7 mladih | Neven Ušumović
HERBERT I RUANA
It’s fucking suicide
grafit u centru Kutnje
Ljubavi
Želim te
Stajalo je na ceduljici kraj ispijene šalice kave. Na stolu za koji je upravo sjeo. Pogledao je k vratima i taman su izašli. Ona crna, on plav. Zagrljeni.
Dok je skidao kaput, došla je kelnerica i pokupila šalice. Pa, oklijevajući na tren, i ceduljicu. Poblijedio je. Unezvijereno je dobovao prstima po stolu dok se nije vratila i obratila mu se širom otvorenih očiju. Pogled joj nije uzvratio.
– Što želite?
– …
– …
– Kavu, šećer, iz velike šalice.
Hitro mu je donijela. Jer, uostalom, večer je. Za izlaske. A nije ovo mjesto za izlaske. Zato nema skoro nikoga.
U Kutnji, prazan prostor grada popunjavaju stambeni blokovi. Krčmi, starijoj od grada, tu nema mjesta. Krčma čeka vlak, ona nije odavde. A onda su izgradili željeznički kolodvor: “Kutnja”. Nije pomoglo, ostala je čekati. Ima nečeg kurvinjskog u njoj. Naplaćuje svoje čekanje.
Donijela mu odmah. Bilo mu je toliko neugodno da ju je zadržao rukom i popio kavu nadušak. Digao se i pitao koliko treba platiti. Čekaj, rekla je, otišla za šank. Pogasila je svjetla u prostoriji, istjerala žustro pozaspale pijanice. Kaput joj je već bio na leđima.
– Kako ti je ime?
– Zvjezdan. Tebi?
– Zvončica. Grozno, je li?
– Baš me briga. Ovo je sve nesporazum!
– Dobro. Zovi me Marieta.
Subota je. Boca votke već blješti u rukama. S kolodvora dolaze u grupicama. Mladi. “Na zahtjev ovlaštenog željezničkog djelatnika putnik je obavezan dokazati svoj status mlade osobe.”
– Zvijezdo moja, ja častim! Rakija.
– Ti si neka…
Trgnu iz flaše. Još po gutljaj. Kažiprstom joj skine ruž s usana.
– Imaš plave oči.
– A ti crvene!
Na TV-u MTV. SAT 1. SAT 2. Neki bend na VIVI ubije muhu. Zasviraju električne gitare. A onda jedan otvori usta i zapjeva. I rulja to podržava.
– Dobro je da ima ovakvih bendova.
– I nas.
– Kako se zoveš?
– Henrieta.
– A ti?
– Marjan.
– Što ćemo ove večeri Henrieta?
– Voliš li me?
– Hm:
Zvjezdoznanče, noćas si rukom
Snježni prah pokupio:
Iskričio je i peckao
Po tvojim svetim dlanovima…
– Opa, a ti mi pjesmom odgovaraš. Bože! Još po gutljaj. Zaljubila sam se.
– Čuj, djevojko… ni ime ti ne znam. Pa!?
Kutnja je noću živopisna koliko i danju. Bili su svatovi. Vjenčavalo se. Žunec s Jagićkom. Milec s Mirogojkom. Pjevale su se bojovničke pjesme. Rat se dobro čuje u Kutnji. Ako se dobro naćule uši. Jedan je imao harmoniku.
– Zavolio sam ovaj grad!
– A pazi sad! Otkad!?
– Otkad sam se draga u tebe zaljubio.
– Vidi ti njega! Znači to… obostrano!? Još po gutljaj! I na biljar!
Kugle su na zelenoj podlozi raznih boja. Onda se udaraju štapovima dok ne nestanu. Svatko ima po jedan. Štap. Zvjezdoznanac je držao svih deset prstiju na stolu. Starleta je umjesto njega kuckala kugle. Bila je već sva u sebi. Kucnula bi kuglu i rekla: “Da?” A onda, odmah zatim: “O, da!” I opalila je tako da je odmah nestala s ovog svijeta! Njegova usredotočenost ipak nije popuštala. Osim kada mu jednom nije prišla s leđa i zabila štap kroz hlače do pete.
– Marjane, kako se zoveš?
– Henri. A ti?
– Henrieta, za tebe Starleta!
– Povedi me, Henrieta. Gdje cvate pelin ljut a…
– …makovi povijaju svoje trudne glavice, je l’ tako?
– Da.
– Ha, čuj, prijatel, ovo ti je Kutnja, kak si to ne mreš zapamtit!?
Jedan pijani vojnik zgrabi ga za ruke i grubo izbaci van. Nju jednom rukom uhvati za kosu, a drugu joj gurne među noge. A onda i nju izbaci van.
– Pičko! – ona će mu, povivši ruke u krilo. Zgrči se i kosa joj je pade preko lica. Zatim se trgne, zabaci glavu unatrag, i zakikoće.
– Zvjezdoznanče! Čuj novu:
Zvjezdokrila zujalice
Svjetlucavih mi visina
Tvoje krilo sada ljuštim
I prepuštam psima
– Radije bi šutio. Moje ime nije važno. Zato ću te odvesti sa sobom. Želim te. Ljubavi.
Kraj Radio-postaje Kutnja za bodljikavu ogradu zapleo joj kosu kurva nije mogla ni mrdnuti dok joj je
Na nogometnom stadionu između dvije stative u vratarevom blatu
Kraj crkve među čempresima željela je da svom težinom grijeha on dok ona pjevuši piskutavo kao mala sitna šumska životinjica
A našli su i jednog psa
Kod knjižnice propela se na njegova ramena i trljala čelom o prozorsko staklo dok joj je on trgao gaćice majko mila
– Zavarivaču zvijezda! – krznula je. – Moja ti ruka nije takla tvoga. Zato se ovolika zakriljenost moje kose može opravdati samo valovima što povećavaju snježne, pardon ljetne prinose. O Slavonijo. Zagorje. Mila Moslavino.
– Htio bih ti nešto reći. Šuti.
– Htjela bih ja tebi reći. I pokazati kraj. Kraj rijeke cvjetove noćne. I kraj. Željela bih kraj. Nema više.
Nema rijeke u Kutnji. Ima kanal. Još sad su tamo i nikad više.
– Ima toliko stvari koje ne zaslužuju ime.
– Reče Zvjezdoznanac – reče ona.
– Recimo, ovaj kanal. Jednostavno nije zaslužio ime! Bilo koje ime da dobije, ono bi se odmah zagadilo. Moralo bi tada imati značenje. Kako je to prljavo! Imati značenje… je l’ da!?
– …
– Ni mi nismo zaslužili ime nas.
– Ne
– Voliš li me?
– Ne. Ti si mudrolisac. Pi.
– Onda su stali na autocestu.
– Prvo je bijeli mercedes punom brzinom naletio na njega.
– A onda crni na nju.
