Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

SLUČAJ UBOJSTVA SIR DANVERSA CAREWA

Nakon gotovo godine dana, u listopadu 18.., London je potresao neobično okrutan zločin koji je još jače odjeknuo zbog visokog društvenog položaja žrtve. Pojedinosti su bile malobrojne i začudne. Jedna služavka, koja je stanovala sama u kući nedaleko od rijeke, otišla je na kat oko jedanaest sati na počinak. Iako je u sitne sate magla obavila grad, u prvom dijelu noći bilo je vedro i uličica na koju je gledao djevojčin prozor bila je jarko obasjana punim mjesecom. Čini se da je djevojka bila sklona romantici, jer je sjela na škrinju pod prozorom i zanijela se u sanjarenju. Nikad (govorila je poslije oblivena suzama kad bi pripovijedala o tom svom doživljaju), nikad prije nije osjetila toliku bliskost prema svim ljudima, niti joj se ikad prije svijet učinio toliko lijepim. Dok je tako sjedila primijetila je postarijeg i pristalog gospodina bijele kose kako prolazi uličicom, a njemu u susret dolazi jedan drugi, oniži gospodin na kojeg u prvi mah nije obraćala veliku pozornost. Kad su se jedan drugome približili toliko blizu da su mogli razgovarati (a bilo je to točno pred očima djevojke!), postariji muškarac se naklonio, te se u maniri vidljive pristojnosti obratio onom drugom čovjeku. Činilo se da nisu razgovarali ni o čemu osobito važnom, štoviše, po tome kako je povremeno upirao prstom u stranu reklo bi se da se samo raspitivao za put. Dok je govorio mjesec mu je obasjao lice koje se djevojci dopalo, i učinilo joj se da odaje bezazlenost i starinsku dobrodušnost, ali i neku uzvišenost, nešto što izvire iz osviještenog čovjekoljublja. Tad joj je pogled odlutao do onog drugog muškarca, i iznenadila se kad je u njemu prepoznala stanovitog gospodina Hydea koji je jednom bio posjetio njezina gospodara i koji joj se nije bio svidio. On je u ruci držao masivan štap s kojim se poigravao, ali nije izgovorio ni jedne jedine riječi i dok je slušao onog drugog kao da je u sebi teško svladavao nestrpljenje. A onda je iznenada provalio iz njega strahoviti gnjev, tresnuo je nogom o tlo, i stao je vitlati štapom ponašajući se (kako je to služavka opisala) poput luđaka. Postariji gospodin je ustuknuo unatrag kao da je silno iznenađen i pomalo uvrijeđen, a tad je Hyde podivljao preko svake mjere, te je stao gospodina mlatiti štapom po glavi dok ga nije srušio na tlo. Idućeg je trenutka poput pomahnitala majmuna stao gaziti po svojoj žrtvi ranjavajući je kišom udaraca pod kojima su kosti čujno pucale, a tijelo se trzalo na kolniku. Od užasa tih prizora i zvukova sluškinja se onesvijestila.

Bila su dva sata u noći kad je došla k svijesti i pozvala policiju. Ubojica je već davno bio nestao, no njegova je žrtva ležala nasred ceste, upravo nevjerojatno unakažena. Štap kojim je nedjelo bilo počinjeno, iako je bio izrađen od nekog rijetkog, vrlo čvrstog i teškog drveta, bio je pukao popola od žestine te bešćutne okrutnosti. Jedna špranjava polovica bila se otkotrljala u susjedni jarak, a drugu je bez sumnje odnio ubojica. Kod žrtve su pronađeni novčarka i zlatni sat, ali nije bilo nikakvih posjetnica ni isprava osim zapečaćene i frankirane kuverte koju je zacijelo nosio na poštu, a koja je bila adresirana na odvjetnika Uttersona.

Onu kuvertu su ujutro odnijeli odvjetniku, te su mu je pokazali dok je još bio u krevetu. Rekao je da je nikad prije nije vidio, a kad mu je rečeno ponešto o okolnostima pod kojima je pronađena ozbiljno je naškubio usne.

– Neću reći ništa dok ne vidim tijelo – reče. – Ovo bi moglo biti vrlo ozbiljno. Budite tako dobri i pričekajte da se obučem. Na brzinu je doručkovao s istim ozbiljnim izrazom lica, pa se odvezao do policijske postaje kamo je bilo prebačeno mrtvo tijelo. Čim je ušao u ćeliju kimnuo je glavom.

– Da – reče. – Prepoznajem ga. Žao mi je što to moram reći, ali ovo je Sir Danvers Carew.

– Bože dragi, gospodine – uzviknuo je policajac – zar je to moguće? Odmah zatim iz oka mu bljesne iskra profesionalne ambicije. – Ovo će podići golemu buku – reče. – Možda nam vi možete pomoći da uhvatimo ubojicu?

Policajac je odvjetniku ukratko ispričao što je vidjela ona služavka, te mu je pokazao slomljeni štap. Gospodin Utterson se najprije prepao na spomen Hydeova imena, no kad mu je pokazan štap više nije mogao sumnjati; koliko god da je bio polomljen i oštećen, prepoznao je da je ovaj štap onaj isti kojeg je on sam prije više godina poklonio Henryju Jekyllu.

– Je li taj gospodin Hyde oniži čovjek? – upitao je.

– Neobično je nizak i neobično opake vanjštine, takav je bar po riječima služavke – potvrdi policajac.

Gospodin Utterson razmisli, a onda podigne glavu i reče: – Ako biste bili voljni poći sa mnom u mojoj kočiji, mislim da bih vas mogao odvesti do njegove kuće.

Tad je već bilo devet sati izjutra i spustila se prva magla karakteristična za to doba godine. S neba se spuštao dugački plašt čokoladno smećkaste boje, no vjetar je stalno prodirao kroz zrak raznoseći onu nepokolebljivu izmaglicu od isparavanja, tako da je kočija miljela od ulice do ulice, a gospodin Utterson je opažao čarobne pojedinosti promjena u nijansama koje su se javljale u sumraku. Ponegdje bi prevladavala tama kao u kasnu večer, ponegdje se nazirao sjaj bogate, žarko smeđe boje, poput odsjaja nekog čudnog požara, a na nekim bi se mjestima, tek za trenutak, magla sasvim razišla i tanka zraka danjeg svjetla sijevnula bi između uskovitlalih vitica izmaglice. Gledana u svjetlu ovih promjenjivih bljeskova, sumorna četvrt Sohoa, sa svojim blatnim putovima i prolaznicima zapuštena izgleda, sa svojim uličnim svjetiljkama koje se nikad nisu gasile ni iznova palile ne bi li tako suzbile tu otužnu stalno ponavljanu najezdu mraka, odvjetniku se učinila poput četvrti nekog grada iz noćne more. Osim toga, misli koje su mu ispunjavale um bile su obojene jednim od onih najsumornijih tonova, pa kad bi svrnuo pogled na svog suputnika postao bi svjestan kako ga obuzima onaj strah od zakona i policije kakav ponekad može obuzeti i najpoštenijeg čovjeka.

Kad se kočija zaustavila na adresi koju je naveo odvjetnik, magla se već bila malčice podigla, te mu se ukazala prljava uličica, rakijašnica, bijedna francuska gostionica, dućan sa stvarima za jedan peni i s alatom za dva penija, veže u kojima je bilo skutreno mnoštvo odrpane djece, te velik broj žena raznih nacionalnosti koje su s ključem u ruci išle popiti svoju jutarnju čašicu. Idućeg se trenutka magla opet spustila na taj predio smeđ poput čađe, odvojivši ga tako od tog razbojničkog okoliša. Tu je bio dom Jekyllova mezimca, čovjeka koji će naslijediti četvrt milijuna funti.

Vrata im je otvorila starica srebrne kose s licem boje bjelokosti. Bilo je to opako lice čije su bore bile zaglađene licemjerjem, ali je u ophođenju bila za svaku pohvalu. Da, rekla je, ovo je kuća gospodina Hydea, ali on nije kod kuće. Vratio se noću vrlo kasno, ali je opet otišao nakon manje od sat vremena; nema u tome ničeg neobičnog; on nema ustaljenu rutinu i često izbiva iz kuće. Na primjer, jučer ga je vidjela prvi put nakon skoro dva mjeseca.

– U redu, onda želimo razgledati njegov stan – reče odvjetnik, a kad je žena počela tvrditi kako to nije moguće on odvrati: – Najbolje će biti da vam kažem tko je ovaj čovjek. Ovo je inspektor Newcomen iz Scotland Yarda.

Na njenom se licu pojavio izraz zluradosti.

– Aha! – reče. – Upao je u nevolje! Što je učinio?

Gospodin Utterson i inspektor izmijeniše poglede.

– Izgleda da nije baš omiljen – primijeti inspektor. – A sad, dobra ženo, dopustite meni i ovom gospodinu da razgledamo kuću.

U cijeloj kući, u kojoj inače nije bilo nikog osim te starice, gospodin Hyde se služio sa samo nekoliko soba, ali te sobe bijahu namještene ukusno i raskošno. Vinski ormar je bio prepun vina, posuđe je bilo od srebra, stolnjaci su bili otmjeni, na zidu je bila ovješena vrijedna slika, dar (kao što je Utterson pretpostavio) Henryja Jekylla, koji je bio vrstan poznavatelj umjetnosti, sagovi su bili debelo istkani i lijepih boja. Ipak, u ovom trenutku, sudeći po svim znakovima, sobu je nedavno netko pretražio u velikoj žurbi; na podu je ležala odjeća s izvrnutim džepovima, sve ladice su bile otvorene, a na ognjištu je ležao debeli sloj sivog pepela, kao da je tu spaljeno mnoštvo spisa. Inspektor je iz ugaraka iščeprkao korice zelene čekovne knjižice koje su uspjele odoljeti vatri. Iza vrata su pronašli drugu polovicu štapa, pa budući da je sve to potvrdilo njegove sumnje, inspektor nije krio oduševljenje. Njegovo je zadovoljstvo upotpunio posjet banci u kojoj je bilo pohranjeno više tisuća funti na ubojičino ime.

– Možete biti bez brige, gospodine – reče inspektor odvjetniku Uttersonu. – Imam ga u šaci. Mora da je bio izbezumljen do ludila, inače ne bi ni u kom slučaju ostavio štap za sobom, a pogotovo ne bi spalio čekovnu knjižicu, jer tom je čovjeku novac sve na svijetu. Ne moramo ništa drugo poduzimati, već samo pripremiti uhidbeni nalog i čekati u banci.

Ovo posljednje, ipak, nije bilo tako lako ostvariti, jer je gospodina Hydea poznavalo tek nekoliko ljudi – čak ga je i gospodar one služavke vidio samo dvaput. Njegovoj se obitelji nije moglo ući u trag, nije postojala nijedna njegova fotografija, i onih nekoliko ljudi koji su ga mogli opisati prilično su se razilazili u opisu, kako je to i uobičajeno kod ljudi čije oko nije uvježbano. Svi su se oni ipak slagali u jednoj njegovoj osobini – u mučnom ozračju prikrivene nakaznosti kojom je bjegunac ostavio dojam na promatrače.