Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea | Robert Louis Stevenson

U POTRAZI ZA HYDEOM

 

Te se večeri gospodin Utterson vratio kući. Došao je u svoj samački dom loše raspoložen, i bezvoljno je sjeo da večera. Obično je nedjeljom nakon večere sjedio uz vatru kamina s nekom suhoparnom, nabožnom knjigom na stolu za čitanje do trenutka kad bi sat na obližnjoj crkvi otkucao ponoć. Tad bi ispunjen trezvenošću i zahvalnošću otišao na počinak. No, te je večeri, čim je stolnjak bio pospremljen, uzeo svijeću i otišao u svoju radnu sobu. Tu je otvorivši svoj kućni trezor izvukao iz najskrovitijeg pretinca spis naslovljen na omotnici kao „oporuka dr. Jekylla“, te je zamišljen sjeo kako bi proučio sadržaj dokumenta. Oporuka je bila napisana vlastitom rukom klijenta, jer je gospodin Utterson, iako je preuzeo brigu o njoj sad kad je već bila napisana, odbio pružiti i najmanju pomoć pri njezinu sastavljanju. Oporukom je bilo predviđeno ne samo to da će u slučaju smrti Henryja Jekylla, doktora medicine, doktora građanskog prava, doktora pravnih znanosti, člana Kraljevskog društva, i tako dalje, sva njegova imovina pripasti njegovu prijatelju i dobročinitelju Edwardu Hydeu, već i to da u slučaju dr. Jekyllova nestanka ili neobjašnjene odsutnosti dulje od tri kalendarska mjeseca spomenuti Edward Hyde stupa u posjed sveg imutka navedenog dr. Jekylla, bez odgode i oslobođen bilo kakve administrativne obveze ili tereta, osim isplate nekih manjih svota članovima doktorova kućanstva. Ovaj dokument je već dugo bio trn u odvjetnikovu oku. Vrijeđao ga je i kao odvjetnika i kao čovjeka koji u životu voli sve što je zdravo i uobičajeno, i kojem je sve što je neobično ujedno i nedolično. Još mu je više gorčine stvaralo to što do tada nije znao ništa o gospodinu Hydeu, ali sad, u naglom preokretu situacije bio je ogorčen zbog svega što je o njemu saznao. Bilo je dovoljno iritantno dok je Hydeovo ime bilo samo ime o kojem nije mogao doznati ništa. Otkako su ime počeli obavijati odvratni atributi sve je postalo još gore, i sad je iz varljive, nestvarne magle koja mu je tako dugo zastirala pogled izronilo iznenadno, nepobitno utjelovljenje nečastivog. „Mislio sam da je oporuka plod ludila“, reče u sebi vraćajući u trezor omraženi dokument, „a sad sam počeo strahovati da je posrijedi neka nezamisliva sramota.“

Tad ugasi svijeću, obuče ogrtač i zaputi se do Cavendish Squarea, te tvrđave liječništva, gdje je bila kuća doktora Lanyona u kojoj je primao svoje brojne pacijente. „Ako netko išta zna, onda je to Lanyon“, pomisli.

Elegantni batler ga je prepoznao i pozdravio. Ne gubeći vrijeme uveo ga je ravno s vrata u blagovaonu gdje je doktor Lanyon sjedio sam sa čašom vina. Bio je to krepak, zdrav i žustar gospodin, rumen u licu, s čuperkom prerano osijedjele kose, razmetljiva i odlučna ponašanja. Čim je ugledao gospodina Uttersona skočio je na noge, te ga je pozdravio stisnuvši mu šaku s obje ruke. Srdačnost s kojom ga je taj čovjek dočekao bila je za oko pomalo teatralna, no počivala je na iskrenim osjećajima, jer njih su dvojica bili stari prijatelji, stari drugovi iz škole i s koledža, koji su gajili osjećaj poštovanja i prema sebi samima i jedan prema drugome, te su se, iako se to nije podrazumijevalo samo po sebi, itekako rado družili.

Nakon kratkog čavrljanja odvjetnik prijeđe na temu koja mu je, zbog svoje mrskosti, stalno bila na pameti.

– Pretpostavljam, Lanyone – reče – da smo nas dvojica najstariji prijatelji Henryja Jekylla?

– Volio bih da umjesto sve stariji, prijatelji mogu postajati sve mlađi – zasmijulji se dr. Lanyon. – No, mislim da je tako. Ali, zašto je to važno? Sad ga viđam tek vrlo rijetko.

– Doista? – upita Utterson. – Mislio sam da vas vežu spone zajedničkih interesa?

– Nekad je i bilo tako – glasio je odgovor. – No prošlo je više od deset godina otkad je Henry Jekyll postao, za moj ukus, previše naklonjen mističnim idejama. Počeo je zastranjivati, umno propadati, pa iako sam se, naravno, nastavio zanimati za njega u ime dobrih, starih vremena, kako se to već kaže, viđao sam ga, kao što ga i sad vidim, vraški rijetko. Sklonost takvim neznanstvenim huljenjima – dodao je liječnik posve se zajapurivši – rastavila bi i Damona od Fintije.

Ovo malo srdžbe umirilo je donekle gospodina Uttersona. „Ta su se dvojica razišla samo zbog stanovita neslaganja u znanstvenim pitanjima“, pomislio je, a kako je bio čovjek bez strasti za znanost (osim kad su u pitanju bili zakoni o prijenosu vlasništva), čak je i dodao u sebi: „nema glupljeg razloga da se o nekome izgubi dobro mišljenje.“ Dao je prijatelju malo vremena da povrati staloženost, a tad mu je postavio pitanje radi kojeg je i došao:

– A Jesi li se ikad susreo s njegovim štićenikom… nekim Hydeom? – upitao je.

– Hydeom? – ponovi Lanyon. – Nisam. Nisam ni čuo za njega, koliko znam.

I to je bio sav obim novih spoznaja koje je odvjetnik u svojoj glavi ponio sa sobom u glomazni, tamni krevet, po kojem se prevrtao amo-tamo sve do vremena u kojem su se sitni jutarnji sati počeli pretvarati u sate u kojima je svitao dan. Bila je to noć koja je pružila slabu utjehu njegovom napaćenom umu koji se mučio u sveopćoj tami opsjednut pitanjima.

Zvona crkve koja se nalazila u prikladnoj blizini odvjetnikova doma otkucala su šest sati, a njegov je um još uvijek kopao po problemu. Dotada mu je cijela ta stvar bila dotaknula samo razumski dio uma, no sad se uključila i njegova mašta, ili bolje rečeno, mašta mu je postala poput zatočenika, tako da mu se, dok je ležao prevrćući se u mrkloj crnini noći i tami zavjesama zastrte sobe, priča gospodina Enfielda odmotavala u umu poput svitka osvijetljenih slika. Predočio si je golemo polje uličnih svjetiljki u gradu kojeg je obavila noć, a onda spodobu čovjeka koji hoda žustrim korakom, pa lik djeteta koje trči iz smjera liječničke kancelarije, onda se njih dvoje susreću i zatim ljudski zloduh ruši dijete na tlo i odlazi dalje ne obazirući se na vrisku. Ili bi si predočio sobu u kući imućna čovjeka, u kojoj njegov prijatelj dr. Jekyll spava, sanja i smješka se u snu, a zatim se vrata te sobe širom otvore, zavjese baldahina se razgrnu, spavač se u trenu probudi i gle! kraj njega stoji ona spodoba, spodoba kojoj je podarena svemoć zloduha, pa njegov prijatelj mora čak i u ovo gluho doba noći ustati i učiniti sve što mu gospodar naredi. Spodoba iz tih dviju vizija progonila je odvjetnika cijelu noć, a čak ako bi na trenutak i zadrijemao, bilo je to samo zato da i u snu vidi spodobu kako se još opreznije šulja kroz uspavane kuće, kako se kreće sve brže i brže, do gotovo vrtoglave brzine kojom ide kroz sve šire labirinte svjetiljkama osvijetljenog grada, i na svakom uličnom uglu ruši ono dijete na tlo, te je ostavlja da vrišti. Ali još uvijek spodoba nije imala lice po kojem bi je mogao prepoznati, čak ni u njegovim snovima nije imala lice, ili bi imala lice čiji oblik nije uspijevao shvatiti i čija mu se struktura rastakala pred očima. Stoga je u odvjetnikovu umu nastala i počela rasti neobično snažna, gotovo nezdrava radoznalost za tim da si može točno predočiti crte lica pravog gospodina Hydea. Mislio je da kad bi ga mogao samo jednom doista vidjeti tajna bi se rasvijetlila i interes bi možda u potpunosti zamro, kako to već biva sa stvarima obavijenim tajnom nakon što se temeljito prouče. Možda bi tad mogao dokučiti razlog Jekyllove neobične naklonosti ili zarobljenosti (nazovite to kako hoćete) i možda bi čak uspio shvatiti šokantne zahtjeve na kojima se temelji oporuka. Ako ništa drugo bilo bi to lice koje bi vrijedilo vidjeti – lice čovjeka bez imalo samilosti, lice koje je, čim se ukazalo u Enfieldovu umu (inače neosjetljivom na vanjštinu) potaknulo osjećaj trajne mržnje.

Otada je gospodin Utterson opsjednuto promatrao vrata u trgovačkoj uličici. Ujutro, prije nego što bi njegov ured započeo s radom, u podne, kad je posla imao mnogo, a vremena malo, noću pod plaštom londonske, maglom protkane mjesečine, tijekom svih nijansi dnevnog svjetla i noćne tame i u svako doba mogli ste zateći odvjetnika samog ili u društvu, na mjestu koje je odabrao za motrenje.

„Ako je on gospodin Hyde,“ pomislio je, „ ja ću biti gospodin Seek.“

I na kraju je njegovo strpljenje bilo nagrađeno. Bila je to lijepa noć bez kiše, u zraku se osjećao mraz, ulice su bile čiste poput poda u plesnoj dvorani, ulične svjetiljke koje nije ljuljao ni dašak vjetra svjetlom su ocrtavale pravilne uzorke svjetla i sjene. Oko deset sati, kad su dućani već bili zatvoreni, uličica je bila vrlo pusta i vrlo tiha usprkos posvemašnjem potihom režanju grada. Tihi zvukovi čuli su se nadaleko, zvukovi obiteljskog života koji su dopirali iz kuća s obje strane ulice čuli su se vrlo jasno, a topot koraka svakog prolaznika koji se približavao odjekivao je mnogo prije nego što bi se on pojavio. Gospodin Utterson je stajao na svom uobičajenom mjestu tek nekoliko minuta kad je postao svjestan neobičnih, laganih koraka koji su se mogli razaznati u blizini. Tijekom svojih noćnih ophodnji bio se već odavno navikao na neobičan odjek koraka koji se čuje kad netko hoda sam i još je uvijek prilično udaljen, a onda se iznenada jasno izdvoji iz šire buke i tutnjave velegrada. Ipak mu nikad do tad nije taj odjek tako naglo i odlučno zarobio pozornost, pa se obuzet praznovjernom slutnjom da će ovog puta imati uspjeha, sklonio u dvorišni ulaz.

Koraci su se naglo približavali, a kad su zaokrenuli za ugao ulice, naglo su postali još glasniji. Vireći iz dvorišnog ulaza, odvjetnik je ubrzo mogao vidjeti kakvoj vrsti ljudi pripada čovjek s kojim se mora pozabaviti. Čovjek je bio sitan i sasvim obično odjeven, no čak i s te udaljenosti sam pogled na njega izazivao je kod promatrača snažan osjećaj da nešto nije u redu. No, krenuo je ravno prema vratima, te je u hodu presjekao ulicu kako bi dobio na vremenu. Dok se približavao iz džepa je izvukao kljuć, poput čovjeka koji se vraća kući.

Gospodin Utterson je iskoračio iz svog skrovišta, te je u prolazu dotaknuo njegovo rame.

– Gospodin Hyde, ako se ne varam?

Hyde ustukne i sa siktajem uvuče zrak u pluća. Ali, njegov se strah pojavio tek na trenutak, pa iako nije pogledao odvjetnika izravno u lice odgovori prilično pribrano:

– Tako se zovem. Što želite?

– Vidim da ulazite u ovu kuću – odvrati odvjetnik. – Ja sam stari prijatelj doktora Jekylla – Utterson iz Gaunt Streeta – vjerojatno ste čuli za mene? Pa, kad smo se već ovdje sreli, pomislio sam da biste me mogli primiti u kuću.

– Ali nema doktora Jekylla. On nije kod kuće – odvrati gospodin Hyde ispuhujući topli dah po ključu. Zatim odjednom, ali još uvijek ne pogledavši u vis, upita: – A kako ste znali tko sam?

– Ako vam to otkrijem – zausti gospodin Utterson – hoćete li mi učiniti jednu uslugu?

– Vrlo rado – odgovori. – Što želite?

– Hoćete li mi dopustiti da vam vidim lice? – zamoli odvjetnik.

Činilo se da gospodin Hyde oklijeva, a onda, kao da se iznenada nečeg dosjetio, okrene se prema njemu nekako prkosno, pa su nekoliko trenutaka njih dvojica zurili jedan u drugog, netremice i napeto.

– Sad ću vas moći prepoznati – reče gospodin Utterson. – Možda to bude od koristi.

– Da – potvrdi gospodin Hyde – dobro je što smo se sreli. A propos, trebali biste znati i moju adresu. I on navede ulicu i broj kuće u Sohou.

„Bože mili“, pomisli gospodin Utterson. „Zar je moguće da je i on pomislio na oporuku?“ Ali svoje sumnje zadrži za sebe i samo nešto promrsi zahvalivši mu na adresi.

– A sad – reče Hyde – recite kako ste znali tko sam?

– Prema opisu – glasio je odgovor.

– Tko me opisao?

– Imamo zajedničke prijatelje – reče gospodin Utterson.

– Zajedničke prijatelje? – ponovi gospodin Hyde pomalo promuklo. – Tko su oni?

– Jekyll… na primjer… – reče odvjetnik.

– On vam to nikad ne bi rekao! – uzvikne gospodin Hyde u naletu bijesa. – Nisam mislio da ćete lagati.

– Ali molim… – odvrati gospodin Utterson – takve riječi su nedolične.

Hyde je glasno zarežao, prasnuo u divljački smijeh, te je nevjerojatno brzo otključao vrata i nestao u unutrašnjosti kuće.

Odvjetnik je nakon odlaska gospodina Hydea ostao neko vrijeme stajati na ulici. Izgledao je poput oličenja uznemirenosti. Zatim se počeo polako uspinjati ulicom zastajkujući gotovo pri svakom koraku. Dlan je prinio čelu poput čovjeka koji je krajnje zbunjen. Pitanje koje je tako hodajući pretresao u svom umu bilo je jedno od onih na koje je teško pronaći odgovor. Gospodin Hyde je bio blijedi čovječuljak i odavao je dojam nakaznosti, iako u njegovoj pojavi nije bilo nikakve vidljive nepravilnosti. Imao je neugodan smiješak i ponio se prema odvjetniku s nekom vrstom ubitačne mješavine plašljivosti i drskosti, a govorio je hrapavim, šaputavim i pomalo napuklim glasom. Sve su te pojedinosti govorile protiv njega, ali ni sve one zajedno nisu mogle objasniti dotad nepoznato gađenje, gnušanje i strah koje je sad osjećao Utterson. „Mora da tu ima još nečeg“, reče u sebi taj zbunjeni gospodin. „Ima tu još nečeg, kad bih samo ‘to nešto’ mogao imenovati. Neka me Bog oslobodi, taj čovjek jedva liči na ljudsko biće. Moglo bi se reći da ima u njemu nešto trogloditsko. Ili da to nije ona stara priča o doktoru Fellu? Ili možda samo prljava duša izbija kroz glinenu posudu tijela, pa posuda djeluje preobraženo? Mislim da je ovo posljednje, jer, ubogi moj stari Harry Jekylle, ako sam ikad na nečijem licu pročitao potpis Sotone, onda je to bilo na licu tvoga novopečanog prijatelja.“

Iza ugla uličice nalazio se trg s drvenim, rustikalnim kućama koje su mahom izgubile svoju prvobitnu namjenu kuća imućnih ljudi, pa su se u njima izdavali stanovi i sobe svakojakim ljudima raznih staleža: rezbarima zemljovida, graditeljima, odvjetnicima sumnjiva morala i posrednicima u mutnim poslovima. No, jedna je kuća (druga od ugla), bila nastanjena kao i onda kad su tu živjeli dobrostojeći ljudi. Pred vratima te kuće koja je odisala ozračjem bogatstva i udobnosti (iako je sad bila uronjena u tamu, samo je polukružni prozorčić iznad vrata propuštao svjetlost), gospodin Utterson je zastao i pokucao. Vrata mu je otvorio lijepo odjeven, postariji sluga.

– Poole, je li doktor Jekyll kod kuće? – upita odvjetnik.

– Provjerit ću, gospodine Uttersone… – zausti Pool, i još dok je izgovarao te riječi uvede posjetioca u prostrano, udobno, popločeno predvorje niska stropa, zagrijano (prema običaju u ladanjskim kućama) jarkom vatrom u otvorenom kaminu i opremljeno skupocjenim, hrastovim pokućstvom.

– Hoćete li, gospodine, pričekati ovdje uz vatru? Ili da vam upalim svjetlo u blagovaoni?

– Ovdje, hvala vam – odvrati odvjetnik, pa se približi visokoj ogradi kamina i nasloni se na nju. Ovo predvorje u kojem je sad ostao sam bilo je omiljeno mjesto njegova prijatelja liječnika. Pa i sam gospodin Utterson imao je običaj tvrditi da je to najugodnija soba u Londonu. No, večeras ga je ovdje podilazila jeza; Hydeovo lice nikako mu nije izlazilo iz glave. Osjećao je (što mu se rijetko događalo), mučninu i gađenje spram života. U tom mračnom raspoloženju kao da je u odsjaju vatre na ulaštenom pokućstvu i nemarnom šaranju sjena po stropu naslućivao nekakvu prijetnju. Postidio se zbog olakšanja koje ga je obuzelo kad se Poole uskoro vratio obavijestivši ga da je doktor Jekyll izašao.

– Ja sam, Poole, vidio gospodina Hydea kako ulazi kroz vrata stare dvorane za seciranje – reče. – Je li to u redu kad doktora Jekylla nema kod kuće?

– Sasvim u redu, gospodine Uttersone – odgovori mu sluga. – Gospodin Hyde ima svoj ključ.

– Izgleda da vaš gospodar, Poole, ima veliko povjerenje u tog mladića – zamišljeno napomene odvjetnik.

– Da, gospodine, doista je tako – reče Poole. – Svoj posluzi je naredio da slušaju gospodina Hydea.

– Ne čini mi se da sam ikad upoznao gospodina Hydea? – upita Utterson.

– Oh, ne, ni slučajno, gospodine. On nikad ne objeduje ovdje – odgovori batler. – Čak ga i mi s ove strane dvorišta vidimo rijetko. On uglavnom dolazi i odlazi kroz onaj dio zgrade u kojem je nekad bio smješten laboratorij.

– Pa, laku noć, Poole.

– Laku noć, gospodine Utterson.

I odvjetnik se teška srca zaputi kući. „Siroti Harry Jekyll“, pomisli. „Sve mi se čini da je duboko zaglibio. U mladosti je bio neobuzdan. Bilo je to, doduše, davno, ali u božjim zakonima nema zastare. Ah, mora da je to posrijedi; duh nekog prastarog grijeha, tumor neke prikrivene sramote: kazna dostigne grješnika, PEDE CLAUDO, poslije mnogo godina, nakon što je pamćenje zaboravilo, a samoljublje oprostilo prijestup.“ I uplašen tom mišlju odvjetnik je neko vrijeme pun beznađa razmišljao o svojoj prošlosti, prekapajući po zakutcima sjećanja ne bi li slučajno odnekud iz neke kutije izletio na danje svjetlo vražićak kakve prastare pogreške. Prošlost mu je bila gotovo besprijekorna, malo je ljudi moglo čitati stranice iz knjige svog života s manje straha, a ipak, Utterson se s jedne strane osjećao poniženim do srži zbog mnogih nepodobština koja je počinio, a s druge mu se duh ipak izdizao do nebesa obuzet bogobojaznom zahvalnošću zbog svih onih prilika u kojima je gotovo počinio grijeh, no ipak je to uspio izbjeći. Tada se u mislima vrati na Hydea i ugleda tračak nade. Pomisli: „Taj gospodin Hyde, kad bi ga čovjek dobro proučio, vjerojatno skriva neke svoje tajne; mračne tajne, sudeći po njegovoj vanjštini. U usporedbi s njima najveći grijesi sirotog Jekylla bili bi blistavi poput sunca. Ovako dalje ipak ne može. Zgrozim se pri pomisli kako se ta nakaza poput lopova šulja oko Harryjeva uzglavlja. Siroti Harry, kako se užasno mora osjećati kad se probudi kraj nakaze! I kakva je to opasnost! Jer ako taj Hyde posumnja da postoji oporuka mogao bi postati nestrpljiv u želji da postane nasljednik. Podmetnuo bih svoja leđa pod tu muku kad bi mi Jekyll samo dopustio,“ te doda: „kad bi mi bar dopustio.“ I još jednom mu um preplave posve jasne slike svih neobičnih odredbi iz oporuke.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.