7 mladih | Neven Ušumović

OSLOBOĐENJE

Kiša je padala i u Frankopanskoj, mlazovi vode klizili su i vijugali tračnicama ne obazirući se na tramvaje. Stajao je kraj izloga uvezene literature, blještave monografije sigurno poznatih slikara zatvarale su se pred pogledima nezainteresiranih prolaznika. Neki klinac zatraži pet kuna. Zatraži opet, kao da je znao da je novčanik upravo napunio stipendijom za studente iz hrvatske dijaspore. Kiša je padala i već, osjetio je to dok je stajao, natapala cipele, a u izlogu – luksuz brate, luksuz. Pođe dalje.

Policija je zbog tko zna kojeg razloga zaustavila promet. Semafori su prije, istina, također zaustavljali slobodnu cirkulaciju vozila, ali su barem i propuštali; ovi samo odvraćaju. Cesta je stajala sada stidljivo – gola i vlažna. Pokoji građanin možda bi se i u ovom trenutku odvažio zadržati se duže na njoj; ali ne smije od ovih.

Kod HNK-a skrene prema centru. Kupi cigarete i vrati se da vidi što igra. Neka bijesna opera – zaključi gledajući prsate pjevačice s golemim perikama. S plakata, baci pogled k ulazu. Sve je bilo u mraku. Pronađe u sebi takt koji ga je do sada vodio kroz grad i nastavi.

Ma koliko dugo da je već u ovom gradu, nikako nije smio – bolje reći znao – ući u onaj kino “Europa”, kraj Tinova spomenika. A činilo mu se ponekad da je američki film koji baš igra, ono baš moćan, i da bi moralo i u kinu biti tako; nešto kao HNK za njega, običnog čovjeka. Ali primjećivao bi uvijek kako se oko otvora za blagajnu tiska mnogo ljudi; a onda još ovi što sjede u kavani na ulazu, pa još konobari, pa… nije mogao toliki metež savladati. Zato bi često ostajao sa strane i gleda mlade ljude, djevojke, slobodne i nasmijane: do koščane srži bi mu prošlo kad bi koja ciknula. “Lika” je prije imala dobre filmove, ali tu već nekoliko godina igraju samo ovi domaći – ne može on to.

Vratio se u Frankopansku. Sve je u redu. Za redom prođu tramvaji broj dvanaest, trinaest, četrnaest. To mu je davalo neku sigurnost i čvrstinu, koju je počeo gubiti otužno zvrndajući gradom. Uskoro će podne i glad mu je lagano ispunjavala želudac. Zato je malo postajao na stajalištu. Uostalom, tramvaj koji on najviše voli, onaj s brojem petnaest, ne zaustavlja se ovdje, nego tamo negdje gore, pod Sljemenom. U gradu, stajališta nemaju smisao: sve je u pokretu.

Sjedne u jedan tramvaj i zagleda se u novine čovjeka ispred. Ovaj sklopi novine. Pomalo ljut na ovakvo ponašanje suputnika, baci pogled k Intercontinentalu, koji je stajao uspravno poput dobro isječenog komada torte. Pogled mu se zatim – kao da se odvojio od njega – zadrža na krilu jednog ženskog stvorenja, bljedolike zavodnice. Kad tramvaj zakoči, pogled mu se vrati. Primijeti, skrivenim pokretom glave, koliko mu se pogled upleo u mrežu pogleda starih i mladih muškaraca u blizini, pa i s kojim ženskim, koji se među njih umiješao dakako s bijesom, te naglašenim prijekorom i gađenjem. Jednoj teti takvog držanja zagleda se ravno u nos. E pa što!? – kad nema u šta drugo. Ova skloni pogled, stresajući se njegovog cijelim tijelom.

Siđe kod Cibone, pređe cestu i uskoči odmah u broj četiri što je vodio ka kolodvoru. Kad stigne, hotimice prođe kroz Importanne, uspne se do samih tračnica, razgleda sva lica putnika i ode u poštu dignuti paket. Majka mu je slala konzerve sa svinjskom mašću – na tome može peći jaja, ali i odmah namazati šnitu kruha – a našlo se i malo kolača. Odmah ih je slistio.

Dođe na Trg. Top opali. Starcu se otrgnu baloni, poletješe zrakom. Sunce sramežljivo proviri kroz oblake, kiša prestade. Izašavši iz toaleta, vidje, nešto se događa. Pod Banom okupilo se ljudi. Bio je to nekakav folklorni ansambl, “Lika”, skupina muškaraca u narodnim nošnjama.

Sad su toptali bez glazbe. Udarali su snažno stopalima, okretno se pokretali, puni sebe, odnosno dostojanstva. Kad bi zavili smjer kretanja, onaj posljednji u nizu bacio bi se nogama u zrak, ne puštajući pri tome kolegu do sebe; time bi načinio figuru zbog koje bi mu, ma koliko puta to ponovio, svi pljeskali. Samo, od škripe tramvaja nije se čuo topot koji je davao ritam: nije mogao više gledati. “Nije to ono izvorno” – pomisli – “ovi kao da lebde u zraku, igraju po svilenim jastucima, što li, žele nas prevariti”. Netko mu je zdipio cigarete iz džepa, shvati istovremeno. Kad se okrenuo, vidje da su se igrači i građani pomiješali i svi zaigrali kolo. Jedan ga povuče sa sobom: “‘Ajd’ u kolo!”

Zaigra na tren, unezvijereno kružeći po svim tim licima; zamuti mu se u glavi, sklopi oči, otrgne se i pobjegne. Uskoči u prvi tramvaj.