Građanski neposluh | Henry David Thoreau

GRAĐANSKI NEPOSLUH

 

Svesrdno prihvaćam geslo: “Najbolja je ona vlada koja najmanje vlada”, i bilo bi mi drago kad bi se brže i sustavnije provodilo u djelo. Odjelotvoreno, ono se u konačnici svodi na sljedeće, u što također vjerujem: “Najbolja je ona vlada koja uopće ne vlada”; a kad ljudi za nju budu spremni, takvu će vladu i imati. Vlada je u najboljem slučaju tek svrsishodno sredstvo; no većina je vlada najčešće, a sve su ponekad, nesvrsishodne. Prigovori izneseni protiv stajaće vojske, a mnogo ih je, značajni su i zaslužuju prevagu, mogu se iznijeti i na račun stajaće vlade. Stajaća vojska samo je produžena ruka stajaće vlasti. Sama vlada, koja je tek sredstvo što ga je narod odabrao da provede svoju volju, jednako podliježe zlouporabi i izopačivanju i prije no što narod uzmogne putem nje djelovati. Pogledajte sadašnji Meksički rat, djelo razmjerno malobrojnih pojedinaca koji se služe stajaćom vladom kao svojim oruđem; narod u početku, naime, ne bi bio pristao na tu mjeru.

Što je ova američka vlada doli tradicija, iako skorašnja, koja sebe nastoji neoslabljenu prenijeti potomstvu, ali u svakom trenutku gubi nešto od svoje cjelovitosti? Nema ona vitalnost i snagu jednog jedinog živog čovjeka, jer je jedan čovjek može potčiniti svojoj volji. Ona je neka vrsta drvene puške za sam narod. Ali zbog toga nije manje nužna, budući da ljudi moraju imati ovakvu ili onakvu zamršenu mašineriju i čuti njenu buku da bi zadovoljili svoju predodžbu o vlasti. Vlade pokazuju kako se uspješno može ljudima nešto nametnuti, kako to oni čak mogu nametnuti sebi samima, na vlastitu korist. Sjajno je to, moramo svi priznati. No ova vlada nikad nije sama od sebe poduprla neki pothvat, osim žustrinom kojom mu se uklanjala s puta. Ona ne čuva slobodu zemlje. Ona ne naseljava Zapad. Ona ne obrazuje. Značaj svojstven američkom narodu učinio je sve što je postignuto; a bio bi on učinio i nešto više da mu se vlast katkad nije ispriječila. Vlada je, naime, sredstvo kojim bi ljudi rado uzmogli ostaviti jedan drugog na miru; a, kao što je rečeno, kad je najsvrsishodnija, podanike najvećma ostavlja na miru. Trgovina i promet, da nisu poput gume, ne bi nikad mogli preskočiti prepreke što im ih zakonodavci neprestano postavljaju; kad bi se pak o tim ljudima sudilo isključivo po učincima njihovih postupaka, a ne dijelom i na temelju njihovih namjera, zaslužili bi da ih se svrsta i kazni zajedno s onim nevaljalcima koji postavljaju zapreke na prugama.

No, govoreći praktično i kao građanin, za razliku od onih koji sebe nazivaju protivnicima svake vlade, ja ne tražim trenutačno ukidanje vlade, nego trenutačno bolju vladu. Neka svatko obznani kakva bi vlada izazivala njegovo poštovanje, i to će biti jedan korak prema njenom zasnivanju.

Napokon, praktični razlog zbog kojega se većini, jednom kad je moć u rukama naroda, dopušta da vlada i tijekom dugog razdoblja nastavi vladati, nije taj što najvjerojatnije ona ima pravo, niti što se to doima najpravednijim spram manjine, nego taj što je fizički najjača. No vlada u kojoj većina vlada u svim slučajevima ne može se temeljiti na pravdi, čak ni u mjeri u kojoj je ljudi shvaćaju. Zar ne može biti vlade u kojoj o ispravnom i pogrešnom praktički ne odlučuju većine, nego savjest? U kojoj većine odlučuju samo o onim pitanjima na koja je primjenjivo pravilo svrsishodnosti? Mora li građanin ikad makar načas, ili i u najmanjoj mjeri, ustupiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto onda svatko ima savjest? Držim da bismo najprije trebali biti ljudi, a tek zatim podanici. Nije poželjno gajiti poštovanje spram zakona toliko kao spram pravičnosti. Jedina obveza koju imam pravo usvojiti jest ta da u svako vrijeme činim ono što smatram ispravnim. S pravom se kaže da udruženja nemaju savjest; no udruženje savjesnih ljudi jest udruženje sa savješću. Zakon nikad nije ljude učinio ni trunčicu pravednijima; zahvaljujući pak tome što ga poštuju, čak se i dobrohotni svakodnevno pretvaraju u dionike nepravde. Uobičajena je i prirodna posljedica nedoličnog poštovanja spram zakona ta da možete vidjeti četu vojnika, pukovnika, satnika, kaplara, redove, nosače baruta i sve ostale kako u zadivljujućem redu marširaju preko brda i dolina u ratove, protiv volje, da, protiv svoga zdravog razuma i savjesti, što taj marš čini uistinu nevjerojatnim i izaziva lupanje srca. Oni ne sumnjaju da sudjeluju u mrskoj raboti, svi su miroljubivo nastrojeni. Pa što su onda oni? Jesu li uopće ljudi? Ili male pokretne utvrde i magazini u službi nekog bezobzirnog vlastodršca? Posjetite vojno brodogradilište i promotrite nekog mornara, od onih kakve svojom crnom magijom može stvoriti američka vlada — puku sjenu i uspomenu na čovještvo, svata koji je još živ i uspravan položen na odar, a već je, moglo bi se kazati, pokopan s oružjem i uz pogrebnu pratnju, iako, možda,

Ni doboš ne čusmo, ni pogrebnu notu,
Dok s truplom na bedem hitasmo u stroju;
I ne ču se od vojnika pozdravni plotun
Nad rakom gdje grob je našem heroju.
[1]

Ljudi mahom tako služe državi, ne u prvom redu kao ljudi, nego kao strojevi, svojim tijelima. Oni su stajaća i narodna vojska, tamničari, stražari, pričuvne jedinice itd. U većini slučajeva uopće se slobodno ne služe rasudnom moći ni moralnim osjećajem, nego se srozavaju na razinu drva, zemlje i kamenja; a možda će se moći izraditi i drveni ljudi koji će jednako valjano služiti svrsi. Takvi ne zaslužuju više poštovanja nego ljudi od slame ili grumen blata. Vrijednost im je jednaka onoj konja i pasa. Pa ipak, upravo takve obično smatraju dobrim građanima. Drugi — kao većina zakonodavaca, političara, pravnika, ministara i dužnosnika — državi služe iznad svega glavom, a budući da rijetko provode ikakva moralna razlikovanja, jednako je vjerojatno da će služiti Vragu, a da to ne namjeravaju, kao i Bogu. Sasvim malobrojni, poput junaka, rodoljuba, mučenika, reformatora u pravom smislu riječi i ljudi, služe državi i svojom savješću pa joj se stoga nužno mahom odupiru, a ona s njima obično postupa kao s neprijateljima. Mudar čovjek bit će koristan jedino kao čovjek i neće pristati biti “glina”, “začepiti rupu da zadrži se vjetar”,[2] nego će tu službu prepustiti svome prahu:

Previsoka sam roda vlasništvo da budem,
Nadzirani da budem podređenik
Ili sluga koristan i oruđe puko
Ikoje neovisne države na svijetu.
[3]

Onaj tko se posvema daje bližnjima, ovih se doimlje beskorisnim i sebičnim, dok onoga tko im se daje djelomično proglašavaju dobročiniteljem i čovjekoljubom.

Kako se dolikuje čovjeku ophoditi spram ove današnje američke vlade? Moj je odgovor da se ne može s njom povezati a da se ne obeščasti. Ne mogu ni na trenutak kao svoju vladu priznati onu koja je vlada i robu.

Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo na uskraćivanje odanosti i otpor vladi kada su njena tiranija i nedjelotvornost velike i neizdržive. No, gotovo svi vele da to sada nije slučaj. No takav je slučaj, misle oni, bio za Revolucije 1775. godine.[4] Kad bi mi netko rekao da je ovo loša vlada jer oporezuje određenu stranu robu koja dolazi u njene luke, zbog toga po svoj prilici ne bih dizao buku, jer mogu i bez nje. Svi strojevi imaju svoje trenje, a moguće je da ono čini dovoljno dobra da bude protuteža zlu. U svakom slučaju, veliko je zlo dizati oko toga prašinu. No kada trenje dobije svoj stroj a tlačenje i lopovluk se organiziraju, ja kažem: dosta je bilo takvog stroja. Drugim riječima, kada šestinu stanovništva naroda koji je naumio postati utočištem slobode čine robovi, a cijelu zemlju pregazi i pokori strana vojska te je podvrgne vojnom zakonu, mislim da nije prerano da se čestit čovjek pobuni i digne revoluciju. Ta je njegova dužnost još preča zbog činjenice da tako pregažena zemlja nije naša, ali da naša jest osvajačka vojska.

Paley, uvriježen autoritet u mnogim moralnim pitanjima, u svome poglavlju o “Dužnosti potčinjavanja građanskoj vlasti” sve građanske obveze tumači načelom svrsishodnosti te u nastavku kaže da “dokle god to iziskuje interes čitavog društva, to jest dokle god se ustanovljenoj vladi nije moguće oduprijeti ili je promijeniti bez javnih neprilika, volja je Božja pokoravati se ustanovljenoj vladi, i nimalo duže od toga. (…) Ako se to načelo prihvati, pravičnost svakog pojedinačnog slučaja otpora svodi se na izračun količine opasnosti i štete na jednoj strani te vjerojatnosti i troškova zadovoljštine na drugoj.”[5] O tome će, kaže, svatko prosuditi sam za sebe. No čini se da Paley nikad nije promislio o slučajevima na koje načelo svrsishodnosti nije primjenjivo, a u kojima narod, jednako kao i pojedinac, mora izvršavati pravdu, ma koliko ga to stajalo. Ako sam čovjeku koji se utapa istrgnuo dasku, moram mu je vratiti pa makar se i sâm utopio. To bi, prema Paleyju, bilo štetno. No onaj tko u takvom slučaju izgubi svoj život, sačuvat će ga.[6] Ovaj narod mora prestati držati robove i ratovati s Meksikom, makar ga to stajalo opstanka kao naroda.

Nacije se u praksi slažu s Paleyjem, ali misli li itko da Massachusetts čini točno ono što je ispravno u sadašnjoj krizi?

Drolja od države, kurva u srebrnom ruhu,
Što pridižu joj halje, a duša joj se blatom vuče.
[7]

Pravo govoreći, protivnici reforme u Massachusettsu nisu sto tisuća političara na Jugu, nego sto tisuća ovdašnjih trgovaca i zemljoposjednika, koje više zanimaju trgovina i poljoprivreda nego čovječnost te nisu pripravni postupati pravedno prema robu i prema Meksiku, koliko god to stajalo. Nisam ja u zavadi s udaljenim dušmanima, već s onima koji tu, kod kuće, surađuju i djeluju po nalogu onih daleko, a bez kojih bi potonji bili neškodljivi. Navikli smo govoriti da je većina ljudi nepripremljena, no napredak teče sporo jer nekolicina nije bitno mudrija ili bolja od mnoštva. Nije toliko važno da mnogi budu tako dobri kao vi, koliko da negdje bude neke apsolutne dobrote; jer od to malo kvasa ukvasit će se cijelo tijesto.[8] Ima na tisuće onih koji se mnijenjem svojim protive ropstvu i ratu, pa ipak ne čine ništa da im stanu na kraj; koji sebe smatraju djecom Washingtonovom i Franklinovom, a sjede s rukama u džepovima i govore kako ne znaju što da čine, pa ne čine ništa; koji čak svode pitanje slobode na pitanje slobodne trgovine te spokojno nakon večere iščitavaju posljednje cijene zajedno s najnovijim vijestima iz Meksika i potom možebit zaspu nad obojima. Koja je današnja cijena čestitog čovjeka i rodoljuba? Oni oklijevaju, žale i ponekad upućuju molbe, ali ne čine ništa ozbiljno i djelotvorno. Dobrohotni, čekat će da drugi izliječe zlo, kako oni više ne bi morali žaliti. U najboljem slučaju, kad pravda prođe pokraj njih, oni joj daju jeftin glas, slabašnu pomoć i zažele joj sretan put. Na jednog kreposnog čovjeka dolazi devetsto devedeset devet pokrovitelja kreposti. No lakše je imati posla sa zbiljskim posjednikom nečega nego s njegovim privremenim čuvarom.

Svako glasanje je neka vrsta kocke, poput igre dame ili triktraka, s blagom moralnom primjesom, poigravanje s pravdom i nepravdom, s moralnim pitanjima; a klađenje ga prirodno prati. Karakter glasača ne stavlja se na kocku. Ubacujem svoj glas, možda, kako mislim da je ispravno; ali nije mi životno stalo do toga da pravda prevlada. Voljan sam je prepustiti većini. Ta obveza, dakle, nikad ne nadilazi onu svrsishodnosti. Čak i glasati za pravdu ne znači činiti išta za nju. Glasanjem samo mlako izražavate svoju želju da bi ona trebala prevladati. Mudar čovjek neće ono pravedno prepustiti milosti slučaja, niti će željeti da ono prevlada posredstvom moći većine. U djelovanju masâ ljudi malo je kreposti. Kad većina naposljetku bude glasala za ukidanje ropstva, bit će to stoga što je spram ropstva ravnodušna, ili zato što je ostalo tek malo ropstva koje svojim glasanjem još može ukinuti. Oni će tada biti jedini robovi. Ukidanje ropstva može svojim glasom ubrzati samo onaj tko tim glasom potvrđuje vlastitu slobodu.

Čujem da će se u Baltimoreu ili negdje drugdje održati skup radi izbora kandidata za predsjedništvo, a sudjelovat će mahom urednici i ljudi koji su političari po profesiji; no mislim ja, što ikojem neovisnom, umnom i uglednom čovjeku znači odluka koju će oni donijeti? Nećemo li ipak imati koristi od njegove mudrosti i poštenja? Zar ne možemo računati na poneki neovisan glas? Zar u ovoj zemlji nema mnogo pojedinaca koji ne pohode skupove? Ali ne: vidim da se takozvani ugledni čovjek namah povlači s položaja i očajava nad svojom zemljom, kad bi njegova zemlja imala više razloga da očajava nad njime. Odmah potom prihvaća jednog od tako odabranih kandidata kao jedinog raspoloživog, dokazujući time da je on sâm raspoloživ za svaki naum dotičnog demagoga. Njegov glas ne vrijedi više no glas bilo kojeg besprincipijelnog stranca ili urođenika plaćenika, koji je možda i kupljen. O, da mi je čovjek koji je čovjek i, kao što veli moj susjed, u leđima ima kralježnicu kroz koju ne možete provući ruku! Naša statistika griješi: zavedeno je previše stanovnika. Koliko po četvornom kilometru ove zemlje ima ljudi? Jedva ijedan. Zar Amerika ne nudi nikakav poticaj da se ljudi ovdje nastane? Amerikanac se sveo na čudnog svata[9] — čovjeka koji se može prepoznati po razvijenom organu krda te bjelodanom manjku intelekta i radosnog samopouzdanja; kojemu je prva i glavna skrb, čim dođe na svijet, pobrinuti se da ubožnice budu u dobrom stanju i da, prije no što zakonski navuče mladićko ruho, skupi sredstva za potporu mogućih udovica i siročadi; koji se, ukratko, usuđuje živjeti jedino uz pomoć osiguravajućeg društva, koje mu je obećalo dostojan ukop.

Razumije se, nije čovjekova dužnost da se posveti iskorjenjivanju nikakvog pa ni najgolemijeg zla; on se svejednako može dolično baviti drugim stvarima, no dužnost mu je barem oprati od njega ruke i, ako o njemu više ne razmišlja, ne pružati mu praktičnu potporu. Ako se posvećujem drugim zanimanjima i razmatranjima, moram se, ako ništa drugo, najprije pobrinuti da to ne činim sjedeći na tuđim ramenima. Moram najprije sići s njega kako bi se i on mogao baviti svojim razmatranjima. Pogledajte samo kako li se gruba nedosljednost trpi. Čuo sam gdje neki od mojih sumještana govore: “Volio bih da mi nalože da pomognem u gušenju ustanka robova ili odmarširam u Meksiko — pa da vidiš bih li pošao”; pa ipak su svi oni, izravno svojom odanošću, a tako i, barem neizravno, svojim novcem, osigurali zamjenu. Vojniku koji odbija služiti u nepravednom ratu plješću oni koji ne odbijaju podržavati nepravednu vladu koja vodi rat; plješću mu oni na čije se postupanje i autoritet on ne obazire i omalovažava ih; kao da se država kaje do tog stupnja da unajmljuje nekog da je bičuje dok ona griješi, ali ne do tog stupnja da se makar na trenutak okane griješenja. Tako smo svi, u ime poretka i građanske vlasti, naposljetku primorani odati počast vlastitoj niskosti i poduprijeti je. Nakon početnog crvenjenja zbog grijeha nastupa ravnodušnost; a iz nečeg amoralnog on postaje tako reći nemoralan i ne posve nepotreban životu kakav vodimo.

Najraširenija i najčešća zabluda iziskuje najnesebičniju vrlinu da je podupre. Blagom prijekoru kojemu je vrlina rodoljublja obično podložna najvjerojatnije će biti izvrgnuti oni plemeniti. Oni koji, premda ne odobravaju njenu narav i mjere, nekoj vladi ipak iskazuju odanost i podršku, nedvojbeno su njeni najsavjesniji podupiratelji i otuda često najozbiljnije prepreke reformi. Neki zahtijevaju od države da raskine Uniju, da zanemari predsjednikove zahtjeve.[10] Zašto je ne raskinu sami — uniju između sebe i države — i odbiju uplaćivati svoj doprinos u njenu blagajnu? Ne stoje li oni u istom odnosu spram države kao država spram Unije? I nisu li isti razlozi koji su spriječili državu da se odupre Uniji spriječili i njih da se odupru državi?

Kako se čovjek može zadovoljiti time da naprosto gaji neko mišljenje i da uživa u njemu? Ima li u tome ikakva uživanja ako je njegovo mišljenje da je ojađen? Ako vas susjed prevari za jedan jedini dolar, vi ne mirujete zadovoljni spoznajom da vas je prevario, ili govorom kako vas je prevario, ili čak zahtjevom da vam isplati što vam pripada, nego smjesta poduzimate djelotvorne korake da dođete do punog iznosa i pobrinete se da vas više nikad ne prevare. Djelovanje iz načela, opažanje i provođenje pravde, mijenja stvari i odnose; ono je suštinski revolucionarno i ne podudara se u cijelosti s bilo čim što je bilo. Ono ne razdvaja samo države i crkve, razdvaja i obitelji, štoviše unosi razdor u pojedinca, dijeleći ono dijabolično u njemu od božanskog.

Nepravedni zakoni postoje: hoćemo li se zadovoljiti time da im se pokoravamo ili ćemo ih nastojati popraviti, a pokoravati im se dok u tome ne uspijemo, ili ćemo ih smjesta prekršiti? Ljudi općenito, pod vlašću kao što je ova, misle da trebaju čekati dok ne uvjere većinu da je promijeni. Misle da bi, ako se odupru, lijek bio gori od zla. No mana je same vlade u tome što lijek jest gori od zla. Ona ga čini gorim. Zašto nije sklonija predvidjeti i omogućiti reformu? Zašto ne njeguje svoju mudru manjinu? Zašto jauče i odupire se prije no što je povrijeđena? Zašto ne ohrabruje svoje građane da budno vrebaju na njene greške i čine bolje no što bi ona htjela od njih? Zašto uvijek raspinje Krista, izopćuje Kopernika i Luthera, a Washingtona i Franklina proglašuje pobunjenicima?

Čovjek bi pomislio da je promišljeno i praktično nijekanje njenog autoriteta jedini prijestup s kojim vlast nikad nije računala; zašto inače za to nije predvidjela konačnu, prikladnu i razmjernu kaznu? Ako čovjek koji nema svojine samo jednom odbije zaraditi devet šilinga za državu, strpaju ga u zatvor na razdoblje koje ne ograničava nijedan meni poznat zakon, a određeno je samo uviđavnošću onih koji su ga tamo stavili; no ako državi ukrade devedeset puta devet šilinga, ubrzo ga opet puštaju na slobodu.

Ako je nepravda dio nužnoga trenja vladinog stroja, neka bude, neka bude; ono će možda nestati, a stroj će se sigurno pohabati. Ako vlast ima oprugu, koloturnik, uže ili polugu isključivo za sebe, onda možda možete razmišljati o tome neće li lijek biti gori od zla; no ako je takve naravi da joj trebate vi kao dionik nepravde, onda kažem, prekršite zakon. Neka vaš život bude protutrenje koje će zaustaviti stroj. Na meni je da se u svakom slučaju pobrinem za to da ne budem pri ruci krivdi koju osuđujem.

Koliko je do usvajanja mjera što ih je država predvidjela za ispravljanje zla, ja za takve mjere ne znam. One zahtijevaju previše vremena, a čovjekov će život minuti. Imam ja drugog posla. Nisam na ovaj svijet došao poglavito stoga da ga učinim dobrim mjestom za život, nego da u njemu živim, bilo dobro ili loše. Čovjek ne mora učiniti sve, nego nešto; a budući da ne može učiniti sve, nepotrebno je da nešto učini pogrešno. Nije na meni da upućujem molbe guverneru ili zakonodavstvu, ništa više no što je na njima da ih upućuju meni; ako bi se pak oni oglušili o moju molbu, što bih onda trebao činiti? No država za takav slučaj nije predvidjela nikakvo rješenje: sam njen ustav je zlo. Možda se čini grubim, tvrdoglavim i nepomirljivim, ali to znači odnositi se s krajnjom ljubaznošću i krajnjim obzirom spram jedinog duha koji takvo što umije cijeniti i zaslužuje. Tako je sa svim promjenama nabolje, poput rođenja i smrti, koje izazivaju grčeve u tijelu.

Ne oklijevam reći da bi oni koji sebe nazivaju abolicionistima trebali smjesta, i osobno i imovinski, povući svoju potporu vladi Massachusettsa i ne čekati da sastave većinu od jednog čovjeka, prije no što omoguće pravdi da prevlada putem njih. Mislim da je dovoljno ako imaju Boga na svojoj strani, ne čekajući drugog. K tome, svatko tko je pravičniji od svojih bližnjih već tvori većinu od jednog čovjeka.

S ovom američkom vladom, ili njenim predstavnikom, vladom svoje države, susrećem se izravno, licem u lice, jednom godišnje — ne više — u osobi njenog poreznika; to je jedini način na koji je čovjek u mome položaju nužno sreće; a ona tada kaže izričito: priznaj me; najjednostavniji pak, najdjelotvorniji i u sadašnjem sklopu okolnosti najneophodniji način ophođenja prema njoj u tom pogledu, izražavanja vlastita malog zadovoljstva i ljubavi prema njoj, jest tada je zanijekati. Upravo je moj uljudni susjed, ubirač poreza,[11] čovjek s kojim imam posla — jer, napokon, u sporu sam s ljudima a ne s poveljom — a on je svojevoljno izabrao da bude vladin zastupnik. Kako će on ikad valjano spoznati što jest i što čini kao službenik vlade, ili kao čovjek, dok ne bude primoran razmotriti hoće li prema meni, svome susjedu kojega poštuje, postupati kao prema susjedu i dobrohotnom čovjeku ili kao prema manijaku i remetitelju mira, te vidjeti može li preko te zapreke svome dobrosusjedstvu prijeći bez neke grublje i naglije misli ili riječi koja bi odgovarala njegovu djelovanju. Dobro znam da bi, ako bi tisuću, ako bi stotinu, ako bi desetero ljudi koje mogu imenovati — ako bi samo desetero čestitih ljudi — da, ako bi jedan ČESTIT čovjek u ovoj državi Massachusettsu prestao držati robove, doista se povukao iz tog partnerstva i zbog toga završio u okružnom zatvoru, da bi to značilo ukidanje ropstva u Americi. Jer nije važno kako se sitnim mogao doimati početak: ono što je jednom dobro učinjeno, učinjeno je zanavijek. No mi radije govorimo o tome: kažemo da je to naše poslanje. Reforma u svojoj službi ima desetke novina, ali nijednog čovjeka. Kad bi moj cijenjeni susjed, državni poslanik[12] koji će svoj život posvetiti rješavanju pitanja ljudskih prava u Skupštinskoj komori, postao zatvorenikom Massachusettsa, ta država koja tako gorljivo prebacuje grijeh ropstva na svoju sestru — premda svoj spor s njome trenutačno može temeljiti samo na jednom činu negostoljubivosti — zakonodavstvo ne bi iduće zime posve odbacilo taj predmet.

Pod vladom koja bilo koga nepravedno zatvara, pravo mjesto za pravednog čovjeka također je zatvor. Dolično mjesto u današnje doba, jedino mjesto što ga je Massachusetts osigurao za svoje slobodnije i ne toliko malodušne duhove, jesu njegovi zatvori, gdje ih država vlastitim aktom isključuje i zaključava, kao što su oni svojim načelima već isključili same sebe. Upravo će ih ondje naći i odbjegli rob, i uvjetno pušteni meksički zatvorenik i Indijanac koji je došao zauzeti se protiv krivde učinjene njegovome narodu; na tome izdvojenom, ali slobodnijem i časnijem tlu, kamo država smješta one koji nisu s njom, nego su protiv nje — jedinoj kući u ropskoj državi koju slobodan čovjek može časno nastanjivati. Svatko tko misli da će se njegov utjecaj ondje izgubiti, da njegov glas više neće dopirati do ušiju države, da neće biti kao neprijatelj unutar njenih zidova, ne zna koliko je istina jača od zablude niti koliko se rječitije i djelotvornije protiv nepravde može boriti onaj tko je ponešto iskusio na vlastitoj koži. Ubacite cijeli svoj glas, ne tek komadić papira, nego sav svoj utjecaj. Manjina je nemoćna dokle god se prilagođuje većini, tada nije čak ni manjina; ali postaje nezadrživa kad zapne svom težinom. Ako je alternativa držati sve pravedne ljude u zatvoru ili odustati od rata i ropstva, država neće oklijevati u izboru. Kad ove godine tisuću ljudi ne bi platilo porez, to ne bi bila nasilna i krvava mjera, kao što bi bila da ga plate i time omoguće državi da provodi nasilje i prolijeva nedužnu krv. To je zapravo definicija miroljubive revolucije, ako je takva uopće moguća. Ako me poreznik ili bilo koji javni službenik upita, kao što je jedan učinio: “Ali što da učinim?”, moj odgovor glasi: “Ako uistinu želiš nešto učiniti, daj otkaz.” Kad je podanik uskratio odanost a službenik dao otkaz, revolucija je izvedena. No, pretpostavimo čak da krv i potekne. Ne događa li se svojevrsno krvoproliće i kad savjest biva ranjena? Kroz tu ranu isteknu čovjekovo zbiljsko čovještvo i besmrtnost te on iskrvari na vječnu smrt. Vidim kako ta krv sada teče.

Razmotrio sam zatvaranje prijestupnika a ne zapljenu njegove imovine — iako oboje služi istoj svrsi — zato što oni koji zagovaraju najčišću pravdu, pa su otuda za iskvarenu državu i najopasniji, obično nisu proveli previše vremena u gomilanju svojine. Takvima je država od razmjerno slabe koristi, a malen porez po svoj će se prilici činiti pretjeranim, osobito ako su za nj primorani zarađivati radom vlastitih ruku. Kad bi postojao netko tko bi živio uopće se ne služeći novcem, sama država bi oklijevala tražiti ga od njega. Ali bogataš — bez zazornih usporedbi — uvijek sebe prodaje ustanovi koja ga čini bogatim. Apsolutno govoreći, što više novca, to manje vrline; jer novac se postavlja između čovjeka i njegovih ciljeva i ostvaruje ih za njega, a zacijelo nije bila velika vrlina steći ga. On uklanja brojna pitanja na koja bi se on inače morao potruditi da odgovori, dočim je jedino novo pitanje što ga postavlja teško, ali suvišno: kako ga potrošiti. Tako mu njegovo moralno tlo izmiče pod nogama. Izgledi za življenje umanjuju se srazmjerno povećanju onoga što nazivamo “sredstvima”. Najbolje što bogat čovjek može učiniti za svoju kulturu jest nastojati provesti u djelo naume koje je gajio dok je bio siromašan. Krist je herodovcima odgovorio u skladu s njihovim dometom. “Pokažite mi porezni novac”, kazao je — na što je jedan izvadio denar iz džepa — ako se služite novcem s carevim likom, koji je on pustio u opticaj i dao mu vrijednost, to jest ako pripadate državi i rado uživate u blagodatima careve vlasti, onda mu platite nešto njegovoga kad on to zatraži; “Podajte caru carevo, a Bogu Božje”[13] — i tako ih je ostavio u nedoumici glede toga što je čije, jer oni to i nisu željeli znati.

Kad razgovaram s najslobodnijima od svojih susjeda, primjećujem da, što god oni mogli kazati o važnosti i ozbiljnosti toga pitanja te o svojoj skrbi za javni mir, stvar se svodi na to da se ne mogu lišiti zaštite postojeće vlade te strepe pred posljedicama što bi ih neposlušnost prema njoj imala za njihovu imovinu i obitelj. Koliko je do mene, ne bih volio misliti da se ikako oslanjam na zaštitu države. No, ako zaniječem autoritet države kad mi uruči porezni račun, ubrzo će mi oduzeti i stratiti svu imovinu te tako meni i mojoj djeci prirediti beskonačne muke. Teško je to razriješiti. Čovjeku je utoliko nemoguće živjeti pošteno i u isto vrijeme udobno u izvanjskom pogledu. Neće se isplatiti gomilati imutak, jer će on bez daljnjega opet nestati. Morate uzeti neko mjesto u najam ili se naseliti na zemlji bez vlasnika, uzgojiti sitan urod i ubrzo ga pojesti. Morate živjeti u sebi i ovisiti o samom sebi, vazda ututkani i spremni za pokret, bez mnogo obveza. Čovjek se može obogatiti i u Turskoj bude li u svakom pogledu dobar podanik turske vlade. Konfucije je kazao: “Ako se državom upravlja prema načelima razuma, siromaštvo i bijeda predmet su sramote; ako se državom ne upravlja prema načelima razuma, predmet sramote su bogatstva i časti.”[14] Ne: dokle god ne poželim da me Massachusetts štiti i u nekoj udaljenoj južnjačkoj luci, gdje je moja sloboda ugrožena, odnosno dokle god sam isključivo nakan miroljubivo podizati vlastito imanje kod kuće, mogu sebi priuštiti da Massachusettsu uskratim odanost i pravo na moju svojinu i život. U svakom me smislu manje stoji izvrgnuti se kazni zbog neposluha državi nego joj se pokoriti. U takvom bih se slučaju osjećao manje vrijednim.

Prije nekoliko godina država mi se obratila u ime Crkve i naložila mi da platim stanovit iznos za uzdržavanje svećenika na čije je propovijedi odlazio moj otac, ali ja sâm nikad. “Plati”, rekla je, “ili u rešt.” Odbio sam platiti. No, nažalost, netko drugi našao je uputnim da plati. Nisam shvaćao zašto bi učitelj trebao plaćati porez da uzdržava svećenika, a ne svećenik učitelja, jer ja nisam bio državni učitelj, nego sam se uzdržavao dobrovoljnim prilozima. Nisam shvaćao zašto prosvjetna ustanova ne bi podnijela svoj porezni račun, pa da je država u tome podupire, baš kao i Crkva. Međutim, na zahtjev gradskih vijećnika izvolio sam sročiti otprilike ovakvu pismenu izjavu: “Na znanje svima, ja, Henry Thoreau, ne želim da me se smatra članom ikoje korporacije kojoj se nisam priključio.” Tu sam izjavu predao gradskom bilježniku, koji je i sada ima. Uvidjevši time kako ne želim da me se smatra pripadnikom te crkve, država više nikad nije preda me postavila sličan zahtjev, iako je rekla da se tom prilikom mora držati svoje izvorne postavke. Da sam ih znao imenovati, bio bih se tada potanko ispisao iz svih društava u koja se nikad nisam upisao, ali nisam znao gdje da nađem potpun popis.

Šest godina ne plaćam glavarinu. Jednom su me zbog toga zatvorili, na jednu noć, i dok sam promatrao zidove od čvrstoga kamena, gotovo metar debele, i željezne rešetke koje su propuštale svjetlost, nisam mogao a da me ne osupne glupavost te ustanove koja je sa mnom postupala kao da sam zgoljno meso, krv i kosti koje se može staviti pod ključ. Iščuđavao sam se nad time kako je naposljetku zaključila da je to najbolji način na koji me može upotrijebiti te nikad nije pomislila da se nekako okoristi mojim uslugama. Uvidjeh da, ako između mene i mojih sumještana postoji kameni zid, ima jedan preko kojega je još teže popeti se ili probiti ga e da bi oni postali slobodni kao ja. Nisam se ni na trenutak osjetio zatočenim, a zidovi su me se doimali kao silno traćenje kamena i žbuke. Osjećao sam kao da sam jedini ja od svih svojih sumještana platio porez. Oni bjelodano nisu znali kako postupiti sa mnom te su se ponijeli neodgojeno. Svaka prijetnja i svaka laska bile su nepromišljene, jer su mislili da mi je glavna želja stajati s druge strane toga kamenog zida. Mogao sam se samo smiješiti videći kako revno zaključavaju vrata za mojim meditacijama, koje su ih pratile i vani bez smetnja i zapreka, a opasni su u svemu bili jedino oni. Budući da nisu mogli dohvatiti mene, odlučili su kazniti moje tijelo; baš kao što dječaci, ako ne mogu navaliti na onog na koga su srditi, zlostavljaju njegova psa. Uvidio sam da je država slaboumna, da je bojažljiva poput usidjelice sa srebrninom i da ne razlikuje prijatelje od dušmana, pa sam izgubio sve preostalo poštovanje spram nje i sažalijevao je.

Tako se država nikad hotimice ne suprotstavlja čovjekovu intelektualnom ili moralnom osjećanju, nego samo njegovom tijelu, njegovim osjetilima. Ona nije oboružana nadmoćnom pameću ili poštenjem, nego nadmoćnom fizičkom snagom. Ja nisam rođen da budem prisiljavan. Disat ću po vlastitom nahođenju. Pa da vidimo tko je jači. Kakvu snagu ima mnoštvo? Prisiljavati me mogu samo oni koji se pokoravaju višim zakonima nego ja. Oni me prisiljavaju da postanem poput njih. Ne čujem za ljude što ih gomile sile da žive ovako ili onako. Kakav bi to život bio? Kad se namjerim na vlast koja mi kaže: “Pare ili život”, zašto bih hitao dati joj novac? Možebit je u silnom škripcu te ne zna što činiti: ja joj tu ne mogu pomoći. Mora pomoći sama sebi, činiti kao što ja činim. Ne vrijedi cmizdriti zbog toga. Nisam ja odgovoran za uspješan rad društvenoga stroja. Nisam sin tog strojara. Uočavam da žir i kesten, kad padnu jedan kraj drugog, ne ostaju nepokretni da bi jedan drugom oslobodili put, nego se svak pokorava svojim zakonima te niču, rastu i cvjetaju najbolje što umiju, dok jedan možebit ne zasjeni i ne uništi drugog. Ako ne može živjeti u skladu sa svojom naravi, biljka umire; a tako je i s čovjekom.

Noć u zatvoru bila je nešto novo i prilično zanimljivo. Kad sam ušao, zatvorenici u košuljama uživali su na ulazu u čavrljanju i večernjem zraku. No tamničar je kazao: “Hajde, momci, vrijeme je da zaključamo”, pa su se raspršili te sam začuo zvuk koraka koji se vraćaju u prazne sobe. Tamničar mi je moga sobnog druga predstavio kao “prvorazrednog momka i pametnog čovjeka”. Kad su vrata bila zaključana, pokazao mi je gdje da objesim šešir i kako se on ondje snalazi. Prostorije su se krečile jednom mjesečno, a ova je, ako ništa drugo, bila najbjelja, najjednostavnije namještena i vjerojatno najubavija soba u gradu. Naravno, želio je znati odakle sam i što me onamo dovelo; odgovorivši mu, upitao sam ga kako je on došao tamo, predmnijevajući, dakako, da je čestit čovjek, a s obzirom na ovaj svijet vjerujem da je to i bio. “Pa”, reče, “optužuju me da sam zapalio žitnicu, ali nisam.” Koliko sam uspio ustanoviti, po svoj prilici legao je u žitnici pijan, zapalio lulu i tako je žitnica izgorjela. Slovio je za pametno čeljade, čamio je ondje već tri mjeseca čekajući suđenje i morao čekati još toliko; ali bio se već posve udomaćio i bio je zadovoljan, jer je imao besplatan smještaj i smatrao je da s njim dobro postupaju.

On je zauzeo jedan prozor a ja drugi; i uvidjeh da čovjeku, ako ondje ostane dugo, glavni posao biva gledati kroz prozor. Ubrzo sam iščitao sve pamflete koji su ondje ostali, istražio mjesta kroz koja su prijašnji zatvorenici bježali i na kojima je rešetka bila prepiljena te saslušao priče o raznim zatvorenicima u toj prostoriji; ustanovio sam, naime, da je čak i ovdje bilo priča i govorkanja koja nikad nisu kolala izvan zatvorskih zidova. Vjerojatno je to jedina kuća u gradu gdje se sastavljaju stihovi, koji se poslije tiskaju u vidu okružnice, ali se ne objavljuju. Pokazao mi je poduži niz stihova ispisanih rukom mladića zatečenih u pokušaju bijega, koji su se osvetili pjevajući ih.

Iscijedio sam iz svoga druga sve što sam mogao iz straha da ga više neću vidjeti; no on mi je na koncu pokazao moj ležaj i prepustio mi da utrnem svjetiljku.

Odležati ondje jednu noć nalikovalo je putovanju u daleku zemlju kakvu se nikad nisam nadao vidjeti. Činilo mi se da nikad prije nisam čuo odbijanje gradskoga sata, kao ni večernje zvuke sela, jer smo spavali uz otvorene prozore, koji su bili s unutarnje strane rešetke. Gledao sam tako svoje rodno selo u svjetlu srednjega vijeka, naš se Concord pretvorio u tok Rajne, a preda mnom su promicale vizije vitezova i zamkova. S ulica sam čuo glasove drevnih purgara. Bio sam nehotičan promatrač i slušatelj svega što se radilo i govorilo u kuhinji susjedne gostionice, što mi je bilo posve novo i rijetko iskustvo. Svoje rodno mjesto gledao sam iz veće blizine. Bio sam posvema u njemu. Nikad prije nisam vidio njegove ustanove. Ovo je jedna od njegovih navlastitih ustanova, jer u pitanju je glavni grad kotara. Počeo sam shvaćati njegove stanovnike.

Ujutro su nam doturili doručak kroz rupu u vratima, u dugoljastim, četvrtastim limenim posudama izrađenima po mjeri, u kojima su bili vrč čokolade, crni kruh i željezna žlica. Kad su opet došli po posuđe, neiskusan kakav sam bio, vratio sam kruh koji mi je ostao; no moj ga je drug dograbio i rekao mi da ga trebam spremiti za ručak ili večeru. Ubrzo potom pustili su ga da ide kositi na obližnje polje, kamo je odlazio svakoga dana i nije se vraćao prije podneva; i tako me pozdravio, rekavši kako sumnja da će me ponovno vidjeti.

Kad sam izišao iz zatvora — budući da se netko umiješao i platio taj porez — nisam opazio one velike promjene kakve se obično dogode onome koga zatvore u mladosti, a izađe teturajući i sjedokos; no ipak se u mojim očima zbila promjena — u gradu, državi i zemlji — veća od one koju bi moglo izazvati samo vrijeme. Još sam razgovjetnije vidio državu u kojoj sam živio. Vidio sam u kojoj se mjeri u ljude među kojima živim mogu pouzdati kao u dobre susjede i prijatelje, vidio da su prijatelji samo dok sve ide po dobru, da nisu odveć odlučni postupati ispravno, da sa svojih predrasuda i praznovjerja pripadaju rasi različitoj od mene, jednako kao Kinezi i Malajci; da se u svojim žrtvama za čovječanstvo ne izlažu pogiblima, čak ni po svoj imutak; da, napokon, nisu tako plemeniti, nego s lopovom postupaju kao što je on postupio s njima i nadaju se, na temelju stanovitih izvanjskih obreda i nekoliko molitvi, kao i povremenog stupanja određenim nezavojitim, premda beskorisnim putom, spasiti svoju dušu. Možda time grubo sudim o svojim susjedima; vjerujem, naime, da mnogi među njima nisu svjesni da u svome selu imaju ustanovu kao što je zatvor.

Nekoć je u našem selu bio običaj da siromašnog dužnika kad iziđe iz zatvora poznanici pozdrave gledajući ga kroz prste, prekrižene tako da dočaraju rešetke zatvorskog prozora: “Kako je?” Moji me susjedi nisu tako pozdravili, nego su najprije gledali mene a onda jedan drugoga, kao da sam se vratio s dugog putovanja. U zatvor su me strpali dok sam išao postolaru po popravljenu cipelu. Kad su me sutradan ujutro pustili krenuo sam to obaviti pa se, nazuvši rečenu cipelu, priključio beračima borovnica koji su nestrpljivo čekali da ih povedem; i za pola sata — jer konj je ubrzo bio osedlan — zatekao sam se usred polja borovnica, na jednom od naših najviših bregova, tri kilometra daleko, a države nigdje na vidiku.

To je cijela pripovijest “Mojih zatvora”.[15]

Nikad nisam odbio platiti cestarinu, jer želim biti dobar susjed koliko i loš podanik; koliko je pak do uzdržavanja škola, upravo dajem svoj obol u obrazovanju zemljaka. Ne odbijam ja to platiti porez zbog neke posebne stavke na poreznom listu. Naprosto želim uskratiti odanost državi, odista se povući i kloniti je se. Ne marim pratiti put svog dolara, sve kad bih i mogao, dokle god se njime ne kupi čovjek ili puška koja će ga ubiti — dolar je nedužan — ali mi je stalo do toga da pratim učinke svoje odanosti. Zapravo državi mirno objavljujem rat, na svoj način, premda ću iz nje i dalje izvlačiti svaku korist i prednost koju mogu, kao što je i uobičajeno u takvim slučajevima.

Ako drugi plate porez koji se potražuje od mene, zbog stanovitog razumijevanja za državu, oni čine samo ono što su već učinili u vlastitom slučaju, ili bolje kazano potpomažu nepravdi više no što država zahtijeva. Ako taj porez plaćaju zbog pogrešno shvaćene skrbi za oporezovanoga, da mu spase imovinu ili spriječe njegov odlazak u zatvor, to je stoga što nisu mudro promislili o tome dokle dopuštaju osobnim osjećajima da se upleću u javno dobro.

Takav je, dakle, moj trenutačni položaj. No, čovjek u takvom slučaju ne može biti suviše na oprezu, da mu djelovanje ne bi postalo pristrano zbog samovolje ili nedoličnog obzira spram tuđeg mišljenja. Neka se pobrine da čini ono što dolikuje njemu i danom trenutku.

Katkad pomislim: ma, dobrohotni su ti ljudi, samo su neznalice; činili bi bolje da znaju kako: čemu kinjiti ljude da se prema tebi ponašaju kako nisu skloni? No opet pomislim, to nije razlog s kojeg bih ja trebao postupati kao što postupaju oni i dopuštati da drugi trpe mnogo veću muku drugačije vrste. I opet, gdjekad kažem samom sebi: kad milijuni ljudi, bez žara, bez zlih namjera, bez ikakva osobnog osjećaja, od tebe traže samo nekoliko šilinga, bez mogućnosti — takav im je ustroj — da povuku ili izmijene svoje trenutačno potraživanje, i bez mogućnosti s tvoje strane da se utekneš drugim milijunima, čemu se izvrgavati toj nadmoćnoj surovoj sili? Ne opireš se tako tvrdoglavo hladnoći i gladi, vjetrovima i valovima; ima tisuću sličnih nužda kojima se mirno potčinjavaš. Ne guraš glavu u vatru. No, upravo u mjeri u kojoj tu silu ne smatram sasma živinskom, nego dijelom i ljudskom, te držim da sam s tim milijunima povezan kao s milijunima ljudi, a ne kao s pukim surovim ili neživim bićima, vidim da je, prvo i trenutačno, moguć njihov priziv njihovome Tvorcu i, drugo, priziv sebi samima. No, ako namjerno gurnem glavu u vatru, priziv vatri ili Tvorcu vatre ne dolazi u obzir te mogu kriviti jedino sebe sama. Kad bih se mogao uvjeriti da imam ikakva prava biti zadovoljan ljudima kakvi jesu i sukladno tome s njima postupati, a ne u skladu, u nekim pogledima, sa svojim zahtjevima i očekivanjima kakvi bismo oni i ja imali biti, onda bih, kao dobar musliman i fatalist, trebao nastojati biti zadovoljan stvarima kakve jesu i govoriti da je to volja Božja. A ponad svega postoji ta razlika između odupiranja tome i čisto živinskoj ili prirodnoj sili, koja se nahodi u tome da se onom prvome mogu oduprijeti s određenim uspjehom; ali ne mogu očekivati da ću, poput Orfeja, mijenjati narav stijenja, drveća i zvijeri.

Ne želim se prepirati ni s kojim čovjekom ili narodom. Ne želim cjepidlačiti, praviti istančana razlikovanja ili se postavljati kao bolji od svojih susjeda. Prije tražim, mogao bih reći, izliku za prilagođavanje zakonima ove zemlje. Itekako sam spreman prilagoditi im se. Štoviše, imam razloga sumnjičiti sebe sama u tom pogledu; i svake godine, kad navrati poreznik, ja sam voljan preispitati postupke i položaj savezne i državne vlade, kao i duh naroda, ne bih li otkrio izliku za prilagodbu.

Ljubit nam je kano roditelje zemlju svoju;
Ako pak ikad ljubav nam i mar
Ustegnu se čast joj iskazat,
Štovat moramo djela i dušu
Učit savjesti i vjeri,
A ne želji za vlašću i blagodati.
[16]

Vjerujem da će država uskoro biti kadra oduzeti mi sav posao takve vrste iz ruku, pa onda neću biti ništa bolji rodoljub od svojih zemljaka. Gledano s nižeg motrišta, Ustav je, uza sve svoje mane, vrlo dobar; zakon i sudovi zavređuju svako poštovanje; čak su i ova država i ova američka vlada u mnogom pogledu dragocjene i dostojne divljenja te im valja biti zahvalan, kao što su ih već mnogi opisali; no gledano s malo višeg motrišta, onakve su kakvima sam ih ja opisao; gledano pak s još višeg i najvišega, tko će reći što su i jesu li uopće dostojne pogleda i razmišljanja?

Vlast me se, međutim, ne tiče osobito te ću joj posvetiti što je manje moguće misli. Nema mnogo trenutaka u kojima živim pod nekom vlašću, čak i na ovom svijetu. Ako je čovjek slobodan u mišljenju, u mašti, u uobrazilji, pa mu se ono što nije nikad zadugo ne nadaje kao da jest, nerazumni ga vladari i reformatori nikad ne mogu kobno omesti.

Znam da većina misli drukčije od mene; no oni kojima je život zvanjem posvećen izučavanju tih ili srodnih tema zadovoljavaju me slabo koliko i svi drugi. Budući tako uklopljeni u ustanovu, državnici i zakonodavci nikad je ne sagledaju razgovijetno i ogoljeno. Govore o pokretanju društva, a izvan njega nemaju odmorišta. Mogu to biti ljudi s određenim iskustvom i sposobnošću razlikovanja, a bez sumnje su iznašli dosjetljive, čak vrlo korisne sustave, na čemu smo im iskreno zahvalni; no sva njihova domišljatost i korisnost skučene su unutar granica ne osobito širokih. Skloni su zaboraviti da svijetom ne vladaju politika i svrsishodnost. Webster nikad ne zadire iza vlasti te stoga ne može mjerodavno o njoj govoriti. Njegove su riječi mudre onim zakonodavcima koji ne razmatraju nikakvu suštinsku reformu u postojećoj vladi, no za mislioce i one koji donose zakone za sva vremena on na taj predmet nije niti bacio pogled. Poznajem takve čija bi spokojna i mudra promišljanja na rečenu temu ubrzo razotkrila granice raspona i prijemčivosti njegova uma. Ipak, u usporedbi s jeftinim uvjeravanjima većine reformatora te s još jeftinijom mudrošću i rječitošću političara općenito, njegove su riječi gotovo jedine razumne i vrijedne te zahvaljujemo nebesima na njemu. Naspram njih on je uvijek snažan, originalan i nadasve praktičan. No ipak se ne odlikuje mudrošću, nego razboritošću. Odvjetnikova istina nije Istina nego dosljednost, ili dosljedna svrsishodnost. Istina je uvijek u skladu sa sobom i nije joj glavna zadaća razotkriti pravdu koja je spojiva s počinjanjem krivde. On bez daljnjega zaslužuje ime što mu ga dodjeljuju: Branitelj Ustava. Udarci koje zadaje zapravo su samo obrambeni. On nije vođa, nego sljedbenik. Njegovi su vođe ljudi iz ’87.[17] “Nikad nisam nastojao”, kaže on, “nikad ne kanim nastojati, nikad nisam podupirao nastojanje niti mislim podupirati nastojanje da se naruši izvorno sklopljeni sporazum sukladno kojemu su razne države stupile u savez”. Misleći ipak na ustavno odobravanje ropstva, on veli: “Budući da je to dio izvornog sporazuma — neka bude.” Unatoč osobitom oštroumlju i sposobnosti, nesposoban je izdvojiti neku činjenicu iz njenih puko političkih odnosa i promatrati je kao apsolutno raspoloživu za intelekt — što, recimo, dolikuje danas u Americi činiti čovjeku s obzirom na ropstvo — nego se odvažuje, ili je primoran na očajnički odgovor poput sljedećega, istovremeno tvrdeći da govori bezuvjetno i kao privatna osoba — a kakav bi se to nov i jedinstven kodeks društvenih dužnosti iz njega mogao izvesti? “Način”, kaže on, “na koji će vlade onih država u kojima ono postoji urediti ropstvo valja prepustiti njima na razmatranje, prepustiti njihovoj odgovornosti spram birača, spram općih zakona vlasništva, čovječanstva, pravde i Boga. Udruženja koja se stvaraju drugdje, a niču iz osjećaja ljudskosti ili bilo kakva drugog razloga, nemaju s tim nikakve veze. Ja ih nikad nisam ohrabrivao, niti ikad hoću.”

Oni koji ne znaju za čišće izvore istine, koji njezin tok nisu dopratili do većih visina, drže se, i to mudro, Biblije i Ustava, te se pobožno i smjerno napajaju na njima; no oni koji promatraju gdje kaplje u ovo jezero ili u onu lokvu, iznova suču rukave i nastavljaju hodočašće prema njenom izvoru.

U Americi se još nije pojavio čovjek s genijem za zakonodavstvo. Takvi su rijetki u povijesti svijeta. Ima na tisuće govornika, političara i rječitih ljudi, no još nije otvorio usta govornik koji bi bio kadar riješiti sporna pitanja današnjice. Volimo rječitost zbog nje same, a ne zbog ma kakve istine koju bi mogla iskazati ili junaštva što bi ga mogla nadahnuti. Naši zakonodavci još nisu spoznali razmjernu vrijednost što je slobodna trgovina i sloboda, jedinstvo i pravičnost imaju za naciju. Nemaju duha ili dara za razmjerno skromna pitanja oporezivanja i financija, trgovine, obrta i poljodjelstva. Kad bismo bili prepušteni isključivo vodstvu blagoglagoljive dosjetljivosti zakonodavaca u Kongresu, koju ne bi ispravljalo prikladno iskustvo i djelotvorne pritužbe naroda, Amerika ne bi dugo zadržala svoj rang među nacijama. Već tisuću osamsto godina, iako možda nemam pravo to reći, piše se Novi zavjet; no gdje li je zakonodavac koji bi imao dovoljno mudrosti i praktičnog dara da se okoristi svjetlošću što ga on baca na znanost zakonodavstva?

Autoritet vlade, čak i onakve kakvoj sam se voljan potčiniti — jer rado ću se pokoriti onima koji znaju i čine bolje nego ja, a u mnogome čak i onima koji niti znaju niti čine tako dobro — još je uvijek nečist: da bi bio doista pravedan, mora imati odobrenje i pristanak podanika. Na mene i moj imutak može polagati samo onoliko čistog prava koliko joj ja ustupim. Napredak od apsolutne prema ograničenoj monarhiji, od ograničene monarhije prema demokraciji, napredak je prema istinskom poštovanju spram pojedinca. Čak je i kineski filozof bio dovoljno mudar da pojedinca smatra osnovom carstva. Je li demokracija kakvu poznajemo posljednji mogući napredak u vladanju? Zar nije moguće otići korak dalje prema priznavanju i uređivanju čovjekovih prava? Uistinu slobodne i prosvijećene države neće biti dokle god država ne bude priznala pojedinca kao višu i neovisnu moć, iz koje proizlazi sva njena moć i autoritet, i dok ne bude postupala s pojedincem sukladno tome. Rado zamišljam takvu državu koja će konačno moći dopustiti sebi da bude pravedna prema svim ljudima i ophoditi se prema pojedincu s poštovanjem kao prema susjedu; koja čak ne bi smatrala da je s njenim spokojem nespojivo da nekolicina živi po strani, ne uplećući se u nju i neobuhvaćena njome, a koja bi ispunjavala sve dužnosti susjeda i bližnjeg. Država koja bi donosila takva ploda i dopuštala mu da otpadne tek što sazre utrla bi put još savršenijoj i veličajnijoj državi, koju sam također zamišljao, ali je još nigdje nisam vidio.

 

 

BILJEŠKE

1 Iz pjesme “Burial of Sir John Moore at Corunna” Charlesa Wolfea (1791.-1823.).

2 Shakespeare, Hamlet, V, ii, 236-37.

3 Shakespeare, Kralj Ivan, V, ii, 78-82.

4 Bitka kod Lexingtona i Concorda, kojom je započela Američka revolucija, odigrala se 19. travnja 1775. godine.

5 William Paley (1743.-1805.), engleski mislilac. Navod potječe iz djela The Principles of Moral and Political Philosophy.

6 V. Matej 10,39.

7 Cyril Tourneur, The Revenger’s Tragedy, IV, iv, 71-72.

8 V. Prvu poslanicu Korinćanima 5,6.

9 U izvorniku Odd Fellow, dakle pisano velikim početnim slovima, što može biti oznaka i za pripadnika već spomenute tajne bratovštine.

10 Radikalni abolicionisti poput Williama Lloyda Garrisona zahtijevali su da “ne bude saveza s robovlasnicima”.

11 Riječ je o Samu Staplesu, koji je Thoreauu povremeno pomagao u mjerenjima.

12 Samuel Hoar (1778.-1856.), odvjetnik i član Kongresa iz Concorda kojega je država Massachusetts poslala u Charleston, u Južnoj Karolini, da prosvjeduje protiv odvođenja crnih mornara iz Massachusettsa: zakonodavstvo Južne Karoline prisililo ga je da napusti tu državu.

13 V. Matej 22,15-22.

14 Analekta, VIII, 13.

15 Ironična aluzija na u Thoreauovo doba popularne zatvorske memoare Le mie prigioni (1832.) talijanskog pjesnika Silvija Pellica (1788.-1854.)

16 Iz The Battle of Alcazar (1594.) Georgea Peelea.

17 Ustavotvorna skupština održana je u Philadelphiji 1787. godine.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.