Jazz, afrička vuna | Milko Valent

4.

danas neću biti u sobi.
malo sam perverzna i
idem u život.
u crvenkastoj torbi nosim
bocu biljnog likera. u srcu
ljepljivo ljeskanje.
u pola osam dolazim kod
luđaka u bijeloj košulji i
ogrtaču od žutog pliša.
lepršaju tkanine,
jazz prodire u noć.
čak se smijem. a kako i ne bi?!
otkrila sam da postoji svijet
u tužnom gradu.
otkrila sam da postoje
živi ljudi bez koristoljubivosti
u šarenicama.
ne sviđaju mi se čaše.
luđak je spreman na sve.
bacamo ih s balkona u ponor.
veće čaše su bolje.
duže traje sreća u gutljajima.
amaro, amore.
slušamo zvijezde. ozbiljni idioti
su daleko, amaro, amore.
u kupaonici pišamo zajedno.
on u umivaonik,
moja školjka u školjku.
biologija ima osjećaj za
transcendenciju. možda je ovo
početak jednog divnog
prijateljstva u mokrim stvarima.
onda slušamo koralje i alge.
forsiramo rijeku, Janis Joplin
i more. amaro, amore
Aristotel na polici uzdigne obrvu
i kaže: djeca postmodernizma
vole amaro. ja mu uzvratim:
može li se preciznije opisati
nemoć i snaga metafizike?
amaro ljepljivo rasteže noć,
biljke pomažu tužnom mesu.
sada znam: sreća je život
u plesu punom ljepila.
mogu li smoći snage za ljepilo?
mogu li vrisnuti da, da i da!
i raširiti mu susret: ples bez uzmaka?