Strukturalizam, semiotika, metafilmologija : metodološke rasprave | Hrvoje Turković

9. GREENLEEJEVA ANALIZA ZNAKOVNOSTI

 

1.1. Charles Sanders Peirce

(1839-1914), američki filozof, dao je naziv pragmatizmu, ali se je od pragmatizma svojih kolega ogradio, nazvavši svoj pristup pragmaticizmom. Nakon smrti zanemaren (možda dijelom zbog teške prohodnosti njegova pisanja), tek je izdanje sabranih djela (Collected Papers of Ch. S. P., Harvard U. P. Cambridge Mass. 1931-1935) ponovno upozorilo na njega, prvenstveno na njegove logičke i semiotičke spise. Popularnim među evropskim semiolozima učinio ga je lingvist Roman Jakobson kojeg je u Peircea oduševila sustavna razvijenost discipline koju je Saussure samo postulirao. Danas je Peirceovo ime nezaobilazno u bibliografijama semioloških radova, mada se od njega u Evropi više posuđuje nego što ga se prosuđuje. Greenlee nastupa iz anglosaksonske filozofske tradicije, čiji je dio i Peirce, i njegov je rad od rijetkih semiotičkih kritičkih pristupa Peirceovu naučavanju.

Greenleejeva knjiga Peirce’s Concept of Sign (Peirceov pojam znaka) izdana je u sklopu Moutonove biblioteke Approaches to Semiotics (Pristupi semiotici) koja, pod uredništvom Thomasa A. Sebeoka, sabire radove semiotičara s najrazličitijih područja. Izvorno, Greenleejeva je knjiga izrađena kao disertacija na Columbia univerzitetu.

 

1.2. Greenleejev zadatak

Zadatak što ga sebi postavlja Greenlee u pogledu Peircea, prvenstveno je problemski: “prije nego da predočim Peirceov pogled, prvenstveni je ovdje bio cilj unaprijediti razumijevanje znaka” (str. 133). Prema Greenleejevu priznanju u uvodu “velik dio Peirceove misli o znakovima neprodorno je mutan. Počevši svojim iskopavanjima s vjerom da će dostatan napor razotkriti kako su sve mutnoće duboki uvidi, morao sam najzad priznati da su neke od njih puste zablude” (str. 6), Greenleeju su zato Peirceova razmišljanja važna heuristički: “Ipak i dalje nalazim da Peirceova razmišljanja o znakovima zaokupljaju čak i kada su kriva…” (str.6), pomažući mu, pri tom, nadasve kao metodološki putokaz: “Podjednako smo se pozabavili Peirceovim PRISTUPOM predmetu znaka kao i Peirceovim zaključcima, jer Peirceov prvi i utemeljujući prilog semiotici nalazi se upravo u njegovu pristupu” (str.133).

 

1.3. Filozofski zadatak

Opća teorija znakova, prema Peirceu, filozofska je disciplina i za nju Greenlee drži da ima opću filozofsku važnost “po razumijevanju čovjekovih načina povezivanja s ostatkom prirode” (str. 10). Odredbu posebnog, filozofskog, zadatka Greenlee uvodi ovako: “Ako je jedan od razlikovnih zadataka filozofije da proučava i čini izričitim pojmove što leže u temelju različitih područja proučavanja, tada proučavanje znaka zaslužuje filozofsku pažnju” (str. 7). Zato je posebno filozofsko pitanje u odnosu na znakovnu teoriju: “Biti znakom, što je to?” (What is it for something to be a sign?) (str. 7).

 

1.4. Predmet semiotike

Ontološki preformulirano, prema Greenleeju, prethodno pitanje glasi: “Koje vrste objekata mogu djelovati (function) kao znakovi?” (str. 23).

Po Peirceu, kaže Greenlee, znakom može biti BILOŠTO (str. 29).

Zato predmet semiotike nisu vrste objekata koji su znakom (jer bilo koja vrsta objekata može biti znakom, pa bili ti objekti pojedinačni predmeti, ideje ili odnosi) nego je predmet semiotike ono po čemu je bilošto znakom, uvjeti pod kojima je nešto znakom. Drugim riječima, predmetom semiotike nisu sami znakovi (kao bića) nego znakovnost (significance), odnosno značenje (meaning) po kojem se, kaže Greenlee, utvrđuje da je nešto znakovno.

Bilošto može biti znakom, ali SVE nije znakom. Zato je “razlika između objekta PROSTO raspoloživih i onih raspoloživih znakovno temeljna za Peirceovu teoriju znakova” (str. 49).

 

1.5. Relacijska narav znakovnosti

Znakovnost je relacijske (relational) naravi. Prema Peirceu, navodi Greenlee, “Znak je bilošto što je povezano s Drugom stvari, svojim Objektom, s obzirom na Značajku, na takav način da dovodi Treću stvar, svojega Interpretanta, u vezu s istim Objektom, i to na taj način kao da dovodi četvrtog u vezu s tim Objektom u istom obliku, ad infinitum” (str. 24.) Znakovnost se, dakle, pokazuje relacijom između relata ili korelata (relata, correlative), koje Peirce imenuje znakom (ili reprezentamenom), objektom (ili temeljem i interpretantom).

 

1.6. Karakteristike relacionosti

Karakteristika je relata da su oni određeni međusobnom relacijom i samo njome: njihovo određenje ne ovisi o određenosti (aktualitetu) pojave koje se javljaju “kao” relati. Po tome, onda, znakovnost nije nikakvo pripadno (inherentno) svojstvo pojave, jer se neka određena pojava pokazuje znakovnom samo ukoliko se “uključi” kao relat u danu relaciju, tj. ako zadovolji uvjete relacije. To, dalje, objašnjava zašto bilošto može biti znakovnim (jer je znakovnim po relaciji a ne po sebi), odnosno zašto ista određena pojava može biti različitim relatom (već ovisno od toga gdje se “uključuje” u relaciju).

 

1.7. Funkcionalni pristup nasuprot psihologizmu

Ove prethodne sažete značajke što proizlaze iz relacijske naravi znakovnosti Greenlee naziva funkcionalnim (functional), jer, prema njegovu izričaju, “bilošto je znakom ako djeluje (function) na stanovit način koji je Peirce opisao kao reprezentiranje objekta i određivanje interpretanta” (str. 39).

Taj “funkcionalan” pristup Greenlee polemički suprotstavlja psihologizmu: “pristupajući ‘značenju’ preko pojma ‘funkcije’ omogućava nam da izbjegnemo pošast znakovne teorije koju ću nazvati ‘psihologizmom’. Uvijek postoje pokušaji da se značenje obradi psihologistički, to jest, da se svede na mentalni proces…”, da se “pretpostavi… da značenje mora biti entitet učinjen od neke vrste… mentalne građe” (str. 30-31). Funkcionalan pristup izbjegava psihologizam, jer funkciju ne izjednačuje s aktualnim “događajem” (event) (pa dakle ni s aktualnim psihičkim procesom), “događaji”, kako se gore pokazalo, dobivaju “funkciju” tek po relaciji, onda kada se u nju “uključe”.

Polemika protiv psihologizma dobiva u Greenleeja naročitu važnost pri tumačenju interpretanta (“interpretant” bismo mogli prevesti kao “tumačaj”, “tumačenje”, za razliku od onog koji protumačuje, tj. “tumačitelja”, “interpretatora” – “interpreter” po Peirceu). Interpretant se gotovo po pravilu tumači mentalistički. Budući da je i interpretant tek relat, te dakle bilošto može biti interpretantom, nije nužno da to budu baš “mentalne slike”, odnosno “mentalne navike” ili slično. A ako one to i jesu, ako jesu interpretantom, to su po tome što se uključuju kao relat u relaciju, što, dakle, zadovoljavaju neke, o psihičkim procesima neovisne, uvjete.

 

1.8. Posredovanje

Pri približnom određenju, relacija koja se pokazuje znakovnom jest posredovateljske (mediative) naravi.

Posredovateljsku relaciju Grenlee, prema Peirceu, određuje slijedećim riječima: “Posredovateljska (mediative) relacija izvorno je trijadička (…) Trijadička relacija sadrži tri korelata ili relata (correlates or relata) koje Peirceova teorija znakova obično opisuje kao ‘prvi’, ‘drugi’ i ‘treći’.” (str. 34).

Protumači li se to, karakteristika bi posredovateljske relacije bila u tome što se jedan relat javlja kao srednji član, pri čemu se relacija između krajnjih relata ostvaruje isključivo putem njihove relacije prema srednjem članu, izravno ne.

“Ono što znak prosljeđuje posredovanjem”, kaže Greenlee prenoseći Peirceov stav, “jest relacija između objekta i interpretanta” (str. 33). Reprezentamen (ili znak) posredni je relat između krajnjih relata: objekta i interpretanta.

 

1.9. Razumijevanje posredovanja

Posredovanje se tako pokazuje posebnom značajkom upravo znakovnog odnosa, pa se Greenleeju njegovo razjašnjenje pokazuje posebnim zadatkom.

Za razumijevanje posredovanja, kako se ovo izlaže u Peirceu, nužno je pratiti Peirceovu podjelu znakova na vrste, jer ta se podjela izvodi upravo prema pojedinačnim relacijama između triju znakovnih relata. Zato se Greenlee upušta u dalje razbistravanje posredovanja kritičkom analizom osnovnih relata i relacije, odnosno Peircove podjele znakova na vrste.

Greenleejev je postupak u analizi slijedeći: budući da ono što je znakovno odredbeno jesu relacije u koje se neka aktualna pojava “uključuje”, to će pri analizi svakog relata Greenlee naglašavati njegovu relacijsku određenost za razliku od ne-relacijske određenosti same aktualne pojave koja se “uključuje” u relaciju, pri čemu će razvijati analizu same relacije koja neposredno određuje dani relat, a koja analiza ga treba dovesti do prikladnijeg tumačenja posredovanja. Svoju analizu Greenlee započinje reprezetamenom.

 

1.10. Reprezentamen

Reprezentamen je, kako smo odredili, srednji relat u posredovateljskoj relaciji, određen time i samo time.

Prema običajnom imenovanju upravo se njega naziva znakom. To čine i Peirce i Greenlee i, po ovom potonjem, reprezentamen će, odnosno srednji relat, biti “znakom samim” (sign itself).

Aktualnu pojavu ili konkretuum koji zadovoljava uvjete pod kojima je bilošto reprezentamenom (znakom samim), Greenlee će, prema Morrisu, nazvati nositeljem znaka (sign vehicle).

Prema polaznoj odredbi, nositelj znaka može biti bilokakav (i “mentalan”, i “fizikalan”, i “pojedinačan”, i “univerzalan”…) jer “SAM znak (sign ITSELF) niti je goli objekt (ili događaj), fizički ili mentalni, niti je razred takvih objekata, jer ‘sam znak’ je to što jest zahvaljujući relacijama koje sudjeluju u njegovu konstituiranju” (str. 32).

Sam konkretni nositelj znaka nije reprezentamen (znak) nego je tek uvjet instancijacije reprezentamena. To jest, konkretan nositelj znaka tek je uvjet pod kojim se dani opći uvjeti (znakovne relacije) javljaju konkretizirani u pojedinačnoj pojavi, pojedinačnom primjerku (instance). “Instancijacijom” se zove ovaj proces nalaženja instanci, konkretnih primjeraka opće relacije.

Instancijacija je važna jer: “svaki znak označuje aktualno (prije nego potencijalno) samo kao kvalitativno raspoznatljiva pojedinačnost ili kroz nju” (str. 48). Ali, nisu uvjeti instancijacije oni uvjeti po kojima je nešto uopće znakom. Ti su u znakovnoj relaciji, te se tako odredbenim po reprezentamen (“sam znak”) pokazuju isključivo relacije reprezentiranja i interpretiranja, odnosno dva preostala relata: objekt i interpretant: “… bitni uvjeti znaka jesu da on reprezentira objekt i da određuje interpretant” (str. 49).

Zato, da bi se odredio reprezentamen, odnosno njegova uloga u znakovnoj relaciji, potrebno je, prema Greenleeju, odrediti relaciju reprezentiranja i interpretiranja.

 

1.11. Objekt

Relacija reprezentiranja relacija je između reprezentamena i objekta. “Objekt” bi bio, prema prijašnjim odredbama, relat koji je određen samo relacijom reprezentiranja, i ničim drugim. Sažmem li (interpretativno, dakako) rezultate Greenleejevih analiza, karakteristike objekta bile bi slijedeće:

Budući da je objekt – relat, dakle određen relacijom spram reprezentamena i samo njome, valjat će razlikovati objekt-relat od njegove instancijacije, tj. konkretne pojave koja zadovoljava dane uvjete relacije. Greenlee ih terminološki razlikuje tako da i objekt-relat naziva znakom, sad objekt-znakom (object-sign), a instancijaciju prosto objektom, odnosno, upozorit će na Pierceovu razliku između trenutnog objekta (immediate object) koji odgovara objekt-relatu i dinamičnog objekta (dynamical object) koji odgovara instancijaciji, samome objektu.

Za razliku od reprezentamena kojeg se aktualno ne da razabrati bez instancijacije, objekt-znak karakterizira aktualitet za koji nije nužna instancijacija. Tj. postoje aktualizirane znakovne relacije čiji objekt-znak nije konkretan primjerak, koja se, kažimo to tradicionalno, ne odnosi ni na kakav konkretan objekt (kao npr. riječ “jednorog”). No izostanak objekta nikako ne znači izostanak objekt-znaka, jer bez ovog potonjeg nema uopće reprezentiranja, dakle niti znakovne relacije, odnosno znakovnosti (ako se znak “jednorog” ne odnosi ni na jedan konkretan objekt, opet svi znamo što on reprezentira, što “znači”, on dakle ima svoj objekt-znak). Instancijaciju, kad je u pitanju objekt-znak, Greenlee, prema Peirceu, zove demonstrativnom primjenom (demonstrative application).

Onda, pak, kad dolazi do instancijacije objekt-znaka, odnos između objekt-znaka i instanciranog objekta jest odnos apstrakcije, odnosno selekcije, tj. instancijacijom objekt-znaka ne mogu se držati bilo koje pripadne značajke pojave u kojoj se instancira objekt-znak nego samo neke izabrane, izdvojene.

Sam instanciran primjerak objekt-znaka, tj. objekt, određen je kao (prethodno) iskustvo. Prema Peirceu: “Znak može samo reprezentirati objekt i govoriti o njemu. On ne može pribaviti poznanstvo s njim ili njegovo prepoznavanje. Jer to je ono što se u ovome svesku misli pod Objektom Znaka, naime, ono s čim on pretpostavlja poznanstvo s ciljem da u pogledu toga pridobije neke dalje obavijesti” (str. 67). Greenlee razvija Peirceovu formulaciju tako da tvrdi: “objekt je relevantno prethodno iskustvo samo” (str. 68). Uvjeti instancijacije objekt-znaka (a to možemo prenijeti, držim, i na reprezentamen) određeni su iskustveno danim prepoznavanjima, “poznanstvima”. S tim da je znakovna intervencija u iskustvo (instancijacija) selektivna, apstrakcijska.

No, iako iskustvo određuje instancijaciju, objekt-znak je određen isključivo relacijom čiji je relat. Kako Peirce dijeli znakove, prema prirodi instancijacije, na ikoničke, indeksalne i simboličke, Greenlee će dokazivati kako je upravo simboličnost odredbena po znakovnost bilo koje vrste znakova, jer je ona isključivo relacijski određena.

Ikonski znak (icon) određen je sličnošću objekt-znaka i objekta. Sličnost se, međutim, mora prepoznati. Ona podrazumijeva apstrakciju, odnosno selekciju samo nekih podudarnih značajki, odnosno svih nepodudarnih značajki. Zato “ikonsko reprezentiranje ovisi o pravilu koje rukovodi apstrakciju koja je jedan od njegovih uvjeta” (str. 135), a znakovnost po “pravilu”, po “konvenciji” jest odredba simboličnosti. Ikonski je znak dakle uopće znakom po simboličnosti. Sličnost je oblik instancijacije.

Indeksalan znak (index) određen je uzročno-posljedičnom vezom između objekt-znaka i objekta. Ali ni ta veza nije veza između svih značajki objekt-znaka i objekta nego samo između izabranih. Koje će se moguće uzročno-posljedične veze između znaka i objekta prepoznavati kao znakovne bit će “konvencionalno uspostavljeno”. I indeksalan je znak uopće znakom po simboličnosti. Uzročno-posljedična (ili dinamička, prema Peirceu) veza između objekt-znaka i objekta samo je oblik instancijacije.

Upravo je simbolički znak (symbol) isključivo “konvencionalno ustanovljen” i kod njega je veza između objekt-znaka i objekta posve arbitrarna. Zato njega Greenlee i uzima kao oličenje konvencionalnosti, uvjetnosti znakovnosti, onoga, dakle, po čemu se objekt-znak pokazuje odredbeno neovisan od bilo kakva mogućeg objekta, tj. bilo koje moguće svoje instancijacije.

Ovom analizom simboličnosti, Greenlee neprimjetno stavlja u prvi plan pojam “konvencionalnosti” umjesto pojma “relacionosti”, tako da će u daljem tekstu pratiti upravo “konvencionalitet” znakovnosti.

 

1.12. Reprezentiranje

Relacija reprezentiranja, utvrdili smo, relacija je između reprezentamena i objekt-znaka.

Nju se oduvijek držalo odlučnom po znak i obuhvaćalo se nazivima “stoji za” (stands for), “stoji umjesto” (stands instead), “označava” (designates, denotes), “odnosi se na” (refers to), “upućuje na” (indicates), “znači” (means) itd.

No svi su ti nazivi podrazumijevali određene stavove o naravi znaka, i s nekima od njih Greenlee polemizira. Posebno polemizira s izjednačavanjem reprezentiranja i “odnošenja na” (refer to) po kojem je bitno znakovna veza ona između (prema dosadašnjoj našoj terminologiji) reprezentamena i objekta. Takvo tumačenje reprezentiranja nije održivo jer ima znakova koji se ne odnose na objekt, tj. čiji objekt-znak nije instanciran. Važna je, potom, Greenleejeva polemika s izjednačavanjem reprezentiranja i “stajanja za”, “stajanja umjesto” (standing for, standing instead), jer ovi potonji nazivi prikazuju znak kao surogat (reprezentamen kao surogat za objekt), što je neprikladno, budući da ono što omogućava znakovnost nije neposredno iskustveno “zamjenjivanje” iskustveno danih entiteta, nego “konvencionalno ustanovljeno” posredovanje u iskustvu.

Takva, polemički intonirana, analiza, s nadovezanom analizom “simboličnosti”, odnosno “konvencionalnosti”, dovodi Greenleeja do preinačavanja stavova u pogledu samostalne važnosti reprezentiranja.

Ono, naime, što odlikuje relaciju reprezentiranja, po toj analizi, jest konvencionalnost (uvjetnost). “Ono što znak čini reprezentativnim jest konvencija” (str. 98). “Konvencija ili pravilo interpretacije mora ustanoviti temelj reprezentiranja (i prema tome znakovnosti…)” (str. 78). Konvencija pretpostavlja komunikacijsko, interpretativno zajedništvo: “Znak u stvari služi da omogući, između ostalih stvari, organiziranje zajedničkog svijeta za uzajamne interpretatore…” (str. 60). Zato “pod “reprezentiranjem” razumijemo činjenicu da znak posjeduje posebnu snagu da ga se interpretira…”. “Drugim riječima, reći ćemo da je znak reprezentativan jer je posredovateljski. Ono što posreduje stoji između dvaju relata i REPREZENTIRA jedan drugome. (…) Svaki znak, prema Peirceovoj semiotici, jest interpretant nekog prethodnog znaka i tako stoji u interpretativnoj ili posredničkoj vezi između dvaju znakova onog kojega interpretira i svojega vlastitoga interpretanta”.

Tako se za Greenleeja relacija reprezentiranja svodi na relaciju interpretiranja, a posredovanje se više ne shvaća kao posredovanje između objekt-znaka i interpretanta (preko reprezentamena), nego kao posredovanje između samih interpretanata (koji su istodobno i reprezentameni). Ovaj stav posebno razvija govoreći o interpretantu i relaciji interpretiranja.

 

1.13. Interpretant

Interpretant je relat određen relacijom interpretiranja spram reprezentamena, i samo njome.

Kako je Greenlee sve relate odredio kao znakove, i interpretant će, kao relat, biti znak. On je znak i po izričitim odredbama Peircea. Znakovna je relacija dakle relacija između tri znaka: znaka samog (reprezentamena), objekt-znaka i interpretant-znaka. Posebnije odredivši sam interpretant, Greenlee o njemu kaže slijedeće: “…interpretativan znak reprezentira objekt znaka kojeg interpretira tako što reprezentira taj znak” (str. 107), i dalje razvijenije: “Interpretativan proces (potencijalan ili aktualan) jedinstven je u tome što interpretant jest znak činjenice da je znak što ga interpretira – interpretiran, i tako označavajući, interpretant mora biti kontinuiran kao ponavljanje tog prvog znaka” (str. 110).

Raščlanimo li ove Greenleejeve tvrdnje, ustanovit ćemo naredne značajke interpretanta: a) interpretant je prijevod znaka (reprezentamena), odnosno on je prijevodni znak, a karakteristika je prijevodnog znaka da ima isti objekt kao i dani znak (“Tako ‘man’ interpretira homme jer stoji za isti objekt za koji i homme”, (str. 107), b) interpretant je objašnjenje, objasnidbeni znak ili meta-znak, i njegova je karakteristika da mu je objekt-znakom dani znak (reprezentamen) zajedno s njegovim (reprezentamenovim) objekt-znakom, i c) interpretant upravo kroz objašnjenje prevodi tj. on, reprezentirajući znak, interpretira ili objašnjava “reprezentiranje objekta” svojstveno tom znaku.

Takve tvrdnje o naravi interpretanta podrazumijevaju osobito svođenje znakovnih relacija. Naime, objekt-znakom nije samo relat s kojim je u vezi dani znak (reprezentamen), već je i dani znak (reprezentamen) objekt-znakom interpretanta. Budući da je objekt-znak određen relacijom prema reprezentamenu (znaku samom) očigledno je da se pri tome interpretant pokazuje i reprezentamenom. Ako se pokazuje reprezentamenom, a reprezentamen je određen i relacijom spram interpretanta, onda i sam interpretant ima svojega interpretanta.

Znakovna se, tritermna, relacija tako pokazuje procesom, interpretativnim procesom u koji ako uđe bilo koja pojava odmah dobiva značajke svakoga od tri relativa, tj. bude istodobno reprezentamenom nekog prethodnog objekt-znaka, interpretantom nekog prethodnog reprezentamena i objekt-znakom nekog potonjeg reprezentamena, i time se uključuje u proces interpretiranja, a i potonji reprezentamen jest ujedno interpretant a i objekt-znak za neki još dalji reprezentamen itd.

Greenlee, međutim, ispušta iz svojih analiza interpretativnog procesa pojam “objekt-znaka” i cijeli proces svodi na odnos između interpretanta i samog znaka (reprezentamena), odnosno na odnos između onoga što se interpretira i onoga čime se interpretira. Na tu činjenicu i posebno upozorava: “Uoči u ovoj rekonstrukciji, ili kritičkoj reviziji, Peirceova stava o trijadičnosti, odbacivanje “objekta”, “za kojeg se stoji”, kao jednog od tri korelata” (str. 111), i ranije: “znakovnu relaciju bilo bi bolje opisati kao polijadičku – s neograničenim brojem relata – nego kao trijadičku” (str. 111). Time, ne baš svjestan toga, Greenlee otpisuje “posredovanje” kao pojam bitan za znakovnost.

 

1.14. Interpretiranje

Interpretiranje je prije bilo određeno kao relacija između interpretanta i reprezentamena. Sada se ono pokazuje kontinualnim procesom: “… interpretacija je inherentno kontinualna” (str. 109). A kako se relacija reprezentiranja svodi na interpretiranje (objekt se izostavlja) to se i cijela znakovna relacija pokazuje kontinualnim procesom.

Ovako protumačena, Peirceova se semiotika, kaže Greenlee, pokazuje “PRIRODNOM POVIJEŠĆU interpretiranja” (str. 136). Istraživanje znakovnosti time dobiva dva zadatka: “jedan je u zacrtavanju kontinuiteta znakovne situacije s bilo kojom drugom prirodnom strukturom, drugi je u raspoznavanju razlikovnih crta ove situacije” (str. 137).

Ono što, prema Greenleeju, povezuje kontinualnu interpretativnu znakovnu situaciju s drugim prirodnim strukturama bila bi navika, interpretativna navika. Navika se, prema Peirceu, dade generalizirati, tako da se drži bilo kojom pravilnošću ili zakonom o prirodi. Upravo tumačenje navike kao pravilnosti, drži Greenlee, omogućuje da se ona ne shvati psihologistički (mentalistički). Navika je pravilnost, pravilo, konvencija, s tim, da se pod “konvencijom” ne misli dogovor nego kondicija, uvjet pod kojim se nešto zbiva. Prema Greenleejevim riječima: “Navikni karakter interpretiranja povlači, vidjeli smo, bitno simbolsku narav znaka, a reći da je znak simbolski znači izraziti njegov konvencionalni status” (str. 124).

Bilo koji uvjetujući proces može biti znak, ali svaki uvjetujući proces nije znak. Zato je potrebno naći razlikovnu odredbu znakovne navike (str. 137).

Navika koja još nije znakovnom jest npr. asocijacijska navika, automatski psihološki proces nadražaja-reakcija, ili pak kauzalna pravilnost. Cijela Peirceova teorija trijadičnosti, odnosno posredovateljske naravi znaka, kaže Greenlee, išla je za tim da ukloni izravnu diadičku, kauzalnu, automatičku vezu kao ne-znakovnu. Napuštanje trijadičnosti ponovno uskrsava problem razlikovanja znakovnosti od automatičkog, kauzalnog slijeda uvjetovanja.

Ovaj problem Greenlee pokušava riješiti uvođenjem pojma izbora, odluke. “Navika je, kažimo, konvencija, prije nego li nijem ili jedva svjestan refleksni obrazac, upravo po interpretatorovoj odluci da usvoji tu konvenciju, ili da je prihvati na neki drugi način” (str. 138). “U interpretatorovoj reakciji, onda, mora bit neki element izbora” (str. 138). “Na ovaj ili onaj način, dakle, govoriti o interpretaciji, govoriti je o nečemu ovisnom o izboru i odatle govoriti o svjesnosti” (str. 139).

Tako se, najposlije, zadatkom semiotike pokazuje svjesnost, svjesnost kao izbor među navikama, konvencijama, uvjetima pod kojima se prosljeđuje iskustvo.

 

2.1. O ovom prikazu

Ovime sam zaokružio svoj prikaz Greenleejeve knjige. No točnije je reći: prikaz problema koji zaokupljaju Greenleeja. Pri tome sam nastojao sistematizirati Greenleejeve izvode. Greenlee, dakako, teži biti dosljedan u svojim odredbama, ali ne nastoji naročito oko njihove sistematizacije. Zato je moj pokušaj sistematizacije nužno selektivan, izabirući u Greenleejevim izvodima i odredbama samo ono što se dade sistematizirati s onog stajališta s kojeg sam prišao sistematizaciji. Ostalo je zanemareno. Takav pristup sakriva sitne nedosljednosti, nedorečenosti tumačenog izlaganja, ali i neke lucidne pojedinačne primjene osnovnih stavova. Korist je od njega što predočava cjelinu odredaba i time lakše upozorava na krupnije nedostatke, odnosno krupnije vrline.

U narednom dijelu napisa pokušat ću izričito upozoriti na neke temeljne poteškoće Greenleejevih izvoda i na njihova moguća rješenja, koja se, zapretena, ipak mogu naći među Grennleejevim odredbama.

 

2.2. Nesretnost Greenleejevih svođenja

Gledajući cjelinu Greenleejevih izvoda, jasno će se primijetiti tendencija svođenja, svođenja jednog problema na drugi. Greenlee odredbu reprezentamena svodi na odredbe reprezentiranja i interpretiranja, odredbu reprezentiranja svodi na odredbu interpretiranja, a odredbu interpretiranja na odredbu svjesnosti.

To bi svođenje imalo smisla kad bi zadnji član svođenja bio predmetom potanke analize koja će dati razlikovnu odredbu temeljnog predmeta: znakovnosti. Ali u Greenleeja je stvar obrnuta. Ono svodi ono što je potanje analizirano na odredbe koje su nesistematičnije i nepotpunije analizirane. Da bi se konačna odredba – svjesnost – pojavila kao deus ex machina, nikako analizirana, tj. nikako ne dajući na znanje kako pomoću nje utemeljiti semiotiku.

Svođenje je izraz Greenleejeva nastojanja da, u duhu Peircea, dade opći filozofski okvir fenomenu znakovnosti. Od slabe je, međutim, pomoći filozofski okvir koji nije nikako analiziran, a služi, u našem slučaju, samo zato da izmakne one temelje koji su do njega služili potankoj (i vrlo često valjanoj) analizi znakovnosti.

Činjenica, međutim, da se Greenlee tako neuzdržano predaje svođenju, uvjetovana je, čini mi se, inherentnim poteškoćama s kojima se suočava njegova analiza znakovnosti, a koje zapliću traganje za plodnijim rješenjima.

Dvije su najvidljivije poteškoće Greenleejevih analiza: prva je circulus vitiosus u odredbama znakovnih relacija, a druga regresus in infinitum u odredbi interpretiranja.

 

2.3. Začarani krug

Zadatkom semiotike Greenlee je postavio: odredbu znakovnosti. Znakovnost je potom bila određena kao relacija. Greenlee, međutim, slijedeći Peircea, proglasivši jedan relat znakom (reprezentamen – “znakom samim”), proglašava i druge relate znakovima. Znakovnost se nekog znaka tako određuje relacijom, a relacija je određena znakovima između kojih je. Tako se ulazi u začarani krug određivanja znakovnosti.

Greenlee uočava kružnost ovakva određivanja: “Za ireducibilitet izvorne trijade je rečeno da znači kako su svi njeni korelati znakovima. Ali, nije li objašnjenje znaka odredbama izvorne trijade, a izvorne trijade odredbama znakova kružna i odatle trivijalna?” (str. 106).

Ali, odmah, priznajući kružnost, odgovara: “Neporecivo, objašnjenje je kružno, ali bilo bi preuranjeno prokleti ga kao trivijalno, jer kružnost, ako se prati u nekim detaljima, pokazat će se ovdje informativnom” (str. 106).

Netrivijalnost, odnosno informativnost ovih kružnih odredaba leži u činjenici što se upozorava na procesualnost znakovnosti (semiozu), tj. na činjenicu da se znak javlja uvijek u vezi s drugim znakovima (čineći znakovni kontinuum), u vezi s drugim sustavima znakova (pretpostavljajući prijevod), odnosno da povlači proizvodnju novih znakova nove razine.

Ali ove “informacije”, ne samo da ne lišavaju obaveze da se odredi sama znakovnost, već na to naprosto tjeraju: jer da bismo utvrdili neki kontinuitet kao baš znakovni, neke međusustavske veze kao baš znakovne i neku proizvodnju kao baš znakovnu, moramo znati što je to znak, odnosno moramo moći odrediti samu znakovnost, bez obzira kako se sami znakovi konkretno javljali.

 

2.4. Rješenje začaranog kruga

Greenleejevo se, međutim, prihvaćanje začaranog kruga čini olakim, jer do začaranog kruga tu nije trebalo uopće doći. Što do njega ipak dolazi, razlog je u terminološkoj grešci koja povlači pojmovne greške.

Ako, naime, znakovnim (onim po čemu je nešto znak) odredimo relaciju (svejedno da li dijadičku, trijadičku ili polijadičku), tada se znakom može držati samo ona pojava u kojoj možemo prepoznati cijelu tu relaciju, tj. i sve njene relate. To će reći, Peirceova trijada, ukoliko je znakovna, ne može biti “sastavljena od znakova”, nego je sama ta trijada znakom. Znakom bi se onda moglo držati samo onu pojavu u kojoj možemo pronaći sva tri relata i sve među njima dane relacije. Relate se ne može držati znakovima, oni su tek čimbenici znakovnosti.

Saussure je također došao do toga da znak odredi kao relaciju, dvotermnu relaciju. Ali je pri tom izričito naglasio kako se znakom ima držati upravo ta dvotermna relacija (relacija “značenja” između relata “označitelja” i “označenog”, kako se u nas prevode Saussureovi nazivi), pri čemu se nijedan relat ne može držati znakom, jer on nema nikakve odredbene samostalnosti izvan relacije: određen je samo relacijom.

Određenjem znakovnosti kao relacije, odnosno određenje znakom samo one pojave u kojoj se dade izlučiti cijela dana relacija, ne smanjuje se broj problema semiotici, ali time se, nedvojbeno, izbjegava kružnost određivanja, barem tamo gdje to ne čini persovska tradicija.

 

2.5. Napredovanje u beskraj

Kako je netrivijalnost kružnosti u određivanju znakovnosti Greenlee pronašao u interpretativnoj procesualnosti, pokušaj odredbe strukture procesualnosti odvodi Greenleeja odredbenom napredovanju u beskraj. Naime, reprezentamen je znakom tek onda kad ga se interpretira, tj. kad pobudi interpretant. No kako je i sam interpretant znakom, i on će to moći biti tek kad ga interpretira naredni interpretant, itd. Drugačije rečeno: nešto je određeno znakovnim tek kad se to interpretira interpretantom, no i sam je interpretant određen znakovnim tek kad ga se interpretira, i tako u beskraj, opet u začarani krug.

Greenlee također opaža ovaj regressus, ali ga ne drži ozbiljnim: “Sugeriram da su ovi problemi samo zabuna i da nisu ozbiljne prepreke za objasnidbenu dotjeranost Peirceove teorije” (str. 112.)

Takav svoj stav prema regressusu Greenlee objašnjava na slijedeći način: “Jer čin je mišljenja ili spoznaje kontinuiran u samome sebi (nije podijeljen na odvojeno dane konstitutivne čine), kao bilo koji kontinuum, načelno je odjeljiv bez granica. Ako to primijenimo na zagonetku regressusa objekta i regressusa interpretanta to znači da u bilo kojem procesu interpretiranja ne postoji aktualna spoznaja koja bi bila apsolutno prva u procesu, i niti jedna koja bi bila apsolutno posljednja. Jer svaka razlučna spoznaja mora biti sama procesom i odatle raščlanjiva na konstitutivne serije spoznaja” (str. 112).

Time Greenlee ipak ne uspijeva ukloniti prigovor o regressusu odredaba, on otklanja samo imaginarni prigovor o procesu kao regressusu. Na razliku između određenja znakovnosti i određenja procesa upozorio je još Morris, upućujući prigovor Peirceovim odredbama: “Peirce gotovo uvijek određuje ‘znakove’ na taj način da je interpretant znaka i sam znak, i tako ad infinitum. (…) To čini da se brka problem definicije ‘znaka’ s empirijskim pitanjem da li znakovi uvijek proizvode nove znakove. Ukoliko se ovo ne razlikuje, uvodi se kružnost u definiciju, jer je znak određen kao nešto što proizvodi znak, itd. i to je zaista neodrživo kao oblik definicije samoga ‘znaka’. Znakovi, barem na ljudskoj razini, često zaista proizvode serije znakovnih procesa, ali ne vidim razloga zašto bi ta činjenica o znakovima morala biti uključena u definiciju samoga ‘znaka’.” (Morris, 1971; str. 339).

Prilagodi li se Morrisov prigovor Greenleejevim izvodima, reklo bi se slijedeće: relacija interpretiranja, ma koliko sam proces interpretiranja bio beskrajan, ipak se dade svesti na dvotermnu relaciju između onoga što se interpretira i onoga čime se interpretira. Ma koliko se novih termina pridruživalo, svi će oni biti određeni dvotermnom relacijom, te se zato nju neće moći odrediti samim tim pridruživanjem. Potrebno je dakle odrediti samu tu relaciju, neovisno od pridruživanja novih članova, tj. neovisno od moguće procesualnosti samoga aktualnog postupka interpretiranja.

 

2.6. Problem interpretiranja

Rješenje ove kružnosti ovisi o shvaćanju statusa interpretiranja.

Neprihvaćanje Greenleejeva uvođenja reprezentiranja na interpretiranje (kao nedovoljno argumentirano, jer ovo proizlazi iz toga što Greenlee u danom trenutku zanemaruje svoje relacijsko određenje znakovnosti, pa osjeća potrebu da uvede novo određenje: konvencionalnost) navodi nas, međutim, na izbor između slijedeće tri mogućnosti: ili ćemo relacijom, koja je odredbena po znakovnost, držati a) dvotermnu relaciju reprezentiranja, ili ćemo takvom držati b) dvotermnu relaciju interpretiranja, ili ćemo takvom držati c) tritermnu, posredovateljsku, relaciju.

Određivanje znakovne relacije kao dvotermne ima velike prednosti, ako ne drugačije a ono po tradicijskoj uvriježenosti. A uzmemo li da je znakovna relacija dvotermna, nema razloga ne držati relaciju interpretiranja istovjetnom s relacijom reprezentiranja: i jedna i druga bit će određene istim parnim relativima: kao relacija između onog što se reprezentira/interpretira i onog čime se reprezentira/interpretira, s metodološkim značajkama nerefleksivnosti, nesimetričnosti i intrazitivnosti.

No, ipak se čini da relacija interpretiranja ima posebniju ulogu nego relacija reprezentiranja. Ako za to Greenlee i ne pruža baš dokaz, ipak je očigledno njegovo nastojanje da to naglasi. A slično važi i za Morrisa u kojega se stajalište interpretanta (pragmatičko stajalište, stajalište uporabe, funkcionalno stajalište) pokazuje nadmoćnijim i nad semantičkim i nad sintaktičkim stajalištima (tj. uvjetuje ih).

Poseban status interpretacije jasnije bismo mogli izreći povukavši razliku između strukture znaka i funkcije znaka. Strukturu znaka određuje dvotermna relacija reprezentiranja (i predmetom semiotike u užem smislu jest upravo struktura znaka), a funkciju znaka relacija interpretiranja.

No, nameće se onda pitanje, kakva je onda relacija, relacija interpretiranja. Po čemu se ona razlikuje od relacije reprezentiranja i kakva je njihova veza?

 

2.7. Relacija komuniciranja

U prvome redu, pojam interpretiranja upozorava na često zanemarivanu činjenicu: da se nešto pokazuje znakom samo u sklopu komunikacije. Koncepcija na problem reprezentiranja (značenja) čini da se zaboravi notorna činjenica da je nešto znakom po komunikaciji kojoj služi, odnosno da je znak komunikacijsko sredstvo.

Možemo, dakle, reći: ako je struktura znaka određena relacijom reprezentiranja (i predmet je semiotike), onda je funkcija znaka određena komunikacijskom relacijom (i predmet je teorije komuniciranja). (Shvaćanje interpretacijske situacije kao komunikacijske nalazi se nagoviješteno i u Greenleeja, vidi odjeljak 1.12. ovog prikaza.)

Shvaćanje relacije interpretiranja kao relacije komuniciranja, omogućuje ponovno pridavanje važnosti trijadičkoj relaciji posredovanja. Naime, upravo će relacija komuniciranja (a ne relacija reprezentiranja, odnosno znakovna relacija, kako to hoće Peirce) biti određena kao tritermna, odnosno posrednička.

Relacija komuniciranja bila bi, dakle, tritermna relacija između izvorišta (pošiljatelja) – poruke (znaka) – ishodišta (primatelja) – tako je određuje, najopćenitije, i teorija komunikacije. Pri tome bi znak (poruka) bio srednji, posrednički, relat, preko kojega se isključivo ostvaruje relacija između krajnjih relata, pošiljatelja i primatelja.

Ništa pri tome ne kaže da srednji relat ne može biti i sam relacijom: relacijom reprezentiranja. Odnosno da i relati relacije reprezentiranja i sami ne mogu biti i dalje relacije, te da se radi o složenom znaku (kakav je npr. umjetnički znak, ili npr. svaki diskurs).

Ovo bi bila struktura komunikacije. Promotrimo li funkciju komunikacije, mogli bismo je, ovako na prečac, odrediti kao proizvodnju znakova (tj. kao instancijaciju relacije reprezentiranja, odnosno njeno usložnjavanje), što je ujedno proizvodnja iskustva u kojemu se dade sudjelovati (iskustva zajednice). Pri čemu pojam “proizvodnje” i “iskustva” ostaje otvoren određivanju (prvi predmetom, recimo, postulirane “prakseologije”, koja zasigurno ne bi bila isto što i filozofija prakse, a drugi predmetom epistemologije).

 

2.8. Za kraj

Ovim najopćenitijim razgraničenjima čini se da se ipak uspostavljaju neke ne-kružne i ne-regresivne, dakle teorijski perspektivnije odredbe znakovnosti, kako su, držim, skriveno nagoviještene već i u Greenleeja.

Za Greenleeja bismo, pak, mogli reći otprilike isto što je on rekao za Peircea: često je nerazgovjetan, ali uvijek poticajan. Jer nerazgovjetnost proizlazi iz težine problema s koje razrješava, a iz toga proizlazi i poticajnost njegova pothvata, naročito onda kad uspije doći od izričitijih i međusobno povezanijih odredaba: one onda upućuju na rješenje zaista teških problema znakovne teorije.

(1975)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.