. Bio je bešćutan poput čovjeka od kamena. Ponekad je Henry Jekyll bio prestravljen postupcima Edwarda Hydea, ali cijela situacija nije podlijegala nikakvim otprije poznatim zakonima, i zbog toga je podmuklo gušila glas savjesti. Na kraju krajeva, kriv je bio Hyde, samo Hyde. Jekyll nije postao ništa gori. Poslije napitka bi se opet probudio sa svojim dobrim osobinama koje su naoko bile nenarušene, čak bi se požurio popraviti štetu koju je prouzročio Hyde gdje god je to bilo moguće. Tako je uspavljivao svoju savjest.

Ne želim se baviti potankostima sramote koju sam na taj način dopuštao (jer čak ni sad ne mogu priznati da sam je ja počinio). Želio bih samo ukazati na to da su postojala upozorenja i naznake po kojima je bilo jasno da mi se kazna približava. Zbilo se nešto što ću ovdje samo spomenuti, jer je ostalo bez ikakvih posljedica. Bio sam okrutan prema nekom djetetu i taj čin je kod slučajnog prolaznika izazvao bijes kojeg je iskalio na meni. Neki dan sam prolaznika prepoznao u osobi tvog rođaka. U iskazivanju bijesa tad su mu se bili pridružili i jedan liječnik, te mnogobrojni članovi djetetove obitelji. Na mahove sam se bojao za svoj život. Kako bi umirio njihov previše revan gnjev Edward Hyde ih je morao dovesti do vrata laboratorija i platiti im odštetu čekom potpisanim imenom Henryja Jekylla. U budućnosti se takva opasnost lako mogla izbjeći otvaranjem računa u drugoj banci pod imenom Edvarda Hydea osobno, pa kad sam se potpisao iskrivljenim rukopisom i tako svom dvojniku podario potpis drukčiji od Jekyllova pomislio sam da me sudbina više ne može sustići. Oko dva mjeseca prije ubojstva Sir Danversa izašao sam u grad na jednu od svojih pustolovina. Vratio sam se kasno, a kad sam se sutradan ujutro probudio, osjećao sam se nekako čudno. Uzalud sam se osvrtao oko sebe, uzalud sam gledao lijepo pokućstvo i visok zidove svoje sobe na trgu, uzalud sam prepoznao vez na baldahinu i dizajn okvira od mahagonija – nešto mi je uporno govorilo da nisam ondje gdje sam bio, da se nisam probudio tamo gdje sam se naoko nalazio, već u maloj sobici u Sohou gdje sam bio naviknut spavati u tijelu Edwarda Hydea. Osmjehnuo sam se samome sebi, te sam psihološkom analizom stao lijeno propitivati što je uzrok te iluzije. Tako razmišljajući na mahove bih potonuo natrag u ugodan jutarnji drijemež. Još sam bio zabavljen tim mislima kad sam u trenutku razbuđenosti spustio pogled na svoju ruku. E, sad, ruka Henryja Jekylla (kao što si ti često tvrdio) bila je veličinom i oblikom tipična za liječnika: bila je krupna, čvrsta, bijela i skladna. No, ruka koju sam u ovom trenutku jasno vidio u žućkastom svjetlu jutra u središnjem Londonu, ruka s polustisnutom šakom koja je ležala na posteljini bila je mršava, žilava, kvrgava, zagasito blijeda i gusto obrasla smeđom dlakom. Bila je to ruka Edwarda Hydea.

Onako uronjen u čisto tupilo čuđenja, vjerojatno sam buljio u nju gotovo pola minute prije nego što mi se u prsima probudio užas, naglo i začudno, poput udarca cimbala. Skočio sam iz kreveta i pojurio do zrcala. Od odraza koji se susreo s mojim očima, krv mi se pretvorila u nešto vodenasto i ledeno. Da, u krevet sam bio legao kao Henry Jekyll, a probudio sam se kao Edward Hyde. Kako to objasniti, upitao sam se. A onda sam u novom naletu jeze pomislio – kako da se vratim u tijelo Henryja Jekylla? Jutro je već prilično poodmaklo, posluga je ustala, svi moji kemijski pripravci bili su u kabinetu – a do njih je, od mjesta na kojem sam stajao sleđen od užasa, vodio dug put preko dva stubišta, kroz stražnji ulaz u kuću, preko otvorena dvorišta i kroz dvoranu za seciranje. Mogao sam, doduše, nečim prekriti lice, ali što mi je to vrijedilo kad nisam mogao prikriti promjenu u stasu? A onda sam odahnuo od slatkog olakšanja, jer sam se sjetio da su članovi posluge već bili naviknuti na dolaske i odlaske mog dvojnika. Na brzinu sam se odjenuo kako sam najbolje umio u svoju uobičajenu odjeću, preveliku za Hydea. Brzo sam prošao kroz kuću gdje je Bradshaw iznenađeno pogledao, te je zakoračio unatrag zbog prizora gospodina Hydea koji se našao u kući u neobično doba dana odjeven u neobičnu odjeću. Nakon desetak minuta doktor Jekyll se opet vratio u svoje obličje i sjeo je za stol da smrknuta čela tobože doručkuje.

Gotovo uopće nisam imao apetit. Taj neobjašnjivi događaj, ta promjena u mom dotadašnjem iskustvu kao da je poput prsta na zidu Nabukodonozorove palače, ispisala slova moje osude. Zbog toga sam počeo ozbiljnije nego ikad promišljati o pitanjima i mogućnostima svoje dvostruke egzistencije. U posljednje vrijeme onaj dio mene od kojeg sam mogao stvoriti gospodina Hydea bio je dio mene kojeg sam prilično često oživljavao i snažno poticao, pa mi se odnedavno počelo činiti da je tijelo Edwarda Hydea poraslo, kao da sam (dok sam bio on) bio svjestan da mi krv u žilama kola brže i življe. Zbog toga sam stao naslućivati opasnost da bi se, ukoliko nastavim s toliko čestim preobrazbama, zauvijek mogla poremetiti ravnoteža moje prirode. Moja priroda bi bila svrgnuta s trona, moć da se mijenjam po svojoj volji bi nestala, a obličje Edwarda Hydea postao bi moj svakodnevni oblik iz kojeg se više ne bih mogao premetnuti u Jekylla. Snaga napitka nije bila ista kod svake preobrazbe. U samim počecima procesa jednom me potpuno iznevjerila. Otad sam u više navrata bio prisiljen udvostručiti dozu, a jednom sam je, beskrajno riskirajući život, morao utrostručiti. Dotad su jedino takvi rijetki trenuci neizvjesnosti bacali sjenu na moje zadovoljstvo. Sad sam pak, sagledavajući stvari nakon jutrošnjeg incidenta morao ustanoviti da je tijelo Henryja Jekylla, koje sam isprva teško odbacivao, odnedavno, polako ali sigurno, sve lakše prelazilo u onaj drugi oblik. Činilo se da sve upućuje na to da sam malo-pomalo gubio vlast nad svojim izvornim i boljim Ja, i da sam se postupno sve više stapao sa svojim daleko gorim dvojnikom.

Sad sam osjećao da moram izabrati između njih dvojice. Obje moje naravi imale su zajedničko pamćenje, ali su sve druge osobine bile itekako nejednako raspoređene. Jekyll koji je bio složeno biće unosio se (sad s golemim strahom, sad s pohlepnim užitkom) u pustolovine i užitke Edwarda Hydea, no Hyde je prema Jekyllu bio ravnodušan, ili ga se prisjećao onako kao što se šumski bandit prisjeća pećine u kojoj se skriva od progonitelja. Jekyll je za Hydea gajio očinski interes, Hyde je za Jekylla gajio onakvu ravnodušnost kakvu sin može gajiti za oca. Izabrati Jekylla značilo je isto što i biti posve umrtvljen za ispunjenje sklonosti kakvima sam se već odavno odavao u tajnosti, no tek sam ih odnedavno počeo istinski rasplamsavati. Odabrati Hydea značilo je odreći se tisuća interesa i težnji, te preko noći zauvijek ostati prezren i bez prijatelja. Moglo se činiti da ova dva izbora nisu u međusobnoj ravnoteži, ali treba uzeti u obzir još jedan faktor kojeg je trebalo odvagnuti – dok bi Jekyll trpio ljutu bol na vatri odricanja, Hyde ne bi bio ni svjestan svega što bi izgubio. Koliko god bile čudne okolnosti mog položaja debata koja se svodi na razloge „za“ i „protiv“ stara je koliko i čovječanstvo. Isti poticaji i iste strepnje stavljaju na kušnju drhtećeg grešnika. Na kraju mi se dogodilo ono što se dogodi mnogima poput mene – izabrao sam ono što je bilo pozitivnije, da bih kasnije ustanovio koliko muke moram ulagati da bih ostao dobar.

Naravno da sam se priklonio vremešnom i nezadovoljnom doktoru Jekyllu, okruženom prijateljima i sklonom nadi u dobrotu. Rekao sam konačno zbogom slobodi, Hydeovoj relativnoj mladosti, poletnom koraku, uzbudljivom lupanju srca i tajnim užicima u kojih sam se naužio prerušen u Hydea. Ovako sam odabrao možda sa stanovitom zadrškom, jer niti sam prodao kuću u Sohou, niti sam uništio odjeću Edwarda Hydea koja je još uvijek ležala u mom kabinetu spremna za odijevanje. Ipak, dva mjeseca sam se odlučno trudio poštivati svoju odluku, dva mjeseca sam živio strogo i umjereno kao nikad do tad uživajući u dobrom osjećaju čiste savjesti, ali na kraju je vrijeme počelo brisati svježinu straha od preobrazbe. Pohvalan osjećaj čiste savjesti pretvorio se u svakidašnju pojavu, počele su me mučiti tjeskobe i žudnje kao da se Hyde bori za slobodu. Naposljetku sam u trenutku moralne slabosti još jednom smiješao i popio napitak za preobrazbu.

Mislim da kad pijanac razmišlja o opravdanosti svog poroka ni jednom u pet stotina puta ne pomisli u kakve sve opasnosti srlja prepuštajući se svojoj zvjerskoj, tjelesnoj bešćutnosti. Isto tako, premda sam dugo razmišljao o svom položaju, ni ja nisam obraćao dovoljno pozornosti posvemašnjoj moralnoj neosjetljivosti i nerazumnoj spremnosti na zlo koje su bile glavna obilježja Edwarda Hydea. Ipak, kazna me sustigla baš zbog tih obilježja. Moj zloduh je predugo bio sputan u kavezu, pa je na slobodu izletio urličući. Još dok sam ispijao napitak bio sam svjestan sve neobuzdanije i žešće sklonosti zlu. Pretpostavljam da je upravo to u mojoj duši potaknulo onu oluju nestrpljenja s kojom sam slušao udvorne riječi svoje nesretne žrtve. Izjavljujem bar pred samim Bogom da ni jedan čovjek čiji osjećaj za moral počiva na duševnom zdravlju ne bi mogao biti potaknut na zločin toliko bijednim razlogom, i tvrdim da sam zločin počinio isto onako nepromišljeno kao što bolesno dijete polomi svoju igračku. Ali ja sam se dobrovoljno oslobodio onih nagona koji nam pomažu održati ravnotežu i zbog kojih čak i najgori među nama žive tako što uspostave kakav-takav mir između mamećih žudnji. U mom slučaju je žudnja, koliko god bila neznatna, značila sigurnu propast.

U meni se u trenu probudio pobješnjeli zloduh iz pakla. Mlatio sam tijelo koje se nije opiralo, a svaki udarac izazivao je u meni ushit i tek kad je nastupio zamor, iznenada me, na vrhuncu delirija, spopalo uzbuđenje ledenog užasa koje mi se razlilo srcem. Razišla se magla oko mene, uvidio sam da sam prokockao život, pa sam pobjegao s ovog mjesta zločina, likujući i drhteći u isti mah, a moja žudnja za zlom bila je raspirena i zadovoljena. Moja ljubav prema životu dosegnula je najviši mogući stupanj. Odjurio sam do kuće u Sohou, te sam, kako bih se osigurao najbolje što sam umio, spalio sve svoje dokumente. Odatle sam krenuo osvijetljenim ulicama u tom istom podvojenom ushitu užasa i sreće, uživajući zbog svog zločina i lakoumno smišljajući druge zločine u budućnosti. Hitao sam dalje, a istodobno sam pažljivo osluškivao neću li čuti za sobom korake osvetnika.

S pjesmom na usnama Hyde je pripremio napitak i ispio ga za pokoj duše mrtvog čovjeka. Muke preobrazbe još nisu ni završile parajući meso i mučeći dušu, a Henry Jekyll, obliven suzama zahvalnosti i kajanja, pao je na koljena i podigao sklopljene šake moleći se Bogu. Veo ugađanja samome sebi razderao se od vrha do dna. Preda mnom se ukazao cijeli moj život – pratio sam ga od ranog djetinjstva kad me otac vodio za ruku, preko teških odricanja profesionalne karijere, ali bih iznova stizao, uvijek osjećajući istu nestvarnost, do svih onih strahota koje sam doživio te večeri. Došlo mi je da urlam na sav glas. Nastojao sam suzama i molitvama potisnuti mnoštvo jezivih slika i zvukova s kojima me pamćenje salijetalo. Pa ipak, u stankama mog okajanja u dušu mi je zurilo ružno lice grijeha. Kad je žestina kajanja počela jenjavati pojavio se osjećaj radosti – riješio sam problem kako ću se u budućnosti ponašati. Transformacija u Hydea više nije dolazila u obzir, jer htio-ne htio odsad sam bio zatočen u boljem tijelu. O, kako me samo radovala ta pomisao! S kakvom sam žuđenom poniznošću iznova prigrlio ograničenja prirodnog života! S kakvim sam iskrenim odricanjem zaključao vrata laboratorija kroz koja sam tako često izlazio i ulazio, i kako sam samo zgazio ključ kojim sam se služio!

Sutradan se pronio glas da je netko svjedočio umorstvu, da je Hydeova krivnja već općepoznata, te da je žrtva bio javna i vrlo ugledna ličnost. To nije bio samo zločin, nego i tragična ludost. Mislim da mi je bilo drago što sam to saznao, mislim da mi je bilo drago što je strah od smaknuća pružao takvu potporu i zaštitu mojim humanijim porivima. Sad je Jekyll bio moje utočište; neka Hyde samo na čas izviri, svi ljudi će na nj podići ruke kako bi ga uhvatili i pogubili.

Odlučio sam svojim budućim ponašanjem iskupiti grijehe prošlosti i mogu iskreno reći da je ta odluka urodila dobrim plodom. I sam znaš kako sam požrtvovno u posljednjim mjesecima prošle godine nastojao olakšati ljudske patnje, znaš da sam mnogo učinio za druge, i da su mi dani protjecali mirno, gotovo sretno. Ne mogu doista ni reći da mi je dojadio takav dobročiniteljski i nedužan život. Mislim da sam, štoviše, svakim danom uživao sve više i potpunije, no još sam uvijek bio pod kletvom svoje dvostruke prirode koja je žudjela da se utjelovi. Čim je otupjela oštrica kajanja, ona niža strana mog bića kojoj sam tako dugo ugađao i koju sam tek nedavno odlučno sputao, zarežala je zahtijevajući slobodu. Nije da sam pomišljao uskrisiti Hydea. Pri samoj pomisli na to zadrhtao bih od jeze – ne, u meni se samom opet pojavila napasna želja da se poigram sa svojom savješću. Na kraju sam kao najobičniji grešnik koji griješi u tajnosti, podlegao napadima kušnje.

Svemu jednom dođe kraj. I najveća mjera na kraju se prevrši, a to kratkotrajno potonuće u zlo konačno je razorilo ravnotežu moje duše. Ipak, nisam se zabrinuo, taj pad mi se činio prirodnim kao povratak u stare dane prije otkrića napitka. Bio je lijep, vedar siječanjski dan, na mjestima gdje se otopio mraz zemlja je pod nogama bila mokra, ali na nebu nije bilo ni oblačka, Regent’s Parkom se razlijegalo cvrkut ptica obojen tonovima zime i miris slatkast od nadolazećeg proljeća. Sjedio sam na klupi, sunce je sjalo, a zvijer u meni je jezikom lizuckala odreske sjećanja. Moj duh je lagano dremuckao obećavajući da će se, ne baš sad odmah, ali zato kasnije pokajati zbog zvijeri. Uostalom, pomislio sam, ja sam posve isti kao i ljudi koji me okružuju. Zatim sam se nasmiješio uspoređujući se s drugim ljudima, uspoređujući svoju dobru volju po kojoj sam aktivno pomagao drugima s lijenom okrutnošću s kojom su neki zanemarivali potrebe bližnjih. Istog trena kad se pojavila ova predivna i tašta misao obuzeli me bol, užasna mučnina i gotovo predsmrtna drhtavica. Kad je to prošlo bio sam klonuo, a kad je i klonulost jenjala počeo sam zapažati promjene u žestini svojih misli – postale su prilično smione, neustrašive i slobodne od okova bilo kakve dužnosti. Svrgnuo sam pogled na svoje tijelo; odjeća mi je bezoblično visjela po skraćenim udovima, ruka koja mi je počivala na koljenu bila je žilava i dlakava. Ponovo sam bio Edward Hyde. Samo časak prije bio sam siguran da me ljudi poštuju, bio sam bogat, bio sam omiljen… Kod kuće u blagovaoni me čekao svečano namješten stol, a sad sam odjednom bio obična ljudska lovina, progonjen i bez doma, svima znani ubojica osuđen na vješala.

Razum mi se pokolebao, ali me nije do kraja izdao. Više puta sam zapazio da mi se, kad sam u Hydeu, moje sposobnosti čine nekako izoštrene, a duh mi bude napetiji i gipkiji. Zbog tih se osobina Hyde pokazao doraslim da riješi probleme nastale u ovom teškom i važnom trenutku, dok bi u istoj situaciji Jekyll možda izgubio glavu. Sastojci za napitak nalazili su se u jednom od ormara u mom kabinetu, ali kako da do njih dođem? To je bio problem koji sam (prstima čvrsto pritišćući sljepoočice) naumio riješiti. Bio sam zaključao ulazna vrata laboratorija. Da sam pokušao ući na ulaz koji je vodio kroz kuću i preko dvorišta, članovi moje posluge bi me osudili na vješala. Uvidio sam da zadatak moram povjeriti nekom drugom i sjetio sam se Lanyona. Kako da dođem do njega? Kako da ga uvjerim? Ako i izbjegnem da me uhite na ulici kako da mu se približim? I kako da ja, nepoznat i omražen posjetilac, uvjerim tog poznatog liječnika da orobi radnu sobu svog kolege, doktora Jekylla? Zatim sam se sjetio da je i u ovom obličju preostao jedan izvorni dio moje prvobitne osobnosti – moj rukopis je bio Jekyllov. I kad mi se ta iskra izrodila u umu, put koji moram slijediti postao je osvijetljen od početka do kraja.

Tad sam popravio svoju odjeću kako sam najbolje znao, te sam dozvao fijaker koji je prolazio ulicom. Odvezao sam se do jednog hotela u Portland Streetu kojem sam slučajno upamtio ime. Kad me vozač fijakera ugledao nije mogao obuzdati osmijeh (a bio sam doista smiješan, koliko god tragičnu sudbinu to ruho skrivalo). Kad sam prema njemu vraški bijesno zaškrgutao zubima, smiješak mu je nestao s lica – srećom po njega – ali još sretnije po mene, jer bih ga, inače, u tren oka srušio s mjesta na kojem je sjedio.

Ušavši u svratište pogledao sam oko sebe tako smrknuto da je osoblje zadrhtalo. Preda mnom nisu izmjenjivali poglede, već su pokorno izvršili moje naredbe. Odveli su me u posebnu sobu i donijeli pribor za pisanje. Obuzet smrtnom opasnošću Hyde se pretvorio u meni nepoznato biće; drhtio je od strahovite srdžbe, bio je napet do stupnja da počini ubojstvo i žudio je za nanošenjem boli. Ipak, to biće je bilo dovoljno lukavo da velikom snagom volje obuzda svoj bijes. Napisao je dva važna pisma; jedno Lanyonu, drugo Pooleu, a kako bi se uvjerio da će doista biti odaslana, naredio je da ih pošalju preporučeno.

Nakon toga je čitav dan prosjedio uz vatru kamina u svojoj sobi grizući nokte. Tu je i večerao sjedeći sam sa svojim strepnjama. Konobar koji ga je dvorio vidno je drhtio pred njegovim pogledom, a kad se posve spustila noć On se skutrio u kutu zatvorena fijakera vozikajući se tamo-amo po gradskim ulicama. Kažem „On“, jer ne mogu reći „Ja“. Taj izrod pakla nije u sebi imao ničeg ljudskog; u njemu su živjeli samo strah i mržnja. Kad je na kraju pomislio da kočijaš počinje nešto sumnjati, rekao mu je da stane i dalje je krenuo pješice, sav usukan u prevelikoj odjeći, kao stvoren za privlačenje pogleda u masi noćnih prolaznika, dok su strah i mržnja, dvije iskonske emocije bješnjele u njegovoj nutrini poput oluje. Koračao je brzo, gonjen svojim strahovima, mrmljao si je u bradu šuljajući se kroz ulice u kojima nije bilo mnogo prolaznika, odbrojavajući minute koje su ga još dijelile od ponoći. U jednom trenutku mu se obratila neka žena, nudeći mu, valjda, kutiju šibica. Ošamario ju je, pa je pobjegla.

Kad sam se kod Lanyona donekle sabrao, mislim da sam osjetio stanovitu potresenost zbog užasa koji je obuzeo mog starog prijatelja – ne znam. Ipak je to u najmanju ruku bila tek kap u moru prema stravi koju su u meni izazvali minuli sati. U meni se zbila promjena. Nije me više mučio strah od vješala, već užas od činjenice da sam bio Edward Hyde. Lanyonovu sam osudu primio kao u snu. Bio sam još uvijek na pol u snu kad sam se vratio u svoju (Jekyllovu) kuću, i legao u krevet. Nakon svih onih napora koje sam tog dana podnio, zaspao sam čvrstim, dubokim snom koji nisu mogle narušiti čak ni noćne more koje su mi ulazile u san. Ujutro sam se probudio uzdrman i slab, ali osvježen. I dalje sam se bojao mrzeći i samu pomisao na zvijer koja je u meni drijemala. Naravno da nisam zaboravio užasne opasnosti proteklog dana, ali još sam jednom bio kod kuće, u svojoj pravoj kući, i u blizini sastojaka za napitak. Zahvalnost što sam se spasio toliko mi je snažno bljesnula u duši da me gotovo obasjalo svjetlo nade.

Poslije doručka sam dokono šetuckao dvorištem i sa zadovoljstvom upijao prohladni zrak, kad su me odjednom opet spopali oni neopisivi osjećaji koji prate preobrazbu – imao sam vremena tek toliko da uspijem pronaći zaklon u kabinetu prije nego što sam još jednom počeo bjesnjeti sleđen od Hydeovih strasti. Ovaj put sam morao uzeti dvostruku dozu napitka da bih došao k sebi! Šest sati kasnije, dok sam sjedio i tužno promatrao vatru u kaminu, muke su se opet vratile, tako da sam morao još jednom posegnuti za napitkom. Ukratko, od toga dana kao da sam samo silnim naporima, poput tjelovježbe, i samo pod neposrednim utjecajem napitka uspijevao očuvati Jekyllovo obličje. U svako doba dana i noći obuzela bi me drhtavica koja je nagoviještala preobrazbu, a najgore od svega bila je činjenica da kad bih zaspao, ili samo na trenutak zadrijemao u stolici, uvijek bih se probudio u Hydeovu obličju. Pod pritiskom propasti koja mi je neprestano prijetila, i zbog nesanice na koju sam se osudio (a koja je bila užasnija nego što sam uopće mislio da je moguće!), postao sam u svojoj nutrini biće izjedeno i iscrpljeno groznicom, malaksalo i slabo tijelom i duhom, te stalno zaokupljeno samo jednom mišlju – jezom od svoga drugog Ja. No, zato kad bih spavao, ili kad bi djelovanje napitka prestalo, upao bih, gotovo bez prijelaznog stanja (jer bol preobrazbe bila je svakim danom sve slabija), u vlast maštarija koje su vrvjele od slika užasa, u vlast duše koja je kipjela od bezrazložne mržnje, te u vlast tijela koje nije izgledalo dovoljno snažno da obuzda razjarene životne energije. Činilo se da je Hydeova snaga rasla s Jekyllovom slabošću, a mržnja koja ih je sad razdvajala bila je zasigurno podjednaka kod obojice. Mržnja je kod Jekylla bila pitanje nagona za opstankom. On je sad vidio svu rugobu tog bića s kojim je dijelio neke od oblika svijesti i s kojim će podijeliti i samu smrt. Isključivši te zajedničke spone koje su već same po sebi bile sastavni dio njegove muke, on je na Hydea gledao, uz svu njegovu životnu snagu, ne samo kao na nešto što je poteklo iz pakla, već kao nešto što je u svojoj biti anorgansko. Baš je to bilo ono šokantno – da taj pakleni šljam ispušta krikove i glasove, da taj amorfni prah gestikulira i griješi, da ono što je mrtvo i bezoblično može prisvojiti životne funkcije. I još jedna strahota – s tim buntovnim zlom bio je povezan čvršće nego što bi bio povezan sa svojom suprugom, čvršće nego što se osjećao povezanim s vlastitim očima. Taj parazit je ležao utamničen u njegovu mesu odakle ga je mogao čuti kako gunđa i kako se upire da se rodi, te kako ga u svakom trenutku njegove slabosti (čak i dok bezbrižno drijema), svladava isključujući ga iz života. Hydeova mržnja prema Jekyllu bila je drukčija. Strah od vješala stalno ga je poticao na privremeno samoubojstvo kroz koje se vraćao u svoj podređeni položaj „djelomične“, ali ne i potpune osobe. Prezirao je tu nužnost. Prezirao je i potištenost u koju je Jekyll zapao, kao i činjenicu da ga Jekyll prezire. Zbog toga se služio svojim majmunskim trikovima poput onog da mojim rukopisom ispisuje bogohulne rečenice po stranicama knjiga, da spaljuje pisma i uništava portret mog oca. Doista, da se nije bojao smrti već bi davno bio digao ruku na sebe kako bi tim činom i mene povukao u propast. No, Hyde je silno volio život. Idem i dalje s tom tvrdnjom – ja koji se ukočim i sledim od same pomisli ne Hydea, kad god se sjetim te njegove kukavne i strastvene ljubavi prema životu, i kad god se sjetim njegovog straha da bih svojim samoubojstvom ubio i njega, u srcu osjetim samilost.

Nema smisla, a nemam ni vremena nastaviti ovaj opis. Nitko nikad nije trpio tako paklene muke kao što sam ih ja trpio – neka to bude dovoljno! Ipak, i u ovim mukama navika je donijela – ne baš olakšanje – nego stanovitu bešćutnost duše, neku očajničku smirenost. Moja bi kazna možda još potrajala godinama da me nije snašla ova posljednja nesreća koja me napokon odvojila od mog lika i naravi. Moje zalihe one soli, koje nisam obnavljao od svog prvog eksperimenta, počele su se smanjivati. Naručio sam nove količine i smiješao napitak. Došlo je do vrenja i prve promjene boje, ali ne i do druge promjene. Popio sam napitak, no uopće nije došlo ni do kakve reakcije. Poole će ti ispričati kako sam za pravom soli pretražio čitav London, ali uzalud. Sad sam uvjeren da su moje prve količine bile nečiste, i da je baš zbog te nepoznate nečistoće napitak bio djelotvoran.

Prošlo je oko tjedan dana. Završavam ovaj iskaz pod utjecajem zadnjih ostataka starih sastojaka. Stoga je sad ovo, ako se ne dogodi čudo, posljednji put da Henry Jekyll može misliti svojom glavom i vidjeti svoje lice u zrcalu (kako se samo žalosno izmijenilo!) Ne smijem predugo odgađati da ovaj iskaz privedem kraju, jer su samo veliki oprez i velika sreća pripomogli tome da je moja priča uspjela izbjeći uništenje. Ako me muke preobrazbe spopadnu dok ovo pišem Hyde će ovo pismo razderati na komadiće, no bude li prošao određeni vremenski period nakon što ga napišem i odložim sa strane, Hydeova strašna sebičnost i usredotočenost na sadašnji trenutak vjerojatno će, još jednom, sačuvati pismo od njegova majmunskog prkosa. I zaista, propast koja nam se obojici bliži njega je već izmijenila i polomila. Za pola sata, kad se ponovo i zauvijek pretvorim u to mrsko biće, znam da ću ostati sjediti drhteći i ridajući u svom naslonjaču, ili ću, u najvećoj napetosti i strašnoj ekstazi osluškivanja koračati gore-dolje po ovoj sobi koja je moje posljednje zemaljsko utočište, napeto osluškujući svaki prijeteći šum. Hoće li Hyde umrijeti poput vojnika na stratištu? Ili će ipak snaći hrabrosti da si u posljednjem trenutku oduzme život? Sam Bog zna; nije me ni briga. Ovaj trenutak je istinski čas moje smrti, a ono što će uslijediti bit će briga onog drugog. Odlažem pero, pečatim ovu ispovijed, i evo, okončavam život nesretnog Henryja Jekylla.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.