Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

PRIČA O VRATIMA

 

Odvjetnik Utterson je bio čovjek namrgođena lica koje nikad nije obasjavao osmijeh; hladan, šutljiv i zbrkan u razgovoru, suzdržan u osjećajima, mršavi dugonja, suhoparan i turoban, a opet nekako simpatičan. Na prijateljskim okupljanjima, kad mu je vino prijalo, iz očiju bi mu bljesnula neka uzvišena ljudskost, nešto što ipak nikad nije pronalazilo put do njegovih riječi, ali što je bilo očito, ne samo u onim nijemim izrazima lica nakon objeda, nego češće i kudikamo jasnije u njegovim životnim postupcima. Prema sebi je bio strog. Kad je bio sam pijuckao je džin kako bi zatomio sklonost prema vinu. Iako je volio kazalište dvadeset godina nije prekoračio njegov prag. No, njegovo razumijevanje za druge bilo je neosporno; ponekad se gotovo sa zavišću čudio silini energije koju su ovi trošili na nedjela, pa ipak, u svakoj tuđoj nevolji radije je pomagao nego osuđivao. „Sklon sam griješiti poput Kaina“, obično je govorio, „i draže mi je dopustiti bratu da ode do vraga po vlastitoj volji i izboru.“ Zbog te osobine često je imao sreću da bude posljednji pošteni znanac ljudi koji su srljali u propast i izvršio bi posljednji dobar utjecaj na njihove živote. Prema takvima, dok su ga god posjećivali u njegovoj kancelariji, nije pokazivao ni trunka promjene u ponašanju.

Takav duhovni doseg nedvojbeno nije predstavljao napor za gospodina Uttersona, jer bio je prilično povučen i činilo se da čak i njegovo prijateljstvo počiva na sličnoj dobronamjernoj širokogrudnosti. Obilježje skromna čovjeka je da prihvati svoje prijatelje kao već oformljene ljude koje mu je životna slučajnost dodijelila i odvjetnik Utterson je živio u skladu s tim pravilom. Prijatelji su mu bili njegovi srodnici ili ljudi koje je najdulje poznavao; njegove simpatije bi se, poput bršljana, razrasle tijekom vremena i podrazumijevalo se da objekt za koji bi se vezale ne mora biti oformljen ni po kakvim pravilima. Na toj ideji je, nedvojbeno, počivala i spona koja ga je vezala s gospodinom Richardom Enfieldom, njegovim daljnjim rođakom i poznatim bonvivanom. Mnogima je bilo zagonetno što su ta dvojica našla jedan u drugome, ili što je uopće mogao biti predmet zajedničkog interesa. Oni koji su ih susretali u njihovim nedjeljnim šetnjama tvrdili su da uopće ne razgovaraju, da izgledaju kao da im je dosadno i kao da bi s vidnim olakšanjem jedva dočekali da sretnu kojeg prijatelja. No, uza sve to njima dvojici su te šetnje bile silno dragocjene i smatrali su ih najsvetijim trenucima u tjednu, te nisu zbog njih propuštali samo druge prilike za zabavu, nego su čak zanemarivali i poslove kako bi mogli u njima nesmetano uživati.

Igrom slučaja na jednoj od tih skitnji put ih je odveo u sporednu ulicu u jednoj živahnoj londonskoj četvrti. Ulica je bila mala i reklo bi se mirna, ali se radnim danom u njoj uvelike trgovalo. Činilo se da su svi njeni stanovnici imućni, te se puni natjecateljskog duha nadaju postati još imućnijima. To je ujedno bio i razlog iz kojeg su višak prihoda ulagali u razmetljivo kićenje, pa su izlozi njihovih dućana okrenuti na ulicu svojim ozračjem pozivali da se u njih uđe, poput niza nasmiješenih prodavačica. Čak i nedjeljom kad je zastirala svoje napadnije čari i kad je u njoj bilo razmjerno malo prolaznika, ulica je blistala u opreci sa prljavim susjedstvom poput vatre u šumi, pa bi sa svojim svježe obojenim kapcima, ulaštenom mjedi, sveopćom čistoćom i vedrim tonovima u trenu privukla pogled ugađajući oku prolaznika.

Dvoja vrata dalje od jednog ugla, s lijeve strane kad se ide na istok, niz kuća je bio prekinut ulazom u nečije dvorište. Upravo na tom mjestu neko sumorno zdanje izbočilo je svoj zabat prema uličici. Bila je to jednokatnica bez i jednog nezastrtog prozora, samo vrata u prizemlju i slijepo pročelje zastrtih prozora i izblijedjela zida na katu. Svaka njena crta odavala je znakove dugogodišnjeg i prljavog zanemarivanja. Vrata na kojima nije bilo ni zvona ni zvekira bila su zamrljana i ispucana. U udubini zida zadržavale su se skitnice koji su palili šibice na drvenim plohama, djeca su trgovala na stubama, školarac je na rezbarijama isprobavao svoj nožić i u vremenskom periodu od gotovo jednog cijelog naraštaja nitko se nije pojavio da rastjera ove slučajno pristigle goste, ili da popravi štetu koju su počinili.

Gospodin Enfield i odvjetnik Utterson bijahu na drugoj strani te uličice, ali kad su došli do ulaza u dvorište prvi od njih dvojice podigne štap i pokaza njime na zdanje.

– Jeste li već zapazili ova vrata? – upitao je, a kad mu pratilac odgovori potvrdno, doda: – U mom su pamćenju povezana s jednom vrlo čudnom pričom.

– Doista? – upita ga gospodin Utterson s neznatnom promjenom u glasu. – A što je to bilo?

– Dakle, bijaše ovako – odvratio je gospodin Enfield. – Vraćao sam se kući ni sam ne pamtim otkud, oko tri sata jednog mračnog, zimskog jutra, a put me vodio kroz dio grada u kojem se doslovce nije moglo vidjeti ništa osim uličnih svjetiljki. Tako je bilo ulicu za ulicom, a sav svijet je spavao, ulica za ulicom, a sve je bilo osvijetljeno kao za procesiju i sve je bilo pusto poput prazne crkve, dok naposljetku nisam zapao u ono duševno stanje kad čovjek osluškuje i osluškuje, te počne žudjeti za tim da ugleda policajca. Odjednom spazih dvije spodobe – jedna je bila onizak čovjek koji je brzim, glasnim koracima grabio u smjeru istoka, a druga bješe djevojčica od nekih osam ili deset godina koja je trčala koliko su je noge nosile niz poprečnu ulicu. I tako, gospodine moj, naravno da su njih dvoje naletjeli jedno na drugo na uglu. A onda se dogodilo ono najstrašnije – čovjek je hladnokrvno srušio to dijete na tlo ostavivši je da na zemlji jauče i vrišti. Ne zvuči to kao bog zna što, ali je bilo strašno za vidjeti. Kao da to nije bio čovjek, nego neki ukleti zloduh. Kad sam to vidio kriknuo sam, poletio i zgrabio tog gospodina za gušu, te sam ga odvukao natrag do onog mjesta gdje se već bilo okupilo prilično svijeta oko djeteta koje je glasno jaukalo. On je bio posve miran i uopće se nije opirao, ali me ošinuo takvim pogledom da me oblio znoj kao da sam trčao. Ljudi koji su se okupili bili su članovi obitelji te djevojčice, a uskoro se pojavio i liječnik po koga su poslali. No, po riječima tog priprostog liječnika dijete nije bilo ozbiljno ozlijeđeno, više se bilo uplašilo, pa biste mogli pomisliti da je tu priči kraj, ali postojala je jedna neobična okolnost. Meni se taj čovjek zgadio na prvi pogled, a zgadio se i obitelji djeteta, što je bila najprirodnija reakcija, no liječnik me iznenadio. Bio je on pravi suhoparni tip liječnika-vidara neodređene dobi i puti, govorio je s jakim edinburškim naglaskom, a osjećaj ljudskog suosjećanja bio mu je razvijen koliko i santi leda. Samo, gospodine moj, on se ipak ponašao kao i svi mi ostali. Kad god bi pogledao mog zarobljenika vidio sam kako bi taj kostolomac problijedio i kako bi mu se smučilo od žudnje da ga ubije. Znao sam što mu je na umu, baš kao što je i on znao što je meni na umu. Ali, kako ubojstvo nije dolazilo u obzir, zaprijetili smo mu najžešće što smo mogli. Rekli smo tom čovjeku da bismo mogli i da kanimo stvoriti od toga takav skandal, da će zao glas o njemu odjekivati od jednog do drugog kraja grada. Ima li i jednog prijatelja ili ikakav ugled, poduzet ćemo sve kako bi ih izgubio. Svo vrijeme dok smo mu tako prijetili čuvali smo ga najbolje što smo mogli od žena koje su se razjarile poput harpija. Nikad nisam vidio gomilu lica toliko ispunjenih mržnjom, a u središtu je stajao taj čovjek, nekako mrko i podrugljivo naceren, ali i uplašen – mogao sam to vidjeti, no držao se, gospodine moj, doista poput Sotone. – Kanite li izvući kakvu korist iz ove nezgode – reče – ja vas, naravno, ne mogu spriječiti. Svatko tko je gospodin nastoji izbjeći sramotu. Recite koliko tražite. – Dakle, pritiskali smo ga da plati sto funti za obitelj onog djeteta; on se, naravno, htio izvući, ali iz naše gomile je izbijalo nešto toliko prijeteće da je na kraju popustio. Samo, sad je trebalo doći do tog novca. I što mislite kamo nas je odveo? Upravo do ovih ovdje vrata. Izvukao je kljuć iz džepa, ušao unutra i začas se vratio s deset funti u zlatu i s čekom kojim se trebala namiriti razlika, a koji je trebalo naplatiti u banci Coutts. Bio je naslovljen na donosioca i potpisan imenom koje ne smijem izgovoriti, iako je ono jedna od glavnih okosnica moje priče. No, bilo je to ime, najblaže rečeno vrlo poznato i često spominjano u novinama. Iznos je bio visok, ali potpis je vrijedio i više od toga, samo ako je bio pravi. Bio sam toliko slobodan da upozorim tog gospodina kako se sve to skupa ne čini vjerodostojnim i kako se u stvarnom životu ne događa da čovjek uđe kroz podrumska vrata u četiri sata izjutra i vrati se sa čekom nekog drugog čovjeka na gotovo stotinu funti. Ali on je ostao potpuno miran i podrugljiv. – Ne brinite – rekao je – ostat ću s vama dok se banke ne otvore i sam ću unovčiti ček. – I tako smo svi skupa krenuli, liječnik, otac djeteta, taj čovjek i ja, a ostatak noći smo proveli u mojoj kancelariji. Sutradan smo, nakon što smo doručkovali, zajedno otišli do banke. Osobno sam predao ček i rekao da imam opravdanih razloga sumnjati da je potpis krivotvoren. Ali, daleko od toga. Ček je bio valjan.

– Vidi, vidi! – reče gospodin Utterson.

– Vidim da se osjećate kao što sam se i ja osjećao – odvrati gospodin Enfield. – Da, ovo je ružna priča. Jer taj je čovjek bio tip s kojim nitko ne bi volio imati posla, prava propalica, a osoba koja je potpisala ček je čovjek na svom mjestu, ugledna ličnost i (što je još gore), jedan od vaših znanaca koji čine dobra djela. Pretpostavljam da se radilo o ucjeni, pošten čovjek katkad krvavo plaća za neki svoj mladenački grijeh. Ovu kuću s ovim vratima odonda zovem kućom ucjene. Samo, čak ni to, znate, nipošto ne objašnjava sve – doda i nakon tih riječi utone u razmišljanje.

Iz razmišljanja ga prene gospodin Utterson upitavši ga odjednom:

– A nije vam poznato stanuje li ovdje potpisnik čeka?

– No, ne bi se baš reklo, zar ne? – odvrati gospodin Enfield. – Ali slučajno sam upamtio njegovu adresu; on stanuje na jednom od gradskih trgova.

– I nikad se niste raspitali za ovu, nazovimo je tako, „kuću s vratima“? – upita gospodin Utterson.

– Nisam, gospodine. Bio sam toliko obziran – glasio je odgovor. – Nipošto ne volim postavljati pitanja. To me previše podsjeća na formu osude u maniri sudnjeg dana. Čim postavite pitanje kao da ste pokrenuli lavinu kamenja. Vi sjedite u miru i tišini na vrhu brda, a kamen se počne kotrljati pokrečući i drugo kamenje. I začas nekog bezazlenog starkelju (na kojeg ne biste nikad ni pomislili!), udari u glavu u njegovu vrtu iza kuće, a njegova obitelj izađe na zao glas zbog vašeg pitanja-kamena, te nakon toga moraju promijeniti prezime. Ne, gospodine, držim se svojeg pravila: što su stvari sumnjivije to ja manje ispitujem.

– To je zaista dobro pravilo – potvrdi odvjetnik.

– Ali, ja sam na svoju ruku proučio ovu kuću – nastavi gospodin Enfield. – Ovo zdanje jedva se doima poput kuće. Nema drugog ulaza, a nitko živ ne ulazi niti izlazi na ova vrata, osim, tek s vremena na vrijeme (ali i to se događa strahovito rijetko), onaj gospodin iz moje pustolovine. Tri prozora na katu gledaju na dvorište, a u prizemlju ne postoji ni jedan. Prozori su uvijek zatvoreni, ali čisti. Postoji i dimnjak iz kojeg se obično dimi, tako da netko mora tu stanovati. Ipak, ni to nije sasvim sigurno jer su kuće oko ovog dvorišta toliko zbijene jedna do druge da je teško reći gdje prestaje jedna a počinje druga.

Obojica su opet neko vrijeme hodali šuteći, a onda gospodin Utterson reče:

– Enfielde, dobro je to vaše pravilo o nepostavljanju pitanja.

– Da, mislim da jest – odvrati Enfield.

– Ali bez obzira na sve to – nastavi odvjetnik – htio bih upitati još jednu stvar. Htio bih vas upitati kako se zvao taj čovjek koji je srušio djevojčicu?

– Pa dobro – reče gospodin Enfield. – Ne mislim da bi taj podatak mogao ikome nanijeti štetu. Bio je to čovjek koji se zove Hyde.

– Hm – izusti gospodin Utterson. – A kako izgleda?

– Nije ga lako opisati. Nešto nije u redu s tom njegovom vanjštinom, nešto je u njoj neugodno, nešto strahovito mrsko. Nikad nisam vidio čovjeka koji mi je bio toliko mrzak, a opet, ni sam ne znam zašto. Mora da je nekako izopačen, izaziva jak dojam izopačenosti, iako ne mogu točno dokučiti o čemu se radi. Neobične je vanjštine, ali opet ponavljam – doista ne mogu reći što to na njemu nije na mjestu. Ne, gospodine moj, nisam tome dorastao, ne mogu ga opisati. I nije posrijedi slabo pamćenje, jer odlučno tvrdim da si ga mogu predočiti ovog trenutka, baš kao da je sada tu preda mnom.

Gospodin Utterson je opet neko vrijeme hodao šuteći, vidno opterećen teretom promišljanja. – Sigurni ste da se poslužio ključem? – upita ga naposljetku.

– Ama, dragi moj gospodine… – zausti Enfield iznenađen preko svake mjere.

– Da, znam – reče Utterson – znam da se mora činiti čudnim. Stvar je u tome da, u slučaju da vas nisam odlučio upitati za ime tog čovjeka, bilo bi to zbog toga što mi je ime već poznato. Vidite, Richarde, vaša priča je ipak postigla svoj cilj, pa ako je u bilo kojem detalju netočna, bit će najbolje da to odmah ispravite.

– Mislim da ste me onda mogli i upozoriti – odvrati mu sugovornik s natruhom mrzovolje. – No, bio sam točan u svakoj pojedinosti, kako to vi kažete. Čovjek je imao ključ i, štoviše, ima ga i sada. Prije manje od tjedan dana vidio sam ga kako se njime poslužio.

Gospodin Utterson duboko uzdahne, no ne reče ni riječi, a mladić odmah nastavi:

– Ovo mi je još jedna lekcija da trebam šutjeti. Stidim se svog dugačkog jezika. Hajde da se dogovorimo da ovaj događaj više nikad nećemo spomenuti.

– Slažem se punim srcem – odvrati odvjetnik. – Evo vam ruka, Richarde!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.