Walden | Henry David Thoreau

GDJE SAM ŽIVIO I ZA ŠTO SAM ŽIVIO

 

U određeno smo doba života naviknuti promatrati svako mjesto kao moguće zemljište za kuću. Razgledao sam tako ovaj kraj sa svih strana u krugu dvadesetak kilometara od mjesta gdje živim. U mašti sam jedno za drugim pokupovao sva imanja, jer sva su bila na prodaju i ja sam im znao cijenu. Prošao sam zemljištem svakog seljaka, kušao njegove divlje jabuke, porazgovorio s njime o poljodjelstvu, uzeo mu imanje po njegovoj cijeni, po bilo kojoj cijeni, te ga u sebi njemu i založio; čak sam na nj stavljao i višu cijenu — poduzimao sve osim potpisa ugovora — prihvaćao njegovu riječ kao ispravu, jer ja silno volim razgovarati — obrađivao imanje a donekle, vjerujem, i njega, i povlačio se kad bih se dovoljno nauživao, ostavljajući njemu da nastavi. To me iskustvo u očima mojih prijatelja ovlastilo kao svojevrsnog agenta za nekretnine. Gdje god sam sjeo mogao sam i živjeti, a i krajolik je sukladno tome zračio iz mene. Što je kuća doli sedes, sjedište? Tim bolje ako je sjedište u prirodi. Otkrio sam brojna zemljišta za kuću koja se doskora vjerojatno neće razvijati i koja su neki mogli smatrati predalekima od sela, ali u mojim je očima selo bilo predaleko od njih. E pa, ovdje bih mogao živjeti, govorio sam; i jesam živio ondje, sat vremena, provodio ljetni i zimski život; vidio kako mogu puštati godine da promiču, progurati zimu i dočekivati proljeće. Budući stanovnici ovoga kraja, ma gdje smjestili svoje kuće, mogu biti sigurni da ih je netko pretekao. Dostajalo je jedno poslijepodne da zemlju preuredim u voćnjak, gaj i pašnjak te da odlučim koje stasite hrastove ili borove da ostavim pred vratima i odakle se najbolje vidi svako sasušeno stablo; a onda bih je pustio da počiva, možebit na ugaru, jer čovjek je bogat srazmjerno broju stvari za koje može sebi dopustiti da ih ostavi.

Mašta me odvela dotle te su mi nekoliko imanja čak i odbili prodati — a to sam jedino i želio — ali nikada nisam oprljio prste zbiljskim posjedovanjem. Zbiljskom posjedovanju najviše sam se približio kad sam kupio posjed Holowell te počeo razvrstavati svoje sjeme i prikupljati građu za tačke kojima bih ga donosio ili odnosio; no prije nego što smo se sporazumjeli, njegova se supruga — svi imaju takve supruge — predomislila i poželjela ga zadržati pa mi je on ponudio deset dolara da ga odriješim. Dobro, istinu govoreći, imao sam tada sve u svemu deset centi, i nadilazilo je moje aritmetičko umijeće kazati jesam li ja bio taj čovjek koji ima deset centi, onaj koji posjeduje imanje ili deset dolara, ili pak svi oni zajedno. Kako bilo, ostavio sam mu i onih deset dolara i imanje, jer sam već otišao dovoljno daleko; ili prije, velikodušnosti radi, ja sam njemu prodao imanje upravo po cijeni koju sam za nj platio te sam mu, budući da nije bio bogat, poklonio deset dolara, a sam zadržao svojih deset centi, sjeme i građu za tačke. Ustanovih tako da sam bio bogat čovjek, a da nisam naštetio svome siromaštvu. No, zadržao sam krajolik i otada svake godine odnosim ono čime rodi, bez tački. Kad je pak riječ o krajolicima:

Vladar sam nad svime što motrim,
nikog nema da pravo mi ospori.(58)

Često sam viđao kako se pjesnik povlači nakon što se naužio najdragocjenijeg dijela imanja, dok je osorni seljak mislio da se ovaj domogao samo nekoliko divljih jabuka. No, vlasnik godinama ne sazna kako je pjesnik pretakao njegovo imanje u rimu, najdivniju nevidljivu ogradu, pa ga lijepo stjerao u tor, pomuzao, obrao i prisvojio sve vrhnje, a seljaku ostavio samo obrano mlijeko.

Prava privlačnost imanja Hollowella za me je bila u njegovoj potpunoj povučenosti, oko tri kilometra od sela, kilometar od glavne ceste širokim poljem; u tome što je graničilo s rijekom, za koju je vlasnik rekao da ga maglama štiti od proljetnih mrazeva, premda meni to ništa nije značilo; u sivoj boji i ruševnom stanju kuće i štaglja te oronulim ogradama, što je stvaralo toliki razmak između mene i posljednjeg stanara; u šupljim jabukovim stablima obraslima lišajem, izgriženima od zečeva, što mi je pokazivalo kakve bih susjede imao; ali iznad svega u sjećanju što ga na nj nosim od svojih prvih putovanja uz rijeku, kad je tu kuću zakrivao gustiš crvenih javora, kroz koji sam čuo lavež kućnog psa. Žurio sam se da ga kupim prije no što vlasnik povadi sve kamenje, posiječe divlje jabuke i iskrči mlade breze koje su niknule na pašnjaku, ukratko prije no što uvede još kakvo poboljšanje. Da bih uživao u tim prednostima bio sam spreman nastaviti s tim poslom, ponijeti poput Atlasa svijet na svojim plećima — nikad nisam čuo kakvu je naknadu on dobio za to — i učiniti sve ono za što nije bilo drugog motiva ili izlike osim da ga isplatim i budem neometan u svome posjedovanju; jer znao sam sve vrijeme da će dati najobilniji urod one vrste kakvu želim samo ako ga uspijem ostaviti na miru. No ispalo je onako kao što sam rekao.

Sve što sam tada mogao reći s obzirom na poljodjelstvo velikih razmjera (neki vrt sam oduvijek obrađivao) bilo je da sam imao spremno sjeme. Mnogi misle da je sjeme to bolje što je starije. Ne sumnjam da vrijeme pravi razliku između dobrog i lošeg, i kad se napokon latim sadnje, manja je vjerojatnost da ću se razočarati. No rekao bih svojim bližnjima, jednom za svagda: dokle god je moguće živite slobodni i nevezani. Mala je razlika veže li vas imanje ili okružni zatvor.

Stari Katon, čiji je De re rusticâ moj “Kultivator”,(59) kaže, a jedini prijevod koji sam vidio pretvara taj odlomak u čistu besmislicu: “Kad razmišljaš o stjecanju imanja, uredi tako u svome duhu da ga ne kupuješ pohlepno; niti štedi truda da ga razgledaš i ne misli da je dovoljno obići ga jedanput. Što češće budeš išao onamo to će ti se više militi, ako je dobro.” Mislim da neću kupovati pohlepno, nego ću ga obilaziti i obilaziti dokle god sam živ, i najprije biti na njemu pokopan kako bi mi se najposlije tim više mililo.

Slijedi moj idući pokus takve vrste, koji kanim podrobnije opisati, sažimajući podesnosti radi iskustvo dviju godina u jednu. Kao što rekoh, ne kanim napisati odu snuždenosti, nego se oglasiti hvastavo i bodro poput pijevca što u svitanje stoji na svojoj prečki, ako ni radi čega drugog a ono da probudim susjede.

Kad sam se tek nastanio u šumi, što će reći kad sam počeo ondje provoditi noći i dane, što je slučajno palo na Dan nezavisnosti, četvrtoga srpnja 1845., moja kuća nije bila dovršena za zimu nego je pružala samo zaštitu od kiše, bez žbuke ili dimnjaka, a zidovi bijahu sazdani od trošnih dasaka s velikim pukotinama, zbog čega je noću unutra bilo svježe. Uspravne, bijele, istesane grede te netom izblanjana vrata i prozorski okviri davali su joj čist i prozračan izgled, osobito ujutro, kad je njeno drvo bilo zasićeno rosom, pa sam zamišljao da će se do podneva iz njega stati cijediti neka slatka smola. U mojoj je mašti kroz čitav dan zadržavala više ili manje to jutarnje obilježje, podsjećajući me na stanovitu planinsku kuću koju sam posjetio godinu prije. Bijaše to prozračna i neožbukana koliba, pogodna da ugosti putujućeg boga, a ondje bi i kakva božica mogla povlačiti svoje halje. Vjetrovi koji su hujali nad mojom nastambom bijahu nalik onima što šibaju nad gorskim vijencima te su donosili napukle napjeve, ili samo nebeske dijelove, zemaljske glazbe. Jutarnji vjetar puše vječno, pjesma stvaranja je neprekinuta, ali malo koje uho to čuje. Olimp je svugdje izvan zemlje.

Jedina kuća koju sam prije toga posjedovao, izuzmem li čamac, bio je šator, kojim sam se povremeno koristio za ljetne izlete te je još smotan u mome potkrovlju; no čamac je, nakon što je prelazio iz ruke u ruku, odnijela rijeka vremena. Okružen tim čvršćim zaklonom učinio sam korak prema okućivanju u ovom svijetu. Taj kostur, tako lagano presvučen, kao da se kristalizirao oko mene i povratno djelovao na graditelja. Bijaše sugestivan, pomalo kao slika u obrisima. Nisam morao izlaziti da udahnem zrak, jer atmosfera u unutrašnjosti nije izgubila ništa od svježine. Nisam sjedio toliko unutra koliko iza vrata, čak i za najkišnijeg vremena. Harivamša(60) kaže: “Stanište bez ptica nalik je jelu bez začina.” Moje stanište nije bilo takvo, jer sam se najednom obreo u susjedstvu ptica; ne tako što sam jednu zatočio, nego time što sam sebe zatvorio u njihovoj blizini. Bio sam bliži ne samo nekima od onih koje često obilaze vrt i voćnjak nego i onima divljijim i potresnijim šumskim pjevačima koji nikad, ili tek rijetko izvode seljaku podoknicu — šumskom drozdu, Wilsonovu drozdu, grimiznom pjevaču, poljskom vrapcu, legnju i mnogim drugima.

Smjestio sam se uz obalu jezerceta, oko dva i pol kilometra južno od sela Concorda i nešto poviše njega, usred prostrane šume između toga mjesta i Lincolna te nekih tri kilometra južno od jedinoga našeg polja koje se proslavilo, poprišta Bitke kod Concorda;(61) no bio sam tako nisko u šumi da je suprotna obala, kilometar daleka i prekrivena šumom kao i sve drugo, bila moj najudaljeniji obzor. Tijekom prvoga tjedna, kad god bih pogledao jezero dojmilo bi me se poput stajaćice visoko na obronku planine, čije je dno daleko iznad površine drugih jezera, i dok se sunce dizalo vidio sam kako odbacuje magleno noćno ruho te su se postupno, tu i tamo, otkrivali njegovi meki valići ili glatka, ljeskava površina, dok su se magle, poput duhova, kradom u svim smjerovima povlačile u šumu, kao da se raspušta kakav tajni noćni skup. Činilo se da se i sama rosa na stablima zadržava dulje no obično, kao na planinskim obroncima.

To je jezerce bilo silno dragocjen susjed u razdobljima blagih pljuskova u kolovozu, kada je, dok su i zrak i voda bili savršeno mirni, ali nebo naoblačeno, sredinu poslijepodneva krasio spokoj večeri, a uokolo pjevao šumski drozd kojega se moglo čuti s obale na obalu. Jezero poput ovoga nikad nije glađe no u takvo doba; a kako je jasni predio zraka ponad njega plitak i zamračen oblacima, voda, puna svjetlosti i odraza, postaje niže nebo, time još mnogo važnije. S vrha obližnjeg brda, gdje nedavno bijahu posjekli šumu, pružao se ugodan pogled na jug preko jezera, kroz širok usjek u brdima koji ondje tvori obalu, gdje su se njihovi nasuprotni obronci spuštajući se jedan prema drugom nadavali poput rijeke što teče onuda kroz šumovitu dolinu, no rijeke nije bilo. U tom sam smjeru gledao između i preko obližnjih zelenih bregova prema udaljenijima i višima na obzoru, osjenčanima plavetnilom. Štoviše, stojeći na prstima mogao sam nazreti pokoji vrh još plavljih i udaljenijih planinskih lanaca na sjeverozapadu, tih modrih kovanica iz kovnice samoga neba, kao i dio sela. Ali u drugim smjerovima, čak ni s te točke, nisam mogao vidjeti preko ili iza šume koja me okruživala. Dobro je imati vodu u susjedstvu, da oživi i natopi zemlju. Čak i najmanje vrelo ima tu vrijednost da, kad se zagledate u nj, uviđate da zemlja nije kontinent nego otok. To je jednako važno kao i činjenica da čuva hladnoću maslaca. Kad bih s toga vrha pogledao preko jezera prema livadama Sudburyja, koje su me se u vrijeme poplava, možda uslijed kakva pričina, doimale uzdignutima u svome uzavrelom dolju, poput novčića u plitici, čitava zemlja s druge strane jezera nalikovala je tankoj kori izdvojenoj i poplavljenoj čak i tim malim međuslojem vode te bih se podsjetio da je površina na kojoj boravim kopno.

Premda je vidik s mojih vrata bio još suženiji, nisam se osjećao ni najmanje pritiješnjenim ili zatočenim. Za moju je maštu bilo dovoljno pašnjaka. Visoravan niskih grmolikih hrastova prema kojoj se dizala suprotna obala sterala se u smjeru zapadnih prerija i tatarskih stepa, pružajući silan prostor svim lutalačkim obiteljima ljudi. “Na svijetu nitko nije sretan osim bića što slobodno uživaju neizmjeran prostor”, kazao je Damodara(62) kad su njegovim stadima trebali novi i prostraniji pašnjaci.

Promijenili su se i vrijeme i mjesto, i ja sam obitavao bliže onim dijelovima svemira i onim povijesnim razdobljima koja su me najviše privlačila. Mjesto na kojemu sam živio bilo je udaljeno koliko i mnogi predjeli što ih noću promatraju zvjezdoznanci. Skloni smo zamišljati rijetka i ljupka mjesta u nekom zabačenom i nebesnijem kutku sustava, iza zviježđa Kasiopeje, daleko od buke i meteža. Otkrih da je moja kuća doista smještena u takvu zabitom, ali zauvijek novom i neoskvrnjenom dijelu svemira. Ako bi vrijedilo nastaniti se u predjelima u blizini Plejada ili Hijada, Aldebarana ili Altaira, onda sam ja doista bio tamo, ili na jednakoj udaljenosti od života koji sam ostavio za sobom, treperav i svjetlucajući jednako tananim zrakama svome najbližem susjedu, koji me mogao vidjeti samo za noći bez mjesečine. Takav bijaše dio stvorenoga svijeta gdje sam se naselio:

Živio jednom neki pastir,
a misao mu bila uznosita
ko planine gdje stada mu
pasla su kraj njeg dosita.(63)

Što bismo mislili o pastirovu životu kad bi njegova stada uvijek odlutala do pašnjaka viših od njegovih misli?

Svako jutro bilo je radostan poziv da svoj život učinim tako jednostavnim, a mogu reći i nevinim, kao što je onaj same prirode. Auroru štujem jednako odano kao i Grci. Ustajao sam rano i kupao se u jezeru; bila je to religiozna vježba i jedna od najboljih stvari koje sam činio. Kažu da su u kadu kralja Čing-tanga(64) bila urezana pismena sljedećeg značenja: “Obnavljaj se potpuno svakog dana; čini to iznova, pa iznova, i uvijek iznova.” Mogu to razumjeti. Jutro vraća junačka vremena.(65) Slabašno zujanje komarca koji je u najraniju zoru slijedio svoju nevidljivu i nepojmljivu putanju kroz moj stan, dok sam sjedio uz otvorena vrata i prozore, diralo me koliko i ma koja trublja koja je ikad pronosila slavu. Bijaše to Homerov rekvijem; Ilijada i Odiseja samâ u zraku što pjeva vlastiti gnjev i lutanja. Bilo je u tome nečega kozmičkog, trajnog upozorenja, sve do njegove zabrane, o vječitoj jedrini i plodnosti svijeta. Jutro, to najnezaboravnije doba dana, čas je buđenja. Tada je u nama najmanje snenosti; i makar na sat, budi se neki dio nas koji sav ostatak dana i noći drijema. Malo se može očekivati od onoga dana, ako ga se uopće može nazvati danom, za koji nas ne budi naš Genij, nego mehaničko gurkanje nekog sluge, za koji nas ne bude naše novostečene snage i težnje iznutra, popraćene lelujanjem nebeske glazbe, umjesto tvorničkih zvona, a zrak ispunjava miomiris — za život viši od onog iz kojeg smo utonuli u san; i tako tama rodi svojim plodom i sâma se pokazuje dobrom, ne manje od svjetlosti. Čovjek koji ne vjeruje da svaki dan sadrži sat raniji, svetiji i praskozorniji od onih koje je dosad oskvrnuo, izgubio je nadu u život te se kreće silaznim i sve mračnijim putem. Nakon djelomičnog prestanka osjetilnog života, čovjekova duša, njeni organi zapravo, iznova se okrepljuju svakoga dana i njegov Genij iskušava koliko može ozbiljiti od plemenita života. Svi značajni događaji, rekao bih, zbivaju se izjutra i u jutarnjem ozračju. Vede kažu: “Svi umovi bude se s jutrom.” Pjesništvo i umjetnost, najkrasnija i najnezaboravnija ljudska djela, potječu iz toga doba. Svi pjesnici i heroji, poput Memnona, djeca su Aurore, i odašilju svoju glazbu u svitanje. Onome čija gipka i krepka misao drži korak sa suncem, dan je neprestano jutro. Nije važno što kažu ure ili ljudski stavovi i poslovi. Jutro je kada sam budan i u meni je zora. Moralna reforma je nastojanje da se odbaci san. Zašto ljudi polažu tako bijedan račun o svome danu ako nisu drijemali? Nisu tako slabi u računanju. Da ih nije svladala snenost nešto bi izveli. Milijuni su dovoljno budni za tjelesni rad, no samo jedan od milijuna dovoljno je budan za djelotvoran umni napor, tek jedan pak od stotinu milijuna za pjesnički ili božanski život. Biti budan znači biti živ. Još nikad nisam sreo posve budna čovjeka. Kako bih ga mogao pogledati u lice?

Moramo naučiti kako se iznova probuditi i budnima održati, ne mehaničkim pomagalima, nego beskrajnim iščekivanjem zore, koja nas ne ostavlja ni u najčvršćem snu. Ne znam ništa što ohrabruje više od neupitne sposobnosti čovjekove da uzdigne svoj život svjesnim nastojanjem. Već je nešto biti kadar naslikati određenu sliku ili isklesati kip i tako učiniti nekoliko predmeta lijepima, ali daleko je uzvišenije klesati i slikati samo ozračje i medij kroz koji gledamo, za što smo moralno kadri. Utjecati na kakvoću dana, to je najviša umjetnost. Zadaća je svakog čovjeka učiniti svoj život, čak i u pojedinostima, vrijednim kontemplacije u svome najuzvišenijem i nakritičnijem času. Kad bismo odbacili, ili radije iscrpli, tričave obavijesti kakve dobivamo, proročišta bi nas razgovijetno obavijestila kako to činiti.

Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Nisam htio živjeti ono što nije život, življenje je odveć dragocjeno; niti sam se htio prepustiti rezignaciji, osim ako to nije prijeko potrebno. Želio sam živjeti duboko i isisati srž života, živjeti tako jedro i spartanski da satrem sve što nije život, kositi širokim zamasima i biti za dlaku do ruba, satjerati život u kut i svesti ga na najnižu vrijednost, i ako se pokaže bijednim, e pa onda obuhvatiti svekoliku i istinsku bijedu njegovu; ako je pak uzvišen, pokazati to iskustvom i biti kadar iznijeti njegov pravi prikaz u svome sljedećem izletu. Jer u većine ljudi, čini mi se, vlada čudnovata neizvjesnost u vezi s time je li on od đavla ili od Boga, pa ponešto ishitreno zaključuju da je glavni cilj čovjekov ovdje “veličati Boga i dovijeke u njemu uživati”.(66)

Pa ipak vodimo nizak život, poput mrava, premda nam pripovijest govori da smo još davno pretvoreni u ljude;(67) poput Pigmeja borimo se protiv ždralova;(68) zabluda za zabludom, zakrpa na zakrpu, a povod našoj najizvrsnijoj vrlini suvišna je i izbježiva muka. Život nam je rastrgan sitnicama. Čestitu čovjeku jedva da je potrebno brojati više od svojih deset prstiju, a u krajnjem slučaju može dodati deset nožnih i odbaciti ostalo. Jednostavnost, jednostavnost, jednostavnost! Kažem, neka vaših poslova bude dva ili tri, a ne stotinu ili tisuću; umjesto milijuna brojite pola tuceta i vodite račune na noktu palca. Sred nestalne pučine civilizirana života valja voditi brigu o tolikim olujama, živome pijesku i tisuću i jednoj stavci te čovjek, ako ne želi nasukati se, potonuti i uopće se ne domoći luke, mora živjeti vodeći se približnim računom, a onaj tko uspijeva, doista mora sjajno računati. Pojednostavnjuj, pojednostavnjuj. Umjesto tri obroka dnevno, ako je potrebno jedi samo jedan, umjesto stotinu jela pet, a razmjerno tome svedi i ostale stvari. Naš život nalik je na njemačku konfederaciju,(69) sastavljenu od sitnih državica čije se granice vazda mijenjaju tako da čak ni Nijemac ne može u danom trenutku reći gdje joj je granica. I sama nacija, sa svim svojim takozvanim unutarnjim usavršenjima, koja su, usput kazano, odreda izvanjska i površinska, upravo je takva nezgrapna i prebujna ustanova, natrpana pokućstvom i spotiče se o vlastite zamke, razorena raskoši i nesmotrenim trošenjem, nedostatkom računice i vrijednog cilja, kao i milijun kućanstava u zemlji; a za nju kao i za njih jedini je lijek stroga ekonomija, kruta i više no spartanska jednostavnost života i uzvišenost svrhe. Ona živi prebrzo. Ljudi misle kako je bitno da Nacija ima trgovinu, izvozi led, razgovara putem telegrafa i putuje pedeset kilometara na sat, bez dvojbe, bez obzira na to čine li to oni ili ne čine; no bismo li trebali živjeti kao pavijani ili kao ljudi, pomalo je neizvjesno. Ako ne pravimo željezničke pragove, ne kujemo tračnice te ne posvećujemo dane i noći poslu, nego stanemo čeprkati po svom životu da bismo ga poboljšali, tko će graditi pruge? Ako se pak ne izgrade pruge, kako ćemo pravovremeno stići na nebo?(70) No ako ostanemo kući i gledamo svoja posla, kome će trebati pruge? Ne vozimo se mi prugom, ona se vozi nama. Jeste li se ikad upitali koji su to pragovi što leže pod prugom? Svaki od njih jedan je čovjek, Irac ili Amerikanac. Tračnice su položene na njih a oni prekriveni pijeskom, i vagoni klize preko njih. San im je čvrst, uvjeravam vas.(71) Svakih nekoliko godina položi se nova količina i preko nje se prelazi; pa, ako neki uživaju u vožnji prugom, drugi imaju tu nesreću da se preko njih vozi. A kad pregaze čovjeka koji hoda u snu, prekobrojnog spavača u krivom položaju, i probude ga, onda odjednom zaustave kola te nastane strka i vika, kao da je to iznimka. Drago mi je znati da je potreban čitav odred da zadrži te pragove polegnutima i ravnima u njihovim ležištima, jer je to znak da bi jednom mogli ponovno ustati.

Zašto bismo živjeli tako žurno i tratili život? Odlučili smo zgladnjeti prije nego što ogladnimo. Ljudi kažu da je bolje spriječiti nego liječiti, pa tako tisuću puta sprečavaju danas da bi sutra liječili. Koliko je do rada, ne bavimo se nijednim iole značajnim. Patimo od plesa sv. Vida(72) i nikako ne možemo sačuvati mirnu glavu. Kad bih samo nekoliko puta potegnuo uže župnog zvona, kao da je požar, to jest ne namještajući zvono, teško da ijedno čeljade u okolici Concorda, a mogao bih gotovo kazati i žena ili dječak, unatoč stisci obveza koja mu je ujutro toliko puta bila izlikom, ne bi sve ostavio i pošao za tim zvukom, ne poglavito stoga da spasi imovinu od plamena, nego mnogo više, ako ćemo priznati istinu, da je vidi kako gori, jer ona izgorjeti mora, a mi je, nek se zna, nismo zapalili — ili da je vidi gdje se gasi i pripomogne ako se to dolično čini; da, makar u pitanju bila sama župna crkva. Jedva da itko odspava pola sata nakon ručka a da probudivši se ne uspravi glavu i ne zapita: “Što je nova?”, kao da mu je ostatak čovječanstva čuvao stražu. Neki daju upute da ih se budi svakih pola sata, nesumnjivo bez ikakve druge svrhe, a onda, da se oduže, govore što su sanjali. Nakon prospavane noći novosti su nužne koliko i doručak. “Kažite mi, molim vas, bilo što novo što se nekom dogodilo bilo gdje na kugli zemaljskoj” — i onda uz kavu i pecivo čita kako su nekom čovjeku toga jutra iskopali oči na rijeci Wachito, ni ne sanjajući za to vrijeme da živi u mračnoj, bezdanoj mamutskoj pećini ovoga svijeta te da sâm ima tek zakržljali zametak oka.

Koliko je do mene, lako bih se snalazio i bez pošte. Mislim da se njome priopćuje doista malo što važno. Kritički govoreći, u životu nisam primio više od jednog ili dva pisma — napisao sam to prije nekoliko godina — koja su bila vrijedna poštanske pristojbe. Pošta je u pravilu institucija kojom čovjeku za njegove misli ozbiljno nudite novčić što ga se tako često bezbrižno nudi u šali.(73) Siguran sam da u novinama nikad nisam pročitao nijednu vijest vrijednu pamćenja. Ako pročitamo da je netko opljačkan, ubijen ili nastradao u nesreći, da je neka kuća izgorjela, neka lađa se nasukala, neki parobrod odletio u zrak, da je neka krava pregažena na Zapadnoj pruzi, neki bijesni pas ubijen ili da su jedne zime nahrupili skakavci — više nikad nećemo trebati čitati o nečem drugom. Jedna vijest je dovoljna. Ako poznajete načelo, čemu mariti za bezbroj primjera i primjena? Za filozofa sve su takozvane novosti naklapanje, a oni koji ih izdaju i čitaju starice za čajem. No nije malo onih koji hlepe za tim naklapanjem. Čujem da je neki dan u jednom od ureda nastala takva navala da se doznaju posljednje vijesti iz inozemstva te je od pritiska popucalo nekoliko velikih staklenih ploča — vijesti za koje ozbiljno mislim da ih je kakav dosjetljivac mogao napisati dvanaest mjeseci ili dvanaest godina unaprijed s dovoljnom točnošću. Kad je recimo Španjolska u pitanju, ako znate kako s vremena na vrijeme i u pravim omjerima ubaciti Don Carlosa i infantkinju, Don Pedra, Sevillu i Granadu — možda su malko promijenili imena otkako sam zadnji put vidio novine — i servirati borbu s bikovima kad ostale zabave izostanu, sve će biti doslovce točno i dat će nam jednako dobru predodžbu o stanju ili rasapu stvari u Španjolskoj kao i najsažetiji i najbritkiji novinski izvještaji pod tim naslovom; što se pak tiče Engleske, gotovo posljednja značajna vjestica iz toga kraja bila je revolucija iz 1649.; a ako ste naučili koliki su joj prosječni godišnji prinosi, više se nikada time ne trebate baviti, osim ako su vam špekulacije puko novčane naravi. Ako o tome smije suditi netko tko rijetko zagleda u novine, u inozemstvu se nikad ne zbiva ništa novo, ne izuzimajući ni Francusku revoluciju.

Kakve novosti! Koliko li je važnije znati što je ono što nikad nije bilo staro! “Kieou-he-yu (velikodostojnik u državi Wei) poslao je čovjeka Khoung-tseuu da dozna novosti. Khoung-tseu naložio je glasniku da sjedne kraj njega i upitao ga ovako: Što radi tvoj gospodar? Glasonoša s poštovanjem odgovori: Moj gospodar želi smanjiti broj svojih mana, ali nikako da im dođe na kraj. Kad je glasnik otišao, mudrac primijeti: Vrijedna li glasnika! Vrijedna li glasnika!”(74) Propovjednik bi, umjesto da još jednom razvučenom propovijedi probija dremljivim seljacima uši na njihov dan odmora — jer nedjelja je doličan svršetak naopako provedenog tjedna, a ne svjež i odvažan početak novog — trebao gromoglasno povikati: “Stanite! Dosta! Zašto prividno tako brzo, a samrtno sporo?”

Varke i obmane drže se najčišćim istinama, dok je zbilja bajkovita. Kad bi se ljudi ustrajno držali zbilje i ne dopuštali sebi da budu obmanuti, život bi, da ga usporedimo s onim što poznajemo, nalikovao na bajke i priče iz Tisuću i jedne noći. Kad bismo poštovali samo ono što je neizbježno i ima pravo postojati, glazba i poezija odjekivale bi ulicama. Kad smo neužurbani i mudri, opažamo da jedino velike i vrijedne stvari opstoje trajno i bezuvjetno — da su sitni strahovi i sitni užici tek sjena zbilje. To je uvijek zanosno i uzvišeno. Zatvarajući oči i snivajući, pristajući da ih zavaraju pojave, ljudi posvuda uspostavljaju i potvrđuju svakodnevni život rutine i navike, svejednako sazdan na čisto prividnim temeljima. Djeca, koja se igraju života, naziru njegov istinski zakon i odnose jasnije nego ljudi, koji ga ne uspijevaju živjeti dostojno, ali koji misle da ih iskustvo, to jest neuspjeh, čini mudrijima. U jednoj sam hinduističkoj knjizi pročitao da je “bio jednom kraljević kojega je, nakon što su ga u ranome djetinjstvu prognali iz rodnoga grada, othranio stanovnik šume te je, dosegnuvši u takvom okruženju zrelost, vjerovao da pripada barbarskome soju s kojim je živio. Jedan od ministara njegova oca ga je našao, otkrio mu tko je on, pa je njegovo pogrešno shvaćanje vlastite naravi uklonjeno i on je spoznao da je kraljević. Tako i duša”, nastavlja hinduistički mudrac, “iz okolnosti u kojima boravi pogrešno izvodi svoju narav, dok joj neki sveti učitelj ne razotkrije istinu i ona spozna da je Brahma.” Uočavam da mi, žitelji Nove Engleske, živimo ovim bijednim životom jer naš pogled ne prodire kroz površinu stvari. Mislimo da jest ono što izgleda da jest. Kad bi netko prošetao ovim gradom i vidio samo zbilju, što mislite, gdje bi završio “Mill-dam”?(75) Kad bi nas izvijestio o zbilji koju je ondje vidio, ne bismo prepoznali mjesto iz njegova opisa. Promotrite samo neku zgradu za sastanke, sudnicu, zatvor, trgovinu ili stambenu kuću, recite što to oni doista jesu pred istinskim pogledom, i svi će se u vašem prikazu raspasti. Ljudi drže istinu dalekom, na rubovima našeg sustava, iza najdalje zvijezde, otprije Adama i nakon posljednjeg čovjeka. U vječnosti doista ima nečeg istinskog i uzvišenog. No sva ta vremena, mjesta i prigode sada su i ovdje. Sam Bog vrhuni u sadašnjem trenutku i nikad neće biti božanskiji u protijeku svih doba. A pojmiti što je uzvišeno i plemenito uopće smo u stanju jedino trajnim ulijevanjem i namakanjem u zbilji koja nas okružuje. Univerzum neprestano i pokorno odgovara našim shvaćanjima; bilo da putujemo brzo ili polako, staza nam je položena. Provedimo, dakle, život u shvaćanju. Pjesnik ili umjetnik još nikad nije imao tako lijep i plemenit naum a da ga barem netko od njegova potomstva ne bi mogao provesti.

Provedimo jedan dan smotreno kao priroda, i neka nas iz kolosijeka ne izbaci svaka orahova ljuska i komarčevo krilce koje padne na tračnice. Ustanimo rano i postimo, ili doručkujmo, lagano i bez pomutnje; neka društvo dolazi i odlazi, neka zvona zvone i djeca plaču — odlučni da nam dan bude pravi. Zašto da popustimo i predamo se struji? Ne budimo uzrujani i nadjačani u tom strašnom brzacu i vrtlogu zvanom ručak, smješteni u podnevnim plićinama. Prebrodi tu opasnost i na sigurnom si, jer ostatak puta vodi nizbrdo. Neopuštenih tetiva, s jutarnjom bodrošću, plovi dalje gledajući u drugom smjeru, privezan za jarbol poput Odiseja. Ako stroj zviždi, neka samo zviždi dok ne promukne od muke. Ako zvono zvoni, zašto da trčimo? Vidjet ćemo kakva je glazba u pitanju. Smjestimo se, prihvatimo se posla i zagazimo kroz mulj i blato mnijenja, predrasude, tradicije, obmane i privida, tih naplavina što prekrivaju globus, kroz Pariz i London, kroz New York i Boston i Concord, kroz crkvu i državu, kroz poeziju i filozofiju i religiju, dok ne dospijemo do čvrstoga dna i nepomičnog stijenja, koje možemo nazvati zbiljom, i kažimo: to je to, i nema greške; a onda osnujmo, našavši point d’appui,(76) pod bujicom, mrazom i vatrom, mjesto gdje možemo podići zid ili državu, ili sigurno postaviti rasvjetni stup, ili možda mjerni instrument, ne Nilomjer(77) nego Zbiljomjer, da bi buduća doba mogla znati kako je duboka bujica varki i privida narastala s vremena na vrijeme. Stanete li pravo nasuprot i sučelice nekoj

činjenici, vidjet ćete kako sunce blista na objema svojim površinama, kao sablja, i osjetiti kako vas njeno blago sječivo raspolavlja kroz srce i srž, te ćete tako sretno zaključiti svoj smrtni put. Bila ona život ili smrt, mi žudimo jedino za zbiljom. Ako doista umiremo, čujmo onda krkljanje u grlu i oćutimo hladnoću u udovima; ako smo pak živi, krenimo za svojim poslom.

Vrijeme je tek rijeka na koju odlazim pecati. Pijem iz nje, ali dok pijem vidim pjeskovito dno i razabirem kako je plitko. Njena lagašna struja otječe, ali vječnost ostaje. Otpio bih još dublje, pecao na nebu čije je dno posuto oblucima zvijezda. Ne mogu nabrojati do jedan. Ne poznajem prvo slovo abecede. Oduvijek sam žalio što nisam mudar kao na dan svoga rođenja. Um cijepa, on luči i utire put do tajne stvari. Ne želim da mi ruke budu uposlenije nego što je potrebno. Moju glavu čine ruke i noge. Osjećam da su u njoj sabrane sve moje najbolje sposobnosti. Nagon mi kaže da je moja glava organ za rovanje, kao što se neki stvorovi koriste svojim rilom i prednjim šapama, i njome ću prokopati i izrovati sebi put kroz ova brda. Mislim da je najbogatija žila tu negdje, sudim tako prema rašljama i rijetkim isparenjima; i tu ću početi kopati.