Jazz, afrička vuna | Milko Valent

1.

ne želim biti zagonetan
ali većina živi iluzorno
jede neuku rižu bez soli,
ne sluša jazz, uopće ne sluša glazbu.
čuje samo virtualno ništa u prolazu.
možda sam nepravedan, možda je to
samo tlapnja o svjetini,
mana s neba bez muzičke podloge.
budim se, čovjek je u meni
i već je mrak.
u pustinji sunce brzo zalazi.
tama hladi srce, tuga se
zgušnjava u led dostojan besmisla.
misterij muke zbiva se bez buke.
zlo je lako, neumorna paučina u dušama.
nema tako banalnih stihova
koji bi opisali bezbrižnost zla.
živci su konji pred slomom.
tko može usporiti život?
kontrolirati smrt bez ikakve nježnosti